Mislim, dakle jesam?

By | 12-12-2020
  • 104
    Shares

Današnje hrvatsko društvo poprilično je polarizirano. Online portali, odnosno rasprave na njima, okruženje su gdje to jako dobro možemo vidjeti. Bez obzira na temu članka ili prirodu vijesti, u komentarima se uvijek nekako razviju prepirke i vrijeđanja s obzirom na pripadnost određenoj stranci, nacionalnost ili vjersko opredjeljenje.

Otkako je koronavirusa, imamo i novu podjelu. U prvu skupinu spadaju „paničari“ koji zagovaraju iznimno stroge epidemiološke mjere, bez obzira na trenutnu situaciju i njihovu izvodivost u praksi. Drugoj skupini pripadaju osobe koje se zalažu za više-manje normalno odvijanje života kako bi se sačuvalo gospodarstvo, podcjenjujući ili potpuno zanemarujući potencijalne rizike. Ovi potonji često nazivaju pripadnike prve skupine „ovcama“, odnosno ljudima koji ne razmišljaju samostalno, već se slijepo drže onoga što im drugi govore da moraju raditi, bez obzira na korisnost i opravdanost takvih postupaka. Međutim, velik je udjel druge grupe stava da je virus kreiran u laboratoriju i planski proširen, da nas moćnici žele čipirati kako bi nas kontrolirali i slično (više o tome kako nastaju teorije i teoretičari zavjere pročitajte ovdje). Niti jedna od ovih teorija vezanih uz pandemiju zasad nije znanstveno dokazana. Prema tome, članovi ove skupine koji se čvrsto drže tih uvjerenja postavljaju sami sebe bez pokrića u superiorniji položaj.

Činjenica je da je pandemija ugrozila zdravlje i zaposlenje velikog broja ljudi te da čak ni stručnjaci nisu suglasni oko toga koji su postupci i odluke ispravni, no moram priznati da sam očekivao barem malo više racionalnosti kod građana. Kod prethodno spomenutih tema još mi je neshvatljivije kako to da se ljudi tako rijetko oslanjaju na razum te hladne glave, na znanstveni način pristupaju problemu. Zašto je to tako?

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba

Krenimo ab ovo. Dobro, ne baš od samoga rođenja, nego od školovanja. U našem se školstvu, čast izuzecima (kojih je srećom bilo i tijekom mojeg školovanja), potiče prosječnost (iako je to često nesvjesno). Vrlo je teško doći do konkretnih znanstvenih radova ili podataka  zbog različititosti programa i modela financiranja, no kroz razgovor s kolegama koji rade u školskom sustavu zapadnoeuropskih zemalja uočio sam da je njihov godišnji budžet za rad s darovitom djecom višestruko veći nego u prosječnoj hrvatskoj školi. 

U našim se školama velika većina vremena troši na poučavanje redovnog programa i održavanje discipline. Dok smo za učenike s teškoćama dosta senzibilizirani, što je pohvalno, oni iznadprosječni moraju se zadovoljiti s dodatnom nastavom ili izvannastavnim aktivnostima. Kvaliteta tih programa ovisi o entuzijazmu profesora koji za to nisu dodatno plaćeni. U identifikaciji i izradi programa za rad s darovitim učenicima sudjeluju, podrazumijeva se, i psiholozi. Međutim, i psihologa je u našim školama zaposleno puno manje nego što bi trebalo biti prema Državnom pedagoškom standardu, o čemu je početkom godine pisalo Psihološko proljeće. Ovakva nedostatna briga za iznadprosječne učenike, prvenstveno od strane vladajućih, koji tu imaju najveće ovlasti i mogućnosti, za posljedicu ima da i takvi vanserijski učenici postanu problematični jer im je nastava dosadna i ne pruža dovoljno izazova.

“Non scholae, sed vitae discimus”

Kroz vlastito osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje te godinu dana stažiranja u školi stekao sam dojam da se premalo pažnje poklanja poticanju učenika da sami dolaze do zaključaka i razvoju njihovog kritičkog mišljenja. Ponovno naglašavam, nikako ne treba generalizirati, ali kod velike većine predmeta za odličnu je ocjenu dovoljno bilo naučiti i reproducirati informacije, po mogućnosti što vjernije originalnoj verziji. To je svakako temelj i moralo bi biti neophodno za pozitivnu ocjenu, no za bolje ocjene bilo bi poželjno da su učenici sposobni smisliti vlastite primjere, uspoređivati različite teorije, sintetizirati gradivo iz većeg broja cjelina i slično. Često je najbolji način za postizanje navedenih ciljeva da učenici kroz samostalno istraživanje, grupni rad ili razne projekte uče gradivo, samostalno dolaze do rješenja problema te sami i prezentiraju naučeno. Na tragu ovoga je, barem na papiru,  aktualna Škola za život pa ću biti optimist i nadati se pomacima na bolje po ovom pitanju, iako takve korjenite promjene zahtijevaju duži vremenski period jer traže i veliku promjenu u mindsetu velikog broja profesora.

