Kritičari – neprijatelji ili junaci novog doba?

By | 04-04-2021
  • 145
    Shares
Tajana Ninković, mag. psych., autorica teksta

Ljudi su u industrijskim društvima morali dobro pamtiti kako napraviti određeni posao bez puno grešaka i, uglavnom, ne postavljati pitanja. Školski sustav bio je prilagođen radnicima i vojnicima koji bi tamo naučili pravila i obrasce koje su kasnije mogli preslikati na svoje radno mjesto.  Činilo se da ne može bolje.

U današnjem svijetu, na tone informacija distribuirane su po prostranstvima interneta svake sekunde, a od nas se očekuje da ih nekim čarobnim alatima filtriramo i odabiremo one koje valjaju. Tržište rada traži inovativne i poduzetne ljude. Već se duže vrijeme nameće imperativ da ne budemo ovce nego da „mućnemo svojom glavom“.

Izaberi podržavajuće prijatelje, kreativne hobije, pronađi odgovarajućeg partnera, jedi nutritivno bogate obroke, glasaj za najboljeg političara, upiši najbolji fakultet, kupi anatomski jastuk koji odgovara baš tvojoj glavi, budi asertivan, udomi životinju…

Kako da nove generacije razmotre opcije bez vještine kritičkog mišljenja? Je l’ to tako jednostavno kao što se na prvu čini? Hoćemo li se nekome zamjeriti ako pokušamo kritički razmotriti svijet oko sebe?

Parafrazirala bih izjavu iz filma „Social Dilemma“ koja govori da su kritičari ustvari najveći optimisti jer uvijek vjeruju da može bolje.

Jednom davno u dalekoj zemlji…

Kritičko mišljenje danas je u modi i često ga spominjemo, naročito u okvirima odgoja i obrazovanja. Međutim, ono je gradilo svoje temelje još za vrijeme – pogodili ste – antike. Preciznije, za vrijeme Sokrata, koji je razvio posebnu metodu poučavanja s elementima kritičkog mišljenja. Prva razina ovakvog poučavanja uključuje razgovor putem kojeg se učenik suočava s vlastitim neznanjem. Učenik tada spoznaje da je njegovo dosadašnje znanje uglavnom utemeljeno na stereotipima, predrasudama. Ta se razina naziva – ironija. Sljedeća razina naziva se – majeutika. Uključuje razgovor u kojem učenik pomoću učiteljevih vođenih pitanja samostalno dolazi do novih spoznaja. Učenik tada analizira tvrdnje, pronalazi opravdanja i argumente za tvrdnje, prepoznaje nedostatke i nelogičnosti. Tako se stvara aktivan odnos prema spoznaji, koji je temelj Sokratovoj metodi poučavanja. Dakle, ovakvim poučavanjem, učitelj postavlja pitanja i vodi učenikovu misao do zaključka nakon detaljne analize informacija.

Kritičko mišljenje u teoriji i praksi

U psihologiji se još uvijek nismo dogovorili što je točno kritičko mišljenje, ali ćemo ga svejedno ovdje pokušati definirati. Kritičko razmišljanje je vještina analiziranja pouzdanosti i valjanosti informacija. Važno je istaknuti da kritičar ne mora nužno imati negativan stav i stalno kritizirati nekoga ili nešto. Umjesto toga, o njemu možemo razmišljati kao o pronicljivom – kritički mislilac postavlja ključna pitanja, ocjenjuje dokaze za ideje, te jasno i precizno izražava ideje i zaključke. Kritičko mišljenje je proces neutralnog i nepristranog razmišljanja, oslobođenog svih oblika dogmi, kako bi se ispravno provjerila određena tvrdnja bez obzira je li ta tvrdnja tuđa ili naša. Posljednje, ali ne i manje važno, kritički mislilac može primijeniti ovakve navike uma u više područja života ili znanja.

Dugoročni cilj mnogih roditelja, odgajatelja, učitelja, mentora i profesora je razviti vještinu kritičkog razmišljanja kod mladih, kako bi oni jednog dana postali pametni potrošači, pažljiviji prosuđivač karaktera i oprezniji tumači ponašanja. Malo učitelja ulaže vrijeme pomažući učenicima da shvate koliko su vlastite interpretacije podložne pogreškama.

