U doba pandemije koronavirusa, izolacije, straha za sebe i voljene, tračak nade i svjetlosti izronio je kroz snagu humora. U vrijeme kad je toliko ljudi anksiozno i depresivno, ljudi su izlazili na balkone i pjevali i svirali zajedno, smijali se zajedno. To je prkos ljudskog duha, u inat egzistencijalnim strahovima. Upravo to me vezalo za humor posljednjih godinu dana, a njegovu snagu crpila sam već i u prethodnoj godini, kad mi se bliska osoba liječila od teške bolesti. U trenucima najdubljih ponora, možda paradoksalno, smijeh mi je bio od najveće pomoći. Zato sam odlučila istražiti šta je to u pozadini humora. Možda je cjepidlačenje, „zašto to istraživati, samo se smij“, rekao bi neko, ali jednostavno ne umijem drugačije.
Iz tog razloga, potražila sam knjigu prof.dr. Jadranke Kolenović-Đapo „Psihologija humora“. Čitajući je, u hiljadu prekida od umirivanja, uspavljivanja, presvlačenja i hranjenja svoje bebe i sama sam shvatila da je istina ono što je rekao pisac Milan Kundera: „Ništa nije teže od pokušaja da se objasni humor.“
Koronahumor
Prije nego što će početi pandemija, moje tadašnje radne kolegice napravile su nam zajedničku viber grupu koju smo nazvale „Zabava i humor“ u koju često jedne drugima šaljemo razne šale, videe, meme-ove. Tu sam već primijetila da se smisao za humor nas četiri razlikuje i da ono što je smiješno meni, ne mora uvijek biti smiješno nekome drugom i obratno. Ipak, kad je pandemija počela, uvidjela sam da nas humor ujedinjuje. Tako su se nizale šale vezane za enormnu kupovinu toalet papira. Jedan od mimova koji se prvi pojavio govori o radu od kuće i tematizira obustavu gradskog prijevoza s muškim likom dok stoji u kupatilu i drži se za cijev dok „putuje na posao“. Ima tu niz šala i šala na ovu temu, i zaista je humor, pored empatije i solidarnosti, poseban produkt doba koronavirusa. Toliko je šala i pošalica da su ih u Slovenskom etnografskom muzeju u Ljubljani odlučili elektroničkom poštom prikupljati kako bi zabilježili duh vremena. Jedna od prikupljenih šala tiče se kašlja: „Nekada se kašljalo da prikriješ prdež, danas prdneš da prikriješ kašalj.“ Način na koji je humor djelovao u ovo doba jest prvenstveno kao distrakcija, tako što nas preusmjerava od trenutne situacije i daje vremena za suočavanje s njom. Smijeh djeluje na naš autonomni sistem i tako nas opušta jer dublje dišemo i luči se endorfin koji je prirodni antidepresiv te se smanjuju strah i druge neugodne emocije.
Internetski humor
Poseban produkt novog vremena interneta su mimovi (memes), odnosno šaljive slike koje su praćene određenim verbalnim komentarom. Zanimalo me odakle potiču mimovi i poznato je da se početak mima veže za knjigu „Sebični gen“ Richarda Dawkinsa, što se veže za način kako se objašnjava kulturalna informacija koja se prenosi generacijama u našem DNA. Potiče od grčke riječi „mimezis“ što znači „imitirati“. Internetski mimovi su daleki rođaci ove originalne, biološke definicije ali govore također i o našoj kulturi. Prvi internetski meme je beba koja pleše cha-cha-cha iz 1996. godine. Tu su također i gifovi, stikeri, videi. U duhu vremena tehnologije, mijenja se i način komuniciranja humora, naročito u doba koronavirusa kad je većina ljudi bila primorana biti u kućama. Ipak, i sami mimovi su iznimno široko polje i svaka osoba može pronaći meme u kojem se ona sama pronalazi, koji je se tiče. Tako sam ja kao novopečena mama vezana za „mameće“ mimove što nekome drugom nije zabavno jer ga se ne tiče lično.
