Koračati putem suza

By | 06-02-2021
  • 238
    Shares
Ivana Blašković, univ. bacc. psych., autorica teksta

Znala sam da je naša ljubav posebna. Nisam jedna od onih koji shvate tek kad izgube. Znala sam vrlo rano. Toga sam postajala svjesna u trenucima kada bi tvoje oči duboko zaronile u moje, a moje u tvoje. U trenucima kada nismo znali gdje smo, a nije bilo ni važno jer je prisutnost drugoga bila toliko dovoljna, toliko upotpunjujuća, da je sve ostalo puka pozadinska buka.

Te trenutke, osim ljepote, pratila je svjesnost njihove posebnosti. Kao i svjesnost da će kad-tad ta ljepota nestati. Htjela sam ih spremiti za kasnije, da im se mogu vraćati, da mogu produžiti ono što će neminovno završiti.

”Čekaj da slikam očima” – znala sam ti govoriti kada bi me preplavio val svjesnosti ljepote trenutka.

Te ‘fotografije uma’ vraćaju mi se još uvijek, ali ono što tada nisam znala je kolika će cijena biti svake od njih. Lakomo sam ih spremala u pretince svoga srca, ne znajući da će svaka od njih biti uronjena u bezdan boli. Svaku sekundu ljepote sada plaćam satima boli.

Ne znam zašto sam to radila. Možda imam mazohističke pobude, možda sam podsvjesno znala da ću patiti nego ikad više pa je bilo nužno zapamtiti te ”razloge za patnju”.

Svaka spremljena slika mora se otvoriti, moram ju uzeti i u nju gledati. Osjetiti ljepotu i bol istovremeno. Prvi put je najjače. Onda malo slabije, pa još malo slabije… Sve dok ne postane podnošljivo.

Nikad ne znamo kolika će bol gubitka biti, i uvijek je u nama nešto što nas čuva, što odgađa ono ružno, drži nas na svjetlu iako je vrijeme da se suočimo s tamom.

A vara me srce, to znam – vadi te slike bez pravila, kada poželi, hvata me na prepad, nespremnu. Nemam se kako skriti. A nije ni pošteno, sve je stavilo u veo boli – i predivne i lijepe, i ružne i najgore, pa čak i najobičnije i pomalo dosadne trenutke – svi su sada pomnoženi s boli.

Što odražavaju reakcije na gubitak?

Kada čitamo o žalovanju, jedna od najvažnijih poruka često je ta da nema pogrešne reakcije – svatko ima pravo na svoju reakciju na gubitak. Velike razlike u prihvaćanju gubitaka javljaju se ovisno o vrsti gubitka: na koji je način osoba otišla, kakav je bio naš odnos s njom, jesmo li se mogli na neki način pripremiti za taj gubitak… Nedugo nakon gubitka bliske osobe, jedna osoba se može ponašati kao i prije tog gubitka, dok će se netko drugi povući od okoline, a treći će pak otvoreno pokazivati duboke emocije tuge i ljutnje još dugo nakon. No, sve navedene reakcije ne moraju uvijek odražavati razinu bliskosti i ljubavi prema osobi koje više nema. Nekad te reakcije odražavaju nešto puno dublje – naša vjerovanja o sebi i drugima nastala razvojem privrženosti.

Što je privrženost?

Privrženost je emocionalna veza koja nastaje između dojenčeta i njegova primarnog skrbnika. To je evolucijski razvijena sposobnost da se kao bespomoćna dojenčad vežemo uz odraslu osobu o kojoj ovisi naš život. Privrženost s majkom/ocem omogućuje nam da zadovoljimo naše osnovne potrebe te olakšava naš socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj.

Kao jedan od osnovnih mehanizama za preživljavanje, privrženost ima velik utjecaj na to kako doživljavamo sebe i druge u odnosima. Ako je figura privrženosti dovoljno osjetljiva i responzivna na djetetove potrebe, ono će razviti pozitivni ‘’unutarnji model’’ sebe i drugih, tj. sigurnu privrženost. S druge strane, ako je figura privrženosti neosjetljiva i ne odgovara na djetetove potrebe, dijete će razviti negativni unutarnji model sebe i/ili drugih – nesigurnu privrženost. Ti modeli osnova su za razvijanje odnosa i interpersonalnih kompetencija, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi.

