Manje je više?

By | 11-02-2021
  • 68
    Shares
Danijel Turkan, mag. psych., autor teksta

Kao odgovorno dijete, a kasnije i mladić širokih interesa i solidnih intelektualnih sposobnosti, prolazio sam kroz obrazovni sustav s dobrim ocjenama i bez nekih većih dilema što ću odabrati na sljedećoj stepenici. Neke manje dileme imao sam kod odabira fakulteta, no upisao sam studij koji mi je ponovno nudio relativno širok spektar potencijalnih radnih mjesta u budućnosti. Tek na završnoj godini shvatio sam koliko nas obrazovanje održava u zoni komfora i uljuljkava u lažnu sigurnost da ćemo kroz cijeli život kročiti već utabanim, poznatim stazama. Tada me realnost naglo ošamarila i prizemljila te sam shvatio da se preda mnom odjednom nalaze bitne odluke. Nema više putokaza ni vodiča, sami biramo svoj daljnji karijerni put. Opcija je mnogo, što s jedne strane donosi osjećaj slobode, ali s druge veliku odgovornost jer si u tom trenutku uvelike definiramo život u zrelijoj dobi. Možda i gore od donošenja loše odluke (jer se neke od njih naknadno mogu ispraviti) je nedonošenje bilo kakve odluke, odnosno tapkanje u mjestu.

Vrli novi svijet

Živimo u doba informacija. Doba bezbrojnih mogućnosti i opcija. Naš svijet postaje sve kompleksniji (o čemu je kolegica Nataša napisala odličan članak). Svakodnevno donosimo velik broj odluka, mnogo više nego što mislimo. Hoćemo li ustati ili ostati u toplom krevetu i slagati da smo bolesni, riskirajući pritom otkaz. Hoćemo li se istuširati i oprati kosu prije posla ili se samo na brzinu „podaprati“ ako smo u stisci s vremenom. Hoćemo li doručkovati kod kuće, putem uzeti nešto u pekari, naručiti hranu putem Wolta ili u potpunosti preskočiti obrok. Hoćemo li na posao autom, biciklom ili pješice. Shvatili ste poantu. Svi volimo misliti za sebe da smo prilični racionalni kod donošenja odluka. No, jesmo li?

Kada ljudi nemaju nikakav izbor, nisu ni zadovoljni. Kako se broj opcija povećava, dolazi do percepcije veće autonomije, slobode i kontrole nad odlukama. Intuitivno, ljudi bi trebali biti zadovoljniji samim procesom, ali i ishodom odlučivanja kada imaju na raspolaganju više alternativa. Naposljetku, to je jedan od načina na koji veliki trgovački centri privlače svoje kupce i stječu tržišnu prednost u odnosu na male trgovine koje nemaju toliki izbor. Tko bi preferirao butik koji u ponudi ima samo dva različita para traperica u odnosu na velike trgovine u shopping centrima koje imaju čitav odjel s trapericama? Međutim, 90-ih godina 20. stoljeća počelo se javljati sve više istraživanja koja idu u prilog hipotezi da povećanje broja dostupnih opcija ne prati uvijek porast zadovoljstva te da postoji velik broj faktora o kojima ovisi povezanost tih dviju varijabli.

Maximization 101

Jedan od važnijih faktora u tom odnosu je sklonost maksimizaciji. Maksimizacija je pojam koji je prvi spomenuo ekonomist Herbert Simon 1950-ih godina, a radi se o pristupu odlučivanju s ciljem odabira najbolje moguće odluke u određenoj situaciji. Ljudi skloniji maksimizaciji analiziraju sve relevantne karakteristike svih dostupnih opcija, dok se nemaksimizatori (satisficers) zadovoljavaju prvom opcijom koja je dovoljno dobra da prijeđe njihov prag prihvatljivosti. Sigurno svatko od vas među poznanicima ima osobu koja ode u trgovinu “samo po kruh” i zadrži se 2 sata, kao i osobu koja veliku tjednu kupovinu obavi u 10 minuta. Valja odmah reći kako se ne radi o stabilnoj osobini ličnosti; ljudi se ponašaju drugačije kroz vrijeme, a još više u različitim situacijama. Kod veoma bitnih izbora (npr. odabir fakulteta, tvrtke na čiji ćemo se natječaj prijaviti ili partnera/ice za ljubavnu vezu), većina se ljudi ponaša kao maksimizatori, dok je kod svakodnevnih situacija poput odabira prehrambenih namirnica u trgovini puno veći varijabilitet ponašanja. Uzimajući u obzir da za analizu nekoliko desetaka opcija moramo obraditi nevjerojatno velik broj informacija uz neproporcionalno malu korist te da su ljudi kognitivni škrci i vole se oslanjati na heuristike, takav obrazac ponašanja ima smisla. Isto tako, ispravnije bi bilo maksimizaciju promatrati kao kontinuum nego ljude na silu podijeliti na maksimizatore i nemaksimizatore. Još je jedan faktor koji treba uzeti u obzir subjektivna percepcija važnosti situacije za pojedinca. Dok je jednom tinejdžeru odabir srednje škole jako bitan, drugome to uopće nije prioritet jer samo želi što prije završiti sa školovanjem. Njemu će, s druge strane, od iznimne važnosti biti koju odjeću kupuje i koji motor posjeduje kako bi povećao vlastite šanse da ga primijeti djevojka koja mu se sviđa.

