Ima li neki srednji put između bujice informacija, stalnog napretka nauke, znanja, kognitivne revolucije i romantičnog stapanja sa prirodom, vraćanja sebi, slušanja svog srca i duše? Moramo li stati na jednu ili drugu stranu i da li je zaista sve tako crno-bijelo? Možemo li se izmjestiti i ne prihvatiti da svijet u kojem živimo vrtoglavom brzinom juri ka… Ko zna gdje?
Moram priznati, nekoliko mojih posljednjih tekstova ticalo se egzistencijalne krize i napetosti, traženja smisla. Ipak, s koliko god uglova se pokušalo prići toj temi, ona je zaista nepresušna. Mene je posebno zanimala veza sa majčinstvom i općenito roditeljstvom danas, koliko smo zbunjeni silinom informacija koje dobijamo sa svih strana, a koliko možemo biti intuitivni i postupati prirodno ili je čak i to što djeluje prirodno danas ustvari nametnuto.
Ova tema egzistencijalizma nije uvijek bila nepresušna. Ljudi su nekad živjeli sa strukturom, sigurnošću i vjerovanjima u tradiciju bez preispitivanja. Kako i kad je došlo do toga da je čovjek počeo da se pita šta je smisao života?
Do čega je dovelo preispitivanje smisla života?
Njemački sociolog Max Weber smatrao je da je svijet predmodernog čovjeka bio „začaran“. Nije bilo razlike između prirodnih i natprirodnih objašnjenja, niti je postojao alternativni pogled na svijet, razočarenje još nije bilo izmišljeno. Vjerovalo se u duhove, natprirodne sile, magiju. U 17. stoljeću je počeo da se razvija naučni pogled na svijet, razdvajanje prirodnog od natprirodnog i guranje potonjeg na marginu. U nekoliko stoljeća nauka je uništila čaroliju svemira. Tome su, osim nauke, doprinijeli i mobilnost, industrijalizacija, individualizam i humanizam.
Početak preispitivanja smisla života veže se za škotskog esejista, historičara i satiričara iz viktorijanskog doba, Thomas Carlylea, koji je 1834. godine u svojoj knjizi „Sartror resartus“ prvi put postavio pitanje „Šta je smisao života?“, u kojoj se on osvrće na napredak kulture i nauke koje poredi sa bakljom koja svjetlost baca posvuda: „i to što, pogotovo u ova vremena, ne samo da ta baklja i dalje gori, i to jarkije nego ikad, nego se i nebrojene svijeće i sumporne žigice njome zapaljene sad okreću u svim smjerovima, kako ni najmanja rupa ni pukotina u prirodi i umjetnosti ne bi ostala neosvijetljena.“ Protagonist ove knjige obuzet je besmislom svog trivijalnog života. Finski filozof Frank Martela u svojoj knjizi „Divan život (šta našu egzistenciju čini smislenom)“ smatra o ovom protagonisti: „Depresije poput njegove često prate velike životne promjene, no još težom čini osjećaj izmještenosti koja prati mnoge ljude u tom dobu nezaustavljivog marša individualizma i drugih društvenih preobrazbi.“ U kontinentalnoj Evropi su se potom temom egzistencijalne frustracije počeli baviti Soren Kieerkegard i Arthur Shopenhauer.
Pisac Tolstoj se u tom vremenu nije mogao pomiriti s naučnim pogledom na svijet: „Umjesto da pronađem ono čemu sam se nadao, postao sam uvjeren da svi koji su, poput mene, u znanju tražili smisao života nisu našli ništa.“
Psihoanalitičar i sociolog Erich Fromm smatrao je da je moderni čovjek „oslobođen okova predindividualističkog društva“ koji su ga prije toga ograničavali. Mnogi su to slavili kao završni korak u ljudskoj evoluciji ka samoaktualizaciji, ali nije sve teklo po planu jer je tradicionalni okvir ljudima pružao osjećaj sigurnosti, smjera, razumljivosti. Oslobođenje je na kraju izokrenuto u bijeg od slobode, a ljudi su se pokorili svakom autoritetu koji im je bio spreman ponuditi čvrste odgovore na velika životna pitanja. Kao što to razmatra Frank Martela: „Nažalost, ova nedavno oslobođena kultura nije imala primjerene, pa ni utješne odgovore, što je mnoge ljude uznemirilo i učinilo ih izoliranima, napetima, izgubljenima, bez jasnog smjera u životu.“
Razmišljala sam i to kako nije čudno da je baš u ovom vremenu psihologija počela da se razvija kao empirijska nauka, baš otkako je Wilhelm Wundt osnovao prvu laboratoriju 1879. godine u Leipzigu. Sam naziv riječi najčešće govori svoju suštinu pa tako i psihologija koja potiče od latinske riječi „psyche“ što se prevodi kao „duša“ i „logos“ – proučavanje, odnosno nauka. Kakav neobičan spoj vremena u kojem nauka napreduje, sve se preispituje, a duša i dalje želi biti otkrivena.
