Klinička su zapažanja pokazala da je otprilike dvije trećine psihopatoloških pojava kod mladih i mlađih odraslih izravna ili neizravna posljedica ljubavnog stresa ili ljubavne traume. Stoga je vrlo važna primarna prevencija nepotrebne ljudske patnje koja proizlazi iz pogrešnih uvjerenja, odnosno zabluda o ljubavi.
Ljubav se nalazi u samoj jezgri naše civilizacije, a kao ideja i pojava je i danas tajanstvena. Općeprihvaćena definicija ljubavi ne postoji pa je svaka osoba slobodna odrediti vlastitu definiciju.
Ljudi počinju voljeti nekoga kada ocijene da je taj netko, kao osoba, u velikoj mjeri ispunio neke njihove osobne kriterije. Dakle, kada nekome kažemo volim te, to bi zapravo značilo: ti si za mene vrijedno i jako važno ljudsko biće. Budući da je spomenuto ispunjenje osobnih kriterija kao uvjet koji omogućuje pojavu ljubavi, ne postoji apsolutno bezuvjetna ljubav (čak i roditelji koji tvrde da bezuvjetno vole svoju djecu, vole ih baš zato što su njihova djeca, a ne djeca iz susjedstva). Vezano uz navedeno, važno je spomenuti da su međuljudski odnosi uglavnom uvjetni, u smislu „prihvaćam te takvog kakav jesi sve dok se u meni važnim stvarima ne promijeniš.“ Tu se radi o tzv. potencijalnom uvjetovanju, odnosno tome da onaj tko uvjetuje ljubav očekuje da će osoba koju voli ostati ista onakva kakvom mu se predstavila, odnosno da neće prekršiti psihološki ugovor koji su napravili na počeku odnosa. Na primjer, ukoliko osoba voli partnera koji se predstavio kao monogaman, kada otkrije da ju je prevario s nekim drugim, prekida odnos s njim i prestaje ga voljeti jer smatra da je prekršio jedan od osnovnih uvjeta. Dakle, kod potencijalne uvjetne ljubavi, drugi će biti voljen sve dok ostaje isti. Osim potencijalne postoji i kinetička uvjetna ljubav kod koje osoba mora učiniti nešto da ljubav zasluži (tu se zapravo radi o emocionalnom ucjenjivanju). Osim što je važno naglasiti da apsolutno bezuvjetna ljubav ne postoji, važno je naglasiti i da ljubav nije samo osjećaj već fenomen koji ima tri dimenzije: osjećaj, ponašanje i odnos (isto se tako drvo ne može objasniti samo njegovim korijenjem).
Ljubav se ne može svesti samo na osjećaj voljenja zato što osjećaj nije dovoljan; ljudi žele da netko tko ih voli to i pokaže – osjećaj ljubavi potrebno je i objektivizirati konkretnim postupcima. Osim toga, osjećaje ne osjećamo stalno već samo u onim situacijama koje smo procijenili kao važne. Navedeno znači da se sam osjećaj ljubavi prema voljenoj osobi nužno osjeća samo povremeno. Ne moramo stalno osjećati neki osjećaj da bismo znali što prema nekome osjećamo (majka koja voli svoje dijete zna da ga voli i kada je trenutno ljuta na njega zbog nekog njegovog postupka). Osim što ne možemo stalno osjećati neki osjećaj, ne možemo se ni stalno angažirati u određenim ponašanjima kojima ćemo ljubav konkretizirati (jer postoji i druga aktualna stvarnost oko koje se trebamo angažirati, ne samo voljena osoba). Stoga svesti ljubav samo na osjećaj ili samo na ponašanje znači svesti ju na nešto trenutno, a ne na trajanje tijekom duljeg razdoblja. Ljubav treba shvatiti kao stav ili odnos prema nekoj osobi, odnosno znanje što prema njoj osjećamo bez obzira osjećamo li to upravo tog trenutka i bez obzira ima li postupaka kojima se izražava ljubav. Na taj način se u odnosu između dvije osobe ostavlja prostor i za druge osjećaje različite od ljubavi, kao i za druga ponašanja osim onih kojima se izražava ljubav. Odnosno, tada ljubav može trajati u vremenu bez obzira osjeća li osoba u određenom trenutku ljubav ili se ponaša s ljubavlju.
U prethodnom je članku navedeno da osim fizioloških, postoje i psihološke gladi: glad za podražajima, glad za priznanjem (pažnjom), glad za kontaktom, glad za strukturom, glad za seksom, glad za novim doživljajima i glad za moći (odnosno sposobnosti osobe da kontrolira događaje u svom životu i upravlja njima).
