Jedna od prvih riječi naše kćeri bila je ne. Rekla je to s takvim oduševljenjem da sam duboko u sebi osjetila važnost poštovanja ove velike izjave. Njene velike prve izjave. S tim trenutkom, još beba, započela je učenje koliku moć nosi riječ ne.
Moć riječi ne
I zaista, riječ ne je riječ kojom povlačimo crtu, odvajamo, postavljamo granicu, radimo odabire. Često znamo reći da kad ne znamo što želimo, krenemo od eliminacije onoga što ne želimo – krećemo od ne kako bismo otkrili što je da. Važnost ne vidljiva je u gotovo svim našim razvojnim fazama, odnosu s roditeljima, prijateljima, partnerima, poslu, općenito životu. Odnos kakav imamo sa ne uvelike oblikuje odnos kakav imamo sa sobom, a odnos koji imamo sa sobom uvelike utječe na odnos s cijelim svijetom. Svi imamo barem jednu osobu u životu kojoj teško kažemo ne i znamo koliko nas to iznutra zna gristi. Ili možda svemu stalno govorimo ne i nikako da se maknemo od sigurnosti koju donosi ne pa je teško doći do da. Psihološki je zapravo smisleno da prvo učimo ne kako bismo tek nakon toga mogli reći da onome što želimo u životu.
Učenje ne je proces, i za dijete i za roditelja
Važno je razumjeti da djeca, iako djeluju kao da već rano razumiju ne, zapravo ne razumiju apstraktni koncept te riječi. To je proces koji će sazrijevati u godinama koje slijede, da bi negdje oko treće godine dijete imalo potpunije shvaćanje ove riječi, ali ne i njezinog koncepta. Zato vaše dijete od godinu dana može gledati vas kako odmahujete glavom ne te iako čuje riječ koju je već naučilo, svejedno će gurati prste u utičnicu sa smiješkom. Jednostavno rečeno, dijete ima drugačije poimanje, ne onakvo kakvo imamo mi odrasli. Uz to, u ovom ranom predverbalnom razdoblju cijela unutarnja biologija diktira potrebu za istraživanjem pa je način kako ih zaustavljamo kada je situacija opasna toliko bitan. Zamislite koliko mora biti zbunjujuće čuti ne, iznova i iznova kad cijelo vaše tijelo i unutarnji nagon kaže “istraži, isprobaj”.
Poznati ego psiholog Erik Erikson tvrdio je da u ovom razvojnom periodu djeca uče autonomiju, a roditeljska podrška u istraživanju svijeta pomoći će djetetu da i u budućnosti ne sumnja u sebe i svoje sposobnosti. To znači da ćete u ovom periodu često sa svojim djetetom istraživati kuhinjske ormariće (čak i one sa staklom), pratiti koliko je zaista duga žica od struje (sve do utičnice) na način da dozvolite istraživanje, a opet da spriječite opasnost.
Jedan od najzahtjevnijih perioda za roditelje male djece je onaj koji počinje oko druge godine života. To je period kada do izražaja dolazi vaša sposobnost da svojim stavom stvorite sigurnu atmosferu za istraživanje i igranje naspram napetog “ratnog” polja gdje je sve ne. U ovom periodu itekako dolazi do izražaja emotivna baza koju smo dobili od svojih roditelja.
Različiti pristupi ne
Upravo zbog važnosti koju donosi ova mala, ali moćna riječ, mnogi roditelji se pitaju kako da se postave u odnosu na nju. Kako da svoje dijete nauče poštovanju i sigurnosti, a opet da svom djetetu ne nameću pretjerane okvire sa ne koji će onemogućiti slobodno istraživanje i učenje kroz igru koje nam je neopisivo potrebno, ne samo u djetinjstvu već i u životu.
Postoji više struja u roditeljstvu koje se bave kako se postaviti prema ne, ali u osnovi, dijele se na one pristupe koji smatraju da djeca trebaju čuti ne i one pristupe koji smatraju da riječ ne treba izbjegavati u odgoju.
Psihoterapeuti poput Georgine Manning smatraju da je reći ne jedna od najboljih odluka koju roditelj može donijeti u odnos sa svojim djetetom. Zagovaratelji ne smatraju kako je izbjegavanje direktnog ne posljedica roditeljskog straha da će narušiti samopouzdanje djeteta. Manning smatra da djeca trebaju ponekad osjetiti nelagodu riječi ne jer u suprotnom roditelji ih ne pripremaju za realističnu budućnost. U prilog ovom pristupu idu neka nova istraživanja koja pokazuju kako kupovanje puno stvari djeci (jer roditelji ne mogu reći ne) podupire osjećaj trebanja koji se nikada ne zadovolji do kraja, bez obzira koliko stvari kupili.
U jednom od istraživanja Tim P. German i Margaret Anne Defeyter (2000.) tražili su od vrtićke djece i od djece u nižim razredima osnovne škole da pomognu plišanom medvjedu dohvatiti igračku koristeći predmete kao kocke, olovka, gumicu za brisanje, lopta, magnet, autić i drvena kutija.
