Već dugo vremena htio sam napisati jedan ovakav vodič. Naime, često me prijatelji, poznanici i kolege pitaju što mislim o nekom pravcu terapije ili aktualnoj metodi brige o nevidljivom zdravlju. Ponekad je to u neprikladnim situacijama ili imam za ispričati previše toga što smatram važnim da bih pružio neki jednostavan i brzi odgovor. Prekjučer sam tako, između polica jednog dućana, dok sam svim mislima bio fokusiran na različite vrste majoneza u frižideru i blago se čudio zašto je još uvijek u ponudi ona kombinacija kečap-majoneza 2-u-1, bio upitan što mislim o kognitivno-bihevioralnom tretmanu anksioznosti i depresije. Obzirom da sam proveo više od desetljeća proučavajući temu psihoterapija na sve moguće načine, osjećam jednu vrstu odgovornosti ustupiti svoje znanje i iskustvo drugoj osobi te odgovoriti na pitanje. Ovaj članak će mi omogućiti da s nekoliko klikova proslijedim odgovor i nastavim sa svojom borbom između plusa i minusa u konzumiranju prave i light verzije ponuđenih majoneza.
Ali zašto vodič za autostopere, osim naravno očigledne reference na poznatu knjigu? Zato što želim da ovaj vodič bude neformalnog karaktera, odnosno, da bude sasvim jasno da je ovo jedno subjektivno viđenje i isključivo moj doživljaj pojedinog pravca, a ne stručna studija koja se mora oslanjati na tuđe radove. Kada bih pisao takvu studiju (što već jesam u jednom drugom kontekstu), uključio bih gomilu informacija zbog kojih bi ovaj tekst postao suhoparan i vjerojatno nezanimljiv većini čitatelja i cijenjenom autostoperu.
A tko je autostoper? Autostoper je osoba koja je odlučila stati na cestu i dignuti palac. Često ni ne znajući gdje točno ide ili kojim pravcem treba krenuti. Za odlazak na cestu ga je najčešće motivirala potreba da nešto riješi ili možda neki napad panike koji je došao „nenaručeno”, a koji ga je toliko preplašio da je odlučio ostaviti sve i zaputiti se na cestu i dignuti prst. Nekad je motivacija jednostavno želja da upozna sebe na način na koji se do sada nije poznavao. Možda mu je dosadilo mučiti se da zadovolji ulogu osobe koja je posložila sve kockice života. Kao što bi bilo besmisleno kupiti unaprijed složene puzzle, život bi bio krajnje dosadan kada bi se svi rodili s unaprijed riješenim problemima.
Čak i ako cijenjeni autostoper prepozna potrebu za odlaskom na put, javlja se pitanje: gdje ići i što tražiti? Jogu? Teretanu? Frizera? Anu Bučević? Ili možda prehranu sastavljena samo od nasumičnih salata i maslačka pored autoceste? Ili pak možda one psiho-nešto-nešto?
Možda se autostoper odlučio za nekog iz P porodice, najčešće znanim kao psihijatar-psiholog-psihoterapeut. Čuo je od drugog stopera da mu je to pomoglo ili je pročitao nešto što mu se svidjelo, no i dalje je u problemu jer se pita o razlici između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta? K tome se situacija dodatno zakomplicira savjetovateljima i coachevima, zbog čega se autostoper može naći u još većoj nedoumici i problemu s pitanjem kojim pravcem krenuti.
Kada autostoper odluči vidjeti što psihoterapija nudi, lako se nađe u novom problemu: koja psihoterapija? Geštalt? Kognitivno-bihevioralna? Transakcijska? Egzistencijalna? A što je s onom na koju ide Maja s joge? Ili ono nešto što je frizerka pričala, neka nova fora s brzim gledanjem lijevo-desno? Alpha-delta-theta terapija? Ili ona reklama na Facebooku o brzoj transformirajućoj hipno-terapiji? Sve zvuči toliko dobro da je pravo čudo što svijetom ne hodaju samo prosvijetljena bića koja isijavaju beskonačnu radost od svih tih silnih metoda rada na sebi. Mora da je stvar ipak nešto kompleksnija.
Kako da autostoper, kojeg je snašao neki gorući problem, izabere svoj put? Ispred njega mogu stati mnogi auti s različitim vozačima koji voze u različitim pravcima. Ako ima energije i volje se educirati o svakom psihoterapijskom pravcu ili metodi, trebat će mu pokoji život više da prouči svaki, pročita barem malo literature i dobije osjećaj o čemu se u svakom pravcu radi. Čak i ako ima vremena za sve to i ne gori mu pod nogama, kako će znati jesu li postulati Gestalt psihoterapije primjereniji za njegov problem ili je možda primjereniji KBT? Dodatan problem je što je većina tekstova o nekom pravcu psihoterapije uglavnom samo recikliranje starog sadržaja i rijetko se može pronaći pogled na neki pravac koji nije formalan već baš suprotno – sasvim subjektivne prirode. Ako autostoper osjeti da je moja subjektivnost za koji stupanj pomaknuta više prema istraživanju unutarnjeg iskustva, a manje na gotove formule (koje isto tako mogu biti važne), onda će jasnije osjetiti kroz moje iskustvo koji pravac bi možda njemu odgovarao. Autostopera doživljavam kao svoga prijatelja koji me ispituje te mu ja tako odgovaram, a sve što tu pišem je ono što i kažem osobama do kojih mi je stalo i kojima želim iskreno odgovoriti što mislim o pojedinoj temi. U potpunosti iskreno, jer ovo ne pišem iz pozicije psihologa ili psihoterapeuta. Ovo pišem iz isključivo svoje osobne pozicije.
Obično, prije nego bilo što kažem o pojedinom pravcu, volim upozoriti prijatelje da je puno važnije kome dolaze od samog psihoterapijskog pravca kojim se terapeut bavi. Jednostavno, isti alati u rukama dva različita terapeuta mogu biti iskorišteni na dva različita načina. To nije problem psihoterapijskih pravca, koliko načina na koji terapeuti navedene alate koriste. Svaki pravac ima primjere dobre i loše prakse. Kao i u radikalnijem primjeru, proces hitnog oživljavanja čovjeka bez pulsa je samo alat, no ako ga ne radite ispravno možete osobi slomiti grudni koš isto kao što ga s tim alatom možete i spasiti od smrti. Usput rečeno, ni psiholog ni psihijatar nije psihoterapeut ako nije završio dodatnu edukaciju iz jednog od aktualnih pravaca psihoterapije. Također, formalna akademska edukacija ne pruža osobno iskustvo psihoterapijskog pravca niti rada na sebi. Ono se može steći tek višegodišnjom edukacijom tijekom koje edukant na svojoj koži osjeti ono što će raditi s drugima. Često se na kraju takve edukacije od polaznika može čuti da su tih četiri ili više godina (ovisno o pravcu) bile samo uvod i da bi najradije ponovo upisali istu edukaciju da još jednom sve dožive. To je neki simbolični minimum i jamstvo kvalitetnog rada, iako se ni tada ne može garantirati da će psihoterapeut biti savršen i bezgrješan jer takva osoba, kao ni u svakoj drugoj struci na svijetu, ne postoji.
Često se kaže da je za uspješnu suradnju bitan je taj „klik”, kako bi se stvorila atmosfera sigurnosti i povjerenja na temelju koje se gradi osjećaj povezanosti. To ne znači da se od terapeut traži da bude osoba koja će autostopera savršeno razumjeti. Nerijetko čujem nezadovoljstvo od strane prijatelja jer terapeut ne ispunjava njihove emocionalne potrebe ili očekivanja. Nekad su ove pritužbe osnovane (npr. degradiranje problema), a nekad su samo dio nerazrađenog procesa između dvoje ljudi koji se psihoanalizi naziva transfer. Poseban problem imaju natprosječno inteligentni pojedinci koji su svoje utočište pronašli u toj osobini i koji se neće zadovoljiti terapeutom za kojeg smatraju da je nižih kapaciteta od njih. Uz navedeno, razočaranje se događa i kada žele da terapeut odmah nadoknadi cijelo djetinjstvo u kojem je bilo svega osim obiteljske topline. Ovo očekivanje autostoper često ne nosi u mislima, nego u maglovitim i teškim emocijama. S druge strane, cijela branša samorazvoja privlači ljude koji se time žele baviti iz sasvim upitnih motiva ili koji kroz takav rad zadovoljavaju najrazličitiji spektar svojih potreba (kao i svaka druga djelatnost na planeti koja osigurava barem minimalnu poziciju moći). Nekad se samo radi o nekoj manjoj potrebi terapeuta da bude uspješan čime stavlja pritisak na autostopera da svojim napretkom osigura terapeutov uspjeh. Nekad, u svojoj devijantnoj formi, to može izgledati slično nedavnom slučaju varaždinskog psihijatra koji je više puta bio prijavljen komori zbog seksualnog zlostavljanja pacijentica. Iz tog razloga, za autostopera je bitno da pripazi s kojim će suvozačem kliknuti jednom kada sjedne u auto i odabere pravac kretanja.
Imam još jednu napomenu koju bi bilo dobro imati na umu. Prije koje desetljeće moja sestra je slomila ključnu kost. U jednoj našoj bolnici su joj sanirali lom i poslali je doma. Nešto nije bilo u redu s načinom na koji su je imobilizirali te smo otišli u drugu bolnicu po drugo mišljenje. Specijalist je utvrdio da je kost krivo imobilizirana i da će možda biti potrebno ići na operaciju, lomiti kost i opet je spajati. Srećom, to se nije dogodilo jer joj je liječnik uspio namjestiti kost i fiksirati je tako da uspješno zaraste. U ovoj priči mi je fascinantno kako postoje različiti pogledi i pristupi na to kako treba namjestiti kost. Kod slomljenih kostiju cilj nam je samo jedan: želimo da budu točno tamo gdje im je mjesto. Imamo i rendgen koji nam daje sliku crno na bijelo. Nema filozofiranja niti nejasnoća što i kako želimo, ali čak i za takav jasan cilj postoji prvo i drugo mišljenje od strane struke, koja načelno želi biti maksimalno objektivna kako bi najvećem broju ljudi pružila najadekvatniju skrb. Ako se u jednoj takvoj struci i tradiciji mogu naći različita mišljenja oko sastavljanja kostiju, možete li zamisliti kakva čudesa, koliko različitih mišljenja i krivih sastavljanja se događaju na polju nevidljivog rada s nevidljivom psihom koju ne možemo slikati rendgenom? Nadam se da mi potencijalni autostoperi medicinske struke neće zamjeriti što pojednostavljujem situaciju u svrhu demonstriranja problema.
Kratko ću se još samo osvrnuti na pitanje „evidence based” pristupa. To znači da se metodologija rada temelji na postupcima čija je efikasnost znanstveno dokazana. A zašto je korisno da psihoterapijski pravac ima dokazanu učinkovitost? Iz istog razloga zašto bih svoju sestru slao stručnjaku za kojeg znam da barata provjerenim znanjima o tome kako sastaviti kost. Ne želim da tu kost pokušava sastaviti netko tko je prošao „vikend tečaj sastavljanja kostiju”. Ili osobu educirana po metodi „sastavljanje kostiju prema tradiciji YouTube videa Ane Bučević”. Želim da kost sastavlja stručnjak koji je prošao godine edukacije i kojeg odobravaju i drugi kostosastavljači. Na kraju krajeva, to omogućuje psihoterapiji da bude priznata kao struka i da ministarstva javnog zdravlja omoguće psihoterapiju širokom spektru ljudi.