Seksualnost je “tabu” tema o kojoj se ne priča, a trebalo bi jer je mnogim ljudima važan dio života. Glad za seksom ključna je za ljudsku egzistenciju i u normalnim okolnostima svi ljudi osjećaju prirodnu potrebu za seksualnim kontaktom. Bez seksualne aktivnosti ne bi bilo ni produženja naše vrste. Jedno od pogrešnih uvjerenja o ljubavi ljubav dovodi u vezu sa seksom na sljedeći način: ako je ljubav prava, seks mora biti fantastičan.
Istine su sljedeće:
Ljubav i seks su dvije potpuno odvojene pojave – ljubav nije moguće svesti na seks.
Ljubav se mistificira, a seksualna je problematika konkretnija, stoga postoji više stručnih knjiga koje se bave temom seksa nego temom ljubavi. Odnos seksa i ljubavi je zapravo takav da su to dvije različite dimenzije razvoja i stoga se mora odvojeno govoriti o ljubavnom i o seksualnom razvoju. Ljubavni razvoj počinje znatno prije seksualnog – dijete voli prije nego što progovori i to roditeljsku figuru (najčešće majku), s kojom provodi najviše vremena i koja mu zadovoljava potrebe.
Dvije su faze ljubavnog razvoja: faza infantilne erotske ljubavi (dijete otkriva da postoje dvije podvrste ljudi koji se međusobno razlikuju – muškarci i žene te da pripada jednoj od njih. Poistovjećuje se s roditeljem suprotnog spola, a uspješno se razrješenje ove faze događa kada su oba roditelja zadovoljna i zadovoljena u međusobnom ljubavnom odnosu) i faza zaljubljivanja (dijete erotski voli neku popularnu, ali udaljenu i nedostupnu osobu). Ulaskom u pubertet, tijelo mlade osobe prolazi kroz određene promjene i tada počinje faza integracije ljubavi i seksa.
Iako su to dva različita fenomena, neki ljudi seks i ljubav potpuno izjednačuju, neki ih djelomično preklapaju, a kod nekih su potpuno odvojeni.
Što kada ljudi potpuno preklapaju ljubav i seks, odnosno kod kojih je seks=ljubav, odnosno ljubav=seks?
- Kad osjete seksualni impuls, to za njih signalizira ljubav; odnosno smanjenje seksualnog zanimanja tumače kao prestanak ljubavi: seks=ljubav
Kod nekih osoba koje izjednačuju seks i ljubav pojavljuje se obrazac ponašanja zvan „seksualni raskid“: smanjenje kvalitete, intenziteta ili učestalosti seksualnih odnosa smatraju dokazom prestanka ljubavi zbog čega raskidaju odnos. Često za njih „biti voljen“ znači „biti seksualno željen“. Kada se seksualni odnosi prorijede i partner umjesto svakodnevno pristaje na seksualni odnos svaki treći dan ili jednom tjedno, to je za njih razlog za seksualni raskid.
- Osoba mora prvo voljeti da bi mogla seksualno općiti (za nju je moguć samo seks u ljubavi): ljubav=seks
Obje logike su pogrešne; iako su seks i ljubav donekle isprepleteni, to su dvije odvojene dimenzije postojanja. Ta odvojenost seksa i ljubavi dovodi nas do sljedećih istina:
Kvaliteta seksa ništa ne govori o odnosu ljubavi: moguće je da neka osoba ima fantastičan seks s osobom koju ne poznaje i loš seks s osobom koju jako voli. Kvaliteta seksualnog doživljaja ne mora imati nikakve veze s kvalitetom ljubavnog odnosa nego s partnerovim seksualnim umijećem, odnosno vještinom.
Što kad ljudi potpuno odvajaju ljubav i seks? Moguće su dvije opcije:
1. Ljubav je u redu, seks nije u redu; 2. Seks je u redu, ljubav nije u redu.
1. Ljubav je u redu, seks nije u redu
Zapadna, kršćanska civilizacija zasnovana je na stavu da je seks svojevrsni grijeh. Žena koja na ovaj način razmišlja utolit će seksualnu glad svog muža iz ljubavi i zbog želje za rađanjem djece, ali najvjerojatnije neće uživati u tome (kamoli doživjeti orgazam). Muškarac koji razmišlja na ovaj način teško će postići seksualno uzbuđenje i erekciju kako bi „ispunio bračnu dužnost“.
