Kompleksna psihološka trauma- privremena ili doživotna kazna?

By | 26-07-2021
  • 208
    Shares
Azra Klempić, mag. psych., autorica teksta

Već prva istraživanja krajem 19. stoljeća predlažu da psihološki faktori mogu utjecati na tjelesni i kognitivni razvoj djece, no tek nakon 2. svjetskog rata, bilježeći iskustva velikog broja prognane i napuštene djece, opažene su promjene u njihovom ponašanju i kognitivnim vještinama nakon doživljenog nasilja, gubitka bliskih osoba, izloženosti nedaćama, gladi i teškim uvjetima (Putnam 1997.). No, koliko zapravo danas znamo o utjecaju traume na djecu?

Što je zapravo psihološka trauma?

Psihološka trauma je pojam koji se vrlo često izjednačava sa stresom. Međutim, važno je prepoznati da postoji iznimna razlika između psihološke traume i stresa. Psihološka trauma uzrokovana je djelovanjem jednog ili nizom stresnih iskustava koji posljedično mijenjaju način na koji mozak funkcionira, oštećujući neurofiziološko, psihološko i kognitivno funkcioniranje. Stoga, iako je u osnovi svake psihološke traume stres, svaki stres se ne bi trebao izjednačavati sa psihološkom traumom. Također, bitno je naglasiti da svaka osoba koja doživi stresan događaj neće nužno razviti traumu. Neki će ljudi razviti simptome koji će se povući nakon nekoliko tjedana, dok će drugi imati dugotrajnije posljedice.

Liječenjem ljudi mogu prepoznati glavni uzrok traume te pronaći konstruktivne načine za upravljanje svojim simptomima.

U ovom članku ćemo ukratko objasniti što je to složena (kompleksna) psihološka trauma, njeni uzroci, neke od posljedica te koje su dostupne mogućnosti terapija.

Kompleksna trauma- uzroci

Kompleksnu traumu uzrokuje izloženost višestrukim traumatičnim događajima, poput zlostavljanja ili zanemarivanja u ranoj dobi djeteta (American Psychiatric Association, 2013), što uzrokuje otežan djetetov razvoj i formiranje slike o sebi. Kompleksna trauma nije uvijek nešto što se dogodilo djetetu, već i nešto što je propušteno. Djeca čije obitelji i domovi ne pružaju dosljednu sigurnost, udobnost i zaštitu vrlo često razviju načine kako se suočiti s teškim životnim okolnostima koji im omogućuju preživljavanje i funkcioniranje iz dana u dan. Primjerice, djeca iz takvih domova vrlo često konstantno pokušavaju shvatiti što osjećaju odrasli oko njih i kako se ponašaju. No, pritom skrivaju vlastite osjećaje od drugih, nikada im ne dopuštajući da vide kada se boje, tuguju ili ljute. Ovakve naučene prilagodbe imaju smisla i korisne su kad su fizičke i / ili emocionalne prijetnje konstantno prisutne. Međutim, kako dijete odrasta i susreće se sa situacijama i vezama koje pružaju sigurnost i zaštitu, ove prilagodbe mogu biti kontraproduktivne i negativno utjecati na život pojedinca, njihovu sposobnost da vole i budu voljeni.

Kompleksna trauma- posljedice

Djeca koja su proživjela kompleksnu traumu često internaliziraju i/ ili eksternaliziraju stresne reakcije te imaju poteškoća u prepoznavanju, imenovanju i upravljanju osjećajima. Kao rezultat mogu razviti depresiju, anksioznost ili ljutnju i agresiju. Takva stanja nadalje mogu uzorkovati poteškoće u odnosima s vršnjacima i odraslima, učenju, ponašanju te općenitom fizičkom i emocionalnom razvoju.

Nemoj se družiti s njim, on je zločest!

Koliko puta ste čuli roditelje da kažu svojoj djeci: “Nemoj se družiti s njim, on je zločest!” ili susjede da šapuću: “Nikad ništa od nje. Ona je propali slučaj!”. Vjerujem puno češće nego što se ljudi zapitaju što je zapravo uzrok “zločestog” ponašanja pojedinog djeteta, što nam to dijete zapravo pokušava poručiti. Djeca koja su proživjela kompleksnu traumu vrlo često reagiraju intenzivno i bez razmišljanja o posljedicama svog ponašanja. Nerijetko takva ponašanja mogu djelovati nepredvidljivo i agresivno. Prije donošenja brzih zaključaka i kritika na račun djetetova ponašanja bitno je prepoznati da će dijete koje se osjeća nemoćno ili koje je odraslo u strahu nasilnog roditelja reagirati agresivno i obrambeno kao odgovor na percipiranu krivnju ili napad, ili naizmjence, ponekad biti pretjerano pod kontrolom i neobično poslušno (Lowenthal, 1999). Također, bitno je osvijestiti da djeca koja su proživjela kompleksnu traumu češće podliježu visoko rizičnim ponašanjima kao što su: samoozljeđivanje i suicidalnost, zlouporaba droga i alkohola, rizična seksualna ponašanja (prerano stupanje u spolne odnose, nezaštićeni spolni odnosi, često mijenjanje partnera ili seksualni odnosi s većim brojem partnera), pušenje, napuštanje školovanja, poremećaji u prehrani te rizične vožnje motornim vozilima. No, čemu osvješćivanje kada je puno lakše sve navedeno strpati u jednu kategoriju i stigmatizirati djecu kao delikvente? Zato što sva djeca imaju pravo na ljubav, pažnju i pomoć odraslih za osobni tjelesni, duhovni i moralni razvoj, čak onda i kada skrenu s “pravog” puta. Danas djeca, sutra čovječanstvo!