Podjela teorija humora i Bergson
Kada govorimo o teorijama humora, postoji obilje istih a glavna podjela je na opće i specifične (npr.socijalne, razvojne, biološke, kognitivne…). Tri su porodice teorije humora: kognitivne, socijalne i psihodinamske. Humor se veže za francuskog filozofa Henri Bergsona. On je za analizu komičnog izabrao pozorište vjerujući da ono predstavlja „uvećanu i pojednostavljenu sliku života“ dok se u analizi situacijske komike opredjeljuje za dječije igre. Njegova razmišljanja o smijehu i humoru najbolje izražava sljedeće: „Smijeh nije uvijek pravedan… uvijek je samo reakcija jednog mehanizma što ga je u nas ugradila priroda… On izlijeće sam od sebe, odmah vraća milo za drago. Nema vremena da uvijek gleda kamo pogađa…“
Freud i humor
Od mnoštva teorija samo ću se kratko osvrnuti na neke. Tu je naravno bitno spomenuti Sigmunda Freuda. On je razlikovao tri tipa duhovitih iskustava: dosjetke, komika i humor. Dosjetke i humor su verbalne, a komika je neverbalne prirode. Primarna uloga šale je da ostvari libidalne porive (potisnute djelovanjem nesvjesnog) ali i da u njima uživa. Odsustvo smijeha indikator je nesposobnosti osobe da razriješi sukobe unutar ličnosti a pojavnost smijeha nam ukazuje da postoji antagonizam između svjesnog i nesvjesnog. Ako antagonizam postoji, pojedinac je na putu njegovog razrješavanja. Na primjeru dosjetke vidi se ušteda i trošenje psihičke energije. Osoba koja je kreator dosjetke se ne smije a slušatelj se smije. Slušatelj ulaže minimum kognitivnog napora dok sluša dosjetku i pri tome štedi onoliko psihičke energije koliko je kreator dosjetke upotrijebio tokom stvaranja iste. Ta ušteđena energija koja je postala višak investira se u smijeh koji dovodi do uživanja. Kod osobe koja je izrekla dosjetku inhibicija je ukinuta ali je i proces pražnjenja energije blokiran.
Humor: id, ego i superego
Po Freudu, humor i komika su u predsvjesnom dijelu ličnosti a dosjetka je jednim dijelom u predsvjesnom a drugim u nesvjesnom dijelu ličnosti. Humor negativnim afektima oduzima dio energije, regulira odnose između ida, ega i superega. Id je nagonski dio nesvjesnog, ego socijalni i prihvatljivi, a superego je moralni dio nesvjesnog. Humor dopušta idu da ostvari neke svoje zahtjeve a da ih ego operacionalizira bez straha da će biti cenzurirani od strane superega što dovodi do uštede psihičke energije i smanjuje napetost. Freud i sam kaže da je humor prkos: „Humor nije rezigniran, on je prkosan, ne znači samo trijumf JA, nego i trijumf načela zadovoljstva koje umije da se tu ukotvi uprkos nemilosrdnosti realnih odnosa.“
Neke kognitivne teorije humora
Neosporno je da je u pozadini humora i kreativnost, a to je potvrdio i Arthur Koestler u svojoj teoriji stvaralaštva gdje je razlikovao tri tipa kreativnih pojedinaca: umjetnici, mudraci i humoristi – šaljivčine. Po njemu su tri osnovne karakteristike humora: originalnost – odnosno efekat iznenađenja; naglašavanje koje stvara napetost te ekonomičnost koja podrazumijeva izostavljanje suvišnih detalja.
Model Wyera i Collinsa podrazumijeva razumijevanje i elaboraciju, te se zasniva na shematskoj organizaciji znanja u domenu socijalne kognicije. Za izazivanje humora nužno je ali ne i dovoljno simultano aktiviranje dvije različite sheme za razumijevanje jedne te iste situacije ili događaja. Humor se javlja samo ako druga shema dovodi i do interpretacije koja je manje vrijedna u odnosu na inicijalnu. Po meni, dobar primjer za to je još jedan „mameći“ meme koji prikazuje likove iz filma „Hangover“ koji su izmoreni od pijančevanja i avantura tokom momačke večeri, uz potpuno neočekivanu verbalnu kombinaciju s tim: „Kako roditelji izgledaju na kraju dana“.
Svijest o sebi i humor
Carl Rogers je govorio o self-konstruktu, koji podrazumijeva pojam o sebi. Razlikovao je aktuelno ja, odnosno naše realno Ja i idealno ja, ono čemu stremimo. Istraživanje Kuipera i Martina je pokazalo da su više razine humora vezane s manjim diskrepancama idealnog i realnog ja, većom vremenskom stabilnošću realnog ja, povećanim pozitivnim sadržajem selfa (društvenost) i smanjenim negativnim sadržajem selfa (depresivnost) i nižim navođenjem ekstremnih standarda za evaluaciju selfa.
