Kvaka sretnog braka

  • 108
    Shares
Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., autorica teksta

Partnerski odnosi – bili oni bračni, izvanbračni ili životnopartnerski predstavljaju najsloženije odnose između dvoje ljudi. Takav odnos opterećen je (ili blagoslovljen) dijeljenjem cjelokupnog bića s drugom osobom – svih iskustava, doživljaja, osjećaja, očekivanja, crta ličnosti, dobrih i loših dana, a sve s ciljem stvaranja zajedništva, obitelji te sretne i ispunjene budućnosti. Već sam opis govori da se tu radi o nečemu idealističnom i pomalo utopijskom. A opet, to je odnos kojemu svi više-manje težimo i većina nas osjeća se potpunim tek kad ga ostvarimo.

Na stranu dio priče o tome da je biti u braku „ideal“ koji društvo (sve manje i manje) nameće. Imati prsten na ruci i dalje je velikom broju ljudi cilj kojem stremi, zato što se s tim prstenom osigurava stabilnost niza drugih varijabli koje zadovoljavaju našu potrebu za sigurnošću (financijska sigurnost i društveni status).

Ono čemu zapravo težimo je imati brak (vezu, partnerstvo) s kojim smo zadovoljni, brak koji ćemo proglasiti kvalitetnim. A kvaliteta braka je teško opisiva i znanstvenicima i neznanstvenicima. Za početak, potrebno je uskladiti svoja očekivanja od braka – ukoliko su ona visoka i nerealna, šanse za zadovoljstvo u braku su male.

Postoji skup karakteristika idealnog braka u određenom društvu. U suvremenom zapadnom društvu to su npr.

  • ravnopravna podjela obaveza (poslovnih i privatnih),
  • održavanje uzajamne ljubavi i poštovanja – što zapravo predstavlja zadovoljstvo brakom,
  • slaganje o važnim pitanjima (npr. koja se tiču odgoja zajedničke djece, zajedničkih ciljeva kojima težimo),
  • zajedničko donošenje odluka (koje se dotiču oba partnera) i dijeljenje interesa (hobija, načina provođenja slobodnog vremena).

TEORIJSKI O BRAKU…

Teorije koje objašnjavaju zadovoljstvo brakom idu u nekoliko smjerova.  Svaka za sebe, objašnjava zašto je bračni partner (ne)zadovoljan svojim brakom:

  • Teorija socijalne razmjene – uzima u obzir dvije dimenzije – bračnu stabilnost i bračnu kvalitetu. Ukoliko je kvaliteta odnosa visoka (“očekujem od svog braka upravo ono što dobivam ili više”) te nemam potrebu mijenjati partnera ili boljeg partnera „nema na vidiku“ (stabilnost) govorimo o trajnom i dobrom braku. Postoje stabilni brakovi u kojima su partneri nezadovoljni jer ne dobivaju ono što očekuju jedno od drugog, ali je izlazak prekompliciran ili ne postoji druga osoba za vezu.
  • Bihevioralna teorija – koja govori da je dobar brak onaj u kojem partneri jedno drugo „nagrađuju“ poželjnim i ugodnim ponašanjima – izjavama ljubavi, podrškom, pomoći, sitnicama koje čine jedno za drugo. Ukoliko takvih ponašanja nema, brak gubi na kvaliteti. Također, činjenjem takvih „nagrađujućih“ ponašanja može se utjecati na poboljšanje kvalitete braka.
  • Teorija privrženosti – pretpostavlja da se oblik privrženosti uči u primarnoj obitelji te se on „kopira“ u bračni odnos. Ukoliko netko u ranom djetinjstvu nije naučio biti blizak i privržen svojim roditeljima ili skrbnicima, ta osoba nije u stanju ostvariti dubok i blizak odnos s bračnim partnerom. Istina je da osobe koje su odrasle u okruženju sigurne privrženosti u svojoj primarnoj obitelji, imaju bolje i kvalitetnije odnose u vezi i/ili braku, ali objašnjavati bračnu dinamiku samo kroz ovu teoriju nije potpuno.