Crtice iz povijesti kognitivne psihologije

Mnogo je zanimljivih istraživanja u području psihologije odlučivanja. Tako su Iyengar i Lepper dali jednoj polovici sudionika na raspolaganje 30 tema eseja, a drugoj polovici 6 tema, s time da esej nije bilo obavezno predati. Više je ispitanika iz skupine s manjim brojem tema predalo esej, a njihovi su eseji u prosjeku procijenjeni kvalitetnijima. Moguće je da se ispitanici koji imaju širu paletu alternativa osjećaju odgovornijima za posljedice izbora i više se boje potencijalnog žaljenja u slučaju odabira loše opcije pa zato u uvjetima kada nemaju dovoljno vremena ni kapaciteta za ulaganje truda kako bi razmotrili sve dostupne informacije iskazuju averziju prema odlučivanju, odnosno uopće ne predaju esej. Čini se da ljudi koji imaju na raspolaganju veći broj opcija više uživaju u samom procesu biranja, no osjećaju i više odgovornosti za svoje izbore i njihove posljedice.

            Trenutno je među najpriznatijim stručnjacima u području psihologije odlučivanja Barry Schwartz. Jedan od važnijih koncepata o kojima Schwartz govori u svojem ranom teoretskom radu je samodeterminacija. Ovaj znanstvenik mišljenja je da svi ljudi teže ka slobodi i autonomiji u odlučivanju o svim aspektima vlastitog života. Samodeterminirani ljudi bi, prema ekonomskoj teoriji racionalnog izbora von Neumanna i Morgensterna, trebali birati na način da maksimiziraju vlastite preferencije. Međutim, Schwartz smatra kako u slučaju prevelikog broja opcija na raspolaganju ne dolazi do slobode izbora, već tiranije izbora te kako su za optimalno funkcioniranje ipak potrebna određena ograničenja mogućnosti. Pored toga, mišljenja je da pretjeran rast broja opcija može imati i brojne dugoročne negativne efekte na dobrobit pojedinca.

Zašto je manje više

Prvi je problem kod velikog broja opcija stjecanje adekvatnih informacija o njima. Poznato je da je ljudski kapacitet kratkoročnog pamćenja 7+/-2 informacije. Iako se pokazalo da se informacije mogu povezivati u smislene cjeline, chunkove (npr. pamćenje broja mobitela 092 365 1918: 092 – broj policije s nulom ispred, 365 – broj dana u godini, 1918 – godina kada je započeo Prvi svjetski rat), te da se kapacitet procesiranja na taj način povećava, to je i dalje nedovoljno da bi se u relativno kratkom vremenu koje imamo na raspolaganju za donošenje odluka procesirale sve potrebne informacije o opcijama i njihovim atributima. S povećanjem broja opcija rastu i standardi za prihvatljiv ishod odlučivanja, dok se statistički smanjuje vjerojatnost za odabir najbolje opcije. Naposljetku, kako izbor postaje veći, ljudi osjećaju povećanu odgovornost te počinju vjerovati da su za loš ishod, ako do njega dođe, krivi isključivo oni sami.

In a relationship with…maximization

Perfekcionizam je jedan od konstrukata najsličnijih maksimizaciji, zbog čega je posebno interesantno promatrati njihovu međusobnu povezanost. U novije se vrijeme prestaje misliti o perfekcionizmu kao jedinstvenom konstruktu te se sve više prihvaća dvoprocesni model Sladea i Owensa. Ovaj model razlikuje pozitivni (adaptivni) i negativni (neadaptivni) perfekcionizam, koji se manifestiraju istim ili barem sličnim ponašanjem, no u pozadini imaju različite motive, afektivna stanja i kognitivne procese. I jedna i druga skupina teži ka savršenstvu, no adaptivni se perfekcionisti pritom fokusiraju na uspjeh, dok kod neadaptivnih perfekcionista prevladava strah od neuspjeha. Iz tog su razloga adaptivni perfekcionisti optimističniji, zadovoljniji vlastitim rezultatima i otporniji na neuspjeh, dok je neadaptivni perfekcionizam povezan s negativnim ishodima poput pesimizma i anksioznosti u vezi budućnosti. Neka su istraživanja pokazala da je neadaptivni perfekcionizam zaista povezan s maksimizacijom. Dobivena je i pozitivna povezanost maksimizacije i adaptivnog perfekcionizma, no ona je mnogo manje izražena. Čini se da neadaptivni perfekcionisti sami sebi postavljaju nerealno visoka očekivanja te su skloni nezadovoljstvu i žaljenju čak i u situaciji kada ih ispune, dok to nije slučaj kod adaptivnih perfekcionista.