S druge strane, svijet bi bio uskraćen za veliko bogatstvo da nije bilo pionira psihoterapije koji su se usudili istraživati nove pristupe i istraživati stvarnost koja je na rubu prihvaćenih modela. Ni medicina ne bi nikad napredovala da nije bilo znanstvenika koji su se usudili ići dalje od prihvaćenog pa makar ih to odvelo u ludnicu. Klasičan primjer je izum aktualnog pranja ruku dok struka nije ni znala za postojanje mikroba. Pretpostavimo da autostopera možemo vratiti u tu prošlost, ali prilikom pada iz druge vremenske dimenzije doživi nezgodu koja zahtijeva hitnu operaciju. Kako bi on objasnio tadašnjim doktorima da moraju oprati ruke prije operacije? Bi li vi željeli da vas tamo operiraju doktori s prljavim rukama ili biste radije jedinog koji inzistira na čistim? Ako bi autostoper želio ovoga drugoga, vjerojatno bi nakon operacije završio u ludnici odmah do njega, a spomenutom inovatoru bi bilo drago da ga napokon netko razumije. Ipak, postavlja se pitanje kolika subjektivnost je prihvatljiva u onome što netko misli da je najadekvatnije. Svijet je prepun „stručnjaka” svih vrsta i metoda koji najbolje znaju konačno rješenje za sve probleme.
Skrenuo sam s teme da kratko ukažem autostoperu na jedan od problema suvremene psihoterapije, koji zahtijeva više prostora za raspravu. Postoje pobornici rigidne znanstvenosti, kao i oni koji zagovaraju fleksibilniji pristup zbog specifičnosti rada s ljudima. Ja naravno želim, uzeti najbolje od oba svijeta.
Ako autostoper pomnoži nekoliko zadnjih paragrafa, vjerujem da će pripaziti u koji će auto sjesti i hoće li vjerovati osobi koja drži volan prije no što ga on sam ne preuzme. Sada se mogu opuštenije prepustiti pravcima kojima autostoper može putovati.
1) Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)
Skoro svi ljudi na svijetu se nehotice bave KBT-om jer je cijelo društvo KBT-ovski modelirano (sorry Freud, doći ćemo i do tebe). Čim govorimo o nagradi i kazni, o željenome i neželjenome ponašanju, spominjemo termine KBT-a. Autostoper će ionako na prvom raskrižju naletjeti na semafor, odnosno na jedan klasični KBT alat.
U praktičnom smislu KBT je najpoznatiji i možda najrasprostranjeniji psihoterapijski pravac. Također je i pravac s najkvalitetnijom znanstveno-istraživačkom pozadinom te se s razlogom ponosi spomenutim terminom „evidence based”. Zar to ne zvuči odlično? Znanstveno je dokazano da vam KBT može pomoći u radu s nekim poteškoćama i problemima. Ako naš autostoper želi da njegov pravac ima znanstvenu pozadinu, KBT mu može djelovati kao idealan izbor. Autostoper se može osjećati sigurno da su postupci koji se provode provjereni i da stvarno funkcioniraju u nekom postotku slučajeva. Zašto bi uopće izabrali bilo što drugo?
Postoji nešto privlačnije od često predvidljive autoceste u kojem je svaki kilometar unaprijed zacementiran. Volim se voziti autocestom kada želim što brže i pouzdanije doći na odredište. Nekad mi je to vrlo bitno. Ipak, kada gledam staru cestu sa strane, brda i doline, restorane, izletišta i divlju prirodu van dohvata autoceste, poželim, kao Kolinda u svom životopisu, na prvom izlazu skrenuti i malo zalutati u područje koje nisam do tada istražio. Jedan dio mene se odupire ideji da moj put i pravac može biti znanstveno provjeren i dokazan. Ili da parafraziram i prilagodim rečenicu Irvna Yaloma iz jedne knjige: „Kome ide KBT-ovac ako na autocesti doživi nešto o čemu je vjerovao da sve zna? Drugom KBT-ovcu?” Možda bolje da proba s nekim tko je volio skrenuti van unaprijed zacementiranog puta i tko je doživio nešto drugo osim autoceste. Uz navedeno, ako naš autostoper izabere KBT samo zbog znanstvenih istraživanja, hoće li on biti spreman suočiti se i s kritikom tih istraživanja KBT-a? Najčešća kritika odnosi se na dugotrajnost promjena koje su u istraživanjima zabilježene, a drugi dio kritika odnosi se na probleme koje nose sva psihoterapijska istraživanja, a koja ovdje nemam prostora za opisivanje. Samo ću spomenuti da ona postoje i da je izrazito zahtjevno dokazati promjenu u ličnosti koja je, prema mom mišljenju, preduvjet za bilo kakvu smislenu dugotrajnu promjenu.
Znači li to da autocesta ne valja? Naravno da ne. Zašto ne bi koristili pristup koji ima fantastičnu efikasnost u, na primjer, liječenju nesanice? Osim toga, neke segmente KBT-a smatram fundamentalnima u suočavanju s psihičkim problemima. Dobar primjer za to je ABC model, čiji je cilj poput rendgena stvoriti sliku unutarnjeg stanja koju u nama stvara neka vanjska situacija. Trenutak koji gestaltisti istražuju u vježbama svjesnosti u sadašnjosti, KBT-ovci stavljaju na papir. Meni se to izrazito sviđa jer, bez obzira što volim krivudave staze, problemima volim pristupati sistematično i analitično. Mnogim mojim prijateljima je KBT pomogao da prebrode neka krizna stanja ili smanje autodestruktivni utjecaj različitih simptoma psihičkih smetnji koje su ih pratile. Gubljenje u šumi van autoceste može biti zanimljivo, ali ću isto tako htjeti znati put za povratak na cestu.
U uvodu sam spomenuo da svaki pravac ima primjere dobre i loše prakse, što i naravno vrijedi i za KBT. U sjećanju mi je ostala jedna naša poznata psihijatrica za djecu i adolescente. Način na koji je ona provodila KBT-ovske principe u radu s djecom mi je pokazao koliko moćni ti alati mogu biti. Psihijatrica se lako povezuje s djecom i može osjetiti što oni proživljavaju. Njihovo iskustvo uzima kao početnu točku rada iz kojeg dijete gradi vlastiti sustav poželjnog i nepoželjnog ponašanja, nagrada i ostalih posljedica. U takvom radu autostoper neće imati osjećaj da mu se nameću KBT-ovski principi, već da on ima moć upravljati procesom rada.
To nas dovodi i do loših oblika prakse kod kojih autostoper može dobiti osjećaj da ga terapeut ne doživljava, već jednostavno radi po protokolu i svodi cijelu njegovu osobnost na distorzije u mišljenju sa objašnjenjem da iz toga proizlaze negativne emocije. Neki meni bliski autostoperi su znali dobiti i obećanje da u 12 terapijskih susreta mogu „srediti” anksioznost. Kasnije su se čudili zašto terapeut nikada nije istražio pozadinu te anksioznosti ili pokazao stvarni interes za ono što se u njima događa.
Zbog ovih, ali i drugih primjera, KBT prati aura pristupa u kojem se ne istražuje dubina koju čovjek nosi u sebi te ga zbog toga neki autostoperi izbjegavaju. Meni se čini da je to više zbog načina na koji se provodi nego zbog samog KBT-a. Meni osobno su neki njegovi principi bili nezamjenjivi u radu, kao što je to primjerice bilo za vrijeme rada u školi s adolescentima koji se samoozljeđuju.
Analitičan dio mene uživa u teorijskoj pozadini KBT-a i njegovoj sistematičnosti u opisivanju onoga što čovjek u sebi nosi. Ipak, postoje neki segmenti s kojima se ne slažem i zbog kojih ulazim u rasprave s KBT-ovcima. Uzrokuju li misli emocije ili emocije uzrokuju misli i koja je prava veza između ta dva različita „mozga” koja čovjek posjeduje. U klasičnom KBT-u se često spominje da misli uzrokuju emocije. I stvarno, ako autostoper sebi ponovi 100 puta „ne zaslužuješ živjeti debilu jedan” te ako u to povjeruje, teško da će se dobro osjećati. No, iskustvo mi je pokazalo da će teške emocije i dalje biti prisutne i ako sebi ponovi 100 puta „zaslužuješ živjeti, cvjetiću šareni”. Duboke emocije kao da imaju svoj život. KBT-ovac bi ovdje mogao prigovoriti da se tu radi o sržnim vjerovanjima (core beliefs) i svakako bi bio u pravu. No, radi li se ovdje o vjerovanju, mislima ili emocijama? Odnos između mišljenja, vjerovanja osobe u te misli i sržnih vjerovanja je često nejasan kada razgovaram s KBT-ovcima. Ako u to još ubacim pitanje identiteta i ličnosti, situacija se lako može dodatno zakomplicirati. Postoji velika razlika između samog mišljenja, starih potisnutih emocija, identiteta i dijelova ličnosti koji su drugi psihoterapijski pravci, barem prema mom mišljenju, praktičnije definirali. Ovom problemu ću posvetiti više mjesta u nekom drugom članku.
Ako autostoperu nisam previše zakomplicirao zadnjim paragrafom, mogu se potruditi još dodatno zamrsiti situaciju. Možda je autostoper primijetio da u samom nazivu ovog pravca nema emocija. Naglasak je na kognitivnom i bihevioralnom aspektu našeg postojanja. Emocije imaju svoje mjesto u sustavu, ali s razlogom je naziv pravca kog-bih, ne i kog-emo-bih. Emo u svom nazivu ima racionalno-emotivno-bihevioralna terapija (REBT), koja je stasala paralelno s KBT-om, ali se razlikuje u nekim segmentima. Ključna stvar koju je njen autor Albert Elis zamjerao KBT-u je nedovoljno elegantan pristup sržnim vjerovanjima i potrebi da se u osobi potiče dublja „filozofska promjena”. Već kada sam se dotaknuo filozofije, a time i egzistencijalnog dijela ljudskog postojanja, valjalo bi naglasiti da KBT-u, između ostalog, općenito nedostaje poimanje značenja ili smisla, koji je krucijalni dio ljudskog postojanja. Što autostoper osjeća prema smrti? Koje misli su prihvatljive i adekvatne? Što bi trebalo mijenjati, a što ostaviti? Ovo mogu biti teška pitanja za ovaj KBT i za autostopera koji se vozi tim pravcem.
Još ću samo malo zakomplicirati. Naime, kao što je trend sa svim pravcima, tako se i KBT otvara prema drugim psihoterapijskim modelima i razvija dodatne pristupe kako bi se uhvatio u koštac s različitim problemima psihičkog zdravlja. Danas se to naziva treći val KBT-a koji svoj naglasak stavlja na holistički pristup problemima. Jedna kolegica je u šali rekla da su KBT-ovci napokon počeli otkrivati glavne principe Gestalt terapije pa danas više ne znamo pričamo li sa KBT-ovcem ili geštaltistom. U trećem valu KBT-a se integriraju koncepti kao što je pomnost (mindfulness) i ostali slični pristupi meditativne prirode. Dodatno, u taj val spadaju i npr. pristupi ACT (Terapija prihvaćanjem i posvećenošću), DBT (Dijalektička bihevioralna terapija). ACT i DBT su nastali kao nadogradnja i proširenje KBT-a sa svrhom suočavanja s kompleksnijim problemima, kao što je npr. granični poremećaj ličnosti. Uz navedeno, iz kognitivne tradicije su nastale i CFT (Terapija usmjerena na suosjećanje) i Shema terapija (iako one ne spadaju nužno u treći val, a neki autori već spominju i četvrti val). Jako mi se sviđaju njihovi modeli te volim iz njih ponekad posuđivati intervencije za psihoterapijski rad. Shema terapiji, mojoj novoj-staroj ljubavi ću posvetiti poseban odlomak.
Nadam se da je kroz ovaj prikaz naš autostoper dobio osjećaj o KBT-u, a ja bih još jednom volio spomenuti da je ovaj prikaz sasvim subjektivan, pojednostavljen i krajnje sažet jer se o mnogim spomenutim točkama mogu napisati duge rasprave.
2) Gestalt terapija
Sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća, Freudova psihoanaliza je već bila u zamahu na svjetskoj razini, a skupa s tim i frustracija jedne grupe ljudi zbog mana koje je nosila. Freud je bio teritorijalan kao stari bik i nije davao puno prostora za razvoj izvan okvira teorija koje je propovijedao. Zbog toga se razišao s mnogim umovima koji su otišli korak dalje od njegove vizije.
