Brak naših roditelja predstavlja prvu okolinu u kojoj učimo o romantičnim odnosima, obiteljskom životu i roditeljstvu. Svakodnevnim promatranjem odnosa i ponašanja naših roditelja tijekom djetinjstva, stječemo uvjerenja o tome kako partnerski odnos treba izgledati. Koliko ova uvjerenja i rana životna iskustva utječu na naše romantične veze u odrasloj dobi? Kako spriječiti to da brak naših roditelja negativno utječe na naše ljubavne odnose? Na ta pitanja pokušat ćemo odgovoriti u ovom članku.
Zajedno (ne)sretni do kraja života
Tijekom odrastanja svakodnevno promatramo interakcije naših roditelja prema kojima formiramo uvjerenja o braku kao odnosu koji podupire osobni rast pojedinca i pruža zadovoljstvo ili ga ograničava i čini nezadovoljnim. Ako je odnos naših roditelja bio ispunjen međusobnim poštovanjem i ljubavlju, učimo da brak predstavlja zajednicu u kojoj se pojedinac osjeća radosno, prihvaćeno i poštovano. To uvjerenje učinit će nas spremnijima da i sami stupimo u brak i očekujemo da će taj odnos biti kvalitetan i ispunjavajući. S druge strane, ako smo u obitelji svjedočili čestim sukobima naših roditelja, možemo steći uvjerenje da partnerski odnos osobi uzrokuje patnju, osjećaj poniženosti ili straha. Takva uvjerenja često dovode do povlačenja iz ljubavnih odnosa kad oni postanu ozbiljniji, namjernog sabotiranja veze ili usamljenosti zbog nepovjerenja u druge.
Osim općenitih uvjerenja o tome da je brak neugodan odnos ispunjen patnjom, koja usvajamo ako je brak naših roditelja bio prilično disfunkcionalan, na temelju odnosa naših roditelja usvajamo i neka sasvim specifična uvjerenja i očekivanja o braku. Primjerice, možemo zaključiti da obiteljski život ženu čini nezadovoljnom i umornom (ako je naša majka često negodovala zbog količine posla koji obavlja) ili da muškarci nisu nježni i ne pokazuju emocije (ako je naš otac bio takav). Premda kroz odrastanje upoznajemo i druge romantične parove i spoznajemo da nisu svi brakovi jednaki, iskustva koja smo doživjeli u okolini u kojoj smo odrastali, a koja su dio naše podsvijesti, svejedno mogu djelovati na naše životne odabire, očekivanja od romantičnih odnosa, emocije i ponašanje koje se javlja u tim odnosima.
Međugeneracijski prijenos bračnih konflikata
Djeca koja su svjedočila čestim sukobima roditelja u odrasloj dobi iskazuju manje zadovoljstvo svojim brakom, imaju niža očekivanja od partnera i češće se sukobljavaju s partnerom. Više je razloga zašto dolazi do ovog međugeneracijskog prijenosa partnerskih konflikata, a jedan od faktora koji u njemu ima važnu ulogu jesu upravo uvjerenja o braku koja smo stekli kroz odrastanje. Svjedočenje nasilju u braku naših roditelja može nas učiniti sklonijima da i sami u budućnosti toleriramo partnerovo nasilje. Čak i ako smo svjesni da je riječ o nezdravom odnosu, često se događa da ipak ulazimo u nezdrave veze koje su slične disfunkcionalnom odnosu naših roditelja. O razlozima zašto donosimo tako iracionalne odabire možete pročitati više u članku Zašto ga ne ostavi-psihoterapijski pogled. Uz to, roditelji djeci prenose svoje gene te stoga djeca mogu naslijediti neke crte ličnosti koje su povezane s većom sklonošću konfliktima. Ako si osvijestimo da smo inače skloniji konfliktima ili nekom ponašanju koje negativno utječe na našu vezu, možemo uložiti dodatan trud da radimo na svom partnerskom odnosu i tim specifičnim ponašanjima.
Važnost emocionalne regulacije
Emocionalna regulacija, odnosno sposobnost upravljanja svojim emocijama, također ima važnu ulogu u međugeneracijskom prijenosu konflikata. Osobe koje imaju manju emocionalnu regulaciju teže kontroliraju neugodne emocije i svoje izražavanje emocija, pa tako u situaciji ljutnje češće reagiraju agresivno. Djeca se u ranoj dobi uče emocionalnoj regulaciji kroz odgoj i opažanje roditeljskog upravljanja emocijama. Ako roditelji i sami imaju teškoće s regulacijom vlastitih emocija, dijete može usvojiti njihov obrazac nošenja s emocijama. Uz to, stalna izloženost roditeljskim konfliktima u osjetljivom razvoju djetinjstva može negativno djelovati na razvoj djetetove emocionalne regulacije. Dijete s nižom emocionalnom regulacijom u odrasloj će dobi biti sklonije reagirati agresivno prema partneru u situaciji ljutnje te tako dolazi do prijenosa bračnih konflikata na novu generaciju.