John Bowlby, psihijatar koji je formulirao teoriju privrženosti, u svojoj prvoj knjizi ‘Privrženost i gubitak’ naglašava kako se prilikom doživljaja gubitka sustav privrženosti u potpunosti aktivira. U kontaktu s gubitkom pokušavamo ponovno uspostaviti osjećaj sigurnosti, i to koristeći naše stilove privrženosti koji oblikuju način na koji razmišljamo, osjećamo i ponašamo se u pokušajima da formiramo i održavamo bliske odnose.

Postoje četiri stila privrženosti:

  • Sigurna. Kada su roditelji konzistentni, fizički i emocionalno dostupni te responzivni, njihova djeca osjećaju se sigurno u odnosu s njima. Sigurna privrženost omogućuje im da se lako povezuju, precizno percipiraju i reagiraju na druge ljude te da kontroliraju svoje emocije i ponašanja na zdravi način.
  • Izbjegavajuća. Kada roditelji odbijaju dječje potrebe za bliskošću i umirivanjem, dijete će naučiti odbijati vlastite negativne emocije i potrebe za bliskim odnosima. Osjećaj sigurnosti u odnosu s roditeljima dijete će maksimizirati razvojem izbjegavajućeg stila privrženosti. Pritom će nastojati dobiti roditeljsku potvrdu ostvarivanjem uspjeha te samopouzdanim i samodostatnim ponašanjem.
  • Anksiozna/preokupirana. Kada roditelji nisu dosljedni u odnosu s djetetom – ponekad puni ljubavi i topline, a nekad hladni i odbijajući – djeca će se s tom nedosljednošću nositi na način da uče pažljivo pratiti raspoloženja svojih roditelja.  Takva djeca razviju anksiozni stil privrženosti kako bi ostali u pripravnosti za bilo kakav znak odbacivanja, a do osjećaja sigurnosti dolaze sprječavajući odbacivanje prije nego se ono dogodi. Pokušavaju ostati što bliže svojim voljenima, ne vole otpuštati ljude i teško se nose s gubitcima, posebno ako ne mogu u potpunosti razumjeti gubitak i učiniti ga smislenim.
  • Dezorganizirana privrženost. Kada su roditelji preplašeni (traumatizirani, viktimizirani) ili izazivaju strah u djetetu (agresivni, nasilni), dijete neće moći razviti ‘’organizirani’’ način suočavanja i prilagođavanja. Okolina u kojoj dijete odrasta previše je nepredvidiva, zbog čega će se razviti dezorganizirani (prestrašeni) stil privrženosti. Kod odraslih osoba s ovim stilom, često su u pitanju nerazriješene traume i gubitci. Takvi pojedinci teže se nose s gubitcima kasnije upravo zbog tih ‘nedovršenih poslova’ iz prošlosti.

Više te nema. Objekt moje ljubavi više ne postoji.
Ali ljubav, iako blijedi, ne prestaje.
Želim da prestane, a istovremeno ne želim.

Toliko trenutaka čuvam u srcu. Iako često mislim da su zaboravljeni, dovoljan je jedan nježan poljubac dvoje prolaznika, jedan ples lastavica, jedan zalazak sunca ljeti, da ponovno oživi taj trenutak kojega smo dijelili.

Ponekad se cijela naša priča čini kao san.
A nekad kao da sam jedino tada doista bila živa, a sada je život zamijenio neki sivi san.

Ponekad sam ljuta, želim da te nikada nije ni bilo.
A ponekad sam toliko zahvalna što si bio dio mene.

Taj dio mene dugo je bio zakopan s tobom.
I nisam htjela ništa što me podsjeća na tebe.
S vremenom - uh, što je vremena trebalo -  vidim da ne živim bez tog dijela sebe
koji je volio tebe.

Želim sebi vratiti sebe - sebe koja me podsjeća na tebe.
To je dar kojeg si mi dao, dar kojeg odbijam jer toliko boli!

Jer taj dio te još uvijek voli.

Ali taj dio voli i mene, i ptice, i ljude, voli život.
I on se budi iz tog sivog sna, budi se pomalo...
...a onda kaže ''Neću!'' i ponovno zaspe.

