Kada se ljubav pretvori u osvetu, stradaju djeca

  • 196
    Shares
Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., autorica teksta

Razvod braka jedan je od tri najstresnija događaja (uz smrt djeteta i smrt bračnog druga) koji se mogu dogoditi u nečijem životu. Nakon razvoda teško je „popraviti“ svoj život i ponovno se dići na noge. Razvod mijenja sve – status, financije, prijatelje, svakodnevicu. Ponovno skupiti komadiće svog života, ponovno posložiti sebe te odžalovati gubitak zahtjeva puno energije i vremena. I ponekad se osoba izgubi u tom procesu – izgubi toliko da zaboravi pogledati koga još  ima tu oko sebe i tko još treba pomoć. Na taj način u razvodu nekada ostanu zanemarena djeca i njihove potrebe.

Iako većina razvoda (u RH se govori o otprilike dvije trećine razvoda) prođe dogovorom i na primjeren i pristojan način (s manje ili više muke, intervencija CZSS, odvjetnika, prijatelja i/ili policije), 10 – 15%) razvoda ulazi u definiciju visokokonfliktnih.

NAJVEĆI MITOVI RAZVODA

asno je da u situaciji kada se život roditelja raspadne i osoba gubi svoju ulogu supruga ili supruge roditelji nemaju ili imaju manje snage i kapaciteta brinuti o djetetu. Očekivano je da bol toliko preplavi i one racionalne dijelove mozga i da nije moguće sagledati situaciju objektivno (iako bi mogli tu postaviti i pitanje – što je objektivna situacija?). U takvim situacijama djeca postaju izvrstan izgovor za mnoge stvari, kao primjerice:

  • Ostat ćemo u braku radi djece – brojna su istraživanja pokazala da je za primjeren razvoj djece bolji dobar razvod nego loš brak. Količina sukoba u braku i pri razvodu braka je ono što je štetno djetetu, a ne sam bračni status roditelja. Ukoliko se djetetu kaže da je ono razlog što su roditelji u braku, sigurno se na nejaka dječja leđa stavilo još tereta i odgovornosti za loše bračne odnose kojima dijete svjedoči i s kojima živi.
  • Razvodom ostavljaš djecu/dijete – razvodom se prekida partnerska veza. Ne roditeljska. Razvodom dijete ne postaje „imovina“ jednog roditelja, pa samo jedan roditelj treba voditi brigu o djetetu. Zakonodavstvo RH predviđa da je roditeljska odgovornost (nešto ispravniji termin nego „skrbništvo“ koje se često koristi u ovom kontekstu) nakon razvoda podijeljena – niti jedan roditelj nema na djecu veće ili manje pravo. Dijete će s jednim od roditelja dijeliti adresu, ali ne i sve vrijeme ovoga svijeta, te razvodom oba roditelja i dalje ostaju jednaki – pred zakonom, a onda i pred djecom.
  • Neka dijete kaže što želi, s kim želi živjeti – jedna od najčešćih, a ujedno i najbesmislenijih i najštetnijih rečenica koju roditelji u razvodu mogu reći. Na stranu činjenica da dijete ima pravo reći svoje mišljenje i svoj stav koje ima o postojećoj situaciji (i to ne samo od desete godine, nego i puno prije), ali (uvijek taj ali) vam odmah mogu reći koja je prva djetetova želja i mišljenje o postojećoj situaciji. To je: „Prestanite se svađati (piti, varati i sl.), volite se i živite oboje sa mnom“. Hoće li tu želju roditelji ispuniti? Neće, jer su ONI odlučili da je vrijeme da se raziđu. I tu je zapravo najvažniji dio ove priče – roditelji su odlučili da se raziđu. Nisu djeca. No roditelji se ne mogu dogovoriti što bi i kako dalje, pa odgovornost za te odluke stavljaju na dječja leđa. Koliko je to “fer” i korektno? Koliko prebacivanjem odgovornosti za odluku o nastavku života s roditelja na dijete roditelji pomažu, a koliko štete djetetu? Ako odrasle osobe koje su donijele odluku da će se razići ne mogu postići dogovor o posljedicama svoje odluke, zašto bi tu odluku moralo donijeti sedmogodišnje, desetogodišnje ili petnaestogodišnje dijete? Potpuno je svejedno koje je dobi dijete, niti jedno dijete ne smije biti sudac i donositelj odluka u sukobu roditelja. Niti jedno dijete ne smije birati kojeg roditelja “više voli”, a dječja percepcija razvoda roditelja ne vidi i ne može vidjeti širu sliku i dugoročne posljedice svake od mogućih posljedica. 

Svako dijete ima pravo biti oslobođeno svjedočenja sukobu između roditelja, oslobođeno toga da se suočava s roditeljem u ime drugoga i oslobođeno obveze lojalnosti prema roditelju.

Karpf, M i Shatz, L

Posebnu teškoću razvoda čini kada sukob preraste u borbu za potpuno dječje vrijeme, dječju pažnju, naklonost i ljubav te kada se na taj način kažnjava bivši/a suprug/a. Jer dijete je  i fizički i psihički kombinacija oba roditelja. Proglašavajući jednog roditelja samo groznim, užasnim i štetnim, time posredno roditelj proglašava i jednu polovicu djeteta takvim. Ukoliko jedan od roditelja nema niti jednu dobru osobinu, niti jednu kvalitetu, niti jednu dobro ponašanje, ukoliko se niti jedna uspomena s jednim od roditelja ne definira kao sretna i dobra, a dijete je potomak tog roditelja, onda niti dijete ne doživljava sebe, barem jednom svojom polovicom, kao dobro, uspješno, sretno ili kvalitetno.

