Kako sada dalje?

  • 130
    Shares

Pitanje:  

I dalje smo loše, i dalje smo u strahu i dalje se pitamo… kako sada dalje?

woman holding her face in dark room

Odgovor:

Niti je 2020. godina bila blagotvorna za naše mentalno zdravlje, niti ova nova, 2021. ne počinje baš utješno. Prethodna je godina završila katastrofalnim potresom, a trajala je obilježena pandemijom, karantenama, potresom u ožujku… No ni ova nova, toliko čekana godina, nije započela na zadovoljavajuć način. 

Načeto mentalno zdravlje nas svih ponovno je potresla, i doslovno i figurativno, nova situacija podrhtavanja tla, raspršivši sve one nade i želje koje smo imali 1.siječnja kojeg smo, većina nas, u svojim glavama označili kao početak jednog boljeg vremena. I opet se javlja tuga, razočaranje, bijes, frustracija, strah.

Postoji li instant rješenje?

Voljeli bi svi, kada bi mogli, reagirati i popraviti stvari promptno – da brzinom kojom su nam životi potrešeni, možemo učiniti nešto (bilo što) od čega bi nam bilo bolje. I to je jedan od razloga zašto se danas mnogo više nego prije, na TV i radio emisije, na portale i društvene mreže, zovu psiholozi i drugi stručnjaci mentalnog zdravlja i traži se od struke da kaže i uputi nas sve što učiniti i napraviti da se osjećamo bolje. Najbolje kroz par savjeta, neki hodogram aktivnosti u pet ili možda deset točaka kojih se možemo držati i biti bolje. I sama čitam i gledam te savjete, tražeći  možda neki za koji ne znam, koji mi je promakao, a koji bi ovu nestabilnu situaciju učinio lakšom i podnošljivijom. Odraz je to naše velike potrebe za kontrolom situacije, koja nije pod našom kontrolom. Nažalost, takve prečice nema.

silhouette of two arrows

Dobro je pročitati te tekstove, savjete, ideje i preporuke. Od njih uzmite ono što vam se sviđa. Zamislite sve te ideje kao švedski stol – isprobajte sve što vam se čini OK, a nastavite koristiti ono što vam se pokazalo ukusno i djelotvorno. 

Tek je prošlo par dana od onog crnog 29.12.2020. kada je veliki potres pogodio Banovinu, tek smo malko prodisali i počeli raditi neke planove za budućnost, kada je 6.1.2021. opet pošteno zatreslo tlo i odmah smo se svi vratili 5 koraka unatrag. Nažalost, tako će biti, dokle god tlo podrhtava, dokle god ne prođe dovoljno vremena da prestanemo zadržavati dah iščekujući najgore. U takvim trenutcima, brojni su savjeti već više puta rekli, bitno je biti siguran, okružen voljenima, na toplom, s hranom. U neočekivanim trenutcima neočekivane reakcije su očekivane. U tom trenu zapravo ne možemo pomoći više, niti sebi niti drugima, nego na način da preživimo. 

Ekstremne situacije traže ekstremna rješenja

Po svemu gledano, potres je bio „točka na i“ jedne duge i bolne godine, čime su naši živci došli pred trenutak „pucanja“. I opravdano je pomisliti da ne možemo dalje. Ekstremne situacije traže ekstremna ponašanja – u ekstremnoj se situaciji ponašamo i osjećamo ekstremno. Bilo da smo preaktivni, previše jedemo, previše spavamo bilo da smo prepasivni, premalo jedemo, premalo spavamo. Bilo kakvo odstupanje u ponašanju , osjećanju i razmišljanju od uobičajenog je sada očekivano. Tek kada se situacija i zemlja smiri, možemo razmišljati o tome da svoje ponašanje vratimo u uobičajene tokove. A kada će to biti, nitko nam ne može reći. Ekstremne reakcije vidljive su u ponašanju ljudi kao grupe – od hitanja u potresom pogođena područja pomoći i pružiti podršku, donijeti hranu, potrepštine, grijalice… kao izraženo prosocijalno ponašanje; pa do hitanja na društvene mreže osuditi sve koji su uključeni u pomoć jezikom mržnje, prigovorima, podcjenjivanjem i klevetom. Na stranu jesu li neke optužbe realne ili ne, važno je shvatiti da doživljavanje i preživljavanje ovako velike traume i katastrofe naš organizam preplavljuje velikim emocijama – straha, bijesa, ljutnje, frustracije, tuge… a one onda ometaju racionalno razmišljanje i kognitivnu proradu postojeće situacije. Pa se ne sjetimo da u organizaciji humanitarne pomoći pošaljemo koju grijalicu koja je u ovim hladnim vremenima i više nego potrebna. Pa se ne sjetimo da osobe koje trebaju voditi i organizirati pomoć i pomaganje drugima nemaju kapaciteta za to, jer su i sami pogođeni ovom katastrofom. Pa se ne sjetimo puno toga. Što je također očekivano.