Čovjek oplakuje one zahvaljujući kojima jest to što jest’

Žalovanje je proces prihvaćanja trenutne stvarnosti u kojoj nam nedostaje nešto važno što smo do tada imali. Prema riječima gestalt psihoterapeuta Jorgea Bucaya: ‘’Čovjek oplakuje one zahvaljujući kojima jest to što jest. Kad shvatim da sve ono što mi je ta osoba dala nije odnijela sa sobom, kad shvatim da mogu zadržati u sebi ono što je ta osoba ostavila u meni - to je način da ta osoba bude uz mene.’’

Kod sigurne privrženosti osoba ima taj kapacitet da formira i zadrži unutarnju reprezentaciju osobe koje više nema. Međutim, velik broj istraživanja potvrđuje kako je nesigurna privrženost jedan od mogućih rizičnih faktora za komplikacije u procesu prihvaćanja gubitka. Pojedinci s nesigurnim stilom privrženosti (izbjegavajući, anksiozni ili dezorganizirani) doživljavat će intenzivnije žalovanje i manje posttraumatskog rasta u usporedbi sa sigurno privrženima.

Specifično, osobe s izbjegavajućim stilom doživljavaju najmanje posttraumatskog rasta (više u članku kolegice) nakon smrti voljene osobe. Imaju tendenciju potiskivati i poricati negativne osjećaje, koji se nerijetko manifestiraju u obliku fizičkih simptoma poput glavobolje i abdominalnih bolova. Obzirom da odbacujemo ideju da nam drugi trebaju, aktivacija izbjegavajućeg stila može umanjiti šok uslijed gubitka. No, istovremeno može i spriječiti traženje vrlo važne podrške drugih ljudi te razvoj novih odnosa.

S druge strane, pojedinci s anksioznim stilom gotovo nikad ne potiskuju emocije te osjećaju intenzivnije i dugotrajnije žalovanje. Odsutnost voljene osobe doživljava se vrlo bolnom i preplavljujućom, i to neovisno radi li se o gubitku osobe ili životinje. Pretjerana aktivacija anksioznog stila privrženosti pojačava čežnju za osobom koju smo izgubili, čime održava stresno stanje u organizmu. Gubitak je uvijek težak i bolan, no čini se da osobe s anksioznom privrženosti imaju najveću vjerojatnost za komplikacije u procesu žalovanja, upravo jer doživljavaju ono čega su se najviše bojali – napuštanje - čime se potvrđuje njihovo uvjerenje o nestabilnoj prirodi bliskih odnosa. Osim toga, javljaju se i negativnije procjene vlastite sposobnosti funkcioniranja bez voljene osobe, u odnosu na druge stilove privrženosti.

Stil privrženosti može se mijenjati

Važno je naglasiti da se stilovi privrženosti formirani u djetinjstvu mogu značajno mijenjati tijekom života. Oni se također mogu razlikovati od odnosa do odnosa. Proživljavanje turbulentne veze moglo bi dovesti do manje sigurnog stila privrženosti, dok veze pune podrške i ljubavi mogu povećati sigurnost.

Početak tog procesa je uvažavanje činjenice da nam je naš nesigurni stil privrženosti pomogao da preživimo djetinjstvo i dosadašnje odnose. Nadalje, kako bismo promijenili naučene obrasce privrženosti u odnosima koji nam štete, potrebno nam je vrijeme, nove vještine, podrška i najvažnije – trajna, sigurna i pozitivna veza puna povjerenja. Jedan od načina za ostvarenje tih promjena je i psihoterapija, u kojoj stvaramo siguran i povjerljiv odnos s terapeutkinjom/terapeutom. Takav odnos pruža nam prilike za razvoj osjećaja sigurnosti, kao i za učenje novih vještina – primjerice, kako prepoznati i verbalizirati vlastita unutarnja stanja.

Hej praznino.

Vidim te.

Ali te ignoriram.

Punim te svačime - impulsima, mislima, ljudima, otrovima.

Želim da te nema! Da nestaneš, zauvijek!

Sve je bolje nego ti.

Praznina: "Pusti me da budem tu. Nisam tako opasna.

Bit ću u tebi, i ti u meni!"

Muk. Skrivam se da me ne nađeš. Kakav sam ja to domaćin?

Ali znaš ti,

Znam i ja,

Spremna sam.

Velika sam djevojka. Dočekat ću te.

Dosta skrivanja, dosta bježanja.

Kako si olakšati korak na putu suza?