Danas možemo biti kritičari svega oko sebe

Logika kao temelj kritičke misli

Čovjek je, neki kažu, „kognitivni škrtac“. To je lijep i pomalo simpatičan način na koji ljude nazivamo lijenima za razmišljanje. Mišljenje i razmišljanje oduzima vrijeme i energiju, stoga se radije koristimo misaonim prečacima kojima dolazimo do zaključaka. Jednostavnije je kupiti proizvod s najljepšim dizajnom ili najsmješnijom reklamom, komentirati članak na portalu bez da ga se pročita, upisati fakultet jer su ga roditelji preporučili. Čini se kao da smo stvoreni da budemo jednostavni i da ne kompliciramo puno, međutim, je li to uopće danas moguće?
Na početku ovog dijela valja ipak naglasiti da pojedinci uglavnom iznose valjana mišljenja i da to čine bez značajnog napora. Logika nam može pomoći da kvalitetnije oblikujemo svoje misli, uočavamo i ispravljamo svoje i tuđe pogreške u zaključivanju.

Argumentiranje

Argument je iznimno važan pojam u konceptu kritičkog mišljenja jer pred čovjeka stavlja zahtjev za jasnim formuliranjem određene tvrdnje koja treba biti opravdana, a ne samo usvojena. Usvojene tvrdnje obilježavaju reproduktivno, a ne kritičko mišljenje.

Dakle, argumentima analiziramo i vrednujemo tvrdnje, pronalazimo opravdanja za tvrdnje, generiramo prigovore te na kraju zauzimamo stav i zastupamo određenu opravdanu tezu.

Postoje dvije vrste argumenata, induktivni i deduktivni. U deduktivnom argumentu tvrdnja koju opravdavamo nužno slijedi iz opravdanja te zaključujemo od općenitog prema pojedinačnom.

Chia sjemenke su zdrave. Preporuča se jesti zdravo. Dakle, preporuča se jesti chia sjemenke.

Izjave „Chia sjemenke su zdrave“ i „Preporuča se jesti zdravo“ su općenite, dok je izjava „Preporuča se jesti chia sjemenke“ pojedinačna.

Deduktivan argument može biti valjan ili nevaljan. Valjan argument je onaj u kojem su sve tvrdnje istinite. Dakle, ako chia sjemenke uistinu doprinose poboljšanju našeg zdravlja, onda bi bilo dobro da ih konzumiramo.

Nadalje, induktivan argument može izgledati ovako:

Ante i Jakov primaju mito. Ante i Jakov su liječnici. Dakle, svi liječnici primaju mito.

U ovom argumentu smjer zaključivanja je obrnut. Ante i Jakov su pojedinačne osobe, dok su liječnici dio populacije.

Ne moraju svi liječnici primati mito, dakle u induktivnom argumentu postoji samo vjerojatnost, ali ne i sigurnost. Induktivan argument može biti jak ili slab. Jaki induktivan argument je onaj kojem zaključak s većom vjerojatnošću slijedi iz tvrdnji.

Pogreške u zaključivanju

Nakon zavrzlame s argumentima, pokušajmo vidjeti što se događa kada smo kognitivno škrti, kada ne preispitujemo i olako donosimo zaključke. Pobrojat ću samo neke greške koje su se dogodile većini nas. Priznajem, i sama sam se ogriješila o mnoge.

Pozivanje na neprimjeren autoritet

Ova se pogreška događa kada nam se čini da netko „važan“ ima više znanja od nas. Vidjeli smo reklame u kojima nas (kvazi) zvijezde pozivaju na kupnju nekog proizvoda.

Sanja Doležal koja nam se kune da je baš onaj set lonaca najbolji za pripremu svih naših jela je jedan primjer kako se ovim argumentom može utjecati na ponašanje. Neki obožavatelji spomenute pjevačice rado će razmotriti kupovinu tog seta jer vjeruju njenim riječima.

Argument protiv čovjeka (ad hominem)

Osporavanje nečije tvrdnje napadom na samu osobu, bez argumentacije o tvrdnji. Ovo je logička pogreška koja nastoji diskreditirati tvrdnju druge osobe tvrdeći da se osoba ne ponaša u skladu s tom tvrdnjom.