I ja mogu uspjeti!

Sve češće smo svjedoci društvenog trenda da svako dijete mora imati petice, a svaka četvorka ili trojka smatra se tragedijom. Kao u kapitalizmu, razvilo se uvjerenje da samo najbolji mogu uspjeti, pa se takav natjecateljski duh potiče od najranijih dana. No, imaju li zbilja sva djeca jednaku šansu za uspjehom? Odrastanje pod stalnim rizicima, kao što su slabi socijalni uvjeti, raspad obitelji, nedostatak roditeljskih vještina, zlostavljanje i zanemarivanje, roditeljska zlouporaba droga te njihovi psihološki i psihijatrijski problemi, aktivira instinkt za preživljavanje kod djece. Baš kao što antilope instinktivno bježe kada vide lava, djeca koja su proživjela kompleksnu traumu su u stalnom stanju pripravnosti da se zaštite od prijetnje. Najnovija istraživanja su pokazala da traumatična iskustva uzrokuju promjene na mozgu koje nerijetko ostavljaju negativne posljedice na uspjeh djece u školi i ponašanje (Tarulo i Gunar, 2006; Andersen i Teicher, 2008; Woon i Hedges, 2009). To znači da je mogućnost djece da steknu i razviju nove vještine ili zapamte nove informacije ograničena. No, od djece nikada ne treba odustati! Djeci je potrebna ljubav, ohrabrivanje i pohvala od roditelja i značajnih odraslih, kako bi razvila dobru sliku o sebi, samopoštovanje kao i želju za uspjehom.

Kako dalje?

Iako posljedice kompleskne traume mogu biti dugoročne, reakcije na traumu ponajprije ovise od osobnih karakteristika djeteta, okoline i samog traumatskog događaja (Gerson i Rappaport, 2013). Najčešće intervencije koje se koriste za pomoć djeci koja su proživjela traumatična iskustva su kognitivno-bihevioralna terapija, terapija igrom i terapija umjetnošću.

Kognitivno- bihevioralna terapija može pomoći djeci da promijene netočna uvjerenja koja dovode do nezdravih ponašanja, kao što su vjerovanja da su oni krivi za proživljenu traumu. Terapeuti pružaju djeci i roditeljima/ skrbiteljima informacije o proživljenoj traumi i različitim simptomima koji mogu nastati kao posljedice. Terapija također pomaže djetetu da razvije vještine upravljanja emocijama povezanim sa zlostavljanjem na zdrav i učinkovit način. To uključuje poučavanje djece kako prepoznati i izraziti svoje osjećaje i kako regulirati intenzivne emocije. Nadalje, terapija umjetnošću pruža mogućnost “verbaliziranja” unutarnjih emocija bez razgovora. Takav pristup može pomoći djetetu da prepozna i izrazi svoje osjećaje te da nauči kako se osloboditi osjećaja krivnje. Kroz terapiju igrom terapeut može iskoristiti vrijeme igranja za promatranje i stjecanje uvida u djetetove probleme. To omogućava terapeutu da pomogne djetetu istražiti emocije i nositi se sa neriješenom traumom. Kroz igru djeca mogu naučiti nove mehanizme suočavanja i kako pozitivno preusmjeriti neprimjereno ponašanje.

No, nisu sve intervencije prema djeci nakon traumatskih događaja učinkovite, pa je važno voditi se individualnim potrebama djece i uvijek imati na umu da rad s djecom koja su proživjela traumatska iskustva zahtijeva veliku fleksibilnost i strpljivost.  

Proživljena trauma ne mora bit doživotna kazna. Kvalitetan život nakon traume je moguć, a podrška okoline je najvažniji faktor oporavka.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Danijel Turkan, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych.,  Matea Jukić, mag. psych.,  Magdalena Brnada, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych. i Ivana Marin, mag. psych..

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Koliko često ste se zapitali što je uzrok “zločestog” ponašanja pojedinog djeteta, što nam to dijete zapravo pokušava…

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 25. srpnja 2021.