Ponovo pišem, malo više od mjesec dana nakon poroda. Možda prerano? Naprotiv, upravo me je iskustvo trudnoće, ali najviše samog poroda te posebno postpartuma navelo na to da sve intenzivne emocije kroz koje sam prošla probam integrirati, te pokušam pomoći i drugim majkama da shvate svoje unutarnje procese. Koliko osnažena zbog nevjerovatnog iskustva rađanja novog života, toliko i iznimno ranjiva zbog rađanja nove MENE, odlučila sam preispitati šta je to što novim majkama otežava privikavanje na novu i potpuno drugačiju životnu ulogu.
Transformacija iz trudnoće u postpartum
Prvo što je važno shvatiti jest transformacija iz trudnice u ulogu majke koja se ostvaruje kroz porod. Porod je na neki način i fizički i psihički šok za majku jer u svega nekoliko sati dolazi do fizičke separacije majke i djeteta. Za majku je to poseban napor jer je njeno tijelo oslabljeno i ranjeno, a istovremeno majka ostaje bez svog trudničkog stomaka i ostaje „prazna“. Ona ostaje ponovo sa svojim tijelom koje je neko potpuno novo tijelo i nije isto kao tijelo prije trudnoće. Ovo fizičko odvajanje i tjelesna praznina u majci mogu izazvati osjećaj gubitka iako je dijete rođeno, što predstavlja emocionalni paradoks. Kao što Nina Senečić, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja kaže: „I onda se dogodi porođaj i ostajemo bez tog osjećaja ugode u maternici koji nas ispunjava i daje sigurnost. Istovremeno naše je tijelo prošlo izuzetno snažan napor i šok, a porađanjem posteljice na našoj maternici ostaje rana veličine tanjura. Iz želje i ljubavi prema djetetu, ali i društveno nametnute norme da je dijete najvažnije podsvjesno često zaključujemo da onda mi nismo važne.“
Rođenje majke
Trudnoća, porod, briga o djetetu – sve je to intenzivan proces dezintegracije i integracije života, kako navodi klinička i zdravstvena psihologinja Merisa Karađuz. Nova majka ima zadatak predefinisati svoje uloge i mjesto u društvu, s jedne strane, a s druge strane u potpunosti se posvetiti potrebama djeteta pa time donekle i zaboraviti sebe. Psihologinja Karađuz navodi: „Objedinjavanje ovih konfliktirajućih strana u sebi te starog života sa novim životom i njegovim zahtjevima se može nazvati „rođenjem majke“. Dezintegracija jedne ličnosti i integracija u sasvim novu ličnost jest bolan proces promjene. O rođenju majke, ona dalje kaže: „Društvo slavi rođenje djeteta, ali ne i rođenje majke. Pa dok žena prolazi kroz dva poroda (fizički i psihički) iliti kroz lične „muke“, društvo je pretežito okrenuto prema djetetu i njegovim potrebama.“ Majka odjednom dobija sporednu ulogu i ako se prije sve „vrtilo“ oko nje, sada se „vrti“ oko djeteta. Pri tome se često zaboravlja koliko je žena u ovim trenucima ranjiva i koliko joj je podrške potrebno. Društvo nalaže majci da bude sretna i da uživa. Neupitno je da su majke sretne zbog rođenja djeteta, ali u njima vlada bujica i drugih osjećaja i više neke gorke sreće nego iskonske sreće koja im se nameće. Često se žene sedmicama pa i mjesecima nakon poroda osjećaju i fizički i psihički iscrpljene, preopterećene i usamljene. Iznimno je važno osvijestiti promjene kroz koje prolazimo kao nove majke. Psiholog Barrie Hopson navodi sedam faza tranzicije kroz promjenu, pri čemu je prva – šok koji se javlja kao posljedica jaza između naših očekivanja i vjerovanja te stvarne situacije koje smo dio. Potom slijedi faza reakcije u kojoj možemo imati povišenu reakciju, reakciju beznađa ili poricanje. Treća faza je sumnja u sebe, postepeno prihvatanje istine, isprobavanje i smišljanje, a posljednja faza je integracija.
„Savršena majka“
Majkama se često nameće slika o „savršenoj majci“ koja je nerealna i navodi žene da se preispituju da li su dobre, mogu li bolje i postupaju li pravilno. Engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott navodi da majka ne može i ne treba biti savršena, te da je potrebno da bude „dovoljno dobra majka“ koja je sposobna prepoznati i pratiti potrebe svoga djeteta, koja nekad i pogriješi, ali sveukupno gledano, ona je tu za svoje dijete.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Tatjana Preradović Sjenica navodi nekoliko mitova o majčinstvu.