Možemo se, primjerice, naći na predavanju o novim metodama odgoja djece koje su teorijski utemeljene i empirijski provjerene. Međutim, može se dogoditi da ne vjerujemo tom predavaču jer smo saznali da nema vlastite djece i da ne radi s djecom. Pritom možemo pomisliti „Vidi ga, tko je on da mi priča o odgoju?“.

Pozivanje na emocije

Pogreška nastaje kad se umjesto logičkog zaključivanja izazivaju emocije kao način prikrivanja činjenice da ne postoji racionalni razlog za neku tvrdnju. Emocije utječu na gotovo sve odluke u životu pa je ova vrsta argumentacije česta i efikasna taktika jer navodi slušatelja da reagira afektivno, a ne razumno.

Svi smo se dosad upoznali s epidemiološkim mjerama i znamo kako se ponašati u skladu s njima. Može se dogoditi da netko organizira feštu u svom restoranu, skupi preko 50 ljudi koji se druže cijelu noć, a kao argument za taj čin navede da su se njemu i kumu rodili sinovi na isti dan. Čovjek koji je to sve organizirao pokuša argumentirati svoj čin tako da nam kaže da su se njemu i kumu rodili sinovi na isti dan. Tko može ostati ravnodušan na to?

Zamjena teza

Ova se greška događa kada u pobijanju nečijeg argumenta ili obrani svojeg koristimo razloge koji ne odgovaraju tezi koju opravdavamo ili pobijamo, već odabiremo neku tezu koju je lakše obraniti ili srušiti. Čini se neshvatljivo, pa pokušajmo pojasniti primjerom.

Osoba A: Kada bismo legalizirali marihuanu imali bismo bolju kontrolu trgovine, smanjila bi se stopa kriminaliteta i siguran sam da bi se smanjila konzumacija kod mladih, naročito maloljetnih, jer im ne bi bila toliko pristupačna.

Osoba B: Kada bismo ju legalizirali, to znači da bi bila dostupnija, dakle, puno više ljudi bilo bi ovisno o drogama. Takvim pristupom sigurno ne bi stvorili bolje društvo. 

Iako se na prvu čini kao da je Osoba B pomela argumentom Osobu A, nije baš tako. Osoba B je ustvari rušila tezu da se ljude ne treba poticati na drogu, dok Osoba A ni u jednom trenutku to nije spomenula. Osobi B puno je lakše bilo pobiti tezu o korištenju droga pa je zato i iskoristila taj trik, a da se stvarne teme rasprave zapravo nije ni dotaknula.

Pozivanje na većinu (ad populum)

Kada popriličan broj ljudi, možda čak i većina, vjeruje u nešto, lako je pomisliti da je to i istinito. Ne zaboravimo da su ljudi kroz povijest vjerovali u svakakve neistine – da je zemlja ravna, da je rasizam opravdan, da je Kolumbo otkrio Ameriku, da koristimo samo 10% mozga, da je Indiana Jones dobar film.

Znam da je ovo zadnje diskutabilno, možda izazovno za iznošenje valjanih argumenata.

Skliska padina (slippery slope)

Ovom se pogreškom diskreditira tvrdnja suprotne strane tako što se tvrdi da će njezino prihvaćanje izazvati slijed nepoželjnih događaja. Naravno, moguće je da će se dogoditi taj ili sličan slijed događaja, ali ne treba zaboraviti da se sve događa s određenom vjerojatnosti.

Primjerice, ako mlade budemo učili o seksu, onda ćemo ih poticati na seks, sve će to dovesti do povećanja spolno prenosivih bolesti i neželjenih trudnoća. Srušit će se sve tradicionalne vrijednosti i cijelo će društvo moralno propasti.

Slamnati čovjek

Ljudi ponekad namjerno karikiraju tuđe argumente jer takav argument postaje apsurdan pa je lakša meta za napad. Može se dogoditi da pogrešno interpretiramo, pogrešno tumačimo , pretjerano pojednostavljujemo.

