Imamo li uistinu sluha za darovite učenike?

By | 26-01-2021
  • 441
    Shares
Tajana Ninković, mag. psych., autorica teksta

Među nama su oduvijek postojali pojedinci koji su određene zadatke mogli obaviti brže od drugih, koji su radili kvalitetnije i točnije ili su jednostavno razmišljali drugačije od većine, pružali nam nove perspektive i predlagali nova rješenja za stare probleme. Za njih je društvo oduvijek imalo i kojekakve nazive; oni su genijalci, napredni, čudaci, luđaci, talenti. Kako god ih je društvo nazivalo, sve do početka dvadesetog stoljeća nije postojala metoda za identifikaciju onih s izvanrednim sposobnostima – darovitih pojedinaca. Poimanje i shvaćanje darovitosti se mijenjalo kroz povijest i danas nam je taj konstrukt puno jasniji, ali i dalje nije u potpunosti razjašnjen.

Kako smo objasnili darovitost?

U usporedbi s današnjim, ona najranija poimanja darovitosti bila su vrlo jednostavna i u pravilu svedena na rezultat dobiven na klasičnom testu inteligencije. 

Lewis Terman proveo je svoju poznatu longitudinalnu studiju u kojoj je pratio oko 1500 djece s kvocijentom inteligencije 130 ili višim od njihova djetinjstva pa sve do kasne odrasle dobi. Terman je potvrdio da su ti pojedinci uistinu uspješniji u akademskoj domeni, međuljudskim odnosima, da imaju više plaće, da su zadovoljniji životom i sl. Ovo je istraživanje s vremenom došlo na loš glas zbog pretjeranog naglašavanja urođenosti sposobnosti i inteligencije kao glavnog indikatora darovitosti. Upravo zbog toga su rane teorije darovitosti ujedno i teorije inteligencije.

Sedamdesetih godina pojavio se Renzulli sa svojim troprstenastim konceptom darovitosti. Njegova ideja bila je izvan svih okvira dotadašnjeg poimanja darovitosti pa ravnatelji i voditelji programa za darovite nisu htjeli surađivati s njim, a brojni časopisi su odbili njegove članke. Njegov je koncept prikazan u obliku tri preklapajuća prstena od kojih svaki predstavlja poseban atribut: visoke sposobnosti, kreativnost i motivaciju. Visoki potencijal navedenih atributa u međusobnom interaktivnom odnosu može manifestirati darovitost u različitim domenama. Ovaj koncept i danas je široko korišten u istraživanjima i praksi.

Najnovije teorije nadopuna su klasičnim pa danas stručnjaci tvrde da manifestiranu darovitost uvjetuju tri grupe determinirajućih faktora: 

  1.  sposobnosti u čijoj podlozi stoji genetski potencijal 
  2. konativno-motivacijski dio ličnosti – temperament, crte ličnosti, stavovi  
  3. vanjski faktori – roditeljski stil, društvena klima, socio-ekonomski status, podrška u edukaciji, i sl.

Dvije vrste darovitosti

Uvijek ćemo imati nekoliko dominantnih koncepcija darovitosti jer ju je gotovo nemoguće definirati jednostavno i u cijelosti. Stoga bih izdvojila dvije kategorije darovitosti: školsku darovitost i kreativno-produktivnu darovitost. 

Školska darovitost

Darovitost bi se, u tradicionalnom školskom kontekstu, jednostavno mogla definirati i kao visoka sposobnost učenja i najlakše se mjeri testovima inteligencije. Većina ljudi primjećuje da su upravo intelektualne sposobnosti izrazito cijenjene u školskom kontekstu. Dakle, zadaci koje učenici rješavaju u školi vrlo su slični onima koje rješavaju na testovima inteligencije. Rezultati brojnih istraživanja su do sada pokazali da će učenici viših intelektualnih sposobnosti uistinu dobiti i više ocjene u školi. Iako postoji povezanost između rezultata na testovima inteligencije i školskih ocjena, ne treba odmah zaključiti da su rezultati na testu inteligencije jedini faktori koji pridonose uspjehu u školi. 

Kreativno-produktivna darovitost

Ideja o ovoj vrsti darovitosti je nastala za vrijeme istraživanja širokog raspona sposobnosti i brojnih studija slučaja 70-ih i 80-ih godina. Aktivnost pojedinaca izvanrednih postignuća može se opisati kao produktivna i kreativna. Takvi pojedinci imaju potrebu stvarati, osmišljavati, preispitivati  i mijenjati. Za razliku od školske darovitosti koja je stabilna u vremenu, kreativni i produktivni pojedinci nisu uvijek „na vrhuncu“ i ne mogu stvarati u svakom trenutku. Drugim riječima, u njihovom stvaranju često postoje usponi i padovi.

