I što sad?

  • 92
    Shares

Pitanje?

Nakon svih tragedija koje su nas zadesile ove godine, od korone do potresa, kako dalje? Što sada?

Odgovor:

U poplavi savjeta i preporuka ljudi koji su željni pomoći i učiniti nešto da olakšaju teškoće ljudima koji su proteklih dana pretrpjeli traume potresa teško se snaći. Svi savjeti kolega koji se bave mentalnim zdravljem dobri su i kvalitetni, donose dobre ideje i savjete, preporuke i riječi podrške. U ovom trenutku dobro ih je pročitati, pogledati, uzeti od njih nešto što vam paše i što vam se sviđa.

No, jedno se pitanje mota po glavama svih nas – i što sad? Pandemija traje, potres se dogodio, nevolja je tu – što sad možemo uopće učiniti?

Činimo ono što možemo, te bi voljeli činiti i puno više. Nekada nismo na pravom mjestu u pravo vrijeme, nekada smo daleko, nekada nemamo mogućnosti, a nekada, radi vlastite boli, nemamo niti snage. U nekim situacijama ta želja za pomoći postane kontraproduktivna, pa napravimo više štete nego koristi. Portali obiluju informacijama da se ne kreće u pogođena područja, jer se stvaraju gužve na cesti, pomoć se ne dijeli ravnomjerno, potiče nas se da se držimo službenih kanala pomoći (prvenstveno Crveni križ). I važno je držati se tih smjernica da u iovako kaotičnoj situaciji ne doprinesemo još većem kaosu.

Ali želja je u svima nama da napravimo nešto, bilo što. Empatija društva koja se javlja nakon ovakvih katastrofičnih događaja zaista daje nadu da smo tu jedni za druge, da se brinemo i da marimo. A barem to djeluje utješno.

Osim dijela ljudi koji su najpogođeniji potresom (koji je, ne zaboravimo, tek „šlag na torti” jedne cijele krizne i preteške godine), ovom situacijom pogođen je i veliki broj ljudi koji su ostali sa čitavim kućama i svom svojom imovinom. Ali su ostali bez osjećaja da je ovaj svijet sigurno mjesto. I oni dijelovi naše kognicije koji su racionalizirali u ovoj panedmijskoj godini prepunoj dodatnih teškoća (gubitaka radnog mjesta, gubitaka svakodnevice, rutine, zdravlja, financijske sigurnosti…) da ne može gore, da je, nadamo se, dosta više nevolja, sada ostaju stajati također pred znakom pitanja – i što sad?

Dosadašnji mehanizmi obrane se ne pokazuju toliko djelotvornima i opet je pod pitanje stavljena činjenica da upravljamo mi svojim životima, svakodnevicom pa i budućnošću. Jer nekako ispada da ništa nije „u našim rukama” i da svime upravlja neka viša sila koja nam, budimo iskreni, baš nije sklona.

Dijeljenje zajedničke nesreće nas zbližava, daje nam osjećaj zajedništva, podrške i topline. I čuvajmo sada jedni druge, dijelimo priču koja nas je sve, više ili manje, ostavila taj utorak oko podneva, bez riječi.

Svi u takvim situacijama imamo potrebu barem nešto kontrolirati – u situaciji bez kontrole, samo mali osjećaj kontrole i djelotvornosti djeluje umirujuće. I sva naša nastojanja i razmišljanja neka idu u tom smjeru. Kada učinimo nešto i dobijemo očekivani ishod, osjećamo se bolje, jer kad već zemlja po kojoj hodamo nije predvidljiva, utješno je doživjeti neke stvari koje jesu predvidljive.

Pitanje „I što sad?” stavlja nas pred zadatak da napravimo neki plan djelovanja. Kada imamo ideju da nešto učinimo osjećamo se da smo više u kontroli i nekako je lakše. A da bi napravili neki dobar plan, moramo ipak imati neke osnovne informacije o tome kako čovjek funkcionira u situaciji stresa i traume. Priručnik sa brojnim informacijama o stresu, traumi i oporavku možete pronaći ovdje.

No, i čitanje predstavlja određeni kognitivni napor koji može biti nekada prevelik. Tako da vam u nastavku teksta donosim neki „hodogram” aktivnosti kojim se možete (a i ne morate) voditi kako bi sami sebi olakšali predstojećih par dana.

1. Budite sigurni – fizička sigurnost vaš i vaših bližnjih sada je prioritet. Sam Maslow vrlo jasno u svojoj hijerarhiji potreba naglašava da se neke potrebe moraju prve zadovoljiti, a sada, kada nam je potreba za fizičkom sigurnošću ugrožena, ona i prva mora doći na red da se zadovolji. Ukoliko ste iz područja jače pogođenih potresom, o ovome vodite brigu. U poplavi ljudi koji su voljni pomoći, primite nečiju ruku – sada ne možete sve sami i u redu je prihvatiti pomoć. Time se naplaćuju sve one situacije kada ste vi bili nekome podrška. Ne razmišljajte o sitnicama – one dolaze na red kasnije. Sada je važno da ste obučeni, da imate krov nad glavom, hranu ispred sebe i svoje bližnje i voljene oko sebe. Zovite i raspitajte se za vama drage ljude za koje ne znate gdje su. Odgovorite, makar kratko, na poruke koje vam stižu, javite se onima koji su zabrinuti za vas. I činite ono od čega se osjećate bolje – koliko god to bilo nelogično, neobično ili neuobičajeno. Ukoliko niste iz područja pogođenih potresom, primijenite iste ove preporuke. Probajte spavati i jesti. Nije neobično da vas je ova situacija toliko pogodila da ste „ispali iz tračnica”. I nemojte misliti da ako niste na prvoj liniji pogođenih potresom da se ne smijete osjećati uplašeno. Svatko će ovu situaciju doživjeti na svoj način – nema ispravnog i neispravnog načina. Netko će u suze isplakane oko ove situacije uliti i niz nekih svojih drugih boli koje se potaknute slikama iz pogođenih područja. I to je u redu. Za prvu ruku, samo vodite brigu o svom tijelu – jedite, pijte tekućinu, spavajte. Budite na sigurnom i toplom, koliko god je moguće. Kada tijelo osjeti da je sigurno, tek tada ćete imati snage voditi brigu o mislima i emocijama. I o drugim ljudima oko sebe.