Humor kod djece
Budući da je moja beba već odavno počela sa osmijesima a u zadnje vrijeme je aktuelno i glasno smijanje i cika, svakako sam potražila i to da li postoji neka razvojna teorija koja obrađuje humor kod djece. Paul McGhee se bavio humorom kod djece i ono što je bitno istaknuti jest da prva iskustva za humor počinju oko druge godine života. Prije ovog perioda, osmijeh i smijeh su isključivo rezultat primarnog zadovoljstva koje dijete dobija iz svoje okoline. U periodu druge godine razvija se ego, odnosno svijest o samom sebi, djeca ekspanzivno usvajaju nove riječi što im omogućava da povezuju riječi i konstruiraju rečenice.
McGhee je humor kod djece podijelio u četiri faze.
Prva faza je inkongruentnost akcije prema objektu. U drugoj godini dijete je sposobno da zadrži predstavu nekog objekta u mislima. Predstavu određenog poznatog objekta dijete poredi sa nepoznatim objektom koji je predmet njegove aktivnosti. Ako se ovaj proces dešava istovremeno u igri a dijete je pozitivno raspoloženo tad može doći do prvih iskustava humora.
Druga faza je inkongruentnost označavanja objekata i događaja. Tada je humor tijesno povezan sa igrom i dopunjuje se verbalnim humorom, najjednostavniji primjer je davanje pogrešnih imena objektima.
Treća faza je konceptualna inkongruentnost, kada je dijete usvojilo konceptualno mišljenje te je najbolji primjer ponavljanje rima i besmislenih priča (između 3 i 5 godina).
Četvrta faza je faza višestrukog značaja, tada dijete spoznaje da se značenje većine priča zasniva na dvosmislenosti.
Djeca od 12. godine mogu razumjeti sve forme humora. U adolescenciji se mladi više smiju, tada preispituju sebe te žele skrenuti pažnju na sebe kao i uklopiti se među vršnjacima.
Humor i djevojčice, humor i žene
Postoje neke razlike u humoru između muškaraca i žena, s tim da se već od malih nogu dječake potiče na isti a djevojčice se prigušuje i šalje im se poruka da to nije prikladno za njih. Kao što postoje individualne razlike u smislu i tipu humora, tako ima razlika i u tome šta muškarci preferiraju u humoru, a šta žene. Navodi se da su šale agresivnog i seksualnog tipa češće za muškarce. A po psihodinamskom pristupu, oni kojima su agresivne šale smiješne ukazuju na potisnute agresivne porive. Osobe koje koriste potiskivanje i dominantan superego ne reaguju na šale. Ipak, svakako treba uzeti u obzir društveni pristup gdje su žene te od kojih se očekuje jača inhibicija i samim tim znatno više ulaganja psihičke energije u potiskivanje budući da je humor razrješujući.
Nekada sam razgovarala sa komičarkom Sandrom Silađev za jedan intervju jer ona često u svojim klipovima skreće pažnju na to kako se od žene očekuje da bude umilna, tiha, kako joj ne priliči da je glasna i slično. Tada mi je rekla: „Činjenica je da biti ženski glumac i ženski komičar povlači sa sobom razne predrasude i nametnute norme, a glavne su kako jedna glumica treba da izgleda i da govori.“
Iscjeljujuća snaga humora
Doista, polje humora široko je za istraživanje, ali ono što je sigurno i u šta smo se uvjerili u toku ove pandemije jeste da je humor iscjeljujući, daje nam nadu, vraća vjeru u život i djeluje kao ventil za oslobađanje negativnih nakupina u duši.
Seriju „Prijatelji“ gledala sam dok mi se voljena osoba liječila, dok je trajala pandemija, dok sam bila trudna u doba pandemije i gledam i sad dok pišem ovaj tekst danima jer deveram oko male bebe. Zašto to kažem? Zato što sam iznova i iznova gledajući iste scene osjećala kako se ponovo rađam u trenucima kad sam mislila da umirem, smijući se. I tako su milioni ljudi iz različitih dijelova svijeta u „Prijateljima“ imali prijatelje i zajedno s njima prkosili dubokim ponorima života.
Smijeh je lijek, klišeizirano možda, ali nimalo plitko, itekako duboko. Smijeh je prkos, odluka da izaberemo život iako oko nas sve vrišti, iako oko nas sve ukazuje na pukotine svijeta i pukotine srca u tom svijetu. Smijeh je ono što puni sve te pukotine zlatom, kao japanska umjetnost kintsugi.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Matea Jukić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych. i Ivana Marin, mag. psych..