…A ŠTO KAŽE PRAKSA?

Iako ove, kao i neke druge teorije, objašnjavaju bračnu dinamiku, praksa pokazuje da samo jedna teorija ne može objasniti sve elemente bračnog odnosa te da je pravo objašnjenje zadovoljstva bračnih odnosima negdje „na sredini“ svih, gore navedenih, teorija. Važna su i rana iskustva, važna su očekivanja, poteškoće koje donosi ostavljanje partnera te ponašanja koja činimo jedno prema drugome, ali važna je i fizička privlačnost, seksualna privlačnost, društveni status… I još mnogo drugih varijabli.

Isto tako, vrlo važna varijabla koja utječe na zadovoljstvo brakom je vrijeme.

RAZVOJ BRAKA KROZ VRIJEME

Kroz istraživanja i praksu došlo se do zaključka da svaki brak, veza ili partnerstvo ima svoje „faze“ koje utječu na to što očekujemo od sebe i drugog u braku te što očekujemo od braka uopće. Ovdje navedena podjela podrazumijeva da se uz partnersku ulogu javlja i roditeljska uloga, što jest čest slučaj, ali nije pravilo, te je to ujedno i najveća kritika ove podjele. No, i bez roditeljske uloge, neki elementi navedeni u opisanim fazama mogu se primijeniti na (izvan)bračne odnose.

Bračna se razdoblja dijele na sljedeće faze:

1.       Početak veze i braka, razdoblje prije djece – to je romantična faza ljubavi i strasti, obilježena „hodanjem po oblacima“, maštanjem, početcima zajedničkog života. Također, u ovoj fazi se partneri navikavaju jedni na druge, na međusobne navike, želje, potrebe, te je to također faza prilagodbe u kojoj se savladava lekcija da „ljubav nije dovoljna“. Zanimljivo je da se zajednički život prije braka nije pokazao kao važan za to hoće li brak kasnije opisati kao kvalitetan.

2.       Rođenje djeteta i rano djetinjstvo – u ovoj fazi partneri dobivaju novu ulogu – roditeljsku. Tada ta uloga u pravilu preuzima primat nad partnerskom ulogom, koja se ponekad u potpunosti izgubi. Bračni odnos postane sporedan uz izazove koje donosi roditeljstvo. Ako oba partnera nisu jednako ili približno jednako posvećena roditeljstvu, može doći do poteškoća. Najčešće u ovoj fazi partnerski odnos postaje poslovan – svodi se na svakodnevne dogovore i pregovore oko obaveza koje se moraju izvršiti kako bi obitelj mogla funkcionirati. Ovo je i vrijeme karijernih uspona, napredovanja na poslu i stvaranja financijske stabilnosti. Uz roditeljsku ulogu kao primarnu (jer djeca objektivno preuzmu većinu vremena u danu), partnerstvo se svodi na poslovne pregovore i povremene trenutke bliskosti.

3.       Faza školovanja djece – djeca postaju sve samostalnija te je vremensko opterećenje koje zahtjeva roditeljska uloga sve manje i manje. Nije potrebno da ste svaku minutu u danu uz dijete – ono je dio vremena u školi, s prijateljima, izlazi. Djetetu više nije do toga da sve vrijeme provodi uz roditelja, nego većinu vremena provodi s vršnjacima. Time roditelji prestaju biti centar djetetovog života, mogu se malo opustiti i polako vraćati partnerskim ulogama. Tada najčešće dolazi do redefiniranja partnerskog odnosa jer se izmjenilo ono što je partnere držalo zajedno na početku veze. Izmijenila su se očekivanja i nadanja koje partneri imaju jedno od drugog, imamo nova iskustva i sve nas to čini drugačijom osobom. Osamostaljivanje djeteta je zapravo vrijeme koje dobivamo da ponovno otkrijemo ljepotu partnerskog odnosa. Iako u ovom periodu većinom funkcioniramo na poslovnoj razini (tko treba koga odvesti kuda, što treba kupiti za likovni, kada je neki trening i tko nam od dječjih prijatelja dolazi prespavati), sve su češći trenutci kada sami s partnerom možemo otići do prijatelja, u kino ili čak „pobjeći“ za vikend.