„Slušaj svoje srce“: izlizana fraza ili realnost?
Ono što se pojavilo kao novi odgovor na napredak nauke, gubitak veze sa tradicijom i gubitak nesumnjive vjere u natprirodno jest i pojava romantizma. Odgovor na egzistencijalnu krizu bio je izmišljanje ideje da bismo svoje živote trebali smatrati smislenima, te je savjet da „slijedimo svoje srce“ romantični izum. Ljubav je morala biti nešto što obara s nogu, obećavali su nam ruže, ali stvarnost nije uvijek tako mirisna. Opasno je tražiti nerealne izvore zadovoljstva i smisla jer to može dovesti samo do većeg nezadovoljstva. Ljudsku egzistenciju sveli smo na model izbjegavanja boli i potrage za užitkom, i sreća je popunila prostor transcendentalne vrijednosti. Tako je 2000. godine izdano pedesetak knjiga o temi sreće, a osam godina kasnije taj broj je porastao na gotovo 4000. Sreća je prvo bila nešto izvanjsko, a kasnije se razvila u potragu za unutrašnjim. Tako je engleska riječ „happiness“ nastala od srednjovjekovne riječi „hap“ što znači slučaj, prilika. Tek 18. i 19. stoljeća ideja sreće je počela evoluirati iz vanjskog blagostanja u osjećaj ili stanje.
Psihološka istraživanja pokazuju da osobe koje su usmjerene na maksimiziranje vlastite sreće najmanje uživaju u životu a i pretjerana usredotočenost na osobnu sreću može i oštetiti društvene odnose koji su često istinski izvor sreće. Za knjigu „Geografija blaženstva“ Eric Weiner ragovarao je sa Cynthijom, koja je kad se poželjela skrasiti izvadila kartu Amerike i odlučila izračunati gdje bi bila najsretnija. Izabrala je grad s bogatom kulturnom scenom, u blizine prirode i planina, s bogatim odabirom hrane, Asheville u Sjevernoj Karolini. Na pitanje smatra li to mjesto svojim domom oklijevala je s odgovorom. Weiner komentira da je to „problem kod hedonističkih lutalica poput Cynthije, kao i mnogih Amerikanaca u stalnoj potrazi za srećom. Možda smo trenutno prilično sretni, no uvijek postoji sutra i mogućnost da postoji još sretnije mjesto, sretniji život. Zato su sve opcije uvijek na stolu. Nikad se ne prepuštamo.“
Savršena oluja za egzistencijalnu krizu: i gdje je majčinstvo u svemu tome?
Kad se osvrnemo na ove dvije krajnosti, jasno je da smo u škripcu. Izgubili smo vjeru u čarobno kako nauka i tehnologija napreduju, a s druge strane imamo konstantan pritisak da se odupremo svemu tome i pronađemo nešto što će naš život učiniti značajnim, sretnim i ispunjenim.
Frank Martela u spomenutoj knjizi piše: „Ustvrdio bih da je zbog kombinacije dvaju faktora – gubitka dodira s vjerom kroz uspon naučnog pogleda na svijet i romantične ideje da ako želimo istinski živjeti, moramo svoj život doživljavati kao vrlo značajan – nastala savršena oluja iz koje su se rodili koncept egzistencijalne krize i druga duhovna stanja koja obilježavaju modernu kulturu: društvo u kojem nedostatak smisla može postati sveprisutan.“
O ovim stvarima počela sam razmišljati otkako sam majka. Tokom same trudnoće konstantno sam se informirala, educirala kako o samom porodu tako i o dojenju, ishrani i svemu što bih trebala kao „idealna“ majka. Stvari, naravno, nisu tekle kako sam zamišljala. Izazovi su se nizali i nižu se, a ja sam se pitala u čemu griješim. Nisam li se odmakla od svoje prirode i intuicije? Da li previše čitam, informiram se? Nisam li odgovorna da postupam u skladu sa znanjem koje imam? Morala bih biti majka koja doji dijete, hrani dijete samo prirodnom hranom, koja zna svaki čas šta dječiji plač znači. Ono što me još navelo na ovo pitanje jest razgovor sa jednom psihoterapeutkinjom koja mi je rekla da joj je savjetovalište puno majki koje osjećaju krivicu jer nisu „uspjele dojiti“. Pitala sam se zašto je to tako ako živimo u vremenu kad smo se navodno skroz otuđili od svoje prirode?