Strah od ponavljanja roditeljskih „pogrešaka“
Neke osobe osjećaju vrlo intenzivan strah od braka i intimnih emocionalnih odnosa. Jedan od razloga ovog straha može biti disfunkcionalni partnerski odnos naših roditelja, zbog kojeg smo usvojili negativna uvjerenja o braku i bojimo se da će i naš odnos s partnerom biti sličan. U nadvladavanju ovog straha može biti korisno posvijestiti si to da je svaki brak drugačiji. U svom braku ne moramo ponoviti ono što nam se nije svidjelo u braku naših roditelja. Nasuprot tome, možemo raditi na sebi i svojim vještinama komunikacije i time prevenirati neke probleme do kojih može doći u braku. Iskreno komuniciranje svojih potreba i emocija, kao i slušanje partnera i nastojanje da se razumiju njegove potrebe jako je važno za kvalitetan partnerski odnos. Također, pri odabiru partnera potrebno je voditi računa o tome da se ne ulazi u vezu s osobom koja nas ne poštuje i koja ima neke zabrinjavajuće karakteristike (npr. agresivnost, sklonost laganju, pretjeranoj kontroli, nevjeri,…). Dakle, u određenoj je mjeri moguće utjecati na stabilnost svoje veze/braka. Naravno, ulazak u blizak odnos s drugom osobom uvijek uključuje određeni rizik da ta veza neće uspjeti, no bez prihvaćanja tog rizika nećemo moći iskusiti radost istinske intimnosti.
Svaki brak je jedinstven
Strah od ulaženja u brak može biti uzrokovan razlikama u stavovima i vrijednostima naših roditelja i nas samih. Možda je brak naših roditelja bio zdrav i zadovoljavajuć za njih, no nama se ipak neke stvari u njihovom odnosu ne sviđaju i ne bismo htjeli takav brak. Recimo da je u braku naših roditelja uloga supruge bila da po povratku sa svoga posla vodi brigu o cjelokupnom kućanstvu, dok se od muža nije očekivalo da joj pomogne. Našoj majci je to bilo u redu i nije ju činilo nezadovoljnom, no možda nama to ne odgovara i ne želimo to preslikati u svoj odnos. Bitno je prepoznati da je svaki romantični odnos drugačiji jer je svaki romantični par drugačiji. Oba partnera u romantični odnos unose svoju ličnost, vrijednosti, stavove i životna iskustva te to čini vezu jedinstvenom. Stoga naš odnos s partnerom ne treba biti jednak odnosu naših roditelja. Partneri mogu donijeti zajedničke odluke o tome kako želie da izgleda njihov odnos te unaprijed definirati neka pravila i vrijednosti prema kojima se žele ravnati u zajedničkom životu.
Ima li nade?
Slika o braku koju smo formirali u djetinjstvu važna je za naše kasnije odnose, no to ne znači da su naše veze i brakovi „osuđeni na propast“ zbog odnosa naših roditelja. Baš nasuprot, kad si osvijestimo na koji način odnos naših roditelja utječe na nas i naše trenutne odabire, možemo bolje promisliti neke naše odluke u započinjanju ili održavanju romantične veze. Neka istraživanja pokazuju da iskustvo roditeljskog razvoda može potaknuti osobu da vodi više računa o ispravnom odabiru partnera pri stupanju u brak i da bude svjesnija što sve može poći po zlu u romantičnom odnosu, što ju može potaknuti da uloži više truda u prevenciju takvih problema (Fine i Harvey, 2013). U jednom od sljedećih članaka pisat ću o temi partnerske komunikacije te ponuditi praktične savjete kako unaprijediti zadovoljstvo vezom i odnos s partnerom.
Fine, M. A. i Harvey, J. H. (2013). Handbook of divorce and relationship dissolution. London: Psychology Press.
Gostečnik, C. (2017). Relational family therapy – the systemic, interpersonal and intrapsychic experience. New York: Routledge.
Hines, D. A. i Saudino, K. J. (2002). Intergenerational Transmission of Intimate Partner Violence: A Behavioral Genetic Perspective. Trauma, Violence, & Abuse, 3(3), 210-225.
Kim, H. K., Pears, K. C., Capaldi, D. M. i Owen, L. D. (2009). Emotion dysregulation in the intergenerational transmission of romantic relationship conflict. Journal of Family Psychology, 23(4), 585–595.
Kirk, A. (2002). The effects of divorce on young adults’ relationship competence. Journal of Divorce & Remarriage, 38(1-2), 61-89.
Soloski, K. L. (2011). The intergenerational transmission of marital expectations and subsequent relationship satisfaction. Neobjavljeni diplomski rad. Hammond: Purdue University.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matea Jukić, mag. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Dolores Aladić, mag. psych., Izabella Colić, univ. bacc. psych. i Azra Klempić, mag. psych.