Kako je izgledalo udvaranje u doba kada smo živjeli u pećinama? Muškarcu je kod žene najvažniji bio fizički izgled, odnosno ona je morala imati konfiguraciju tijela koja ukazuje na plodnost, poput širokih bokova. S druge strane, muškarac je ženi morao demonstrirati snagu i sposobnost da nju i potencijalnu zajedničku djecu opskrbi hranom te im pruži sigurnost u vidu zaštite od predatora. I to je bilo to, cijeli je ritual od upoznavanja do razmnožavanja bio prilično kratak i jednostavan. Bez uplitanja u evaluaciju, možemo reći da smo u današnje vrijeme ovaj proces poprilično zakomplicirali, što je u skladu s generalno povećanom kompleksnošću modernog života (današnji svijet često nazivamo VUCA svijetom, o čemu više možete pročitati na linku). Višemjesečno „uhođenje“ i dopisivanje preko društvenih mreža, razne strategije zavođenja uživo i „testovi“ za potencijalnog partnera, propitivanje kompatibilnosti i karakteristika koje mogu eliminirati suprotnu stranu prije ulaska u stabilnu vezu. Zvuči poznato? Ako ne, zavidim vam.
Zadnjih nekoliko desetljeća evidentan je trend sve kasnijeg ulaska u brak. Tako su se 1960. godine muškarci prosječno ženili sa 25,8 godina, a žene sa 22,6 godina, dok su 2018. godine muškarci prosječno ulazili u brak sa 31,3 godine, a žene sa 28,7 godina (više zanimljivih statističkih podataka možete pronaći na linku). Jedan od razloga kasnijeg ulaženja u ozbiljne veze i brakove zasigurno su promjene u strukturi stručne spreme stanovnika Hrvatske, ali i ostalih zemalja – danas je postotak populacije koja studira veći nego ikad. Međutim, i u kasnim dvadesetima i tridesetima, dugo nakon završenog (ili nezavršenog) studija, sve je više ljudi koji nisu u vezama. Tako, na primjer, u SAD-u udio samačkih kućanstava, ovisno o saveznoj državi, varira od 19 do čak 45 posto (više o ovome možete naći na linku).
Odabrati ili ne odabrati, pitanje je sad
Nameće se zaključak da smo kao društvo postali izbirljiviji prilikom odabira romantičnog partnera i da se više ne zadovoljavamo s osobom koja je dovoljno dobra da je možemo trpjeti duže vrijeme. Danas puno putujemo, radimo u internacionalnim kompanijama, živimo u velikim gradovima, prisutni smo na društvenim mrežama i dating aplikacijama. Tijekom života upoznajemo i stupamo u interakciju s jako velikim brojem ljudi, pa tako i potencijalnih partnera, odnosno partnerica. Međutim, kada imamo velik broj dostupnih opcija, često nesvjesno dižemo kriterije te na kraju budemo manje zadovoljni izborom nego u situaciji kada je izbor manji. Pojednostavljeno, kada bismo živjeli u zabačenom selu gdje je samo još 5 djevojaka približno naših godina, od kojih su 3 zauzete, odabrat ćemo jednu koja nam se više sviđa od dvije preostale. Ako živimo u New Yorku i dostupne su nam stotine djevojaka, kod prve nesuglasice ili spoznaje o njezinim lošim stranama zapitat ćemo se jesmo li mogli odabrati bolje. Ovaj se fenomen naziva maksimizacija (više o ovoj temi i njezinoj primjeni u drugim životnim domenama možete pročitati na linku).
Online dating
Za razliku od neobaveznih seksualnih veza, kod odabira dugotrajnijeg romantičnog partnera izbirljivost je neizbježna i sama po sebi nije loša. Međutim, treba razlikovati zdravu dozu izbirljivosti, koja osigurava da budemo zadovoljni u nekom odnosu, od ekstremne izbirljivosti, kod koje se ne usmjeravamo na ono pozitivno kod druge osobe, nego tražimo njezine negativne osobine i eliminiramo je čim identificiramo prvu takvu karakteristiku. Kako nitko nije savršen, na taj način zapravo nemamo šanse postići uspjeh. Na aplikaciji Tinder većina korisnika bira drugu navedenu strategiju, a to je pogotovo izraženo kod žena. Naime, statistike pokazuju da je kod ljepšeg spola udio listanja (swipe) udesno, odnosno „sviđanja“, 0,5-2 posto, što znači da u najboljoj varijanti svakom pedesetom, a u najnepovoljnijoj tek svakom dvjestotom muškarcu daju priliku da ih upozna. S jedne strane, ova je aplikacija prilagođena ljudskoj kognitivnoj škrtosti (više o temi možete pročitati u odličnom članku autorice Ivane Blašković) jer se odabir vrši brzo, na temelju nekoliko slika i osnovnih informacija. U drugu ruku, ovakav sustav tjera korisnike na ekstremno upravljanje dojmovima kako bi uopće dobili priliku, zbog čega u slučaju naknadnog upoznavanja uživo vrlo često dolazi do razočaranja. Korisnici koji se prikazuju u realnom svjetlu obično uopće ne dođu u priliku iskazati svoje pozitivne osobine u stvarnosti. Još jedna od negativnih strana ove aplikacije je izrazit fokus na fizičkom izgledu, dok znanstvena istraživanja konzistentno pokazuju da kod dugotrajnih veza razina atraktivnosti koju pripisujemo partneru gotovo uopće nije povezana s percipiranom kvalitetom odnosa.