2. Seks je u redu, ljubav nije u redu
U ovom obrascu razmišljanja orgazam je mjerilo mentalnog zdravlja, a ljubav se banalizira ili doživljava kao neprijatelj hedonizma koji sputava slobodu osobe i vodi ju u odnos koji zahtijeva prilagođavanje (frustraciju, patnju i žrtvovanje).
Ponašanja koja proizlaze iz ovakvog vrijednosnog sustava su:
- seksualni promiskuitet (brzi, kratki i brojni koitalni kontakti u kojima postoji samo odnos sviđanja, bez ljubavi i zaljubljenosti)
Koje se sve motivacije kriju iza čestih promjena seksualnih partnera?
-neke osobe se osjećaju kronično usamljeno i nevoljeno tako da tijekom seksa zadovoljavaju svoju želju da su voljene („halucinacija ljubavi“)
-osobe koje u seksu traže ljubav; riječ je o osobama koje su pomiješale seksualno sviđanje s ljubavlju pa kad osjećaju da im se netko seksualno sviđa, da ih „privlači“, tada misle da vole tu osobu. Kada ostvare seksualni kontakt i zadovolje seksualnu želju, gube zanimanje za partnera
- otvorena veza (gdje se ljubav doživljava odvojeno od seksa i gdje ljudi koji se vole mogu legitimno i javno tražiti seksualno zadovoljenje kod trećih osoba. Preljub je izgubio značenje prevare i nevjere, a ljubomora je znak zaostalosti i „neprosvijećenosti“)
- seksualna pseudoljubav/lažna ljubav (kada osoba nađe odgovarajućeg seksualnog partnera, tada misli da se nalazi u odnosu prave ljubavi. To su najčešće odnosi u kojima, osim dobrog seksa, ništa drugo ne valja i te su osobe rascijepljene između vrlo dobrog seksualnog i vrlo lošeg partnerskog odnosa, što tumače kao „pravu ljubav“)
Freud je smatrao da se svako neslaganje u partnerskom odnosu mora odraziti i na seksualnom planu. Međutim, postoje iskustva koja govore suprotno: u mnogim je brakovima ili vezama svađa uvod u seksualnu bliskost. Seksualna je dimenzija samo jedan aspekt međuljudskog odnosa i ona u odnosu može funkcionirati gotovo autonomno.
U tradicionalnim kulturama žene su sklonije poistovijećivanju seksa i ljubavi, dok su muškarci skloniji djelomično ih preklapati i angažirati se u seksu bez ljubavi.
Simultani orgazam je velikim dijelom proizvod seksualnog umijeća, međusobne komunikacije i dogovaranja partnera, a ne nešto što proizlazi samo po sebi, iz „prave“ ljubavi. Danas se smatra da je osnovni kriterij dobrog seksualnog odnosa obostrani orgazam, u kome oba partnera postižu vrhunac, ali najčešće ne istodobno. Dakle, istina je da seksualna vještina nije urođena već se razvija i izgrađuje kroz seksualnu praksu.
Osobe koje vjeruju da je seks nešto prirodno, upravljano isključivo njihovim biološkim programima i hormonima, u svojevrsnoj su poziciji pasivnosti koja u većini slučajeva znači da su obrasci njihovog seksualnog ponašanja rigidni i monotoni. Seks je spontana radnja, kao što su to plivanje ili vožnja bicikla, a da bi se moglo spontano plivati ili voziti, prvo je to potrebno naučiti. Velik dio seksualnog ponašanja ubraja se u seksualnu tehniku (umijeće), a to je nešto što svaki pojedinac uči, a ne nešto što je ugrađeno u urođene biološke programe. Zato je važno da se mladi ljudi, koji su tek otvorili vrata seksualnog života, uče sekualnom umiijeću i to u atmosferi obostranog dopuštanja, prihvaćanja, povjerenja i radoznalosti.
Zaključno…
Ljubav nije moguće svesti na seks – seks i ljubav dva su odvojena fenomena. Moguće je da osobe koje se ne vole imaju vrlo dobar seksualni odnos, kao i obratno – da imate loš seks s osobom koju jako volite. Seksualna vještina nije urođena; ona se uči, razvija i izgrađuje kroz seksualnu praksu. Većina parova koja ima dobar ljubavni odnos (koji i je temelj veze) treba raditi i na izgrađivanju dobrog seksualnog odnosa.
Preporuke za čitanje:
Milivojević, Z. (2017). Formule ljubavi. Zagreb: Mozaik knjiga.
Milivojević, Z. (2007). Emocije. Zagreb: Mozaik knjiga.
Preporuka za slušanje: