Izlazak iz mulja – ovisnost o stimulansima

By | 19-12-2020
  • 427
    Shares

Svi mi bježimo od nečega. Prvi koraci bijega najslađi su dio života. Tako je lijepo nekad pobjeći… No, kada bježiš dugo koliko i ja, zaboraviš kako se boriti. Posljednji koraci bijega najružniji su dio života.

I Prolog

”Nema tog godišnjeg kojeg možeš uzeti da se odmoriš od tereta kojeg duša nosi.” – mislila sam dugo godina. Bila sam u krivu – odmor postoji, toliko sladak i oslobađajuć! Kao kad te svježina mora okrijepi od tereta sparine tijekom najveće ljetne žege, tako droga okrepljuje tvoju dušu od tereta boli. Daj mi još, i još, želim testirati granice, želim se utopiti u ovom osjećaju, nestati!

Svi se rađamo kao anđeli, no samo rijetki od nas u tom obliku prožive čitav život. Puno je više onih koji se pretvore u ljude. Većina takvih žive svoje živote kao ljudi, a na kraju i umiru kao ljudi. Naposljetku, neki od nas ljudi utonu u mulj. Prvi koraci bijega u mulj nekima su spasonosni, drugima uzbudljivi, a što se više udaljavamo, ružna strana života čini se sve manje stvarnom. Iako se u početku osjećaju više živima, žiteljima mulja zajedničko je to da u pravilu od mulja umiru.

Ja sam većinu svog života u mulju, odnosno mulj je u meni, a za jednog stanovnika mulja moglo bi se reći da živim natprosječno dugo. Naš je životni vijek, naime, kratak. Živimo kraće i od anđela, i od ljudi.

Sve ovo bih mogao objasniti opširnije i barem deset puta bolje, ali vrijeme je resurs kojim oskudijevam. Nisam spavao zadnjih pet dana, a izgleda da neću ni sljedeća dva.

Tako je dosadno. Što god radim, sve je stalno jedno te isto, obično i dosadno. Gledam ljude oko sebe kako uživaju u ”malim stvarima”. Kakve budale. Da su doživjeli ono što sam doživjela ja, ne bi se zadovoljavali ovom prosječnom svakodnevicom. Kada osjetiš čistu euforiju i sreću, istinsku ljubav, ništa se ne može s time usporediti. Želiš to osjetiti opet, i opet, i opet. Nikad nije kao prvi put, ali barem je blizu.

Mulj dolazi u brojnim oblicima i obujmima. Moj najdraži bio je u obliku bijelog praha. Kako li sam samo obožavao taj bijeli prah!

Kada uđeš u mulj, sve je tako lako. Imaš osjećaj kao da lebdiš. Plešeš po njemu lagodnim korakom, bez da u njega toneš. Znaš da ima onih koji utonu u mulj, ali ti nisi jedan od njih – ti si na vrhu!

Sve dok više nisi. Ali jednom kad shvatiš da toneš, da je mulj postao sve što te okružuje – tada si već dobrano zaglibio.

Ponedjeljak ujutro. Užurbani, odmorni ljudi u autobusu razgovaraju o tome gdje su ovaj vikend pili kavu i koga su vidjeli. Čujem piskutave glasove djevojaka pored sebe. Jedna govori drugoj: ”Daj si popravi ruž.” Kakav okidač. Jedino o čemu razmišljam je ‘popravljanje’. Od petka nisam stala. Noćas sam odspavala sat vremena, i to jedva. Ali ne spava mi se, ni malo. Samo trebam energije, želim se popraviti! Ne mislim na ruž naravno, mislim na sve što mi daje dobar osjećaj – speed, bomboni, koks, mrma. ”Da mi je sad jedna crtica speeda, da zaustavi ovaj osjećaj praznine u meni” – razmišljam u sebi dok ispijenim pogledom gledam te dvije mulice kojima je jedino bitno kako izgledaju u ponedjeljak ujutro. Koga briga za to? Mene nije. Mene muči kako ću izdržati radni tjedan. Ono što će me održati je već isplaniran sljedeći rejv za vikend, samo da proguram kroz ovih 5 dana i onda me nema!

II Anđeli

Kada te okruži mulj, jedini način da vidiš izlaz je pomoću ogledala. U odrazu vidiš svoje lice kakvo stvarno jest – lice očajnika, okruženog muljem. Vidiš kako izgleda čovjek koji živi iz sata u sat, koji ni sam ne zna kamo ide ni što hoće.