Osim razvoja kognitivnih terapija koje su bile priklonjene američkoj psihologiji, frustracija psihoanalizom je rodila i prvu knjigu Fritza Perlsa u kojoj je detaljno kritizirao Freudove teorije te vrlo brzo postao još jedna osoba koja nije bila rado viđena u psihoanalitičkim krugovima. Nakon odlaska u SAD i povezivanja s drugim autorima sličnih razmišljanja u pravcu holizma, humanizma, egzistencijalizma, budizma i taoizma, Fritz i njegova žena Laura osnovali su institut za gestalt terapiju u New Yorku, a kasnije i Los Angelesu. Na valovima hippy pokreta 60-ih godina, ponudili su ljudima jedan novi pristup koji je utažio znatiželju i interes za metode koje su spajale Istok i Zapad.
Perls je volio demonstrirati gestalt terapiju provokativnim pristupom klijentima. Izazivao bi ih da pred drugima pokažu baš ono što su najviše skrivali. Skidao je s njih slojeve lažne ličnosti i dovodio ih u poziciju da budu, barem iz neke perspektive – autentični. Navodio ih je da osjete svoje potisnute porive, da kažu što čekaju cijeli život da izađe iz njih, da plaču i udaraju, da osjete svoju moć i da se usude biti ono što jesu iza svih dogovorenih konvencija. Takav „bum bum” pristup, kako se nekada naziva, naslijeđe je njegovoga rada s Wilhelmom Reichom i rada s tijelom – jednim bitnim aspektom ljudske psihe kojem se do tada pristupalo suviše intelektualno. Zašto tratiti godine i godine psihoanalitičkog brbljanja u prazno kada je moguće odmah iskusiti tzv. potisnuto nesvjesno, na kojem je Freud izgradio svoju reputaciju? Zašto toliko pričati, teoretizirati i filozofirati kada je cijeli potisnuti materijal dostupan ovdje i sada? Zašto ne staviti barijeru uma i ega sa strane te istražiti ono nesvjesno što je tijelo zakopalo negdje duboko unutra? Na kraju krajeva, ako nas nešto i emocionalno boli, boli nas u tijelu, a ne van njega.
Kada smo već otvorili vrata tijela, zanimljivo je istražiti ne samo što nosimo u tijelu, nego i kako to nosimo. Osjetiti kako stišćemo zube potiskujući bijes važnije je od svih razloga njegova potiskivanja. Umjesto godina pričanja na kauču kao u klasičnoj psihoanalizi, zanimljivije je – biti svjestan. Svjestan na svakodnevni način obično znači samo imati informaciju u pospanom umu. Biti svjestan u gestaltu znači imati kontakt sa svime što u sebi nosimo, a onda, možda, biti i svjestan kontakta s drugom osobom i onim što ona nosi. Nakon doživljaja kontakta, naš autostoper će možda prvi put nakon dugo vremena imati doživljaj da se vratio sebi i životu. Možda će poželjeti eksperimentirati s novim oblicima vlastitog postojanja. A onda se zapitati kako da ostane u kontaktu i zašto je tako teško održati cijeli ciklus svjesnosti koji kreće od poriva ili senzacije u tijelu te nastavlja svoj put prema vanjskom svijetu.
Ipak, nije sve tako bum-bum. Ima nešto i u intelektu, rekao bi na primjer gestaltist Gary Yontef. Nekada su geštaltisti skloni preskočiti sve te sate razgovora i baciti se direktno u istraživanje iskustva i eksperimentiranje, ostavljajući pritom naš ego na cjedilu. A naš ego ipak ima neku funkciju u životu, nije tu stavljen samo da bi bio sam sebi svrha. Ne voli jednostavno biti bačen na tzv. vruću stolicu – što je jedna od glavnih geštaltističkih tehnika u radu s povezivanjem različitih dijelova sebe.
Zbog svih tih silnih eksperimenata i uronjenosti u svoje unutarnje doživljaje, geštaltisti su dobili auru individualaca kojima je samo bitan njihov poriv i njihovo „ja”. Kako gestalt često privlači tip ljudi koji vole izražavanje i ekspresiju, jedan neupućeni psihijatar je za geštaltiste rekao: „Jesu li to oni šta udaraju po bubnjevima i plešu i to nazivaju terapijom?” Slično kao i s KBT-ovom aurom, to je samo dojam i često ne reflektira stvarno stanje stvari.
Takav gestalt je donekle naslijeđe Fritzovog karaktera i njegove želje da pokaže psihoanalitičarima kako troše beskonačno puno (i nimalo jeftinih) sati na analizu onoga što on izvlači iz ljudi u jednom vikendu. Istovremeno, njegova žena Laura je bila sklonija relacijskom gestaltu, odnosno, naglasak je stavila na kontakt i odnos između dvoje ljudi. Na kraju krajeva, iz ključnih odnosa u djetinjstvu smo izgradili sebe te nam odnosi otkrivaju tko smo i što smo. Iz te perspektive, ako nas je odnos s roditeljima ili društvom ranio, jedino u novom, zdravom odnosu možemo biti iscijeljeni.
To je i jedna od glavnih odlika ovog pravca: stvaranje odnosa u kojem će se autostoper osjećati dovoljno sigurno da može istraživati svoja iskustva, što naročito vrijedi za ona neugodna, bolna i potisnuta sjećanja. Ako ih se usudi pokazati terapeutu te ih terapeut prihvati onakvima kakva ona jesu, autostoper će puno prije i sam učiniti isto s tim dijelom kojeg je navikao skrivati od sebe i cijelog svijeta. To je i prvi korak prema gestaltu, odnosno njemačkoj riječi koja, između ostalog, znači cjelovitost svih dijelova.
Nekim autostoperima gestalt ne odgovara iz razloga što je premalo direktivan, odnosno stavlja autostopera u poziciju da u skladu sa svojim potencijalom sam nađe rješenje za svoje probleme. Prepuštajući klijenta samom sebi, ne dajući konkretne savjete što točno raditi u nekoj situaciji, terapeut mu omogućuje da pronađe unutarnju snagu potrebnu za suočavanje sa sobom i svijetom. A to je izrazito zahtjevan zadatak za klijenta, ali i za terapeuta.
U gestaltu, terapeut je stavljen u poziciju gdje nije poželjno biti „stručnjak koji zna”, već druga osoba koja može stvoriti kontakt i stvaran odnos između dvoje ljudi. Ovaj zahtjev nastao je kao reakcija na ortodoksnu psihoanalizu i poziciju psihoanalitičara koji sjedi iza klijenta i hladno analizira i interpretira sadržaj koji mu klijent pripovijeda. Ponukan drugima prije njega, Perls je veću vrijednost vidio u terapeutu koji sjedi oči u oči s klijentom. Uz to, veću vrijednost je vidio u izlaženju terapeuta iz komfora „stručnjaka” u poziciju stvarne osobe. Umjesto psihoanalitičkih interpretacija, pružit će mogućnost klijentu da sam nađe svoju definiciju unutarnjeg iskustva, što mu svakako pomaže da se s tim iskustvom i poveže. Gdje je točno ta granica (ne)intervencije, nekada može biti teško odrediti.
Ovo su samo neki od brojnih koncepata koji su s vremenom integrirani u gestalt psihoterapiju. Gestalt kolege i ja smo pokušavali naći „formulu” kako ga jednostavno predstaviti klijentima bez da ulazimo previše u opisivanje pojmova koje više vrijedi doživjeti nego satima objašnjavati. Zbog toga se ne mogu oteti dojmu da gestalt odbija biti definiran i sveden na verbalno ili pismeno objašnjenje. Kada se npr. studentima demonstrira vježba održavanja kontinuirane unutarnje svjesnosti prilikom koje im je zadatak da s pažnjom prate sadržaj svijesti, nerijetko čujem da nisu previše impresionirani tom vježbom. Vježba dobro pokazuje koliko teško može biti zadržati pažnju na unutarnjem iskustvu te istovremeno biti u stanju opisati ono što se događa.
Još je eksponencijalno teže ako opisujemo iskustvo koje želimo izbjeći, koje je neugodno i bolno te u kojem se manifestiraju prekidi kontakta, otpori ili ,jednostavnije rečeno, načini da se izbjegne iskustvo koje nam se iz nekog razloga ne sviđa. Kada neki dio iskustva prekidamo i držimo ga dalje od svijesti, jedan dio naše ličnosti ostaje zaključan u nekom obliku nedovršenog posla koji živi u sjenovitim slojevima ličnosti te postaje dijelom igre polarnosti. Jedan česti primjer polarnosti je zaključavanje svih osjećaja inferiornosti u pozadinu, dok se osoba istovremeno doživljava superiorno na površini temeljem površnih razloga. Spojiti ta dva pola je izrazito zahtjevan zadatak.
Kada klijent opiše način na koji ulazi ili izbjegava kontakt s terapeutom opisat će time i svoju ličnost. To je jedan od razloga zašto se velika pažnja posvećuje odnosu između terapeuta i klijenta u određivanju granice između JA i TI. Klijent i terapeut su ravnopravni jer taj svijet u susretu stvaraju zajedno. Između JA i TI postoji cijeli jedan svijet. Spoznati na koji način sam ja JA, a ti TI te sve između toga, jedan je od zadataka gestalt terapije.
Za kraj bih se osvrnuo na Perlsovo viđenje slojeva ličnosti kroz koje naš autostoper može manevrirati. Prvi je sloj ličnosti uglavnom ne obuhvaća ništa više od površnog odnosa koji se uglavnom svodi na razgovor o vremenu ili usputno razgovaranje/čavrljanje s osobom iza blagajne. Odmah iza, nalazi se sloj raznih uloga. To mogu biti više ili manje formalne uloge. Formalne kao što su na primjer epidemiolog, psiholog, roditelj, cimer, partner, svećenik, vjernik ili npr., manje formalne i dublje kao što je na primjer crna ovca ili zlatno dijete u obitelji. Te uloge su nam potrebne za jednostavnije funkcioniranje u nizu različitih odnosa koje imamo u životu, no ako se previše uživimo u njih, možemo zaboraviti smo mi više od samih uloga. Klasičan primjer je kada dijete napusti dom, a majka, osim brige za dijete, osjeti prazninu jer njezina uloga majke više nije toliko bitna (balkanske zemlje nešto manje boluju od tog fenomena).
Praznina koju majka tada može osjetiti dio je sloja ličnosti zvan „impasse” koji se često opisuje kao crna rupa, kao prazni vakuum od kojeg većina ljudi bježi glavom bez obzira. U tom momentu osoba se nalazi u jednom velikom nigdje. To može biti kratkotrajno iskustvo, a može biti i dugoročnije stanje. Prethodno spomenuta majka može pasti u depresivno raspoloženje jer njena funkcija više nije toliko važna, a ono što je unutra, što je sve stavila sa strane, sada prekriva crni veo kojeg više ne prepoznaje. Ona se nalazi, narodno rečeno, „ni vrit-ni mimo”. Osoba koja je svu svoju energiju ulagala u doživljaj sebe kao superiorne osobe i na taj način uvjetovala svoje samopouzdanje, ovdje doživljava bolan susret sa ništavilom te uloge, koja u ekstremnim slučajevima može djelovati kao sama smrt i raspad života kojeg je tako revno gradila.
U toj tami i ništavilu se krije četvrti, implozivno-eksplozivni sloj. Tamo se nalazi sve ono što je tijekom života bilo stavljeno sa strane i što je čekalo da dobije pažnju. Možda je već i izlazilo na površinu tijekom života, ali je autostoper često to opisao sa riječima „ovo nisam ja”. Baš to „sve što nisam ja” nalazi se iza tog impassea i ruši „sve ono što jesam ja”. Superiorna osoba je inferiorna. Pretjerano društvena postaje napuštena, pretjerano zabavna je tužna, pametnjaković je ponižen, a prethodno spomenuta depresivna majka je možda disko kraljica. Za sve promjene i integraciju ovih slojeva često su potrebne godine rada, koje se autostoperu mogu činiti kao put preko sedam gora i sedam dolina. Ponekad stranputicom, ponekad ravnom cestom. Zadnji sloj je stvarna, autentična i prava osoba. Ono što osoba stvarno jest iza svih oblika uvjetovanosti, uloga i potisnutih emocionalnih rana. Samo jedan trenutak izvornog okusa našeg bića, dovoljno je da opravda cijelo ovo jahanje planinama i gorama. Put u tom trenutku ne postaje nimalo lakši, ali barem postaje kristalno jasan.