4.       Faza odlaska djece od kuće (efekt praznog gnijezda) – ova faza definitivno mijenja roditeljsku ulogu iz koliko-toliko aktivne u onu pasivniju. Naša djeca postaju odrasli, a naša kuća ponovno postaje prostor u kojem stanujemo moj partner/ica i ja Iako je u ovom periodu često prisutno tugovanje zbog odlaska djece od kuće, ovo je faza ponovnog sjedinjenja bračnih partnera, kada više nema prepreka za zajedništvo. U ovoj fazi moguća su dva ishoda – ili će partneri zaključiti da se više ne poznaju, da su se u prethodnim periodima razvijali na različite načine te će ta različitost sada doći posebno do izražaja jer nema više zajedničke djece kao zajedničkog interesa ili će se partneri ponovno otkriti i uživati na drugačiji način, kao drugačije osobe u zajedništvu.

U svim razdobljima razvoja bračnog/partnerskog odnosa moguće su i „buntovne“ faze inata u kojima je puno važnije tko je u pravu od toga donosimo li zajednički odluke ili ne. Te faze su odraz traženja slobode i nametanja vlastitih interesa i ciljeva umjesto težnje za zajedničkim ciljevima (važno je zapamtiti da „to što ja nešto želim da nama bude bolje“ nije zajednički cilj, već moj osobni cilj s kojim se moj partner može ili ne mora složiti). Brak može podnijeti određenu količinu inata i ponosa, ali zapravo, inat i ponos te traženje „onoga koji je u pravu“ nemaju mjesta u kvalitetnom braku.

Razvoj uvijek podrazumijeva krizu. Pa tako i razvoj bračnih odnosa, prelazak iz faze u fazu, podrazumijeva jedno krizno razdoblje koje traži od partnera zajedničku prilagodbu na nove izazove koji mogu biti željeni (rođenje djeteta ili odlazak djeteta od doma) ili neželjeni (bolest ili gubitak posla). Način na koji se rješavaju ovakvi krizni momenti također puno govori o kvaliteti bračnih odnosa.

DOBAR BRAK I DJECA – SPOJIVA ILI NESPOJIVA POJAVA?

Kako se zadovoljstvo brakom i kvaliteta braka mijenja tijekom godina i kako na to zadovoljstvo utječu djeca istražuje se već niz godina. Ono što istraživanja pokazuju je da dolazak djeteta u obitelj utječe na zadovoljstvo brakom – i to najčešće negativno. Nakon rođenja djeteta zadovoljstvo brakom je smanjeno, i to posebno kod žena. Na žene, naime, puno više djeluje majčinska uloga, nego što očinstvo utječe na život muškarca. Majčinska uloga većinom u potpunosti preuzme život žene te ostaje vrlo malo „mjesta“ za bilo što drugo, dok muškarci vještije balansiraju partnersku i roditeljsku ulogu (neke žene bi mogle „zločesto“ komentirati da muškarci imaju tu slobodu jer one vode brigu o kući i djeci).

Kako god bilo, dolaskom djeteta smanjuje se zadovoljstvo brakom, ali se i povećava broj razloga zašto se brak ne može prekinuti. Naime, djeca u braku čine ogromnu „barijeru za razvod“ te po teoriji socijalne razmjene to može biti jedan od glavnih razloga zašto partneri ostaju u braku kojim nisu zadovoljni. No, ostanak u braku daje partnerima mogućnost i vrijeme da nauče ponovno biti partneri, da ponovno otkriju pozitivne strane jedno kod drugog – nekada i roditeljska uloga pomaže u tome. Manji je pad zadovoljstva primijećen u onim brakovima gdje su trudnoća i roditeljstvo bili željeni, u kojima su muškarci bili više uključeni u roditeljsku ulogu te gdje je samo dijete bilo zdravo i lako odgojivo.