Primjerice, osoba ispunjava upitnik i pod opcijom spol piše: „muško“, „žensko“ i „drugo“. Na to on pomisli: Što drugo? Hoću napisati ono? Drvo? Možda pčela? Ma daj me nemoj nasmijavati.

Poslije toga, dakle zbog toga

U ovoj se pogrešci vremenski slijed zamjenjuje kauzalnošću. Dakle, zaključujemo da se nešto dogodilo zbog nečega samo zbog slijeda događaja. Opet djeluje komplicirano, ali nije.

Prije se vjerovalo da je noćni zrak uzrok malarije jer je primijećeno da osobe koje izlaze noću obole. Međutim, neki su znanstvenici bili skeptični prema ovoj teoriji. Dominantno vjerovanje opstajalo je samo zato što su komarci radije napadali u mraku.

Ovo su samo neke od mogućih pogrešaka koje često činimo kada zaključujemo o svijetu oko sebe. Ima ih još mnogo i ako vas zanimaju, pretražite ona prostranstva interneta i zamislite se. Bar malo.

Kako učiti kritičko mišljenje?

Kako najbolje poučavati kritičko razmišljanje, ostaje pitanje rasprave. Učionice trebaju biti mjesta koja ohrabruju i potiču učenike na otvorenu, ali promišljenu interakciju. Učenici takvim radom uče kritički misliti i surađivati sa svojim vršnjacima i nastavnicima.

Vrste pitanja su dobro sredstvo za poticanje različitih vrsta mišljenja na različitim razinama složenosti. Ona mogu naučiti učenike da znanje nije fiksno i da su ideje promjenjive i raznolike.

Učenje je proces promjene u ponašanju i mišljenju na osnovi usvojenog znanja i iskustva, a učenje napamet minimalno može tome pridonijeti.

Da bi učenici razmišljali o novim informacijama i uklopili ih u prijašnje znanje i uvjerenja, moraju sudjelovati u smislenom razgovoru, izraziti svoje ideje svojim riječima, usvojiti novi vokabular i tek tada će njihova nova iskustva postati trajno učenje.

Multiprocesna pitanja

Doslovna pitanja – traže činjenice i prisjećanje, potrebno je posjedovati kratkotrajno znanje.

Translacijska pitanja – traže da se informaciju preoblikuje u neki drugi oblik, potiču na preobrazbu informacija u različite slike ili zvukove i tako stvaraju osjetilno iskustvo teomogućuju aktivan, kreativan proces uključenosti.

Interpretacijska pitanja – traže otkrivanje smislenih veza između ideja, činjenica, definicija i traže razumijevanje veze između ideja.

Analitička pitanja – traže odgovor na to je li neki događaj dovoljno objašnjen ili ga drugi odgovori i okolnosti bolje objašnjavaju (koja je motivacija nekog lika ili istraživački plan nekog znanstvenika).

Sintetička pitanja – potiču kreativno rješavanje problema, omogućuju učenicima da koriste puni raspon svog znanja, npr. stvaranje alternativnih scenarija (Koji je drugi pristup toj situaciji kojim bi se moglo izbjeći probleme koje sad imamo?).

Evaluacijska pitanja – traže zaključivanje o ispravnom/pogrešnom u skladu sa standardima koje učenici odrede; traže da učenici razumiju nove informacije i da ih ugrade u osobni sustav uvjerenja na temelju kojih se mogu donositi prosudbe, traže složenu integraciju i razumijevanje, traže ocjenu kvalitete naučenih informacija.

Raspravljanje na početku sata i postavljanje pitanja pomaže u poboljšanju kvalitete predmeta i širenju uma. Pohvala onima koji nude primjere i postavljaju pitanja u vezi s konceptom.

Razvoj vještina kritičkog mišljenja omogućava da pojedinac koji posjeduje navedene vještine istu strukturu rezoniranja koristi i u svakodnevnom životu te da razvojem tih vještina nauči tako misliti.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak:  doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Zgodić, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych. i Matea Jukić, mag. psych..

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Dugoročni cilj mnogih roditelja, odgajatelja, učitelja, mentora i profesora je razviti vještinu kritičkog razmišljanja…

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 4. travnja 2021.