Starija djeca su zaista brže dolazila do rješenja: složili su kocke na drvenu kutiju te tako dohvatili igračku. No, u jednoj situaciji dogodilo se nešto zanimljivo: istraživači su promijenili način kako daju predmete kojima se može dohvatiti igračka. Sada su, umjesto toga da ih stave jednog po jednog ispred djeteta, sve stavili u drvenu kutiju. Kad su vidjeli da kutija služi za držanje stvari, starija djeca su imala poteškoću da kutiju koriste na bilo koji drugi način. Mlađa, vrtićka djeca, postigla su bolji rezultat jer za njih kutija je i dalje mogla služiti u različite svrhe.
Svaki put kada djeci kupujemo nepotrebne nove stvari koje realno ne trebaju samo zato što ne možemo reći ne, navikavamo ih da stvari imaju limitiranu upotrebu. Zato moje jedanaestomjesečno dijete ima bezbroj ideja što da radi s tavom, dok ja imam najčešće samo jednu.
Ne reci ne
Drugi princip zagovara izbjegavanje korištenja riječi ne, nemoj, prestani, stani… Odnosno, zagovaratelji ovog drugog pristupa poput psihoterapeutkinje Stacy Haynes tvrde da izbjegavanjem riječi kao što su ne, nemoj, prestani.. te njihovom zamjenom s pozitivnim riječima, stvaraju harmoničniji i mirniji dom. Ovaj pristup ne zagovara dozvolu djeci da rade što žele, već uči roditelje kako da prilagode svoj rječnik tako da sadrži što manje negacija i zabrana te da naglasak roditeljske komunikacije bude na preusmjeravanju dječje pažnje. Također, tvrde da nekorištenjem ovih riječi djeca bolje i više slušaju, a riječ ne je jača jer ju se rjeđe koristi. Umjesto npr. “Ne mogu se sada igrati s tobom”, predlaže se rečenica “Možemo se igrati kasnije kada završim…” ili umjesto “Nemoj to dirati!”, predlaže se rečenica “Mogu li ti ponuditi ovo u zamjenu?”. Kritike koje zagovaratelji ovog pristupa imaju spram roditelja koji često koriste ne je da reagiraju impulzivnije i manje svjesno te da se u roditeljstvu općenito često nesvjesno bira stil odgoja kojim su nas naši roditelji odgajali. Polaze od pretpostavke da iako im zamjeramo neke roditeljske odluke, ne mijenjamo ih, već nastavljamo s istim ili sličnim odgojnim metodama, nesvjesni da to tako činimo.
I iza ovog principa je solidan broj istraživanja koja ga podupiru. Duncan, Coatsworth i Greenberg (2009) bavili su se izradom modela mindful roditeljstva u kojem su koristili zamjene za riječi ne, nemoj, dosta i sl.
Model podržava i podučava roditelje slušanju s punom pažnjom (ne onako usput, dok kuhate ručak), prihvaćanje sebe i djeteta bez kritiziranja (uistinu prihvaćanje, bez usputnih kritika kao trebala sam bolje, brže..), emotivnu svjesnost sebe i djeteta (npr. svjesnost o vlastitim ograničenjima u trenutku kad se događa teška situacija te zadržavanje vlastite frustracije koja nije primjerena), samoregulacija (sposobnost da odrasli umire sami sebe, ne da traže umirenje kroz dijete ) i suosjećanje za sebe i za dijete (sagledati suosjećajno sebe kao roditelja i dijete u teškoj situaciji bez moraliziranja tipa “proći će kad bu se udavala”.)
Ovakva podrška roditeljima je sigurno dobrodošla, iako za sada nije dostupna onoliko koliko bi vjerojatno i sami kreatori to htjeli.
Što odabrati?
Koji stil odabrati? Ne znam. Ne vjerujem da postoji jedno pravo rješenje za sve situacije i svu djecu. Ali znam koja pitanja postavljam samoj sebi u situacijama u kojima nisam sigurna kojim smjerom ići.
Važno mi je osvijestiti:
- Koliko sam ja dobivala ne kroz djetinjstvo i kako sam se s tim ne osjećala (jesu li moji roditelji znali postaviti granicu ili su to činili grubo)?
- Kako je odabir mog stila roditeljstva povezan s načinom kako sam ja odgajana
- Inzistiram li prilikom odabira nekog odgojnog postupka na svom uvjerenju ili pratim ono što djetetu treba? (ponekad djeca iz iste obitelji traže različit pristup).
- Ako često govorim ne svom djetetu, znam li poštovati ne i kad ga ja dobijem? Čak i ako dolazi od vrlo malog djeteta.
Kakvi god bili vaši odgovori na ta pitanja i koji god da smjer odaberete, od vas će tražiti učenje, pripremu i povremenu prilagodbu. Nitko nas nije učio kako da budemo roditelji i to nije znanje koje se “skupi usput”.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matia Torbarina, mag. psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Maja Batorek, univ. bacc. psych., Jasmila Talić-Kujundžić, mag. psych.