Prvi je taj da sve žene imaju majčinski instinkt, a ono što je realno jest da je majčinstvo vještina koja se uči i usavršava stalnim radom na sebi.
Drugi mit je da majka osjeća samo ugodne emocije prema djetetu, pa se zbog toga osjeća ogromna krivica ako su majke ljute, ili ponekad samo žele pobjeći jer su preiscrpljene što ih ne čini lošim majkama.
Treći mit je da majka ne treba misliti na sebe, što dovodi također do ogromnog grizodušja ako požele 5 minuta vremena samo za sebe. I peti mit je da je majka jaka i ne treba joj pomoć. Majci je potrebna pomoć i podrška i nije sramota tražiti je.
Stav društva prema „nesavršenoj“ majci
Psihologinja Nurka Redžepagić Bulić također navodi kako je ona posebno osjetljiva na klijentice koje su majke upravo zbog opasnosti stava društva prema njima. Tako ona navodi nekoliko primjera izjava koje se često nameću majkama te preispituje da li možemo postati majkama samo ako smo prije toga ispunili sve:
„Šta si živjela, živjela si“.
„Sačekaj da poraste, pa onda“.
Nije li temelj svakog psihološkog rada uvidjeti da se život ne živi prekosutra i za deset godina, nego ovdje i sada? Nije li iracionalno odgađati nešto što nas čini sretnima za „kad se djeca odsele“, ako ne znamo da li ćemo tada biti žive? Da li se djeca trebaju rađati onda kada su žene ispunile sve druge zadatke?“ Takav stav ili-ili je opasan i nezdrav, a mentalno zdravlje majki je ugroženo ako se odmah ne snađu u novoj ulozi i ako ne dobijaju dovoljno podrške od okoline. Nova majka koja zna da je uredu da želi predah i da ima i druge interese ima veće šanse da će prevenirati neki psihološki poremećaj.
Kao što psihologinja Redžepagić Bulić kaže, osuđivanje društva je prisutno na svakom koraku, počevši od trudnoće pa nadalje: „Ukoliko ne doji, ne valja. Ukoliko doji duže od (maksimalno) dvije godine, to nije normalno. Ako je sa djetetom kući, dijete nema dovoljno aktivnosti u životu. Ako ga/ju je upisala u vrtić, nemajka ga/je sklonila da joj ne smeta. Ako je dijete vezano za majku, razmazila ga je. Ako nije, kako će biti, kad je nemajka.“
„Ja sam mama ratnica“
I sama sam svjedokinja nekim za mene nerealnim pitanjima za jednu novopečenu majku, a to su: da li je dijete rođeno prirodnim putem (vaginalno) ili carskim rezom, da li dijete doji, i tako dalje, i tako dalje. Iz nekog razloga postoji stigma da je nešto bolje od drugog i onda majka koja nije u mogućnosti, ma koliko željela i suza prolila, omogućiti djetetu ono što društvo nameće – pada u začarani krug krivice i grizodušja. Hoću da kažem, novu majku je važno pitati kako je, da li se snalazi u novoj ulozi, treba li joj podrška i pomoć, dati joj neku riječ podrške i ohrabrenja u tom snažnom putu njene tranzicije u potpuno novu ličnost. Meni su među značajnijima bili podrška moje dule Mirhe koja nije bila na mom porodu, ali mi je bila ogromna podrška nakon poroda. Donijela mi je mirisnu teglicu sa porukicama, i neke od njih su: „Ne trebam i ne mogu biti savršena. Volim biti ja.“ Kao i „Sposobna sam za ovo putovanje puno ljubavi.“ Topla marokanska supica od dule Elvire mi je također zagrijala srce, posebno kao vid podrške novoj majci koja se na početku nema kad ni istuširati, a kamoli kuhati neko novo jelo. Ima tu niz lijepih postupaka ljudi koji su pomogli, i važno je da nova majka ima jedan krug podrške i ohrabrenja koji će joj pomoći da bude što bolje, kako bi bila što prisutnija za svoju bebu.