Meni su ogledala ponudili moji anđeli.

Izvor: https://www.newyorker.com/magazine/2018/04/16/angels-in-america-brilliant-maddening-and-necessary

Jedan me je uvjerio da nikad nije vidio čovjeka koji je toliko nesređen poput mene. Drugi mi je rekao da sam narkomančina, treći da sam živina… Ti odrazi, komadići tuđih ogledala, pomogli su mi da prepoznam vlastite demone. Prepoznavao sam ih malo po malo, ali ih nisam mogao izbaciti iz sebe jer su mi previše trebali. Sve dok nisam vidio ogledalo vragolastog anđela. Tada sam rekao – ili oni ili ja!

Naime, vragolasti anđeo se s muljem poigravao. Mogao sam u njemu prepoznati sebe, sebe onakvog kakav sam bio davno prije, dok još nisam vidio svoje demone. Još uvijek je mogao plesati na vrhu mulja, bez da u njega propadne.

Ne želim. Tako mi se ne da prolaziti kroz svu tu bol koju svakodnevno osjećam. Tako je lijepo nekad ju spremiti u jednu škrinju, ostaviti u mračnom kutu sobe i otputovati daleko, daleko…

Nekad se pitam pretjerujem li sa svime time, no onda se sjetim onih ”kemičara” s festivala koji u jednoj večeri u sebe stave sve dizalice i spuštalice koje staviš pred njih. Ja nisam takva, ja se volim dizati, osjećati intenzivne stvari, volim kad me pere ljubav i energičnost. Što ima loše u tome?

III Priprema, pozor, sad

Anđeo pomagač mislio je da sam gotov, cijelim sam tijelom bio uronjen u mulj, samo mi je glava bila iznad vode. Ali ono što anđeo nije vidio je da ja ustvari ne ulažem napor u izbjegavanje utapanja, nego da se pripremam ustati. Pod sobom sam imao čvrstu podlogu, nakon dugo godina i nakon toliko pokušaja, nekako sam ju napipao. Moje lijevo stopalo, prsti desnog stopala, desno koljeno i desna šaka, bili su oslonjeni o tlo. Šaku sam lagano gurao u pod, procjenjivao sam otpor i težinu mulja, procjenjivao sam napor koji je potreban da se uzdignem. Odmarao sam se, disao duboko, skupljao snagu, planirao pripremu za izron. 

Samo ja sam znao da je mulj ispod mene plitak, jer nitko ne može vidjeti što je pod površinom blata, čak ni anđeli. Anđeo pomagač mislio je da se utapam kao i svi oko mene, pružao mi je štake, u uvjerenju da ne mogu sam. 

”Poslušaj me, prstima desnog stopala i desnom šakom snažno ću uprijeti u podlogu, zatim odignuti desno koljeno od zemlje, lijevim dlanom odgurnuti lijevo koljeno, krajnjim naporom ustati i gaziti pred sobom, dok konačno potpuno ne izađem iz mulja.”, uvjeravao sam anđela pomagača. Uvjeravao sam ga da je mulj ispod mene plitak, ali stanovnicima mulja ne vjeruje nitko. Anđeo pomagač je inzistirao na štakama.

“Ako misliš da će me boljeti mišići zglobovi, kosti,” – nastavljao sam odlučno – “ja to znam i jedva to čekam. Samo neka boli što jače. Bol znači da nema anestetika. Neka bude takva da ju nikad ne zaboravim, da je se sjetim ako me ikad ponovno ponude lajnom praha.”

“Ali, kako je to moguće? Vidim ti samo glavu – mulj te je cijelog obgrlio. Molim te, daj mi da ti pomognem!”, vapio je anđeo pomagač u strahu.

Anđeli pomagači ponekad onome koga spašavaju donose više štete nego pomoći.

“Ako mi nudiš štake, ne pomažeš mi nego mi smanjuješ snagu – moja će kičma biti ravnija, hod uspravniji, a pogled dalji ako sam ustanem. Ako strepiš kraj mene, to mi neće pomoći, to će usporiti rast moje snage, jer tvoja suosjećajna bol bit će veća od moje fizičke. Ja moram ustati brzo i eksplozivno, moram se propeti kroz ovaj mulj. I to moram napraviti sam, a da bi to mogao ti moraš otići. Makni se, štake daj nekom drugom, ne trebaju mi.”

 “Idi!”, tjerao sam anđela jer se bližio trenutak za konačni obračun.

