Može li vas uvjerenje da ćete umrijeti zapravo i ubiti? Iako bi na ovo pitanje netko kao Fox Mulder odgovorio odmah s „da“, racionalni dio nas zapravo govori „ne“. No, najtočniji odgovor ipak je „ponekad“. Voodoo smrt ili službno nazvana SUNSD (Sudden Unexpected Nocturnal Death), smrt je koja nastaje radi nejasnih fizioloških uzroka. Takva smrt se spominje u starim primitivnim narodima, kada pleme odbaci nekog svog člana te on radi tog odbacivanja doživi ponekad i trenutačnu smrt. Iako primitivni narodi to objašnjavaju, naravno, božjom kaznom i duhovima, danas znamo da je ovakva smrt itekako moguća. Ne radi božje kazne, nego upravo radi povezanosti psihičkih i fizioloških procesa u tijelu.
Postoje li čudovišta iz ormara?
Tisuću devetsto devedeset i sedme godine Centar za kontrolu i prevenciju bolesti zaprimio je veliki broj izvješća o tome kako su generalno zdravi muškarci u Aziji misteriozno umirali u snu, a neki od njih pronađeni su sa prestravljenim izrazom na licu. Ovakva smrt zaticala je prvenstveno pripadnike naroda Hmong koji su izbjegli iz Laosa. Njihova kultura poznaje pojam Dab Tsong-a, zlog noćnog duha koji usmrćuje muškarce pri spavanju. Napad noćnog duha vrlo je sličan simptomima paralize spavanja. No, sama paraliza spavanja nije smrtonosna – u čemu je onda problem?
Naravno, u samoj razini stresa koju strah od noćnog duha donese. A sam strah, iako je psihički fenomen, usko je povezan s nekim fiziološkim fenomenima, kao što su srčani ritam i krvni tlak. Danas razumijemo tu poveznicu, znajući da su emocije povezane sa simpatičkim dijelom živčanog sustava. Posljedice aktivacije simpatikusa su ubrzan rad srca, kontrakcija određenih krvnih žila, dilatacija bronhiola, otpuštanje glukoze iz jetre i otpuštanje adrenalina. Međutim, dugotrajna izrazita aktivnost simpatičkog sustava može dovesti do fatalnih posljedica. Fatalnih kao (voodoo) smrt.
Koronavirus kao nevidljivi ubojica mentalnog zdravlja
Walter Cannon američki je fiziolog koji je istraživao voodoo smrt – prikupljajući izvješća iz cijelog svijeta pronašao je primjere neobjašnjivih smrti u plemenima Južne Amerike, Afrike, Australije. Tek nedavno znanstvenici su sustavnije pristupili istraživanju ovog fenomena i došli do zaključka da je psihološki stres povezan s fiziološkim štetnim posljedicama – objektivno se danas može izmjeriti kako mentalne traume, stres, sniženo samopouzdanje i percepcija mogu potaknuti naše hormonalne, neurobiološke i vaskularne sustave na aktivaciju, ne baš u smjeru koji bi nam bio blagotvoran.
Povećanje razine stresa radi straha od očuvanja zdravlja – zvuči poznato? Povećana razina stresa radi zaštite svog zdravlja od nevidljivog ubojice – korona virusa – trenutno je prisutan u cijelom svijetu.
Najviše se bojimo samog straha
Posljednjih tjedana i mjeseci zdravlje nam je postala jedna od najvažnijih tema – korona kriza utjecala je na to da svoje prioritete presložimo, stavljajući zdravlje i očuvanje zdravlja ispred bilo čega drugoga – posla, zabave, socijalnih kontakata. Tako smo jedno vrijeme bili socijalno distancirani, radili smo od kuće, bez ikakvih društvenih aktivnosti kojima obogaćujemo svoj život. Srećom, kratko je trajalo (ne ponovilo se). No, novi val zaraze koronom, nakon još kraćeg perioda opuštanja, ponovno je donio (sekundarno nas traumatizirajući) ista pitanja, strahove i zabrinutost. Iako smo sada puno ležerniji s brojevima koje slušamo svakodnevno od Nacionalnog stožera te znamo nešto više o tome kako su mjeseci karantene utjecali na nas (podsjećam na istraživanje Kako smo – život u doba korone) ponavljaju se neke iste greške kao i u prvom valu.