3) Psihoanaliza
Ako je naš autostoper došao do raskrižja i naletio na KBT-ovski semafor, postavlja se pitanje što ga je uopće tjeralo prema semaforu. Zašto bi itko poslušao dogovoreno pravilo da stane na crvenom i da ide na zelenom? Zašto ne bi jednostavno stisnuo gas i koturao se gdje ga kotači kotrljaju?
Freud bi možda rekao da ga vozi čisti sex drive, neutaženi infantilni libido. Možda bi iz istog razloga projurio preko crvenog da udovolji nagonu. Možda bi to radio da se buntovno suprotstavi superegu; možda bi se zaustavio zbog straha od kazne, tj. superego prijetnjom; možda bi stao zbog zrelijeg ega koji zna da je to najbolje za njega i druge, a možda bi projurio vođen tzv. „nagonom smrti”.
Bez obzira što mi nije drag iz više razloga (najviše jer je izbacio iz društva W. Reicha i C.G. Junga), valja mu odati priznanje što je imao hrabrosti na početku 20. st., u tako gospodskom gradu kakav je Beč, kao doktor medicine, izdati knjigu i kolegama izložiti ideju da se iza mnogih njihovih muka nalazi želja da budu seksualno intimni sa svojim roditeljima. Naš autostoper bi se mogao zapitati što se dogodilo s tom idejom koja je i dan danas aktualna u mnogim psovkama, no trebalo bi mi puno digitalnog papira da napišem raspravu o toj ideji i ostalim idejama kojima se bavi psihoanaliza. Na kraju dana, vjerujem da svatko iz svog iskustva i istraživanja može najviše naučiti. Ali…
…što nam to vrijedi, rekla bi psihoanaliza, kada smo tako nesvjesni i kada su nelagodni porivi potisnuti daleko od mogućnosti ega da stekne uvid u sav taj skriveni sadržaj? Potrebne su godine rada da se raskrinkaju, a onda još i dodatne godine za njihovu integraciju u zreli ego. To je prva od mnogih boljki i kritika psihoanalize te razlog frustracije koja je mnogim autorima pružila inspiraciju da umjesto skrivanja iza kauča pomaknu stolac i pozovu klijenta da rade licem u lice. Danas je izrazito rijetko, iako i dalje postoji, da netko radi na baš taj specifičan freudovski način.
Moj prvi susret s psihoanalizom bio je u adolescentskim danima kroz rad Wilhelma Reicha. On je direktno kritizirao navedeni frojdovski pristup klijentima. Inzistirao je na važnosti odnosa i osjetljivosti koja je potrebna prilikom analiziranja sadržaja kojeg klijent iznosi. Kritizirao je analitičare da se vole razbacivati interpretacijama prije nego su klijenti spremni čuti ih. Među prvima je istaknuo važnost tijela u radu i obraćanja pozornosti na nesvjesni aspekt komunikacije. Upio sam sve te kritike te od tada razvio sličan stav prema psihoanalizi. Činilo mi se besmislenim potrošiti godine rada na „klafranje” u prazno u ležećem položaju gledajući u strop, ne znajući bi li moj hipotetski analitičar spavao dok me sluša ili pažljivo motrio geste koje izvodim. Ipak, danas imam nešto drugačije mišljenje. Naime, klijent je u psihoanalizi obično upoznat sa činjenicom da će prvih nekoliko godina biti slobodno asociranje svirepog uma. Iz toga razloga prije će prihvatiti situaciju da se godinama neće dogoditi ništa spektakularno. Ali ako nastavi analizu, imat će mogućnost detaljno analizirati i integrirati sloj po sloj svoje ličnosti. Zbog toga mi se danas ortodoksna psihoanaliza sviđa. Naravno, i u svim drugim pravcima terapeut može informirati klijenta da je proces promjene dugačak i izazovan. Međutim, primijetio sam da nerijetko klijenti ne dobiju baš takvu informaciju, naročito danas kada u kontekstu marketinga izbacuju raznolika brza obećanja koja ne uzimaju u obzir vrijeme i spremnost potrebnu za rad.
Naslijeđe psihoanalize je danas općeprisutno u psihodinamskim pristupima u psihoterapiji. U njima je terapeut otvoreniji nego u klasičnoj psihoanalizi te se više pažnje posvećuje sadašnjosti. Iz psihoanalize se rodila i Self psihologija Heinza Kohuta te Teorija objektnih odnosa koja, po mojem mišljenju, svoj vrhunac ima u terapiji usmjerenoj na transfer Otta Kernberga. Kohutove knjige su mi pružile nezamjenjiv uvid u razumijevanje svojih i tuđih potreba iz spektra narcizma. S druge strane, Kernberg me osvojio na jednom njegovom predavanju na kojem sam prisustvovao u Beču te sam se primorao pročitati njegovu literaturu. U svijetu dinamske psihoterapije postoji rasprava između Kohutovog i Kerbergovog viđenja dinamike psihopatologije narcizma i optimalnog načina tretiranja poremećaja iz tog spektra. Ukratko, jedna od ključnih razlika je što prvi vidi narcizam kao zastoj u normalnom razvoju kojeg treba poticati, a drugi kao obranu od povrede koju treba konfrontirati.
Naš autostoper kojeg muči anksioznost ili napadaji panike bi se nakon svih ovih redova teksta mogao zapitati što je adekvatnije za njega. Istraživati duboko potisnuto nesvjesno ili fokusirati se na KBT-ovski pristup identificiranja okidača i savladavanje potrebnih vještina za nošenje s neugodnim emocijama? Ili je možda bolje nešto gestaltistički između ta dva pravca? Moje je mišljenje da treba uzeti najbolje od oba svijeta i pristup prilagoditi situaciji i klijentu. Nekada je to gradnja vještina za suočavanje, nekada je istraživanje unutarnjeg svijeta kroz neke suvremenije pristupe. Razlika je u tome što smo u prvom slučaju više fokusirani na površinu ličnosti i njeno osnaživanje, a u drugom slučaju na dublji sloj ličnosti i njeno „oslabljivanje” kako bismo se lakše nosili s problemom. Kako god okrenemo, veza između ega i tzv. nesvjesnog se u nekom obliku gradi u oba slučaja, a ego dobiva snagu potrebnu za rad s unutarnjim sadržajima. Usput rečeno, zašto pišem „takozvano” nesvjesno za kojeg se često kaže da je poseban „um” neovisan o ovom gore umu? Zato što je formulacija Freudovog „nesvjesnog” bila i ostala krajnje nedorečena, neprecizna i zbunjujuća. Iako sam rekao da se neću ovdje baviti teorijom, moram istaknuti da ideja o „nesvjesnom” negdje „tamo dolje” često rezultira idejom da smo mi „ovdje gore” svjesni. Ono što zovemo budnošću poistovjećujemo sa svjesnošću. Naša pažnja uglavnom luta između vanjskog svijeta i različitog sadržaja koji se odvija „unutra”. Čak i ako je naš autostoper meditirao nekoliko stoljeća, bit će mu potreban napor da njegova pažnja ne pluta kao papirnati brod pušten da teče niz rijeku. Nakon nekog vremena kontemplacije pojavilo mi se ovo pitanje kao izraz tog problema: Zašto se truditi biti svjestan nesvjesnog uma, ako nismo svjesni ni onog uma za kojeg smo vjerovali da je na početku priče bio svjestan? Mislim da je najkorisnije da svaki autostoper nađe odgovor za sebe. Postoje dobri argumenti za bilo koji smjer razvoja svijesti.
4) C. G. Jung i analitička psihoterapija
Ako autostopera i dalje zanima gdje ga mogu odvesti istraživanja nesvjesnog, a želi živahniji i kreativniji pravac koji ide još dublje od psihodinamskih pristupa, vjerujem da će svoje utočište naći u Carlu Gustavu. Jung je volio, ne samo gledati u oči klijenta, nego je istraživao i formulacije koje su zajedničke cjelokupnom čovječanstvu te je tako formulirao danas poznati koncept arhetipova. Taj termin se danas upotrebljava i kada treba i kada ne treba, no meni je drago da je skoro postao dio svakodnevnog govora. Uz to, opće je prihvaćen kao jedan od najznačajnijih istraživača psihe u 20. st. te se danas akademicima više ne diže kosa na glavi pri njegovom spomenu, kao što je to bio slučaj prije samo nekoliko desetljeća. Uzrujavao ih je svojim interesom za područja od kojih psiholozi i ostali psiho-stručnjaci zaziru. Religija? Astrologija? Alkemija? Bog? Gnostika? Svim tim temama je Jung pokušao pristupiti i kao istraživač unutarnjih svjetova i kao psihijatar. Zbog toga je i raskrstio s Freudom koji nije želio čuti za bilo što „onostrano” u svojoj psihoanalizi. Uz to, Jung je osoba koja je preživjela teške krize koje su imale karakter psihotičnog iskustva te je uz to i zapisivao tekstove koje je dobio iz „viših izvora” ili bolje rečeno iz dubljih dijelova sebe. Jedan takav njegov tekst je i malo poznata knjižica „Sedam propovijedi mrtvima” koju je napisao Jung, ali ju je za vrijeme života sakrio pod pseudonimom gnostičkog učitelja Basilidesa iz Aleksandrije. Tu knjižicu je smatrao okosnicom cijelog svojeg opusa, a ona zvuči više kao mistični tekst nekog starog ezoteričnog društva nego kao djelo psihijatra s početka 20. stoljeća. Mene je taj tekst duboko impresionirao, a isto naravno vrijedi i za cjelokupan njegov rad. Bio je drugačiji od svih drugih psiho-stručnjaka, a u kasnijoj adolescenciji na mene je dubok utisak ostavila njegova autobiografija i rad te je logično postao tema moga maturalnog rada. Impresioniralo me što je imao hrabrosti otvoreno pisati o doživljajima kada je nakon blažeg srčanog udara imao gotovo izvantjelesno iskustvo u kojem je promatrao Zemlju i divio se njezinoj ljepoti. Danas možda to ne djeluje tako impresivno kada se svi razbacuju s duhovnim iskustvima kao da se radi o sezonskom povrću, no on je riskirao cijelu svoju karijeru otvarajući se ka temama koje su tabu u akademskoj zajednici i dan danas, a naročito su bile u prvoj polovici 20. stoljeća. Tim rizikom je mnogobrojnim drugim (akademskim i ostalim) istraživačima otvorio vrata i dao, rečeno rječnikom transakcijske analize, dopuštenje da se smiju time baviti te da zbog toga neće biti proglašeni hereticima znanosti i biti spaljeni na lomači sastavljenog od prezira ograničenog uma i straha od nepoznatog.
Kolektivno nesvjesno, arhetipovi i individuacija neki su od ključnih pojmova njegovog rada. Bez obzira koliko mi bili jasni u intelektualnom smislu, osjećaj djelomičnog razumijevanja navedenih pojmova formirao se tek kada sam se počeo povezivati s navedenim procesima na osobnoj razini. Dobar primjer za to su arhetipovi zrelih i nezrelih aspekata muške energije. Na početku nije bilo ugodno promatrati kako je cinik u meni nezrela formulacija arhetipa Maga, ali istovremeno je bilo i oslobađajuće jer predstavlja nezrelost kao dio jedne šire priče koja čeka da se s njom pozabavim. Isto tako mi je bilo korisno vidjeti da ratnik nije samo neiživljena agresivna muška energija, nego dio arhetipa Ratnika koji se u nezreloj formi bori s cijelim svijetom, a u zreloj je zaštitnik i čuvar svoje obitelji i plemena. Dio je cijele prošlosti čovječanstva koja u zreloj formi muške energije ima važno mjesto u svijetu. Ne žurim se više na silu spoznati svaki detalj navedenih pojmova jer mi je jasno da će mi za to trebati cijeli život. Sada više dopuštam da se procesi odvijaju sa što manje moga ometanja, a što više prihvaćanja. Nekada to mom egu lako pada, a nekada jako teško.