KAKO OTUĐITI DIJETE OD RODITELJA

Za sada na stranu stavimo objektivno ugrožavanje djeteta (zlostavljanje, zanemarivanje) kada stručnjaci procjenjuju razinu rizika i sigurnosti djeteta. Fokusirajmo se na one razvode gdje su djeca adekvatno zbrinuta, imaju sve što im treba od igračaka ili gadgeta, odjeće i obuće, putovanja ili iskustava, a nemaju u svom svakodnevnom životu oba roditelja, jer ih „ne smiju“ imati.

Dio te djece živi u okolnostima gdje ne smiju voljeti jednog od roditelja, jer je – pogađate – ostavio i razveo se, povrijedio ili prevario drugog roditelja. Ta zabrana nikada nije rečena na glas – na glas su izrečene rečenice „Ja tebi nikada neću braniti da ideš kod tate/mame, ali sam jako zabrinut/a koliko je tebi tamo dobro“ ili „Ne govorim ja protiv mame/tate, ali i dijete samo vidi kakva/kakav je on/a i koliko je bezobrazna/an“. I neverbalnom komunikacijom (tuga, ljutnja i/ili zabrinutost koja se može isčitati sa lica jednog roditelja kada dijete odlazi drugom roditelju) je djetetu jasno dano do znanja  da nije dobro bilo da voli drugog roditelja ili da provodi vrijeme s njom/njim.

Djeca se onda uče činiti ona ponašanja kojima je cilj očuvati ljubav roditelja – ili će manipulirati oba roditelja „plešući“ između njih i govoreći svakome ono što želi čuti ili će se poistovjetiti s jednim od roditelja i drugoga odbaciti. Na taj način dolazimo do sindroma otuđenja roditelja – jednog od gorućeg problema današnjice, kada pod krinkom brige za dijete, roditelj uskrati djetetu njegovo pravo na odrastanje uz oba roditelja. Jer to je prvenstveno pravo djeteta – ne roditelja. Dijete ima pravo imati kontakt s oba roditelja – kakav će taj kontakt biti i hoće li ga biti, to je odgovornost roditelja, ali uskratiti to pravo djetetu ne može proći bez posljedica. Neke od njih su:

  • nisko samopoštovanje, depresija i mržnja djeteta prema samom sebi;
  • narušen socioemocionalni razvoj: povlačenje, izolacija, socijalna anksioznost;
  • niska samodostatnost, nedostatak autonomije, ovisnost o roditelju;
  • slabiji školski uspjeh;
  • lošija kontrola impulsa, teškoće općeg mentalnog zdravlja, ovisnosti i samoozljeđivanje.

Koji se rizik stavlja pred dijete, samo i isključivo zato što jedan ili oba roditelja žele imati pravo i drugog prikazati kao krivca. U razvodu nema pravo i krivo. Nema točnih i netočnih odgovora. Svi su netočni. Svaka odluka je loša iz nekog razloga i iz nečije pozicije. Kao što niti brak ne može biti dobar i kvalitetan kada se u njega umiješa previše ponosa, tako ne može niti razvod.

DIJETE U SREDIŠTU SUKOBA

Nažalost, kod konfliktnih razvoda šanse da se djeca oporave od emocionalnih pritisaka i psihičkog nasilja koje roditelji čine djeci uvlačeći ih u partnerski sukob  prilično su male. Neka djeca su više, a neka manje otporna na takve pritiske. Potrebno je da javnost – i prijatelji i stručnjaci koji dođu u doticaj s takvim situacijama – prepoznaju potencijalne rizike za djecu te budu s jedne strane djeci podrška, a s druge strane korektivni mehanizam za roditelje.

Ponavljam – količina sukoba između roditelja je štetna za dijete. Naravno da razvod podrazumijeva određenu količinu sukoba. Dijete nije izabralo razvod, kao što nije izabralo niti brak roditelja, no to ne znači da dijete nije tu, u središtu sukoba i da takvo ima svoje potrebe i želje, svoje strahove i brige. Staviti dječje potrebe ispred roditeljskih  odlika je dobrih roditelja stoga se time treba voditi i tijekom razvoda. Čak i kada ne razumijemo djetetove potrebe, čak i kada nam nisu logične niti razumne. Imati djetetovu potrebu za time da odrasta s oba roditelja na umu u trenucima kada jedan roditelj ne može vidjeti očima drugog roditelja, jedini je ispravni stav koji se može zauzeti u situacijama razvoda. Ako ste prepoznali da radite određene stvari koje ste pročitali u ovom članku – nije prekasno da ih popravite!

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak:  doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Zgodić, mag. psych.Matea Jukić, mag. psych.,  Tea Tončić, univ. bacc. psych. i Laura Martinić, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

One thought on “Kada se ljubav pretvori u osvetu, stradaju djeca

  1. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati i u sljedećim FB grupama:
    Biti psiholog u Hrvatskoj – https://www.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3859157194123631

    Psihološki prostor – grupa za čitatelje – https://www.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/887078878735373/

    Forum psihologa – članova komore – https://www.facebook.com/groups/1894214417515945/permalink/2818372835100094

    Psiholozi – https://www.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3888790991144425/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza Ψ – https://www.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3929999370397302/

    Za ljubitelje psihologije i psihologe – https://www.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/4066791503364230

    Psihološke teme – https://www.facebook.com/groups/1402223563343936/permalink/3117222138510728/?notif_id=1614186519791401&notif_t=group_post_approved&ref=notif

    Savjeti psihologa – https://m.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/934749977332894/

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.