IV Borba

Gadi mi se. Ovaj dio mene koji treba, koji mora. Nisam slobodna i lažem si da jesam. Jede me iznutra. Gadim se sama sebi kad se uzbudim kao malo dijete na pomisao after partyja koji nema kraja. Gadi mi se kada se nakon toga osjećam odvratno iznutra i izvana. Gadi mi se koliko si lažem da je sve u redu, da je to moja odluka. Koliko se uspoređujem s najslabijima koji su u većim okovima od mene, a sve kako se ne bih morala suočiti s time da sam se izgubila. Da nemam pojma gdje sam, a kamo li gdje idem.

Anđeli su me gledali dok sam vadio demone, jednog po jednog, i izbacivao ih iz sebe. A kad sam ih sve istjerao na brisani prostor, zbili su se. Gledali su ravno u moje oči, a ja sam ih sada mogao vidjeti bolje nego ikad prije. 

Dugo smo se gledali tako, oči u oči. Pogledi su bili ubilački. Anđeli su se uznemirili zbog tog odmjeravanja. Anđeo pomagač prestrašio se mojih demona, a vragolasti anđeo mog psihopatskog pogleda i hladnokrvnosti koju sam pred demonima zadržao. No, nemaju psihopati monopol na takav pogled. Odlučni gledaju jednako tako – izravno, dugo, prodorno, nemilosrdno s tek ponekim treptajem, a bez ijednog skretanja pogleda. Ako se sadistički i psihopatski obračunam, ali samo s demonima i ni sa kim drugim, hoću li postati bolji? Ako ubijem nešto neljudsko u sebi, hoću li postati kvalitetniji čovjek?

U tom trenutku, nitko osim mene nije znao da sam spreman za proboj. Anđeli nisu vjerovali u mene, a demonima nije bilo na kraj pameti da sam uspio pronaći čvrstu podlogu u mulju i na njoj se ustabilio.

Provocirao sam demone da me napadnu, ali su čekali, nisu bili naivni. Vrijeme je radilo za njih i oni su to znali, ali znao sam i ja. Krenuo sam od demona ovisnosti, no oni su bili tek početak ovog obračuna.

V Nema rezervnog plana

Kako su demoni slabili, postajao sam sve umorniji, napokon sam opet puno spavao i puno jeo. Sanjao sam žive noćne more, no one su, kao i umor i bol, bile prihvatljiva nuspojava. Mijenjajući hijerarhiju svojih životnih prioriteta, shvatio sam da najveća moguća hrabrost nije ona koja čovjeku treba za suočavanje s demonima, nego ona potrebna za suočavanje s ljudima, osobito onima kojima si boravkom u mulju nanio bol.

– ”Nemojte mi govoriti što da radim, ne ponašajte se prema meni kao da sam bolestan, jer nisam. Samo sam otišao predaleko, svjestan sam toga i shvaćam to ozbiljno. Vjerujte da sam najbolje znam što je najbolje za mene. Ako osjetim slabost, javit ću vam proaktivno, vikat ću ako želite.” – objašnjavao sam.

Na pitanje o planu B, međutim, nisam imao odgovor. To je bio moj jedini plan. 

“Kada bih smišljao rezervni plan, to bi značilo da ne vjerujem u ovaj.” – dodao sam.

U SVIJETU POJAČANIH OSJETILA

Kokain i amfetamin su psihostimulansi koji na različite načine djeluju na ljudski organizam. Povećavaju budnost, koncentraciju, intelektualne i fizičke sposobnosti, ubrzavaju puls i disanje, povećavaju krvni tlak i tjelesnu temperaturu, šire zjenice i smanjuju apetit. Već nekoliko minuta nakon konzumacije kokaina logičko razmišljanje postaje lakše i brže, samopouzdanje rapidno raste i aktivira se centar za govor. Međutim, uslijed dugotrajne konzumacije, u većim dozama, psihostimulansi rezultiraju agresivnim, neuračunljivim ponašanjem, strahom, paranojom i simptomima psihoze, odnosno gubitkom kontakta s realitetom.

Stimulansi razvijaju vrlo snažnu psihičku ovisnost, a simptomi odvikavanja obuhvaćaju anhedoniju (potpunu odsutnost zadovoljstva u onim aktivnostima koje ga obično pružaju), depresivnost, apatiju, paranoju i gubitak seksualnog nagona. Kako bi se navedeni simptomi apstinencijske krize izbjegli, želja za ponovnom konzumacijom postaje toliko jaka i neobuzdana, da konzument prekida odvikavanje i kontinuirano se vraća starim obrascima ponašanja, bez obzira na posljedice.