Crno mlijeko
Prisjetila sam se esejističkog romana jedne od mojih omiljenih autorica Elif Shafak pod nazivom „Crno mlijeko“ koji sam čitala godinu prije nego što ću i sama iskusiti trudnoću, rađanje i postpartum. I tad me je mnogo dojmio jer ruši predrasude i ona tu otvoreno govori i o proživljavanju postporođajne depresije poslije rođenja prvog djeteta, ali i o složenosti identiteta u koji treba integrirati još jedan novi – identitet majke, te straha nemogućnosti spajanja majčinstva sa pisanjem. Izuzetno snažno opisuje emocije koje je tad proživljavala:
„Kazan ključa u mojoj glavi. Što ako ne uspijem postati dobra majka i žena? Ne želim se iznevjeriti ili praviti se da sam neko ko nisam. Najviše se plašim mogućnosti neke nepovoljne hemijske reakcije između autorstva i kućanskih dužnosti. Romanopisci su ljudi zaljubljeni sami u sebe i ne vole to iznositi u javnost. Majke bi opet, trebale biti nesebična bića – barem neko vrijeme – koja daju više nego što uzimaju. Možda previše brinem, ali briga dolazi s razmišljanjem. Kako zabraniti mozgu da razmišlja?“
Majčinstvo i pisanje
Elif se u ovoj knjizi mnogo bavi ženskim pismom, autoricama majkama ali i onima koje nisu bile majke. Tako npr. navodi i J.K. Rowling koja je počela pisati serijal o Harryju Potteru nakon što je rodila sina, a sve ostale knjige je posvetila tek rođenoj kćeri i rekla je da joj je majčinstvo osiguralo inspiraciju. Također, tu je i Toni Morrison koja je bila samohrana majka dvojice sinova kad je počela pisati i pisala je rano izjutra kad su se dječaci budili.
S druge strane, u knjizi „Vlastita soba“ Virginia Woolf navodi kako žena u vrijeme Shakespeara ne bi mogla pisati jer bi imala mnoštvo prepreka na tom putu. Zanimljiv je i primjer Tolstoja, koji je bio oženjen šesnaest godina mlađom Sofijom Andrejevnom Bers. Njihov brak je poznat kao jedan od najnesretnijih brakova u historiji književnosti. U ovoj vezi rodilo se trinaestero djece (prema nekima devetnaestero), i petero je umrlo još u djetinjstvu. Veliki dio mladosti Sofija je provela kao trudnica ili dojilja, i dugo godina viđena je samo kao majka i supruga. Njen veliki doprinos Tolstojevoj književnoj zaostavštini dugo vremena je ignorisan i potcjenjivan. Tek odnedavno je vidimo u drugačijem svjetlu – kao pisca dnevnika, intelektualku i poslovnu ženu – i možemo je cijeniti kao talentiranu, nesebičnu ženu, veoma sposobnu i s neostvarenim snovima.
Pjesnikinja Sylvia Plath bila je majka dvoje djece, ali i hiljadu poema te su i bebe imale snažnu metaforu u njenim poemama. Znala je opisati kako su joj se poeme nasmiješile, kako „su se njihova mala čela borala od koncentracije“, i kako se mijenjaju iz dana u dan, pomiču svoje male prste i nogice. Ipak, Sylvia je, baš kao i većina majki danas, pokušavala postići savršenstvo na više polja i nažalost, tragično je okončala svoj život. Zato pjesma „Minhenski manekeni“ počinje: „Savršenstvo je užasno, ne može imati djecu.“
Prisutnost nesavršene majke
Kao nova majka, koja je sama sebe opteretila mnogim izazovima, zaustavila sam se i zapitala: ko mi sve ovo traži? Je li zaista važno šta će drugi misliti? Najvažnije je da sam zadovoljna i da sam „dovoljno dobra“ majka kao što kaže Winnicot. Najvažnije je da je majka dostupna svom djetetu, posvećena, ali i da iz majčinstva crpi samo ljepotu i inspiraciju da i ona sama bude najbolja verzija sebe. Najvažnije je da majka ne odustane od sebe već da baš ZBOG majčinstva stremi da se razvija u još snažnije biće koje je sad svjesno da je uzor jednom novom malom biću. Nije sramota reći da imaš bujicu osjećaja kad se suočavaš sa velikom životnom promjenom. Nije sramota reći da nisi samo u oblacima. Presretna si jer držiš u naručju biće koje si čekala i gajila devet mjeseci u sebi, ali je uredu i da pored te sreće ponekad osjećaš da je sve previše odjednom. Nije sramota tražiti pomoć, podršku, govoriti otvoreno o svojim osjećajima. Nije sramota željeti odvojiti za sebe pet minuta, ako ćeš time prikupiti snagu da ideš dalje i da budeš dostupna svom djetetu SAD i OVDJE. Želim uhvatiti svaki trenutak, pogled, dodir rukice, prstića nogice, miris kosice koji dopire iz Iskona i pri tome želim sve to da pamtim znajući da sam dala sve od sebe da budem PRISUTNA. Nisam savršena, ali se trudim biti najbolja mama. Tek sam se rodila, i privikavam se na novi svijet pun mnogo intenzivnijih mirisa, boja, okusa i emocija. Treba vremena.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ana Antolović, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych. i Matea Milin, univ. bacc. psych..