Jung je praktični dio svoga naslijeđa ostavio u okvirima analitičke psihologije, odnosno analitičke psihoterapije koja nas izaziva da duševno zaronimo u našu dubinu i nepoznato. To područje je toliko nevjerojatno bogato i raznoliko da mi hektar digitalnog papira ne bi bio dovoljan da pokrijem sve što mi djeluje bitno spomenuti. Velik naglasak u radu stavlja se na osluškivanja svih izražaja koji dolaze iz dubine duše. Snovi, sve slike koje nam kroz dan prolaze umom i srcem, svi kreativni izražaji koji izlaze iz nas ili koje konzumiramo iz vanjskog svijeta, svi naši odnosi, zaljubljenosti i zanesenosti dolaze pod budno oko analitičara. Nekada se radi o jednoj običnoj misli, nekada o tetovaži za koju ni ne znamo zašto smo je tetovirali, nekada o slici iz sna koju smo imali kao dijete. Sve je relevantno jer je sve izražaj naše psihe. Ne postoji dio nas koji nije dio naše psihe i kojeg možemo zanemariti u polju svijesti. Što god da doživljavamo, velika je vjerojatnost da nismo prvi u povijesti čovječanstva koji imaju slična iskustva, bez obzira koliko ona bila apstraktna ili čudna. Prema Jungu, kao što nosimo genetsku povijest, tako nosimo i psihičku povijest cijelog čovječanstva te je iz te perspektive potrebno upustiti se u istraživanje onoga što nosimo u sebi.
Pritisnut akutnim gorućim problemima, naš autostoper možda ne zna što bi sa svime time napisanim o Jungu. On samo želi riješiti sve to što ga je dovelo na cestu. Nije tražio da kopa po psihičkoj povijesti svih ljudi prije njega, nego da što prije riješi taj napadaj panike, tu depresiju ili nešto drugo. Ipak, bez obzira kojem putem krenuo, svi procesi će ga neminovno voditi ka jungovskoj individuaciji ili, kako je to rekao David Bowie: „starenje je samo izvanredan proces postajanja osobom koja ste oduvijek trebali biti”.
5) Transakcijska analiza (TA)
Ako nije zaglibio u razmatranju gdje ga mogu odvesti duševne dubine, našem autostoperu već može dosaditi čekanje da netko napokon stane. Možda će poželjeti izvesti nešto. Ako ima neki seksipilni dio tijela, možda će ga poželjeti pokazati ne bi li na sebe prvo skrenuo pozornost, a onda i sam auto. No, ako mu stane transakcijski analitičar, možda se ne bi baš usrećio. Transakcijski analitičar bi vjerojatno uvidio igru zvanu „Ženska čarapa”. Svi smo imali priliku svjedočiti osobi koja privlači pažnju na sebe slučajnim isticanjem neke svoje fizičke atraktivne osobine (ili načinom odijevanja, nakitom, tetovažama i sl.). Nekada je to samo u svrhu dobivanja emocionalnog kolačića imaginarnog samopouzdanja, nekada je to s jasnim ciljem da se provocira i stekne dominacija nad konkurencijom na polju ljudskih interakcija erotične prirode. Igračica iz Bernove „Ženske čarape” obično se pravi da nije svjesna svoje privlačnosti i negirat će da tom privlačnošću traži pažnju. Sve se to odigrava „slučajno” i pod opaskom „to sam jednostavno ja”. Nekada stvari mogu otići i korak dalje pa se ta igračica može igrati i „Femkanja”, odnosno privlačenja pažnje bez namjere da se išta dogodi, čime manipulira okolinom kako bi malo nahranila sebe, ostavljajući udvarače na cjedilu (ovo vrijedi za sve spolove, no iz praktičnih razloga se držim Bernove izvorne formulacije). Danas su te igre dobile i svoj virtualni aspekt, a mnogim ljudima se njihovi profili na društvenim mrežama ne svode ni na ništa drugo osim takvih igara.
Prema naslovu knjige Erica Berna, analitičar bi možda pitao autostopera „Koju igru igraš?”. Bern je prvi opisao „igre” koje ljudi igraju, a koje se sastoje od niza transakcija između različitih dijelova ličnosti osoba koje se nalaze u interakciji. Pojednostavljeno, naš autostoper je sigurno svjedočio interakciji u kojoj se jedna osoba ponaša kao dijete, a druga kao roditelj. Osim igara, Bern je predstavio i životne scenarije, odnosno unaprijed definirane filmove i skriptove koji se odigravaju u nama, kao i tzv. drivere koji „voze” skript. Skriptovi su definirani interakcijom s roditeljima i društvom u prvih 7 godina života, a nekada imaju i karakter arhetipova. Pepeljuge i ružna pačad nisu rijetkost u našem društvu. Svi ionako živimo u nekom filmu koji nam se stvara u svijesti, a oslobođenje od skripta je jedan vrlo zahtjevan i cjeloživotni posao. Iako na početku rada nemamo moć promijeniti priču, ipak je bolje znati koju igru igramo, nego pasivno se čuditi rezultatima igre.
Transakcijska analiza je unaprijeđena verzija psihoanalize s jasno razrađenom, pristupačnom i demistificiranom terminologijom. Ako napišem da u nama i kod našeg autostopera postoje dijelovi ličnosti koji se mogu opisati kao „dijete”, „roditelj” i „odrasli”, vjerujem da će svatko biti u mogućnosti pronaći primjere kada se tako osjeća, sam sa sobom ili u interakciji s drugima. Tako jednostavna i efikasna formulacija ličnosti omogućuje tečan rad s brojnim problemima koja muče autostopera i prepoznavanje dijelova nas koji žive naš život, bez obzira jesmo li ili nismo toga svjesni. Meni osobno je navedeni teorijski dio nezamjenjiv i u radu i u životu.
Kao i s drugim pravcima, TA se nastavljala graditi i danas je smatram teorijski najrazvijenijim pravcem. To joj je i prednost i mana jer se lako može ostati samo na intelektualnom nivou rada. Osoba (i terapeut) nekad znaju sve, ali ne znaju što da s tim znanjem rade. Tako je jedna analitičarka nakon nekoliko susreta objasnila mom prijatelju kako se on boji sazrijevanja i odgovornosti jer dječji dio njega misli da će sazrijevanjem izdati roditelje lišavajući ih te uloge. Bez obzira koliko je ta informacija točna ili netočna, ili koje su intervencije kasnije primijenjene, moj prijatelj i dalje ne zna što bi s tim. Vjeruje da je to istina, ali se s tom informacijom može povezati samo na intelektualnom nivou, a ne i na nivou sebe kao osobe ili bića. On „vjeruje”. U kontrastu, Perls je zamislio gestalt s jako malo ili nimalo takvih interpretacija znajući da one rijetko kada sjedaju tamo di trebaju, naročito ako su otpori i obrambeni mehanizmi u punom cvatu zbog straha od stvarne promjene.
TA je svijetu predstavila pojam „unutarnjeg djeteta” prije nego se ta ideja izlizala pretjeranom new-age upotrebom. Danas mnogi na taj pojam kolutaju očima i mogu ih razumjeti zbog godina forsiranja tog pojma bez stvarne odgovornosti i shvaćanja implikacija i posljedica koje takav rad sa sobom nosi. Trebat će mi poseban članak da detaljnije opišem što točno pod time mislim, no zasad je dovoljno znati da se radi o važnom obliku rada koji je danas prisutan kao glavni stup različitih psihoterapijskih pristupa.
Jedan prijatelj, transakcijski analitičar, svom pravcu generalno zamjera navedeno pretjerano oslanjanje na teoriju. U TA naravno, postoje autori koji su razvili sistematične nadogradnje i nadovezali se na modele rada s npr., karakternim stilovima u svrhu postizanja maksimalnog iskorištavanja bogate teorije. TA se lako nadovezuje i povezuje s bilo kojim drugim pristupom te je iz tog razloga vrlo praktična za upotrebu bez obzira na to kojem pravcu psihoterapeut pripada. Kako kaže stara maksima K. Lewina: „ne postoji ništa praktičnije od dobre teorije”. U konačnici, vjerujem da našem autostoperu TA može pružiti fantastičnu količinu znanja o sebi i odnosima oko sebe te na taj način služiti kao vrijedni putokaz na autoputu kojim putuje.
6) Tjelesno orijentirane psihoterapije
Um ili emocije? Površina ili dubina? Ličnost ili suština? Sva ova pitanja možda prolaze umom autostopera koji razmišlja o pravcu kojim bi krenuo. Do sada je vjerojatno dobio dojam da je bitno raditi i na umu i na emocijama. Na površini ličnosti i na dubini suštine koju nosimo. Kojim god da putem krenemo, taj put će se uvijek odvijati u tijelu. Na kraju dana, život se ne odvija nigdje drugdje nego u toj čudesnoj masi u kojoj se odvija kompleksna igra koja, kao da ima svoju inteligenciju. Vjerojatno ne bih dospio daleko da nema te unutarnje inteligencije i da moram sam dati zapovijed epifizi da krene izlučivati melatonin jer želim ići spavati ili žlijezdama u ustima da mi izbace malo sline da prožvačem još malo taj sendvič i otopim majonezu. Trebao bi mi dugačak popis da izdam sve naloge za sve procese koji se u nama odvijaju. Zahvalan sam tijelu da radi svoj posao bez puno moga uplitanja. Bar što se tiče ovih osnovnih fizioloških potreba. Tijelo neminovno ima svoju mudrost. Da je suprotno, sam Friedrich Nietzsche vjerojatno ne bi izjavio da „postoji više mudrosti u tijelu nego u vašoj najdubljoj filozofiji.”
Ali koju ja onda funkciju imam u svome vlastitom tijelu koje me nosi i koje trpi sve moje nezdrave navike? Gdje je granica između mene i tijela? Između uma i ličnosti s jedne strane te emocija, nagona i ostalog s druge strane? Tim pitanjima se bave tjelesno usmjereni psihoterapijski pravci. Iako danas postoje najrazličitije škole tjelesne terapije, one najčešće imaju uporište u radu spomenutog Wilhelma Reicha. Njegov doprinos psihoterapiji je neprocjenjiv pa bih mu želio posvetiti nekoliko rečenica s obzirom na to da se bavio baš ovim temama koje zanimaju našeg autostopera.
Slično kao i Junga, Freud je brzo zavolio Reicha te ga je vidio kao potencijalnog nasljednika. Tako bi i bilo da Reich nije nastavio razvijati psihoanalizu u pravcu koji je Freudu bio neprihvatljiv. Reich je otvoreno i argumentirano kritizirao Freuda te tehničke i teorijske poteškoće s kojima se borila psihoanaliza zbog čega je dijelio Jungovu i Perlsovu sudbinu. Njegov iskorak je primarno bio u vidu tzv. analize karaktera i načina rada s klijentima. Smatrao je da analitičar treba biti u izravnom kontaktu s klijentom i olako i strpljivo čekati da korak po korak pripremi osobu za otpuštanje svojih karakternih obrana te asimiliranje i prihvaćanje svega neželjenog u sebi. Glavno pitanje koje se on pitao je što to zaustavlja emocije i libido da nesmetano teku kroz tijelo. Odgovor je našao u karakternim stilovima, odnosno karakternim oklopima koji ljudi koriste kako bi potisnute emocije i sjećanja držali izvan svijesti i budnog doživljaja. Cijeli karakter, odnosno ono što ljudi svakodnevno zovu „ja”, vidio je kao ništa više nego neiskrenu strukturu s kojom se klijent trebao suočiti, spoznati je, olabaviti i otpustiti. Tek onda se može kvalitetno pozabaviti s onim što je iza te obrambene formacije. U cijelom tom procesu, konačan zahtjev njegove analize je bilo uspostavljanje slobodnog, zdravog i autentičnog karaktera koji je podržavao slobodan prolaz emocionalne i seksualne energije kroz tijelo.