Kada ljudi donose odluke, neovisno o tome kakve su prirode, često kasnije budu nezadovoljni njima, pogotovo ako imaju informacije o tome da se neka druga opcija ispostavila boljom. Ponekada čak nije ni riječ o realnom iskustvu s negativnim ishodima biranja, već anticipiraju mogućnost žaljenja ukoliko se odluče za određenu opciju. Žaljenje je konstrukt koji se često dovodi u vezu s maksimizacijom. Jedna od često korištenih definicija specificira žaljenje kao neugodno kognitivno i emocionalno stanje prouzročeno gubitkom, nedostatkom, ograničenjem ili pogreškom. Rezultati istraživanja vezanih uz žaljenje nisu jednoznačni, no trenutno se čini kako veće kratkoročno žaljenje izaziva poduzimanje radnje (odnosno donošenje odluke) koja se ispostavi lošom, dok dugoročno veće posljedice ima nepoduzimanje akcije. Uzimajući u obzir učestale djedove priče kako je trebao nastaviti s nogometnom karijerom, i ja sam se skloniji prikloniti toj struji znanstvenika.

Ni da ni ne

Iyengar, Wells i Schwartz  su analizom radnih mjesta mladih ljudi koji su tijekom studija ispunjavali upitnik maksimizacije došli do zaključka da su maksimizatori uspješniji i pronalaze bolje plaćene poslove od nemaksimizatora, ali su manje sretni od njih.

Daljnja Schwartova istraživanja pokazala su da su ljudi skloni maksimizaciji u prosjeku više naginju perfekcionizmu, žaljenju i depresiji, a s druge strane percipiraju manje zadovoljstvo životom i sreću te niži optimizam i samopouzdanje. Kada je opcija malo, razumno je kriviti okolinu ako dođe do nezadovoljavajućih ishoda. Međutim, u situacijama kada je puno opcija na raspolaganju, vjerojatnije je da će taj faktor u kombinaciji s maksimizacijom dovesti do toga da će ljudi prije kriviti sebe nego neke vanjske okolnosti za neuspjeh u odlučivanju (internalna atribucija neuspjeha), a to povlači za sobom i ostale negativne posljedice.

            Ipak nije sve tako crno. Iz perspektive osoba koje odabiru strategiju zadovoljenja prvom opcijom koja prijeđe prag prihvatljivosti, povećanje broja opcija je uglavnom pozitivno. Ako isprva nije bilo niti jedne dobre opcije među ponuđenima, dodavanjem novih povećava se vjerojatnost da će se naći barem jedna dobra, dok se nekvalitetne nove opcije jednostavno zanemaruju.

Što reći, koju posluku porati

Iz svega navedenog možemo zaključiti da manje (izbora) nekada stvarno jest više (zadovoljstva i sreće). Ne možemo previše utjecati na globalne trendove koji će vjerojatno ići u smjeru daljnjeg jačanja konzumerizma te eksplozije dostupnih mogućnosti i opcija. Ono što možemo je odabrati okruženje u kojem ćemo birati. Ako sami kreiramo pravila igre, teško je izgubiti, zar ne? Također, možemo se educirati i raditi na svjesnosti o tome kako naše odluke i sami procesi odlučivanja utječu na nas. Na kraju se, kao i uvijek u psihologiji, sve svodi na to da je svaka osoba jedinka za sebe, s različitim osobinama ličnosti i životnim okolnostima koje utječu na njezine izbore. Ali u svakom slučaju ne šteti dati generalnu preporuku – ako će vam nešto dugoročno i intenzivno utjecati na život, razmislite dobro o svim opcijama prije donošenja odluke. Ako se radi o svakodnevnim sitnicama kao što je odabir glazbe za opuštanje nakon napornog radnog dana, zadovoljite se prvom opcijom koja vam je prihvatljiva. Uštedjet ćete na vremenu i kognitivnom naporu, a poslužit će svrsi.           

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Barbara Paušak, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Domina Kljaković Gašpić, univ. bacc. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych., Tea Tončić, univ. bacc. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/236586688060406