Istraživanje Life in Transition III iz 2016. pokazalo je da samo polovica Hrvata vjeruje da se u životu može biti uspješan oslanjajući se samo na rad, trud, znanje i sposobnosti. Prema tom smo pokazatelju tek 34. od 37 država koje su sudjelovale u istraživanju, a valja uzeti u obzir da se tu uglavnom radi o tranzicijskim zemljama. Mnogi iseljenici navode da im glavni razlog za preseljenje u države sjeverne ili zapadne Europe nisu bile niske plaće, nego osjećaj da se njihovo znanje i trud kod nas ne cijene dovoljno te da ne mogu napredovati. Oni koji se izrazito trude, ostaju na poslu prekovremeno, pomažu kolegama te ulažu u svoje znanje i obrazovanje često prolaze jednako kao oni koji ne čine ništa od navedenoga (ili čak i lošije ako ovi drugi imaju „vezu“). S vremenom i ti „dobri“ radnici počnu uviđati da se dodatan trud ne isplati te se, ne želeći ispasti budale, priklanjaju većini, odnosno prosjeku.

Vratimo se na obrazovanje. Ovakva se atmosfera u društvu preslikava i na školske klupe. Viši razredi osnovne škole i početak srednje škole doba su kada prijatelji imaju iznimno važnu ulogu u životu pojedinca te se zbog snažnog pritiska većine razreda ili najpopularnijih pojedinaca vrlo često konformiraju većini. I oni učenici koji su bili odlični i odskakali od drugih prestat će ulagati napor ako ih zbog njihovih dobrih rezultata prijatelji budu zadirkivali.

Breaking news

Jedan od razloga nedostatka motivacije za dubljim promišljanjem može se povezati i s medijima. Vijesti se često prenose senzacionalistički i selektivno – samo one informacije koje idu u prilog nekom stavu ili mišljenju autora, odnosno urednika. Vratimo li se opet na primjer pandemije koronavirusa, primijetit ćemo da kod gotovo svih vijesti prevladava negativan ton. Spominju se rekordne brojke novozaraženih i umrlih, prikazuju snimke punih bolnica. Ovakvo izvještavanje kod ljudi dominantno pobuđuje strah, a kada smo uplašeni pažnja nam je sužena te imamo limitirane kapacitete za sagledavanje alternativnih pogleda na stanje. Ovaj fenomen najizraženiji je kod starijih ljudi, koji u malom postotku koriste Internet te su osuđeni na dobivanje informacija putem TV-a, radija ili novina, gdje su takve senzacionalističke i negativne vijesti jedine do kojih je moguće doći. Kod dijela stanovništva javljaju se ljutnja i nemoć zbog nemogućnosti kontroliranja situacije pa im priklanjanje raznim teorijama zavjere pruža privid da su na neki način objasnili uzrok problema.

Nisu samo obrazovni sustav i mediji krivi…

Ljudi općenito nisu previše skloni ulaganju velike količine vremena i energije u razmišljanje onda  kada to ne moraju, što nazivamo kognitivnom škrtošću (odličan članak na ovu temu napisale su kolegice Barbara i Ivana). U današnjem svijetu, gdje smo u svakom trenutku „bombardirani“ milijunima informacija, to je vrlo često adaptivno te se pri donošenju svakodnevnih, manje bitnih odluka oslanjamo na brojne mentalne prečace, odnosno heuristike.

Velike korporacije potiču nas da što više trošimo te im nije u interesu da previše razmišljamo o onome što kupujemo. Sve ozbiljnije firme u uslužnom sektoru zapošljavaju marketing stručnjake čiji je glavni zadatak da „natjeraju“ ljude da se osjećaju ugodno u procesu kupovine određenih proizvoda ili usluga te da se kod donošenja odluka oslanjaju na te pozitivne emocije, a ne da razmišljaju što im zapravo treba (za one koji žele znati više o ovisnosti o šopingu)

Tko onda razmišlja svojom glavom?