Stavljajući fizičko zdravlje na prvo i najvažnije mjesto, zanemaruje se onaj psihološki aspekt očuvanja zdravlja – razmišljajući o maskama, pranju ruku, očuvanje fizičke distance, ponovno zaboravljamo koliko je psihičko stanje sposobno učiniti naše tijelo podložnijim bolesti. Prvenstveno tu mislim na diskutabilnu odluku o boravku roditelja od 15 minuta uz (kronično) oboljelu djecu. Iako je struka svoje o tome već više puta rekla, te je jasan i nedvosmislen podatak da takva odluka nije ni na koji način dobra niti za psihičko, ali ni za fizičko zdravlje djece, i dalje je ona na snazi.
Je li povezanost uma i tijela nešto novo?
Na zdravlje se u prošlosti gledalo različito. Početne ideje o zdravlju bile su zapravo vezane uz zahvale nekim duhovima i bogovima, koji su nam to “dali” jer smo bili dobri. Zdravlje nikako nije bilo u našim u rukama, nego smo ga morali zaslužiti dostatnom molitvom, žrtvovanjem (životinja, ali i ljudi), besprijekornim ponašanjem, te se na bolest gledalo kao na “kaznu” od strane “nekog tamo gore”.
Antičke civilizacije pitanju zdravlja pristupile su puno ozbiljnije – za zdravlje nije potrebno zahvaljivati duhovima, nego tekućinama u našem tijelu (krv, sluz, žuta i crna žuč). Pa tako, pravilno raspoređene tekućine u pravilno godišnje doba što je povezano s pravim elementom iz prirode (zemlja, zrak, voda, vatra) nekom čarobnom kombinacijom uzrokuju zdravlje. Iako i ova priča djeluje dosta fantastično, činjenica je da su antički filozofi i liječnici ovakvim razmišljanjima ipak napravili korak u dobrom smjeru – zdravlje su iz nekih nevidljivih duhovnih sfera smjestili u čovjeka.
Dolaskom srednjeg vijeka, vratili smo se starim vjerovanjima o bolesti kao božjoj kazni, da bi tek u 17. stoljeću, u doba renesanse, zdravlje i bolest postali pojmovi koji se vežu uz znanost.
No, i tada je pitanje o tome što je zdravlje i kako ga postići davalo filozofima prostor za filozofiranje – dok su jedni zastupali ideju da su um i tijelo odvojeni (Rene Descartes), drugi su zastupali ideju o neodvojivosti uma i tijela (William Harvey).
Već su stari Kinezi govorili da je bolest posljedica viška ili nedostatka jedne od sedam temeljnih emocija (radost, ljutnja, tuga, žalost, briga, strah i strava), a slične stavove zastupali su i neki liječnici 17. stoljeća. I kasnijih godina neke su medicinske škole zastupale važnost povezanosti uma i tijela, te je u 18. stoljeću nastao pojam psihijatrije, ali i psihosomatske bolesti. Pioniri medicine shvaćali su povezanost tjelesnih i psihičkih procesa, no, 19. stoljeće i prevažna otkrića o funkcioniranju ljudskog tijela priču o zdravlju su odvela u neki drugi, puno fiziološkiji, smjer.
Sigmund Freud svojim je autoritetom i radom doprinio da se psihički procesi ponovno počnu uzimati u obzir kod promatranja bolesti, te je brojne bolesti objašnjavao histerijom. Iako ni on nije bio potpuno u pravu, vratio je razmišljanje o bolesti i zdravlju na put neophodne povezanosti psihičkog i fiziološkog.