2. Činite ono od čega se osjećate bolje – ako vam se zove sve poznate i manje poznate, zovite. Ako želite kupiti namirnice i odvesti ih u pogođena područja – učinite to. Ako bi isprogramirali aplikaciju koja pomaže, uzeli sve svoje deke i odjeću i odnijeli u Crveni križ, učinite to. U situaciji nemoći jedino nam pomaže preuzeti kontrolu. Pa ju preuzmite, makar malo i makar na nekom području.

3. Njegujte sebe i druge – budite dobri prema sebi, ne okrivljujte se, ne tražite, u ovom groznom trenutku, ono loše. Previše toga ima. Ne tražite negativne natpise i vijesti, ne gledajte tužne i ružne slike. Fokusirajte se na dobro, optimistično i ugodno. Koliko god je to moguće. Uz duboko saučešće svima koji su izgubili svoje najmilije, ne smijemo izgubiti iz vida da ipak ima nešto dobroga – jesu li to ljudi koji su u kolonama pohrlili pomoći jedni drugima, je li to činjenica da naša kuća stoji na svojim temeljima i da su svi moji dragi uz mene i neozlijeđeni… potražite one mrvice dobroga i držite se njih. Loše stvari su se desile, ne možemo ih popraviti, koliko god se trudili i koliko god ih gledali – pomaknimo pogled malo lijevo ili desno, naći ćemo neku dobru mrvicu u ovoj situaciji koja nas može malo njegovati i malo utješiti.

4. Prihvatite da ne možete – na puno mjesta možete pročitati činjenicu koju je dobro ponovno osvijestiti da danas neke stvari ne možete promijeniti. Danas ne možemo sagraditi novu kuću, danas ne možemo raščistiti krhotine ili popraviti krov. Danas se ne možemo osjećati dobro. Prihvatite da će trebati vremena da neke stvari popravite, presložite, osmislite. I da ne morate sve danas. Danas mislite o tome kako da budete što sigurniji, na toplome, siti, okruženi ljudima koje volite i koji vas vole. A stvari koje se rješavaju sutra, ostavite za sutra. Doći će vrijeme u kojem ćete rješavati velike probleme, a to vrijeme nije danas. Danas si dajte priliku da se osjećate malo bolje i malo sigurnije. I ako to uspijete, makar na minutu, puno ste posla odradili.

Za roditelje

Pustite djecu da se boje, pustite ih da se ne boje. Pustite ih da nađu svoje načine da se nose s ovom situacijom. I imajte na umu da njihov način nošenja sa stresom nije isti vašem.

Pobrinite se za sebe – ono što djetetu daje najveći osjećaj sigurnosti je to što vide da su njihovi roditelji koliko-toliko dobro. Nema ispravnih i neispravnih reakcija na stres i traumu – ima samo djelotvornih i nedjelotvornih. Djeca imaju svoje načine, odrasli svoje. Ako ja želim počistiti cijelu kuću nakon što sam, iz sigurnosti udaljenog mjesta, čula što se događa, to je u redu. Ako netko drugi želi sjediti i plakati, i to je u redu. Ako se u konačnici osjećamo mrvicu lakše bar koju minutu – ponašanje je odradilo svoju svrhu.

A mi, drugi?

Kao što sam na početku članka napisala – svi imamo potrebu, ako i nismo iz pogođenih područja, učiniti nešto. Bilo što. Uhvatiti ponovno kontrolu nad ovim životom i situacijom koja je na toliko načina pobjegla iz svih okvira „normalnog” – bilo novonormalnog bilo staronormalnog. Svi smo izgubili nešto ovim potresom – osjećaj da je svijet sigurno i predvidivo mjesto. Što god nam danas pomaže da se osjećamo bolje, činimo.

Za nekoliko dana prvi šok će proći. Kada se osjetimo dovoljno sigurnima da one konce koji su nam ispali iz ruku, ponovno pokupimo, krećemo sa drugim korakom oporavka. Taj je nešto zahtjevniji i duže traje. I često ne ide bez pomoći. Kao ni u ovom, prvom, trenutku kada trebamo svi biti otvoreni za pomoć – bilo da ju pružamo ili primamo, i u kasnijim fazama oporavka nemojmo se ustezati pružiti ili potražiti pomoć. Kao što sada ne trebamo biti vatrogasci ili vojnici da budemo tu jedni za druge, kasnije ne trebamo biti psiholozi i psihijatri da bi mogli pomoći jedni drugima. Trebamo samo biti ljudi.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

U ovoj teškoj situaciji pokušali smo sažeti odgovor na trenutačna pitanja. Kao što sada ne trebamo biti vatrogasci ili…

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 31. prosinca 2020.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.