Neki su ljudi ipak više zainteresirani za razmišljanje nego drugi. Konstrukt koji je usko povezan sa sklonošću ka razmišljanju je potreba za kognicijom. Ovaj pojam skovali su Alan Cohen i suradnici 1955. godine, a odnosi se na tendenciju pojedinca da se angažira i uživa u složenim aktivnostima koje zahtijevaju ulaganje visoke razine intelektualnog napora (na primjer rješavanje sudokua ili slaganje Rubikove kocke). U pozadini ove želje nalazi se potreba za smislenošću i strukturom, a kod nekih i određena doza intolerancije na dvosmislenost, odnosno nejasnoću. Zbog toga se osobe ovakvog profila upuštaju u aktivnosti koje rezultiraju rješavanjem nekog problema, a samim time i većom jasnoćom.

Ovom je konstruktu vrlo sličan tipičan intelektualni angažman, koji se u novije vrijeme češće koristi u istraživanjima.

Što se tiče osobina ličnosti, intenzivnom su razmišljanju skloniji pojedinci koji imaju više rezultate na dimenziji otvorenosti k iskustvima (detaljnije u članku). Neka istraživanja pokazuju da je značajna i pozitivna povezanost sa savjesnošću te negativna povezanost s ekstraverzijom, što bi značilo da su introverti skloniji razmišljanju. To nije neobično s obzirom na to da oni više vremena provode sami i imaju bolje “uvjete” za promišljanje.

Čini se da potreba za kognicijom i tipičan intelektualni angažman nisu previše povezani sa strukom ili zanimanjem. Međutim, znanstvenici obično imaju izraženu ovu crtu ličnosti, bez obzira na domenu kojom se bave. Tipičan intelektualni angažman u pozitivnoj je korelaciji s raznim mjerama inteligencije. 

Naravno, veliku ulogu ima i odgoj. U obiteljima gdje roditelji s djecom igraju misaone igre i potiču ih na aktivno istraživanje svijeta oko sebe, djeca će i kada odrastu biti sklonija takvim aktivnostima nego u obiteljima gdje se s djecom uglavnom gleda televizija (osim ako se radi o edukativnim emisijama) ili igraju različiti sportovi.

S poštovanjem, D.T.

Za sam kraj jedan savjet za čitatelje, iako ih inače izbjegavam davati. Kod donošenja neke odluke (bilo da se radi o konkretnoj akciji ili formiranju mišljenja), na samom početku procijenite koliko vam je ona važna. Ako nije važna, slobodno se oslanjajte na instinkt i najdostupnije informacije jer tako štedite vrijeme i energiju. Ako jest, sjetite se ovih mojih riječi, pokušajte doći i do alternativnih izvora informacija te nastojte sagledati problem i iz neke druge perspektive. U svakom slučaju sjetite ih se kada sljedeći put budete imali poriv za komentiranjem na portalima. Nemojte direktno napadati osobu, bez obzira je li HDZ-ovac, SDP-ovac, katolik, musliman, ateist, Zagrepčan, Splićanin ili Beograđanin. Usmjerite se na argumente i konstruktivno raspravljajte o onome što je zapravo tema razgovora.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak:  Ivana Blašković, univ.bacc.psych., Matea Jukić, mag. psych.Hana Mehonjić, mag.psych.doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matia Torbarina, mag.psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Mislav Sudić, univ. bacc. psych, Ana Antolović, mag. psych. , Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Volite li rješavati sudoku i križaljke, slagati Rubikovu kocku? Kako obrazovni sustav i mediji oblikuju naše navike razmišljanja? Pročitajte u tekstu 👇

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 13. prosinca 2020.

One thought on “Mislim, dakle jesam?

  1. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati i u sljedećim FB grupama:

    Psihološki prostor – grupa za čitatelje
    https://www.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/845581462885115/

    Psiholozi
    https://www.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3703301333026726/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza Ψ
    https://www.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3744010195662888/

    Psihološke teme
    https://www.facebook.com/groups/1402223563343936/permalink/3056268561272753/

    Za ljubitelje psihologije i psihologe
    https://www.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/3879853108724738/

    Biti psiholog u Hrvatskoj
    https://www.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3657520590953960/

    Savjeti psihologa
    https://www.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/887675665373659/

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.