Danas, srećom, više znamo…
Današnji, biomedicinski model, zdravlje objašnjava vrlo jednostavno – odsutsvom bolesti. Da bi postojala bolest moraju postojati odstupanja mjerljivih bioloških (somatskih) varijabla od referentnih vrijednosti (normale). Primjerice, da bi imali upalu u organizmu, mora vam biti povećana razina leukocita ili obratno – ako imate povećanu razinu leukocita, sigurno imate upalu. Takvo tumačenje zdravlja daje vrlo malo prostora za psihološku dimenziju bolesti. Biomedicinski model vrlo je rigidan i zanemaruje brojne aspekte bolesti, pa dovodi do pretjeranog korištenja lijekova i pretjerane hospitalizacije. Ili, dovodi do negiranja bolesti u situacijama kada osoba jednostavno „propada“ a nema fiziološkog razloga za to. No tada ju je jednostavno proglasiti psihički oboljelom što opet dovodi do pretjeranog korištenja lijekova.
Kao odgovor na ovaj model, razvio se tzv. biopsihosocijalni model bolesti koji kombinira nekoliko faktora koji utječu na zdravlje u cijelosti. Tako se pri definiciji bolesti uzimaju biološki (odstupanja nekih fizioloških varijabli od normale), psihološki (razina depresivnosti, anksioznosti, samopouzdanje…) te socijalni čimbenici (socijalna podrška, pristup liječnika i medicinskog osoblja). Taj pristup znan je i kao holistički pristup zdravlju, koji definira zdravlje kao psihološku prilagodbu na najrazličitije životne izazove (Pelletier je među prvima zagovarao ovaj pristup).
…o povezanosti fizičkog i psihičkog zdravlja
Danas nedvojbeno znamo da postoji povezanost fizičkog i psihičkog zdravlja. Neki oblici ponašanja povezaniji su s nekim bolestima – nestrpljivost, užurbanost, eksplozivan govor, izražene gestikulacije, kompetitivnost, konstantna želja za priznanjem i napretkom, nesposobnost prihvaćanja neuspjeha povezana je s češćim oboljevanjem od kardiovaskularnih bolesti. Istraživanje u našoj zemlji pokazalo je da postoji značajna povezanost dermatoloških bolesti s povećanom depresivnošću i anksioznošću, što je rezultiralo time da se bolesnicima koji boluju od primjerice psorijaze, u nekim bolnicama naše zemlje pruža i psihološka pomoć.
Priča postaje još složenija kada uđemo u polje psihičkih bolesti. William Glasser, liječnik psihijatar i začetnik psihoterapijskog pravca Teorije izbora i Realitetne terapije, govori da su sve mentalne bolesti rezultat nedjelotvornih izbora. Izuzima iz ove priče bolesti s fiziološkim uzrocima (Parkins, Alzheimer…) ali primjerice kod depresije govori da se nikada ne može reći je li se prvo desila promjena u sintezi dopamina pa je onda osoba postala depresivna ili je depresivno razmišljanje potaknulo smanjenu sintezu dopamina. Pitanje je to u stilu „što je bilo prije – kokoš ili jaje“ na koje neurolozi ni danas nemaju baš jednoznačan odgovor. Jedino što je jednoznačno jest činjenica da su um i tijelo neodvojivi.
Jedna od najraširenijih bolesti je – dijagnoza
Brojne bolesti, unatoč fenomenalnim dosezima/mogućnostima dijagnostike, jos uvijek ne možemo izliječiti. U današnje vrijeme cilj liječenja ne bi trebao biti samo davanje lijekova i ublažavanje simptoma, na što se liječnici/zdravstveni stručnjaci često previše fokusiraju. Trebalo bi uzeti u obzir cijelu osobu, okolinu u kojoj ona živi, njezina razmišljanja i ponašanja, jer se jedino tako može očuvati zdravlje kao cjelina.
Bolest je kompleksan pojam i ne može se riješiti s jednom ili više tableta. Holistički pristup liječenju mora postati imperativ u liječenju svih bolesti – kratkotrajnih ili kroničnih. Tek tada možemo dobiti zdravog ili zdravijeg pojedinca, a samim tim zdravo ili zdravije društvo koje će shvatiti, primjerice, da je za fizičko ozdravljenje djeteta u bolnici važno održati i njegovo psihičko zdravlje (za koje je presudan kontakt s bliskom osobom). Inače, niti jedan lijek neće moći ispraviti sve posljedice psihičkih teškoća na fiziološke procese.