Dok znojavom rukom stežeš papire na kojima su ispisane neke, tebi teško razumljive, riječi, naprežeš svoj sluh i služiš se nadljudskim sposobnostima da čuješ kada prozovu tvoje ime. Čekaonice su obično pune ljudi, mirišu na dezinficijense i strah. Obilaziš ko zna kojeg po redu ljekara i ponovo ništa. Agonija se nastavlja, pa misliš kako se medicina nikada nije susrela sa takvim slučajem. Pretražuješ internet, vjeruješ ispovijestima sa bloga, tražiš preporuke za najbolje ljekare, uz to možda daješ malo bogatstvo za preglede. Ali, ljekari nemaju odgovor koji bi tačno utvrdio tvoje tegobe. Nakon svih detaljnih pretraga, ko zna kojeg vađenja krvi rano ujutru, skenera i intervencija, ne postoji objašnjenje za tvoju bol. Nakon iscrpljenih svih mogućih resursa i ne pomišljaš da si sve vrijeme na pogrešnom tragu. Šta ako ti duša šalje poruku preko tijela? Šta ako boli ono za šta misliš da nikada ne može boljeti? Koliko su povezani tijelo i um? Kako potiskivanje emocija utiče na naše tjelesno zdravlje? Koja je skrivena strana stresa? Hajde da zajedno istražimo kroz redove koji slijede.
Veza um-tijelo
Pitanje duše i tijela seže još u antičko vrijeme grčkih filozofa, pa se tako već i kod Platona nailazi na tematiku orijentisanu na čovjekovu dušu, tijelo i način njihove povezanosti. Međutim, ideja dualizma, odnosno najjednostavnije rečeno nepovezanosti duše i tijela je, na svu sreću, davno napuštena. Um i tijelo se nalaze u neraskidivoj vezi, vršeći uticaj jedno na drugo. Sve ono što se dešava u čovjekovom složenom psihičkom aparatu, tijelo pamti. Kao što osjećamo uznemirenost i strah kada nas boli tijelo, tako nas i tijelo može boljeti kada smo u stanju intenzivnog stresa i straha. Mi ne možemo izolovati naše tijelo od naše unutrašnje, psihičke patnje. To su nekako intuitivno naslućivali i naši predaci, pa su tako zapravo i nastajali drevni rituali koji su davali prednost zacijeljivanju uma, pa onda tek tijela. Razumijevanje povezanosti tijela i uma nije važno samo radi razumijevanja bolesti, već i radi razumijevanja zdravlja.
Kada tijelo kaže NE
Osim što je ovo naslov popularne knjige Gabora Matea, kanadsko-mađarskog ljekara i psihoterapeuta, na kojoj se i temelji ovaj članak, ovo je i dobar uvod u ono što slijedi.
Mate piše o uticaju potisnutih emocija, nemogućnosti da kažemo ,,ne” i kompulzivnom preuzimanju odgovornosti za potrebe drugih. Opisuje pacijentkinju sa dijagnozom skleroderme i o obrascima ponašanja koji idu u prilog potiskivanju emocija, trpljenju i preuzimanju brige za druge. Smatra da je možda njeno tijelo radilo ono što njen um godinama nije mogao: odstranjivalo neumoljiva očekivanja koja su joj prvo bila nametnuta kada je bila dijete i koja je, kao odrasla osoba, nastavila da nameće sebi. Ovo je ideja da stil emocionalnog snalaženja kod određenih ljudi može biti jedan od faktora za pojavljivanje skleroderme.
Jednako je zanimljiva povezanost uma i tijela u objašnjenju nastanka multiple skleroze. Multipla skleroza je najčešća među bolestima koji remete funkcionisanje ćelija u centralnom nervnom sistemu (CNS), pa i njeni simptomi zavise od toga gdje se oštećenja i ožiljci pojavljuju. Najčešće strada kičmena moždina, moždano stablo i optički nerv. Simptomi se razlikuju u odnosu na to koja je regija zahvaćena, pa se mogu kretati od blagog do hroničnog umora i iscrpljenosti, pa do bola ili gubitka vida. Mate smatra da je tijelo jedne pacijentkinje imalo mnogo razloga da kaže ,,ne” opisujući kvalitet njenog partnerskog odnosa sa suprugom, koji je bio prepun potiskivanja emocija. Žan-Martin Šarko, francuski neurolog, bio je prvi koji je dao cjeloviti opis multiple skleroze i primijetio, još prije dva vijeka, da su pacijenti prve simptome multiple skleroze dovodili u vezu sa dugim periodima ,,muke i tuge”.
Cijena skrivenog stresa
Gotovo je nemoguće zamisliti život bez stresa, pogotovo savremeni način života gdje smo izloženi stresogenim situacijama više nego ikada. Medicina prepoznaje stres kao izuzetno uznemirujuće događaje, kao što su smrt voljene osobe, razvod braka ili gubitak posla. Ali, osim tih intenzivnih i iznenadnih stresora, postoji i svakodnevni, možemo ga zvati hronični stres. Mnogi pod stresom podrazumijevaju nervnu uzrujanost i napetost, ali stres ne mora samo biti pitanje subjektivnog osjećaja. Stres je više mjerljivi skup objektivnih fizioloških dešavanja u našem tijelu, uključujući mozak, hormonsku aparaturu, imunološki sistem i organe. Možemo doživjeti stres a da toga nismo ni svjesni. Uzimajući u obzir da se stres sastoji od unutrašnjih promjena (koje mogu biti vidljive, ali i ne moraju) koje se dešavaju kada organizam percipira prijetnju da može biti na neki način ugroženo. Ali, mi možemo biti pod stresom a da ne osjećamo napetost! Ono što je bitno u razmatranju uticaja stresa na organizam jeste i ličnost psihološko funkcionisanje osobe koja doživljava stres. Od toga može zavisiti i kakav će odgovor na taj stres biti, ali i kakve će njegove posljedice biti po tjelesno zdravlje. Bilo kratkoročne ili dugoročne. Stres utiče na naše sveukupno funkcionisanje i može dovesti u opasnost bilo koji dio tijela. Obično se kaže da strada onaj organ koji je najslabiji u tijelu, a najčešće su to viceralni organi.
Šta možemo da uradimo?
Jasno je da ne možemo sebe izolovati od raznih spoljašnjih, ali još manje i od unutrašnjih uticaja. Mi smo društvena bića, a interakcije s drugima, pogotovo emocionalne interakcije nas čine vulnerabilnim. Ono što svako od nas može da uradi za sebe je dovoljno veliko da zaštiti i sebe i druge. Potrebno nam je da naučimo da malo bolje osluškujemo svoje potrebe, da pratimo svoje tijelo i svoj um, da uvažavamo svoje emocije i da kontinuirano radimo na očuvanju svog mentalnog zdravlja. Jer, ponoviću još jednom, kada boli duša boli i tijelo, ali i obrnuto.
Mate, G. (2021). Kada telo kaže ne. Kontrast.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych. i Jelena Žipovski, mag. psych.