Jedna od ključnih razlika u odnosu na Freudove psihoanalize je bilo uključivanje tijela u cijelu problematiku ljudske patnje. Osim karaktera i dijelova ličnosti, Reich je ključnu ulogu u potiskivanju emocija i tzv. nesvjesnog vidio u mišićima tijela koji se fiksirano bore protiv emocija. Ako želite zamrznuti recimo tugu ili bijes, dovoljno je jako stisnuti mišiće vilice i grla, ubaciti prsa skroz prema unutra kao da imate grbu na leđima te dignuti ramena kao da se branite od udarca. Ili isprsiti se prema van, a ramena povući prema nazad. Na taj način će emocija teško izaći iz tijela, ako uopće budete u mogućnosti osjetiti ju. Kada se taj mehanizam kontinuirano ponavlja u djetinjstvu, on postane automatiziran, kao i bilo što drugo što naučimo. Vremenom se prilagodimo situaciji i takav automatizam postaje karakter, tj. dio ličnosti. Do kraja života to je ono što najčešće nazivamo „ja”.
Reich je imao rijetku kombinaciju dubine uvida i strpljenja potrebnog da godinama radi s osobom te postepeno prolazi kroz proces analize karaktera. S vremenom je sve veći naglasak stavljao na tijelo i „razbijanje karakternog oklopa”. Iz toga je nastala i bioenergetika, za čije je širenje najzaslužniji njegov učenik Alexander Lowen. Glavni principi bioenergetike su otpuštanje karakternog oklopa, dubinski kontakt s tijelom i prepuštanje svim spontanim strujanjima koji se u njemu odvijaju. Iz ovoga je nastala većina psihoterapijskih pristupa usmjerenih na tijelo.
Kao i s ostalim pravcima, tehnika je samo tehnika. Kako će je netko koristiti sasvim je druga stvar. Generalno, razlikujem relacijske pristupe te konfrontirajuće tjelesne pristupe u kontekstu terapeuta koji ih koristi. Prvi je nježniji, ne ide protiv otpora klijenta nego prihvaća i poštuje otpor kojeg klijent pokazuje kada se pojave neželjene emocije i doživljaji. Druga vrsta tjelesnih pristupa veći naglasak stavlja na uklanjanje otpora kao neželjene pojave u svrhu izražavanja potisnutih dijelova nas. Iako i jedan i drugi imaju prednosti i mane, danas veću prednost u radu dajem relacijskim pristupima. Glavni razlog nalazi se u tome što su negativne posljedice pažljivog relacijskog rada nikakve u usporedbi s potencijalnim posljedicama koje dolaze sa grubljim pristupom.
Kroz godine sam imao priliku više puta iskusiti oba pristupa. Terapeuti nježnijeg pristupa više su razgovarali sa mnom prije nego su se upuštali u tjelesni rad. Imao sam osjećaj da me prate, da su prisutni i uključeni te da osjećaju gdje teče moja pažnja i što se u meni događa. Nisu forsirali nikakvo poželjno ili nepoželjno iskustvo niti me poticali na izbacivanje emocija na površinu. S druge strane, konfrontirajući terapeuti su imali tendenciju ići protiv otpora kojeg sam pokazivao te sam imao doživljaj da imaju sliku kako bi proces trebao teći i što bih trebao doživljavati. Imao sam doživljaj da im je otpor uzaludna smetnja koje se trebam što prije riješiti. Valja spomenuti da sam sreo i terapeute koji su negdje na granici između ta dva pristupa.
Nedostatak prvog pristupa u svojoj krajnosti je taj što klijent može beskonačno dugo uživati u vlastitom otporu i disocijaciji. Samo po sebi to nije opasno, ali može biti jednostavno besmisleno ako se ne uzima u obzir što se događa na površini procesa. Iz druge perspektive, prevelika želja terapeuta da se probije oklop, da se uklone otpori i da se otpuste potisnute emocije mogu uzrokovati cijeli niz problema. Reich je na početku svoga rada inzistirao na strpljenju koje je potrebno da se prorade otpori. Njegove analize s klijentima su nekad trajale i više od pet godina. S razvojem tjelesne terapije, taj proces se sve više ubrzavao te su neki njegovi učenici pokušavali cijeli taj proces sažeti u šest mjeseci tjelesne terapije. Najbolje što se može dogoditi je da osoba ima zanimljivo i korisno iskustvo koje teško može integrirati u tako malom periodu rada. Jedan od nepovoljnijih rezultata je akutno psihotično iskustvo koje se dogodi kada se razbije karakter i obrambeni mehanizmi klijenta prije nego li je osoba spremna ili nema dovoljno unutarnje podrške za takvu promjenu. Tada se zna dogoditi da osoba ne želi natrag u stari doživljaj sebe jer ga vidi kao neadekvatni način postojanja, ali nema zrelost potrebnu za preradu potisnutih emocija, koje onda poprimaju formu psihotičnog iskustva. Upoznao sam više autostopera koji su prošli kroz takvo neugodno iskustvo iz kojih se može naučiti da su mehanizmi obrane puno korisniji nego što se na prvi pogled čine. Naravno, to ne znači da će autostoper imati takvo iskustvo, ali ako postoji potencijal, grubi pristup ga svakako može potaknuti.
Alexandar Lowen, autor brojnih klasika na polju bioenergetike, također istaknuo jedan bitan nedostatak tjelesnih terapija. Zbog povijesnih i drugih razloga, proces je često fokusiran na spomenuto rastvaranje karaktera i izražavanje potisnutih emocija, a uloga gradnje zdravog ega može biti zanemarena. Netko će reći da se on gradi učenjem kako pristupiti neugodnim emocijama, no u praksi to izgleda drugačije od spomenutoga. Lowen se tako u jednoj svojoj knjizi pita: „Koliko je potrebno ciklusa izražavanja emocija da se one napokon integriraju?” Usput rečeno, ima i autostopera koji su izrazito uživljeni u izražavanje emocija i popratnu dramu koja ih ponekad nosi. U tim unutarnjim okolnostima korisnije je raditi na zadržavanju emocija (containment) i minimiziranju nepovoljnih posljedica koje sa sobom mogu kroz život nositi.
Vezano za tjelesne pristupe, još bih htio istaknuti i somatsko doživljavanje autora Petera Levina. Njegov rad se razvio kao posljedica rada s ljudima koji su imali jedno ili više traumatskih iskustava tijekom života. Naime, u trenutku traume, kada nije moguće pobjeći ili boriti se s izvorom opasnosti (kao što je npr. eksplozija granate), tijelo reagira smrzavanjem kao instinktivnom reakcijom koju evolucijski u sebi nosi. Za razliku od životinja koje otresu zamrznute emocije, kod čovjeka najčešće te emocije ostaju zaključane u tijelu te se iz njih razvijaju brojni simptomi koji ometaju život osobe. Iz jedne perspektive, trauma još uvijek živi i osoba na nekoj razini još uvijek očekuje potencijalnu opasnost. Levinov rad je usmjeren na stupanje u kontakt i otpuštanje tog iskustva koje je ostalo zarobljeno u tijelu. Njegov način spada u navedene nježnije pristupe jer je kontakt fokusiran na gradnju osjećaja potpore i sigurnosti koju klijent može imati prema vlastitom tijelu i senzacijama koje prate traumu.
7) Shema terapija
Prije pet-šest godina skupljao sam literaturu za jedan seminar koji se bavio istraživanjima u psihoterapiji. Jedan pravac se u člancima često isticao kao potencijalno najefikasniji i najuspješniji psihoterapijski pravac u liječenju poremećaja ličnosti. Zanimalo me što je to tako posebno u tom pravcu. Prvo sam mislio da se radi o još jednom obliku kognitivnog 3. vala, no kada sam uzeo dostupu literaturu ostao sam iznenađen inovativnošću autora Jeffreyja E. Younga. Naime, kako sam proučavao različite pristupe, intuitivno bih zapeo za neki dio jednog pristupa i nosio ga sa sobom u daljnji rad. To su uglavnom karakteristike pristupa koje sam opisao kao njihove najveće prednosti. Između ostalog, kombiniranje različitih pristupa je i prirodni slijed razvoja i psihoterapije općenito te psihoterapeuta pojedinačno. U shema terapiji sam pronašao skoro sve ono što sam vidio kao korisno u drugim pristupima strukturirano, sažeto na jednom mjestu. Naravno, ja bih još dodao malo ovoga ili onoga, ali za svrhu za koje je stvorena, sadrži sve što je potrebno da bude efikasna kao što to istraživanja ističu.
Shema je stvorena za rad s teškim i kroničnim problemima kao što su to poremećaji ličnosti (ali se može koristiti i za druge probleme ili rad s ljudima bez težih poremećaja). Njezinog autora je posebno zanimalo koji su to problemi s kojima se klijenti posebno muče i koja su unutarnja stanja najzahtjevnija za prevladavanje u psihoterapijskom procesu. Nakon nekog vremena je definirao ključne probleme koji se najčešće ponavljaju kod klijenata te ih – opisao kao sheme, posudivši termin iz kognitivne psihologije.
Za primjer, naš autostoper na cesti poput svih ljudi na svijetu ima niz elementarnih potreba koje se trebaju ispuniti da bi on bio zadovoljan sobom i svojim životom. Jedna od njih je na primjer, i potreba za sigurnošću. Kako će se naš autostoper osjećati na cesti i koliko će vjerovati ljudima koji potencijalno stanu ovisi o cijelom nizu unutarnjih faktora koji se simultano odvijaju. Jedan dio faktora su vanjske okolnosti kao što su to vremenski uvjeti, vrsta i stanje auta koji mu staje te tip osobe koja mu je stala na cesti. Drugi dio faktora su naravno, oni unutarnji koji ovise o svim psihičkim procesima koji se u njemu događaju na nekoliko razina.
No, što ako je naš autostoper odrastao s ocem i majkom koji su alkoholičari i koji se povremeno u tom stanju pomlate kako to često biva u takvim obiteljima? Pretpostavimo da ga uglavnom ne diraju, ali da povremeno i on dobije porciju ako pokuša popraviti nešto između njih ili ako izražava nešto više od „običnih” djetetovih potreba. Možda je nekada i sam bio žrtva i jednog i drugog roditelja koji su ga optuživali da je sve krenulo nizbrdo od njegovog rođenja. Kakav će osjećaj sigurnosti naš autostoper razviti i u sebi nositi dok drži prst na cesti? Kakav će biti njegov karakter, ličnost i identitet? Kakav će imati stav prema osobama koje mu stanu na putu i kako će ulaziti u odnos koji onda mora graditi s osobom s kojom uđe u auto?
Naš autostoper iz ove priče je kroz odrastanje, između ostalog, naučio da je svijet nestabilan i nesiguran. Ako je njegov cijeli svijet nesiguran, i on se osjeća nesigurno u ovom svijetu. Uvijek postoji mogućnost da će njegovi roditelji navečer otvoriti vrata pakla i postoji mogućnost da će i sam stradati. On raste sa iskustvom da je svijet opasan. Za njega je to stvarnost kakvu poznaje. Naš autostoper je morao naučiti kako se nositi s tom situacijom i osigurati sebi barem neki oblik podnošljivog postojanja. Rečeno jezikom Shema terapije, on je stvorio shemu nepovjerenja i zlostavljanja. Mogli bi još proširiti tu priču i navesti ostale stvorene sheme koje idu u paketu, no za potrebe ovog teksta ostat ću na samo jednoj shemi, koja je već sama po sebi dovoljna.