Saznajte više o privrženosti. Ako naučimo više o vlastitom stilu privrženosti, moći ćemo početi primjećivati kada se aktivira i kako utječe na naš proces žalovanja. Moći ćemo istražiti na koje je načine naše ponašanje povezano s našom prošlosti. Kratki upitnik koji daje grubu procjenu vašeg stila privrženosti možete pronaći ovdje.

Sjećajte se i osjećajte. Zamislite što bi vam osoba rekla da je u ovom trenutku s vama. Dopustite si da se prisjećate svega što ste voljeli kod nje. Pokušajte zadržati te slike i osjetiti prateće osjećaje. Bit će bolni, ali će vam pomoći da osoba koja nastavlja živjeti u vama dobije novi smisao.

Pronađite protuargumente za vlastite negativne misli. Primjerice, ''Ne mogu živjeti bez nje/njega.'' misao je koja se može pobiti na način da primjećujemo što sve svakodnevno radimo i uspijevamo bez voljene osobe, makar to bile i najmanje stvari. Nadalje, nesigurni stilovi privrženosti mogu se javljati specifično u romantičnom odnosu. Zato pomaže prisjetiti se prijatelja s kojima se osjećamo sigurno i voljeno, kao protuargument za negativnu misao poput 'Mene se ne može voljeti.'

Imenujte i prihvatite proturječja. Odnos s voljenom osobom može istovremeno biti vrlo dragocjen, ali i kratkotrajan. Izgubljena osoba nam može nedostajati, a da istovremeno ne želimo ponovno biti s njom. Moguće je da se osjećamo i uplašeno i hrabro suočeni s novim životom. Prepoznavanje ovih nijansi može nam uvelike pomoći u suočavanju s nadolazećim pitanjima, kao što su 'Hoću li moći nastaviti dalje?', 'Jesam li ispravno postupio/la?', 'Kada ću opet voljeti?'

Potražite pomoć. Ljudi u okolini često se osjećaju bespomoćno i ne znaju kako pomoći ožalošćenome, iako bi htjeli. Nekome je potrebno da se osjeća slobodno govoriti o gubitku ili plakati, drugome nečija prisutnost da se ne osjeća samo. Važno je da otvoreno tražimo što nam je potrebno. Psihoterapija nam može biti velika podrška u razvoju sigurne privrženosti, kao i u procesu žalovanja. Od posebne važnosti može biti prorada doživljene razvojne traume povezane s privrženosti. Ne uključuju sve traume nasilje – neke od njih su manje povrede koje naizgled ne bismo nazvali traumama, ali su ostavile određene ožiljke u nama, koji nas bole svaki put kad doživimo gubitak.

Hej praznino,

Dođi.

Ostani.

Okej si.

Moja si.

Tu si, u mojim prsima. Boliš me nekad i teška si mi.

Ali bit ću tu s tobom

Jer

Radije bih tebe,

Nego sve ovo što radim da te izbjegnem.

S tobom sam barem to ja.

Praznina: "Tko zna, možda u meni nađeš

Polja suncokreta."

Možda nađem i sunce.

Možda se u tebi, osim tame, skriva i život.

Jer, tko kaže da praznina mora biti prazna? 

Izvor: Reddit

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Barbara Paušak, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Danijel Turkan, mag. psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Domina Kljaković-Gašpić, univ. bacc. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Klara Saganić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych., Magdalena Brnada, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

"Nikad ne znamo kolika će bol gubitka biti, i uvijek je u nama nešto što nas čuva, što odgađa ono ružno, drži nas na...

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 6. veljače 2021.

One thought on “Koračati putem suza

  1. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati i u sljedećim FB grupama :

    Psihološki prostor – grupa za čitatelje
    https://www.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/877638879679373/

    Psiholozi
    https://www.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3844768488880009/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza Ψ
    https://www.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3886474251416481

    Forum psihologa – članova komore
    https://www.facebook.com/groups/1894214417515945/permalink/2806753739595337/

    Biti psiholog u Hrvatskoj
    https://www.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3813203212052363

    Savjeti psihologa
    https://www.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/923786235095935

    Psihološke teme
    https://www.facebook.com/groups/1402223563343936/permalink/3103544079878534

    ZA LJUBITELJE PSIHOLOGIJE i PSIHOLOGE
    https://www.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/4022785054431542/

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.