painting of man

Greške se događaju i događat će se, posebno u situacijama koje su toliko jako obilježene emocijom, da ne možemo dovoljno promisliti o svim posljedicama nekih naših djela i postupaka. Emocije i energija koju one donose tjeraju nas na postupanje, na činjenje, te vrlo često postupamo impulzivno, ne promišljajući. Ne kažem da je to loše – to je prvenstveno očekivano. Ovu informaciju treba uzeti upravo tako – kao informaciju, te pomoću nje pokušati razumjeti i nečije tuđe, ali i svoje ponašanje. 

Vratimo se na “pravi” put

Vratiti život u svakodnevicu sada je iluzorno očekivati, ako na to vraćanje gledamo kao na jedan postupak koji ima svoj početak i kraj. Područja koja su ostala očuvana od potresa i oni ljudi koji imaju svoje kuće, sve bližnje pored sebe, će taj proces lakše i jednostavnije „odraditi“, iz objektivnih razloga. Vratiti se u svakodnevnicu nekim ljudima će sada predstavljati cilj koji je nedohvatljiv. Ali, kao i sve u životu, moramo ka tom cilju krenuti malim i jednostavnim koracima. 

Dalje možemo samo polako – korak po korak. Djelo po djelo, ponašanje po ponašanje. Osloboditi se velike količine energije koju donose emocije koje osjećamo (radom, činjenjem – stara poslovica „U radu je spas“ je ponekad jako točna). Držati se rituala koji čine svakodnevicu. Svi smo vidjeli fotografije koje kruže Internetom koje pokazuju da se popodnevna kava mora skuhati i popiti – pa makar ju skuhali pomoću dva komada drveta i dvije cigle. I održavanje takvih rituala, komadića svakodnevice je ono što će očuvati naše mentalno zdravlje, zdrav razum i dati nam snage da idemo dalje. Zamršen je put do povratka u svakodnevicu – nekome je taj put kraći, nekome duži. Ali imajmo na umu da je to put, znači njime hodamo, korak po korak. Možemo ga preći polako, možemo ga pretrčati. Ono što je važno jest da se većinu vremena krećemo (ponekad moramo zastati i doći do daha, ali nakon toga možemo dalje). 

Walk, Path, Walking, Feet, Trail, Shoes, Sport, Legs

Mi smo ljudi otporna bića. Puno toga je naša vrsta već preživjela i prehodala. Prehodat ćemo ovo – s više ili manje truda. Većina nas ima kapacitete ostati na nogama – nekada uz pomoć drugih (stručnih ili nestručnih) ljudi, nekada uz pomoć raznih pomagala, ali duboko vjerujem da gledajući naprijed, gledajući ono dobro, gledajući jedni u druge i dajući si na taj način podršku i potporu, možemo nadići sve teškoće. Iako se tako ne čini možda u ovom trenu.

Meni osobno jako puno pomažu u teškim trenutcima stihovi Gibonnija „Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj, možda se ipak sve u dobro pretvori“. 

autorica teksta: Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.

Članak možete prokomentirati i na našoj FB stranici:

Voljeli bi svi, kada bi mogli, reagirati i popraviti stvari promptno – da brzinom kojom su nam životi potrešeni, možemo učiniti nešto (bilo što) od čega bi nam bilo bolje. Nažalost, takve prečice nema.

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 10. siječnja 2021.