Obje kategorije darovitosti su kontekstualne, tj. ovisne su o domeni. Zasigurno, u društvu postoji mali broj „renesansnih ljudi“ koji postižu izvanredne uspjehe u više različitih domena, ali većina uspijeva u samo jednoj. 

U novije vrijeme sve se više spušta prag koji odvaja darovite pojedince od ostalih. Iznad tog praga izdvaja se oko 20% populacije, a ne 1% do 3% kao što je bila praksa u vrijeme Termana. Problem određivanja granice između „darovitih i nedarovitih“, uz probleme definiranja komponenti koje ju kroje, i dalje izaziva neslaganja i izaziva teškoće prilikom identifikacije darovitih pojedinaca.

Prepoznaje li Hrvatska svoje darovite?

Za početak treba istaknuti da je način na koji se darovitost definira primarni faktor u stvaranju plana za otkrivanje darovitih pojedinaca i osmišljavanju adekvatnih obrazovnih programa za razvoj njihovih sposobnosti, interesa i vještina. Zato sam u prvom dijelu ovog teksta tek malo zagrebala po površini  ovog kompleksnog konstrukta.

Ne zaboravimo da su darovita djeca ustvari djeca s posebnim potrebama. Još uvijek posebne potrebe povezujemo s učenicima s teškoćama. Terminološki pomak je ipak napravljen u Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama u kojem je jasno definirano da su učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, ne samo oni s teškoćama, već i daroviti. 

Što radnici u obrazovanju onda rade s tim definicijama i hrpom teorije? Najčešće ništa.

Redovni školski program za darovite je nerijetko dosadan pa vrlo brzo postanu neposlušni, glasni i ometaju sat. Oni su zbog toga vrlo zahtjevni, buntovni i neprilagođeni i potom nerijetko prepoznati kao problematični, a ne kao daroviti. Većina problema darovite djece javlja se već u najranijoj dobi, između vrtića i četvrtog razreda osnovne škole. Zbog niza problema često se događa da već u trećem razredu postižu manje od svojih mogućnosti. Na taj se način gube njihovi interesi, ne razvijaju se potencijali i učenici na kraju odustanu te se utope u masi. Zapitajmo se koliko je darovitih učenika izgubljeno jer smo ih proglasili neposlušnima.

U Hrvatskoj s darovitom djecom uglavnom rade entuzijasti dok je podrška stručnih i državnih službi uglavnom deklarativna, bez mnogo konkretnih programa za pomoć tim entuzijastičnim, ali i manje entuzijastičnim pojedincima. 

Pravni okvir za razmišljanje izvan okvira

Pravni dokumenti, koji su u ovom kontekstu značajni, određuju mogućnosti školovanja darovitih učenika. Prema mnogim člancima Zakona, pravilnika i ostalih nacionalnih dokumenata, škole bi trebale identificirati darovite učenike i potom im omogućiti školovanje prema prilagođenim modelima i kurikulumima. Međutim, treba postaviti pitanje koliko su naši zakonski akti u skladu s potrebama suvremenog školstva i ima li mjesta u fakultetskim programima za osposobljavanje budućih odgajatelja, učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa i sličnih zanimanja za rad s darovitim učenicima?

Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama propisuje da sve škole u Hrvatskoj prepoznaju, prate i potiču darovite učenike. Nakon provedenog procesa identifikacije organizirao bi se dodatni rad prema sklonostima, sposobnostima i interesima tih učenika. Također bi se svakom učeniku s visokim potencijalom pružila prilika da ga razvije.

Državni pedagoški standard osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja objašnjava da je daroviti učenik onaj koji ima iznadprosječne intelektualne ili/i akademske, ili/i stvaralačke, i/ili psihomotorne sposobnosti te se utvrđuju infrastrukturni, financijski i kadrovski uvjeti za ostvarivanje i razvoj osnovnog školstva. 

Nacionalni okvirni kurikulum Republike Hrvatske (NOK) ističe da daroviti učenici trebaju biti uključeni u dodatnu nastavu i u druge oblike rada koji stimuliraju njihove sposobnosti i kreativnost. Sukladno tome formuliran je i jedan od ciljeva Nacionalnoga kurikuluma: omogućiti darovitoj i talentiranoj djeci/učenicima razvoj i ostvarenje njihovih potencijala, uz uvažavanje njihovih socioemocionalnih potreba.

Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS) posebno naglašava izradu obogaćenog programa. Primjena posebnog ili obogaćenog programa za darovite učenike pretpostavlja: identificiranje darovitog učenika, izradu programa rada za jednog ili skupinu darovitih učenika, formiranje tima stručnjaka koji će pratiti njihov rad, osiguravanje uvjeta za ostvarenje programa (satnica, nastavna sredstva, literatura, oblici poučavanja, odnosno učenja), vrednovanje rezultata i postignuća učenika. 

Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju darovitih učenika uređuje način prepoznavanja, školovanja, poticanja i praćenja darovitih učenika te uvjete i postupak pod kojima učenik može završiti osnovnu školu u kraćem vremenu od propisanog. Važno je istaknuti da je ovaj pravilnik usvojen 1991. godine i da je opravdano opet postaviti pitanje koliko su naši zakonski akti u skladu s potrebama suvremenog školstva. Zato je važno osvježiti Pravilnik i prilagoditi ga suvremenim zahtjevima školstva, društva, ali i tržišta rada.

Utapaju li se naši daroviti u moru standardiziranosti?

Pravnim okvirom predviđene su brojne mogućnosti rada s darovitima, ali je potrebno vidjeti da nam ti dokumenti ne rješavaju problem neprepoznavanja i otežanog rada s darovitima. 

Hrvatska ima premali broj stručnjaka koji te sadržaje mogu adekvatno implementirati u svoj rad. Mnogi se žale da ne znaju raditi s takvim učenicima i da im nedostaje stručnjaka koji će im u tome pomoći. Darovitost je kompleksna, a škole često nemaju dovoljno kadra, ali ni instrumenata koji bi im pomogli u prepoznavanju darovitih učenika. Nadalje, spominje se nužnost utemeljenja centara za razvoj darovitosti,  kreativnosti i za poticanje izvrsnosti. Vidljivo je da praksa i dalje kaska za teorijom jer ih Hrvatska ima tek nekolicinu. Učenik može imati nevjerojatan potencijal za matematiku, sviranje nekog instrumenta ili sport, ali dok se taj potencijal ne prepozna, potencijalna izvanredna sposobnost je uzaludna. Jedan od glavnih izazova svakog roditelja, učitelja ili stručnog suradnika je stvoriti uvjete za ostvarenje tog potencijala.

Potrebno je i predložiti jasne modele za obogaćivanje programa. Nije dovoljno napisati da program treba obogatiti i prilagoditi potrebama darovitog učenika već trebaju postojati konkretne smjernice kako to napraviti. Potrebne su nam edukacije, dodatna usavršavanja, informatička i druga oprema, ali i zapošljavanje većeg broja stručnjaka. Sve promjene obavezno trebaju pratiti fakultetski programi kako bi budući odgajatelji, nastavnici i stručni suradnici mogli prepoznati darovite, adekvatno raditi s njima i boriti se za njihova prava. Zbog pasivnosti, opterećenosti administracijom i manjkom stručnog kadra naš obrazovni sustav dozvoljava da se darovita djeca uistinu utope u moru standardiziranosti. S druge strane, one već spomenute entuzijaste ne stimulira se dovoljno te njihov rad i trud često ostaje nezamijećen. Ponekad se i oni, zajedno s darovitima, utope u tom moru. Djeca koju nismo prepoznali kao darovitu često imaju više problema u školi od svojih vršnjaka, koji se nastavljaju i kasnije u životu. Tko je za to odgovoran? Mislim da ne trebamo biti posebno daroviti da vidimo da smo svi za to pomalo odgovorni.

Probleme možemo izbjeći ranim prepoznavanjem, razumijevanjem te obogaćivanjem nastave. Zadatak izgleda jednostavno, ali njegovo rješavanje traži puno rada, znanja, truda, ljubavi i ustrajnosti. Tako povećavamo broj mladih koji će rješavati probleme našeg suvremenog društva jer im dajemo slobodu da postanu proizvođači znanja, a ne samo konzumenti postojećih informacija. Drugim riječima, samoispunjenje nekog darovitog pojedinca može rezultirati revolucionarnim idejama koje u konačnici unapređuju naše društvo.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak:  doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Klara Saganić, mag. psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Jasmila Talić-Kujundžić, mag. psych. i Laura Martinić, mag. psych..

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Oduvijek smo u društvu zamjećivali one koji razmišljaju, govore i rade drugačije, one malo spretnije i više motivirane….

Objavljuje Psihološki prostorUtorak, 26. siječnja 2021.