Izbirljivost nije nužno loša
Precjenjujemo li sami sebe i svoje kvalitete? Moguće. Čini se da je teško naći zlatnu sredinu – ako smo previše izbirljivi riskiramo ostati sami, a ako smo premalo selektivni, velika je vjerojatnost da nećemo biti sretni te da će kad-tad doći do prekida veze ili braka. Ekstremno izbirljivi ljudi obično imaju definiran popis traženih kvaliteta i prilično su rigidni oko njega, odnosno vrlo rijetko pristaju na kompromise i odustaju od vlastitih uvjeta. Fokusiraju se na traženje negativnih osobina i eliminiraju osobu iz igre čim naiđu na prvu takvu. Često je u podlozi ove strategije zapravo strah od veze.
Za razliku od gore navedene strategije, za ljude sa zdravom dozom izbirljivosti vrijedi sljedeće:
1) Traže adekvatnog, a ne savršenog partnera. Svjesni su činjenice da svatko ima mane, fleksibilni i spremni na kompromise.
2) Umjesto dugačke liste površnih killer kriterija, definiraju kraću listu osobina koje su im zaista bitne te se fokusiraju na pozitivne karakteristike potencijalnih partnera.
3) Kombiniraju racionalnost i emocije. Shvaćaju koliko je važno da s osobom „kliknemo“ i da ima ono nešto što nas privlači. Međutim, shvaćaju i važnost racionalnog sagledavanja druge osobe i cjelokupnog odnosa nakon prestanka faze zaljubljenosti. Za razliku od njih, pretjerani izbirljivci uglavnom se oslanjaju ili samo na razum (npr. novac ili društveni status osobe kao glavni kriteriji) ili na emocije (npr. fizički izgled i osjećaji kada smo u društvu druge osobe, bez obzira na njezine ostale karakteristike).
4) Sagledavaju odnos u cjelini, odnosno čini li nas druga strana boljom osobom te imamo li i mi na nju takav pozitivan utjecaj.
Što mozak kaže na ovo?
Lako je reći da bi se trebalo svrstati u kategoriju ljudi sa zdravom dozom izbirljivosti, a malo teže izvesti to u praksi. Tko od nas želi unaprijed biti svjestan činjenice da će osoba s kojom će provesti cijeli život ili barem neko duže razdoblje imati određene mane? Uz to, koliko god da je mozak čudesan organ, ima jedan velik nedostatak – sklon je više se usredotočiti na loše stvari nego na dobre. Puno intenzivnije procesiramo negativne informacije te smo puno motiviraniji izbjeći negativne događaje nego aktivno tražiti pozitivne. Ovaj fenomen nazivamo pristranošću negativnosti (ako vas ova tema zanima, više o njoj možete pročitati na linku). Zbog ove pristranosti ponekad je teško vidjeti nešto dobro kod druge osobe. Jedan od načina na koji možemo doskočiti tome je da u trenutku kada primijetimo da se fokusiramo na negativne strane osobe osvijestimo to i prisjetimo se nekih lijepih trenutaka s njom ili općenito lijepih uspomena iz našeg života, koje će prizvati pozitivne emocije i preusmjeriti tijek misli. Čineći to, dajemo priliku osobama koje možda imaju mnogo mana, ali i puno vrlina koje su nam relevantnije za kvalitetan odnos.Ako ste već ljubitelj lista i ne želite odustati od njih, one bi morala sadržavati i poželjne i nepoželjne osobine, biti zaista kratke i fokusirati se samo na relevantne osobine te sadržavati rangove ili pondere osobina, sukladno tome što nam je najvažnije u odnosu. Ono što liste obično ne zahvaćaju je kompatibilnost između dvije osobe. U romanu The Rosie Project, sveučilišni profesor Don Tilmann kreira detaljnu listu karakteristika koje bi trebala imati njegova savršena žena. Nakon eliminiranja velikog broja žena s kojima je izlazio, upoznaje Rosie, konobaricu koja pije, puši i ne zadovoljava većinu njegovih kriterija, no zaljubljuje se u nju zbog harmonije u zajedničkom odnosu koja je više od jednostavnog zbroja dobrih i loših osobina druge osobe.
Za kraj
Kroz medije i umjetnost konstantno se provlači tematika savršene ljubavi, što kod nas stvara želju da ostvarimo isto. Međutim, to nije moguće jer niti jedno ljudsko biće nije savršeno.
Prvi korak je upravo osvijestiti da tražimo nešto nerealno ako to zaista jest slučaj. Dobra je praksa i definirati što nam je najbitnije, a preko kojih mana druge osobe možemo prijeći. I za kraj, ali ne najmanje važno, treba krenuti od samog sebe. Ako mi nemamo određenu vrlinu, što nam daje za pravo da to tražimo od partnera? A ako nismo zadovoljni sami sobom, teško ćemo biti sretni i u dvoje.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Dolores Aladić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Azra Klempić, mag. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych. i doc. dr. sc. Domagoj Švegar.