Da se vratimo na cestu i stopiranje. Kako se osjeća u tom kontekstu naš autostoper? Možda ćete reći nesigurno, bojažljivo, nepovjerljivo i slično. I ne biste, naravno, pogriješili. Njegov svijet se, u srži, nije promijenio, bez obzira koliko godina imao. No, osim navedenih osjećaja i stavova, on je možda izabrao nešto sasvim drugo. On možda naivno vjeruje svakom autu koji prođe i svakoj osobi koja stane. Zapravo, baš opasna osoba mu pruža sigurnost i oduševljeno će možda sjesti u auto s nekim tko odiše šarmom i samopouzdanjem. Ne samo da mu taj vozač daje sigurnost u nesigurnom svijetu, nego se možda osjeća i posebno jer je izabran od strane tako fantastične i moćne osobe. Ipak, zbog svoje zanesenosti, ne vidi znakove da možda ta osoba ima i neke svoje interese. Neke na polju vidljivog i materijalnog, ali puno češće na polju nevidljivog i emocionalnog.
Možda će izbjegavati svaki auto kao da se u njemu nalaze četiri jahača apokalipse. Možda se neće moći odlučiti u koji bi auto ušao jer želi izabrati savršen prijevoz, pa na kraju neće ući niti u jedan te će ostati na cesti još koju noć, pravdajući se samom sebi da je tako trebalo biti i da bi viša sila poslala sigurno neki auto da je trebao stvarno ići na put. Možda se bolje vratiti odakle je došao? Možda, možda, možda. Opcije su skoro beskonačne, ali njegov esencijalni doživljaj sebe, svijeta i drugih je i dalje isti, bez obzira koja životna opcija nadalje zaigrala.
No, postoji još jedna opcija: Shema terapija. Umjesto borbe s cijelim svijetom, shema omogućuje rad na svim poljima – na razini ponašanja i misli kao u KBT-u, na razini emocija i iskustva kao u gestaltu te na razinama svih dijelova ličnosti, slično kao i u transakcijskoj analizi. Zbog toga mi se jako sviđa. Obuhvaća u jednu cjelinu sve ono što volim u drugim pravcima. Također, ako želim dodati malo više Junga, tjelesnog pristupa, gestaltisičkog eksperimenta i kreativnosti ili meditativnih pristupa, s lakoćom mogu integrirati te aspekte u rad sa shemama. Problem s ovim pristupom može biti sličan kao i s KBT-om. Ako se terapeut ne zna ili ne može povezati s klijentom, onda će klijent imati osjećaj da mu netko jednostavno predaje teoriju Shema terapije na školski način i sa prevelikom profesionalnom distancom. Uz to, eklektični pravci kao što je Shema terapija zahtijevaju od terapeuta snalaženje na teorijsko-mentalnoj razini, kvalitetno povezivanje teorije sa stvarnim životom te mogućnost držanja prostora (containment) i senzibilnosti potrebne za iskustveno-emocionalni rad. Obično je slučaj da se terapeut ugodnije osjeća samo na jednom kraju spektra um-emocije.
Osobno, najveća vrijednost Shema terapije je naglasak i balans u radu na karakteru i ličnosti na svim svakodnevnim razinama. Mislim da je najveći životni izazov dovesti pod vlastiti nadzor svakodnevnu ličnost, svim svojim površnim i skrivenim, autentičnim i lažnim, misaonim i emocionalnim aspektima. Prednost našeg autostopera je u tome što za taj pothvat, za razliku od većine ljudi, ima jako dobar razlog.
8) Egzistencijalistička psihoterapija
Još nismo prošli ni sve glavne pravce, a već imam osjećaj da je naš autostoper nakrcan sa mnogo novih informacija i ideja. Prije nego ukratko prokomentiram ostale pravce i još neke druge pristupe za koje me prijatelji znaju pitati, želio bih još malo prostora posvetiti egzistencijalizmu.
Možemo smisliti puno razloga zašto je naš autostoper na cesti. On ih sigurno ima bezbroj. Razlozi su svakakvi, ali u nekom trenutku bi se on mogao zapitati, koja je točno svrha i smisao njegovog puta i na kraju krajeva samog postojanja i stopiranja?
Ako autostoper traži smisao, mogu pretpostaviti da u nekom segmentu svog životnog iskustva osjeća besmisao. Nisu svaki besmisao isti. Netko tko je u tmurnim dolinama kliničke depresije doživljava besmisao zbog svog teškog psihičkog stanja, a jedini smisao vidi u prekidu tog bolnog postojanja. Nekome je sve imalo smisla dok nije došlo do prekida neke značajne veze. Nekome je samo posao besmislen, a sve ostalo smisleno. Nekome je sve u redu, no i dalje osjeća da postoji nešto više i smislenije od života koji je toliko dobro uređen da mu ni vaservaga ne bi ništa zamjerila. A netko je odlučio da ništa nema smisla pa taj smisao zadovoljava nihilističkom filozofijom koja često služi samo kao brzi izlaz od teških životnih pitanja.
Kako je nedavno na jednom predavanju rekao psihoterapeut Vladan Beara, svi žive i imaju neku svoju životnu filozofiju, bez obzira jesmo li o tome ikada razmišljali ili smo se samo prepustili konačnim odgovorima, koji su najčešće slučajan proizvod odrastanja i životnih iskustava. Mi unutra, kako ističu egzistencijalisti, žudimo za smislom. Žudimo da znamo i osjetimo odgovor na sva bitnija životna pitanja. Bez toga zašto ni najraskošniji život nas ne može sačuvati od padanja u egzistencijalnu apatiju. A kada znamo zašto, možda nam to može i sačuvati život, kako je to istaknuo poznati egzistencijalist Viktor Frankl. On je svoj egzistencijalni pristup čovjeku iskovao na vlastitom iskustvu preživljavanja nacističkog koncentracijskog logora i održavanja svoje želje za životom u uvjetima najtamnijeg sumraka čovječanstva. Osim toga, neki psiholozi vjeruju da osobe s najsnažnijom željom za životom imaju i najizgledniju šansu za ozdravljenje od malignih oboljenja.
U radu s ljudima koji su oboljeli ili preboljeli maligno oboljenje koje je prijetilo gašenju njihovog života, mogao sam direktno vidjeti koliko je važno znati zašto živimo i zašto se nastavljamo boriti. U takvim trenucima, smrt prestane biti apstrakcija budućnosti koja često postane vjerojatnost sadašnjosti. Ta vjerojatnost često potakne pacijente na odgovaranje na najbitnija životna pitanja.
A koja su to pitanja? Thomas Moore, jedan duševno orijentirani psihoterapeut, navodi kako naša duša, ili kako ja volim reći Biće, ima potrebu znati što je to smrt i definirati svoj odnos prema njoj. Biće želi znati od kuda je došlo i želi se izraziti u ovom svijetu. Osim toga, Biće ima potrebu povezati se s cjelinom, što god ta cjelina predstavljala. Za nekoga je to osjećaj povezanosti s čovječanstvom, za nekoga povezanost s prirodom, za nekog želja za otkrivanjem svog odnosa s Bogom i cjelokupnom kreacijom. Osim tih potreba, ključni trenutak egzistencijalizma je preispitivanje dosadašnjeg i trenutačnog postojanja. Kako sam do sada živio? Zašto sam živio? Kako sam se odnosio prema drugima i prema sebi? Kako se odnosim prema vlastitom Biću?
Bez obzira koliko u trenutku mogu biti svjestan smrti i postojanja Bića, ja ću i jedno i drugo konstantno zaboravljati jer je to jednostavno priroda života na Zemlji. Svakodnevne brige često preuzmu kolo života, a trenutni problemi i drame pojedu energiju i vrijeme za ostala životna pitanja. Uz to, otkrivanje načina na koji sada postojimo sa svim slojevima koje smo naveli pri opisivanju Perlsove teorije, uspostavljanje i zadržavanje veze sa sobom i Bićem je zahtjevan proces. Egzistencijalisti se mogu služiti različitim tehnikama osvještavanja vlastitog postojanja. Nekada je to postavljanje vremenske linije života gdje nam postane jasan njegov kraj, nekada je to traženje vrijednosti koje nam postaju izvor smisla, nekada je to poticanje na aktualiziranje potencijala kojeg smo zanemarili zbog određenih životnih faktora. Ja npr. volim vježbu svjesnog umiranja koja je nastala u kontekstu psihoonkologije i suočavanja sa smrću. Vježba stvara doživljaj da nam je život oduzet, što posljedično vodi do cijelog niza spoznaja koje nam služe za orijentaciju ostataka života kojeg imamo.
Našem autostoperu egzistencijalno orijentirana terapija možda neće biti adekvatna prva pomoć kao što je to u nekom slučaju KBT, ali pitanja koja se otvaraju u egzistencijalnom procesu su svakako dio puta na koji će se prije ili kasnije otvoriti.
9) Ostali psihoterapijski pravci
Uz navedene pravce, autostopera put može navesti i na realitetnu psihoterapiju, sistemsku psihoterapiju, kibernetičku psihoterapiju, psihodramu, integrativnu psihoterapiju, konstelacije, O.L.I. (otkrivanje lične istine) metodu, transpersonalnu psihoterapiju, neurolingvističko programiranje, Rogersovu terapiju usmjerenu na klijenta i ostale pristupe.
Neki od ovih pristupa zaslužuju više od nekoliko rečenica ili paragrafa, no želim se zadržati na formatu vodiča.
Realitetna psihoterapija, koja se bazira na Glasserovoj teoriji izbora, izrazito je praktičan pristup koji naglasak stavlja na osvještavanje izbora kojeg imamo u uređivanju i upravljanju metežom unutarnjeg života. Ponekad joj zamjeraju stavljanje prošlosti sa strane jer sadašnjost smatraju najvažnijom manevarskim prostorom. Sistemska/obiteljska terapija se najčešće spominje u radu s obiteljima kao sustavom kojeg treba gledati u cjelini. To je jedan od najvrjednijih doprinosa psihoterapiji iz jednostavnog razloga što mi našu obitelj nosimo unutar sebe gdje god išli i što god radili. Jedna od najvažnijih osoba u ovom smjeru je i meni draga Virginia Satir čije su metode rada kasnije korištene i u drugim pravcima. Rogersova terapija usmjerena na klijenta je relativno rijetka na našim prostorima, no pružila je brojne doprinose psihoterapiji. Srž Rogersovog pristupa je pružiti bezuvjetno prihvaćanje svih iskustava koje klijent dijeli u odnosu sa terapeutom. Integrativna psihoterapija još je jedan eklektični pristup koji je ujedinio glavne škole u cjelovitu metodologiju te je povijesno i teorijski bliska s gestaltom. O.L.I. metoda također spada pod integrativni model psihoterapije s većim naglaskom na spomenuti psihodinamski pristup.
Od pravaca koji se nešto rjeđe sretnu na putu je i psihodrama. Tehnike i neki segmenti metodologije su bliski i rado viđeni u gestaltu. Psihodrama omogućuje da se drame svakodnevnog života presele i istraže kao predstave na psihodramskoj pozornici. Što ih bolje rasvijetlimo na pozornici, to su manje dramatične situacije u svakodnevnom životu. Još rjeđe se sretne i kibernetička psihoterapija. Iskreno, ako me netko pita što mislim o njoj ne znam što bih rekao osim da mi se sviđaju teorijski modeli o kojima sam čitao.