Jedna meta-analiza brojnih istraživanja koja su ispitivala kvalitetu braka utvrdila je sljedeće:

  • partneri koji imaju djecu govore da su manje zadovoljni brakom od partnera bez djece;
  • manje zadovoljstvo je posebno primijećeno kod žena;
  • postoji negativna povezanost između zadovoljstva brakom i broja djece – partneri s većim brojem djece su manje zadovoljni u braku;
  • što su djeca manja, to je zadovoljstvo brakom manje kod majki, dok kod očeva dob djece ne igra ulogu – podjednako su (ne)zadovoljni bez obzira na dob djece.

 Općenito gledano, zadovoljstvo brakom opada do otprilike desete godine braka ili veze (najmanje zadovoljstvo brakom se nalazi u periodu kada su djeca u adolescentskoj dobi), a uzlet u zadovoljstvu ponovno dolazi poslije 20 godina zajedništva. Drugim riječima, ako gledamo na dugotrajnije brakove ili veze (kojima većina teži), sredina tog perioda je najkritičnija.

Neki zaključak koji se može izvući iz ovih istraživanja je da su krize sredinom braka/veze očekivane te da u kasnijim godinama može doći do povećana zadovoljstva brakom ili vezom – ukoliko smo dovoljno strpljivi da te zajedničke godine dočekamo.

No, nije priča toliko crno-bijela. Djeca donose u brak (vezu) jednu novu dimenziju, koja jest opterećujuća i ponekad naporna, ali neprocjenjiva, obogaćujuća i ispunjujuća. Važno je imati na umu je da partnerska uloga postoji u svakom braku (vezi) bez obzira na roditeljsku ulogu. Nažalost, posebno u ovim kritičnim godinama roditelji budu toliko opterećeni roditeljskim ulogama, da se to zaboravi. Iako za partnersku ulogu ponekad imamo manje vremena, ne smije se u potpunosti zanemariti. Ulagati vrijeme i energiju u partnerski odnos uvijek, činiti male ili veće stvari za to da odnos bude bolji između mene i mog partnera/ice može jedino rezultirati unaprijeđenjem tog istog odnosa. 

William Glasser u svojoj knjizi Naći se i ostati zajedno – tajna sretnog braka, dijeli naizgled vrlo jednostavan način na koji možemo unaprijediti bračne/partnerske, ali i sve druge odnose. Umjesto činjenja, kako ih on naziva, ubojitih ponašanja za odnos – kritiziranje, optuživanje, kažnjavanje, prigovaranje, prijetnje, jadikovanje, potkupljivanje činimo jedni prema drugima skrbna ponašanja za odnos – slušanje, podržavanje, usklađivanje, kompromisi, ohrabrivanje, vjerovanje, prihvaćanje. Iako  djeluje jednostavno, ova priča primjenom u praksi postaje nešto teža. Jer samo svoje ponašanje možete birati. Ne možete za drugoga odlučiti što bi trebao/morao učiniti. Ali ako vi počnete više slušati, podržavati, ohrabrivati, vjerovati i dr. nije teško pogoditi kakva će biti reakcija vašeg partnera. A i samo zadovoljstvo u braku će biti veće. 

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych.Hana Mehonjić, mag.psych.doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matia Torbarina, mag.psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Ana Antolović, mag. psych. i Barbara Paušak, univ. bacc. psych..

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Iako brojne teorije objašnjavaju bračnu dinamiku, praksa pokazuje da samo jedna teorija ne može objasniti sve elemente…

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 23. siječnja 2021.