Posebno rizične za razvoj ovisnosti su osobe s nižim razinama samokontrole, kod kojih je oslabljen mehanizam inhibicije u mozgu tj. mehanizam zaustavljanja započete misli ili radnje. Stoga se korijeni ovisnosti kod nekih pojedinaca mogu pronaći mnogo prije početka prve konzumacije stimulativne droge. Pretjerana konzumacija stimulansa dovodi do intenzivne aktivacije sustava za nagrađivanje u mozgu, zbog čega može doći do zanemarivanja ostalih aktivnosti. Umjesto da se sustav nagrađivanja aktivira adaptivnim ponašanjima, on se počinje aktivirati konzumacijom droge.

Istraživanja na životinjama pokazala su da će, ako im je dostupan, životinje do beskonačnosti konzumirati kokain ili heroin (ovisno o tome što im je od toga ponuđeno). Pritom, životinje koje na raspolaganju imaju heroin ipak nalaze dovoljno vremena za spavanje i hranu. Za razliku od njih, životinje kojima je ponuđen kokain ne rade gotovo ništa drugo osim konzumiranja te supstance. Iako već nakon nekoliko tjedana životinje uslijed uzimanja kokaina drastično gube na tjelesnoj težini, one i dalje nastavljaju s neprekidnom konzumacijom sve dok ubrzo ne uginu.

Kako bi se korištenje amfetamina, kokaina ili slične stimulativne supstance dijagnosticiralo kao bolest ovisnosti, ono mora dovoditi do značajno narušenog funkcioniranja tijekom perioda od 12 mjeseci, te uključivati minimalno 2 od navedenog:

1.      osoba je konzumirala stimulans u većoj količini ili duljem vremenskom periodu nego što je namjeravala

2.      postoji trajna želja ili neuspješni pokušaji da osoba smanji ili kontrolira unos stimulansa

3.      osoba provodi veliku količinu vremena u aktivnostima nužnim za nabavu stimulansa, u konzumaciji stimulansa te u oporavku od efekata stimulansa

4.      postoji jak poriv ili potreba za korištenjem stimulansa

5.      ponavljano konzumiranje stimulansa dovodi do neuspješnog obavljanja obaveza na poslu, u školi ili kod kuće

6.      nastavljanje korištenja stimulansa unatoč trajnim socijalnim ili interpersonalnim problemima koje efekti stimulansa uzrokuju ili pogoršavaju

7.      zapostavljanje važnih socijalnih, poslovnih ili rekreacijskih aktivnosti zbog konzumacije stimulansa

8.      ponovljena konzumacija stimulansa u situacijama u kojima je to fizički opasno

9.      nastavak konzumacije unatoč znanju da postoji fizički ili psihološki problem koji je vjerojatno uzrokovan ili pogoršan korištenjem stimulansa

10.  razvoj tolerancije (potreba za sve većom količinom stimulansa kako bi se postigao željeni efekt)

11.  sindrom susprezanja (konzumacija stimulansa kako bi se olakšali ili izbjegli simptomi susprezanja)

VI Njegov i njezin kraj

Ona i on sjedili su na drvenoj klupici uz more i promatrali kako se valovi silovitim poljupcem sa stijenama razbijaju u tisuće bisernih kapljica. Sunce je nestajalo iza oblaka – nebo je polako postajalo olovno sivo, a ona i on svoje su poglede izgubili u dalekim točkama na horizontu. Nisu se gledali jer im to nije bilo ni potrebno da se razumiju, da znaju što je u srcu onog drugog.

On najednom prekine tišinu: “Još uvijek imam dane kad ne osjećam ništa, znaš?” Ona se promeškolji na klupici i nastavi gledati u pučinu. On je to shvatio kao potvrdu da ga pažljivo sluša. “I dalje osjećam prazninu iznutra i poželim iskočiti iz svoje kože.” Ona obori pogled i zagleda se u svoje ruke. Odjednom počne stiskati prste jedne ruke. Primijetivši tu reakciju perifernim vidom, on nastavi u nešto vedrijem tonu:

“A čak i tada, kad ne vidim tu ljepotu oko sebe, kada mi mislima kola samo patnja, moja i tuđa, čak i tada uspijevam gurati dalje. Hodam, satima hodam, prelazim desetke kilometara, potpuno fokusiran na svoje tijelo. Bole me noge, tetive, svakim korakom osjećam davno ozlijeđeno koljeno, no ta fizička bol je zanemariva u usporedbi s onom psihološkom. Fokusom na fizičku bol, potpuno eliminiram negativne misli. Barem na neko vrijeme.”