Neki pravci služe više kao dodaci drugim terapijama. Za psihoterapiju u kontekstu partnerskih odnosa često se preporučuje Imago pristup. Osim psihoedukativne vrijednosti knjiga iz ovog pristupa, imago je odličan za identificiranje emocionalnih pozadina problema. Što ćemo napraviti s tom pozadinom je najčešće pitanje drugih terapijskih pristupa koje Imago terapeut koristi. Ekspresivne i kreativne tehnike, bez obzira o kojem se mediju radilo, potenciraju istraživanje, kontakt i izražavanje unutarnjih stanja. Neki radovi u ovom kontekstu su mi bili od velike važnosti kada bih naknadno analizirao što je izašlo iz mene i stavio u neki teorijski kontekst. Što god da stvaramo na neki način reflektira ono što je u nama. S druge strane, ekspresivne radionice kao što je npr. ples, nekima omogućuju da prvi put steknu kontakt s tijelom. Bez obzira na veliku važnost navedenoga, nerijetko ipak imam dojam da kreativne i ekspresivne tehnike ponekad zaglave u sličnim problemima koji su spomenuti u kontekstu tjelesno usmjerene psihoterapije. Mindfulness i ostale naprednije meditativne tehnike (npr. vipassana meditacija) se sve češće koriste kao dodatak psihoterapijskom procesu. Iako istraživanja potiču njihovu upotrebu, moj je utisak da se često koriste izvan konteksta izvorne filozofije s kojom idu u paketu. Uz to, neka recentna istraživanja su pokazala da može doći i do pogoršanja stanja osoba koji ih koriste. Razlog tomu je što ti pristupi povećavaju svjesnost unutarnjih sadržaja. Ako je taj sadržaj bolan ili nepodnošljiv, a blizu je površine svijesti, on će jednostavno više boljeti.
Dodatnu pozornost ću posvetiti NLP-u, sistemskim konstelacijama i transpersonalnim pristupima. Autori neurolingvističkog programiranja tražili su različite tehnike koje su se pokazale efikasnima u postizanju željenog unutarnjeg stanja te smanjenju intenziteta neželjenih misli, osjećaja i ponašanja. Njihove tehnike volim koristiti u svom radu jer su jednostavno efikasne ako se koriste u pravom trenutku. No, autori su u svojoj želji da NLP podjele sa drugima, ponudili NLP skoro svima koji su je željeli naučiti, bez obzira na predznanje ili svrhu rada. Zbog toga se NLP danas prostituirano do razine korištenja u etički vrlo sumnjive ili gotovo besmislene svrhe. To je krajnje žalosno jer u isti koš može biti stavljena i osoba koja je prošla 4-godišnju edukaciju za NLP psihoterapeuta, što je sasvim druga kategorija rada od danas čestih NLP „vikend-tečaj” stručnjaka.
Metoda obiteljskih ili sistemskih konstelacija je fantastičan način za stjecanje uvida u prirodu nekog problema. Osim klasično Hellingerovog modela, imao sam prilike iskusiti Franz Ruppertov model koji je više orijentiran prema radu na traumi u obitelji i rascjepima u ličnosti koji se pritom događaju. Rezultat rada na mojoj konstelaciji je bio dubok osjećaj povezanosti sa samim sobom i integracija traumatičnog dijela sebe. To iskustvo je ostalo kao sjećanje, ne kao trajno stanje. Iz toga razloga mi je jasno zašto ljudi često žele iznova i iznova iskusiti konstelacije, te ponekad pretjerivati s njima u nadi za trajnim rješenjem nekog problema. Uz to, bitno je znati što raditi s materijalom koji izađe u procesu konstelacija. Često sam vidio kako voditelji jednostavno puste klijente nazad u svijet bez da su se pobrinuli za njihovu sigurnost. Kopali bi po dubokim ranama s malo brige koliko su klijenti još uvijek u realitetu, a koliko u traumi. Zbog takvog nestručnog pristupa, znam pojedince koji su retraumatizirani završili na hitnoj psihijatrijskoj ambulanti. Bilo je i onih kojima je bila potrebna psihijatrijska pomoć, ali koju ih je bilo sram tražiti pa su različiti aspekti života patili zbog nedostatka adekvatne skrbi. Bitniji je show, zarađivanje novaca i ego-trip voditelja, nego zdravlje pojedinca, što je ionako čest slučaj u self-help zajednici.
Transpersonalna psihoterapija je uglavnom za pojedince koji žele istražiti što se nalazi iza svakodnevne ličnosti i tijela. U tom svijetu volim rad Stanislava Grofa i Kena Wilbera koji su značajno doprinijeli razumijevanju, prizemljivanju i kontekstualiziranju onostranog u razumljiv oblik. Za primjer bih istaknuo za suvremenog čovjeka važan pojam „duhovne krize” (spiritual emergency) koji objašnjava neka neugodna iskustva koja su posljedica eksperimentiranja s tzv. duhovnim tehnikama.
Theta healing ne bih svrstavao u ovaj vodiču, ali često me pitaju što mislim o tome pa ću mu posvetiti nekoliko rečenica. Klijenti s kojima sam radio su najčešće koristili Thetu kao oblik tzv. spiritual bypassinga, odnosno u toj tehnici su pronašli nadu da će njome brzo riješiti probleme za koje je potreban rad na emocionalnom sazrijevanju. Jedan prijatelj je thetu nazvao scijentologijom 21. stoljeća, budući da obećanja koja prodaju vrlo slična obećanjima o rješavanju razina tzv. operativnih thetana. Nekad ljudi imaju izrazito ugodna i nadrealna iskustva u radu, no postoji jako bitan razlog zašto je Freud odustao od stavljanja u druga stanja svijesti kao metode rada i shvatio da je ipak potreban težak, dugotrajan rad koji se jednostavno može opisati kao – proces sazrijevanja. U tom procesu nema prečica, bez obzira na to koliko fantastično one zvučale.
Jedna od takvih prečica je i upotreba psihoaktivnih tvari u svrhu postizanja psihičkog blagostanja. Cannabis, MDMA, ketamin, LSD i ostale sve češće se koriste na zapadu kao dio psihijatrijskog liječenja ili jednostavnog trenda samopropisanog mikrodoziranja. Bilo bi potrebno barem isto ovoliko riječi koliko ima ovaj članak da bi kvalitetno obradio ovu temu, no u kratkim crtama želim izraziti svoje mišljenje o toj temi. Neka istraživanja pokazuju značajne dobrobiti korištenja, za primjer, MDMA u tretmanu PTSP-a. Ako vojnom veteranu omogućimo da se prvi put nakon dugo vremena osjeća opušteno bez nuspojava koje drugi lijekovi imaju, mislim da je takav pristup izrazito koristan. Naročito u kombinaciji s ostalim psihoterapijskim tretmanima. S druge strane, samovoljno mikrodoziranje LSD-om može imati iste smirujuće učinke bez štetnih posljedica. Problem se nalazi u tome što je potencijalno psihičko blagostanje koje se pritom postiže najčešće isključivo vezano uz supstancu, a ne uz emocionalno sazrijevanje. Također, mikrodoziranje brzo može postati izlika za zloupotrebu s drugim ciljem od inicijalne namjere. Uz to, problem je i farmaceutska industrija koja će napraviti sve da od modificiranih verzija tih supstanci napravi legalne ovisnike koji s papirom u ruci uživaju u tretmanu nekih psihijatara sa širokim, ali korumpiranim rukama.
Zaključno
Nadam se da sam autostoperu, koji još uvijek stoji na cesti s podignutim palcem, barem donekle pružio uvid u pravce kojima se može kretati. Niti jedan pravac nije više ili manje vrijedan od drugoga, a najbitnije od svega je način na koji se njegova metodologija koristi i kakva vrsta povezanosti ste stvori između terapeuta i klijenta. Slično kao i s religijama, različiti pravci pokušavaju prikazati istu stvar iz drugih kuteva.
Psihoterapija je jedna od najmanje magičnih metoda koja načelno pruži samo onoliko koliko uložimo truda, rada i vremena u proces. A uloženi trud ostaje za cijeli život i potiče nas na sazrijevanje koje se ionako spontano događa tijekom života. Jedina je razlika da ne moramo čekati sumrak života da bismo vidjeli vlastiti karakter i naučili lekcije koje već danas stoje ispred nas.
E, da, … i mislim da više vrijedi uzeti jedno pakiranje prave majoneze, nego tri paketa light majoneze.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Zgodić, univ. bacc. psych., Danijel Turkan, mag. psych., Ivana Blašković, univ. bacc. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psihologije, Ana Antolović, mag. psych., Mislav Sudić, univ. bacc. psych.
Beck, J. S. (2011). Cognitive Behavior Therapy: Basics and beyond. New York, NY, USA:The Guilford Press.
Berne, E. (1980).Koju igru igraš? Grove Press.
Caligor, E., Kernberg O.F., Clarkin J.F. (2007). Handbook of Dynamic Psychotherapy;Higher Level Personality Pathology. Washington, DC: American Psychiatric Pub.
Clarkin, J.F., Yeomans, F.E. i Kernberg O.F. (1999). Psychotherapy for Borderline Personality. New York: J. Wiley and Sons.
Ellis, A., & Ellis, D. J. (2011). Theories of psychotherapy.Rational emotive behavior therapy.American Psychological Association.
Frankl, V. (1962). Man’s Search for Meaning; an Introduction to Logotherapy. Boston :Beacon Press, 1962.
Grof, S., Bennett, H. Z. (1992). The holotropic mind: The three levels of human consciousness and how they shape our lives. CA: HarperSanFrancisco: San Francisco.
Grof, C., Grof, S. (2017). Spiritual emergency: The understanding and treatment crises. International Journal of Transpersonal Studies, 36 (2) http://dx.doi.org/10.24972/ijts.2017.36.2.30
Kohut, H. (1971). The analysis of the self; a systematic approach to the psychoanalytic treatment of narcissistic personality disorders. New York: International Universities Press.
Kohut, H. (1990). Analiza Sebstva,. Zagreb: Napijed.
Kernberg, O.F. (1976). Object relations theory and clinical psychoanalysis. Jason Aronson, New York.
Lowen, A. (1984) Bioenergetika; Beograd : Nolit
Litt, S. (1978). Fritz Perls and Gestalt therapy. American Psychologist, 33(10), 958–959. https://doi.org/10.1037/0003-066X.33.10.958
Freud, S. (1969). O seksualnoj teoriji. Totem i tabu. Beograd: Matica.
Freud, S. (1969). Psihopatologija svakodnevnog života. Beograd: Matica.
Freud, S. (1969). Uvod u psihoanalizu. Beograd: Matica.
Jung, C.G., (1977), O psihologiji nesvjesnog, Beograd: Matica.
Jung, C.G., (1977), Sjećanja, snovi, razmišljanja, Zagreb : Fabula nova, 2004.
Joines, V., Stewart, I. (2002). Personality adaptations: A new guide to human understanding in psychotherapy and counseling. Nottingham, England, and Chapel Hill, NC: Lifespace Publishing.
Johnsen, T. J., Friborg, O. (2015, May 11). The Effects of Cognitive Behavioral Therapy as an Anti-Depressive Treatment is Falling: A Meta-Analysis. Psychological Bulletin. Advance online publication. http://dx.doi.org/10.1037/bul0000015
Moore, T. (1994). Care of the Soul: A Guide for Cultivating Depth and Sacredness in Everyday Life. New York: HarperPerennial: New York.
Perls, F. (1969). Gestalt therapy verbatim, Lafayette: Real People Press.
Reich, W. (1987). Analiza karaktera, Zagreb: Naprijed.
Roberts, B. W., Luo, J., Briley, D. A., Chow, P. I., Su, R. i Hill, P. L. (2017). A Systematic Review of Personality Trait Change Through Intervention. Psychological Bulletin.
Rogers, C. R. (1978). Psychotherapy and personality change: coordinated research studies in the client-centered approach. Chicago: The University of Chicago Press.
Ulvenes, P.G., Berggraf, L., Hoffart, A,. Stiles, T.C. i Svartberg, M. (2012). Different processes for different therapies: therapist actions, therapeutic bond, and outcome. Psychotherapy (Chicago), 49, 291-302.
Yalom, I., Leszcz, M. (2005). The theory and practice of Psychodynamic Group Therapy. (5th ed.). New York, NY, USA: Basic Books.
Yontef, G. (1993). Awareness, dialogue and process: Essays on gestalt therapy. Highland, NY: Gestalt Journal Press.
Young, J. E., Klosko, J.S. i Weishaar M. E. (2003). Schema therapy: a practitioner’s guide. New York: Guilford Press.
Wilber, K. (1981), No Boundary: Eastern and Western Approaches to Personal Growth. Shambhala. Boulder, Colorado.