Ona ga pogleda s neuobičajeno vedrim izrazom lica. Osjetila je nadu u njegovim riječima, radost u porama na njegovom licu. Nije znala kako, ali osjećala je to. Shvatila je da joj se riječi gomilaju u grlu i da želi nešto reći.

On je uzvratio pogled i blago kimnuo glavom, kao da je znao da mora podijeliti nešto s njim.

“Znala sam da će život bez svih mojih ‘dizalica’ biti strm i prepun prepreka, no nikad ne bih prestala da nisam vjerovala da će nakon teškog uspona postati ljepši. Isplatilo se vjerovati.”

Oboje su nasmiješeno gledali u pučinu i sve nemirnije more. Nebo je prijetilo olujom – kao da je atmosfera zamijenila mjesto s njihovom unutrašnjošću. U njihovim srcima, u njihovom tijelu godinama su bijesnili uragani, a sada se ondje rađa sunce i obasjava one dijelove života koji su dosad bili skriveni.

Stisnuvši oči kao da se koncentrira na nešto, ona nastavi: 

“Zadnjih dana kad šetam, malo po malo sve više prepoznajem ljepotu u svakodnevnim stvarima koje nas okružuju – promatram godišnja doba, stabla koja mijenjaju boju, oblake koji su svaki dan drugačiji… Lijepo je živjeti i svjedočiti tome.

Mala seka mi govori, pokazujući u drveće: ‘Ova stabla sa zelenim lišćem su dečki, a ova šarena su cure!’ Mala stabla su joj djeca, a tek posađena – bebe.”

On se glasno i razdragano nasmije. Osjeti toplinu oko srca i nastavi slušati njene riječi:

“Milijun je takvih analogija između ljudi i prirode, a ja nastavljam sama hodati i razmišljati satima, sve dok ne vidim nešto novo. Onda ju sljedeći dan o tome pitam. Uronjena u njezin svijet, s veseljem iščekujem odgovor:

‘A ovo stablo kojem lišće mijenja boju – je li ono cura ili dečko?’

‘Pa to ti je curadečko, a ovo s više smeđeg dečkocura.’ – odgovara mi kao da je to vrlo zdravorazumski, a ja se nasmiješim, svjesna ovog malog, a tako predivnog trenutka.”

Ponovno se okrene i potraži njegov pogled kao da je godinama čekala da napokon izgovori ove riječi:

“Potpuno sam tu.”

Njegove se oči zaustave na njenima i ona u tom pogledu vidi podršku i razumijevanje. Pogled mu je bio prisutan i fokusiran, s nekom naznakom optimizma i radosti. Tada on prekine tišinu i kaže:

“I ja isto. Sve više i više je dana kada vidim tu svijetlu stranu života. I osjećam. Tako je lijepo samo to – osjećati. Optimističan sam, napokon to mogu reći bez imalo zadrške.”

‘’Upravo tako. Osjećati i biti. A mislila sam da je uživati u malim stvarima rezervirano za budale.’’ – izgovori ona shvaćajući da nema mjesta gdje bi sada radije bila.

Nastupila je šutnja, ali to je bila toliko drukčija vrsta šutnje od onih uobičajenih neugodnih tišina od kojih mnogi žele što prije pobjeći. Ova je tišina bila ispunjena nadom i spremnošću za sve životne prepreke. 

U njihovim se očima vidjela životna strast, a u njihovoj unutrašnjosti poput tinte se razlila toplina. Na njihovim licima sjalo je sunce. Sloboda. Sreća. Optimizam.

Poglede su ponovno usmjerili prema pučini. 

Počela je oluja. Nasmiješili su se. Upravo onako kako se sunce znalo smiješiti – čini se da je atmosfera uistinu zamijenila mjesto s njihovom unutrašnjošću.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych., Danijel Turkan, mag. psych., Sandra Zgodić, univ. bacc. psych., Ana Antolović, mag. psych.Domina Kljaković-Gašpić, univ. bacc. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Proznim tekstom o stimulansima zaključujemo mjesec ovisnosti u PProstoru."Kao kad te svježina mora okrijepi od tereta…

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 19. prosinca 2020.