Naturalizam i idealno majčinstvo
Ekonomska kriza koja se devedesetih godina pojavila zajedno s krizom identiteta među žene i muškarce stavlja zid razlika, te autorica Elisabeth Badinter u svojoj knjizi „Sukob: Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu“ opisuje promjenu u pogledu na majčinsku ulogu koja je zapravo vraćanje na tradicionalno izjednačavanje žene s njezinom majčinskom ulogom, ali ovoga puta pod drugačijim nazivom – naturalizam: „pred tolikim preokretima i nejasnoćama, u velikom smo iskušenju da se vratimo dobroj staroj majci Prirodi.“
Badinter govori kako je iz ideje ekologije nastalo da priroda preuzima ulogu moralnog autoriteta, čovjekova je zadaća potčiniti se njenim zakonima i učiniti sve kako bi se priroda sačuvala jer će ona u suprotnome kazniti cijelo čovječanstvo. Ovakav pogled na svijet oko nas uticao je na to da se pojavljuje „dobra ekološka majka“. „Eko-majka“ je danas modificirani model intenzivnog majčinstva unutar kojeg majka, osim što brine za svoje dijete, ima visoku razinu ekološke osviještenosti, a njena je uloga s brige na dijete proširena na brigu za cijeli planet. Tako se i dojenje javlja kao indikator „dobre ekološke majke“, a svakodnevne aktivnosti i obaveze moraju biti u skladu s prirodom.
Badinter razmatra i novi feminizam a to je „drugi val feminizma koji otkriva da ženstvenost nije samo bit, nego vrlina u čijem je središtu majčinstvo“. I tako su feministkinje potpuno redefinirale svoje zamisli na način da mogućnost žene da ostane trudna i rodi dijete stavljaju u centar ženinog postojanja kao način iskazivanja njene superiornosti. Biološke razlike između muškaraca i žena sada se dodatno naglašavaju, a ono što majka može pružiti djetetu „baš zato što je žena“ muškarcima je nenadmašivo.
Ove su struje, svaka na svoj način, doprinijele stvaranju onoga što danas poznajemo kao intenzivno majčinstvo.
Intenzivno majčinstvo
Sociologinja Sharon Hays govori o modelu majčinstva u čijem je središtu dijete na način da je ono izvor neizmjerne ljubavi i sreće koja je rezultat iscrpljujuće brige majke o djetetu. Hays govori o pet činitelja intenzivnog roditeljstva (odnosno majčinstva):
1. Orijentirano je na dijete;
2. Emocionalno upijajuće;
3. Vođeno je od strane stručnjaka;
4. To je naporan posao;
5. Financijski skup.
Badinter govori kako u ovo „dobrovoljno ropstvo“ žene ulaze „u ime ljubavi prema svom djetetu, u ime sna o savršenom djetetu i zato što žele donijeti moralno ispravniju odluku“. Ono što je u ovoj ideji toliko primamljivo je činjenica da se dobiva dojam kako je majčinstvo vrlo „mjerljivo“, odnosno postoji jasna povratna informacija je li nešto što činimo dobro ili nije. Upravo tu nailazimo na zamku koju ovaj pristup postavlja: dostići ideal intenzivne majke nemoguć je posao i ta ideja je tu da podupire patrijarhat i dominaciju muškaraca nad ženama. Pred majke se stavljaju kontradiktorni zahtjevi: istovremeno treba intenzivno brinuti o vlastitom djetetu, ali na način da to i samu majku ispunjava, ali istovremeno treba imati vlastiti posao kako bi bila model zadovoljstva i samopouzdanja. Majka djecu mora učiti autonomiji, ali ih istovremeno mora podupirati neovisno o njihovim postupcima što je nemoguće, a jedino što se iz ovakvog odnosa majke i djeteta može javiti jeste konstantan osjećaj majke da je nedovoljno dobra u svojoj ulozi iz čega proizlazi osjećaj krivnje.
Postoji li srednji put ili je neizbježno Frankensteinovo čudovište?
Dugo i detaljno sam se bavila ovim promišljanjima i nije baš da se može reći da postoji tačan odgovor na koju „stranu“ stati, jer doista nije sve tako crno-bijelo. Ne znam zašto, ali mene je ovaj spoj podsjetio na priču Mary Shelley i njenog lika, naučnika Viktora Frankensteina koji je želeći iz neživog napraviti živo napravio čudovište i samim tim izazvao svoju propast. Može li se moderni čovjek izbaviti iz ovakvog scenarija i pronaći svoju autentičnost i izabrati kako će živjeti? Može li pronaći svoj smisao u životu, ne smisao života?
Ono što je istina jest da smo na ovom svijetu ograničeno vrijeme. Na policama su knjige i knjige koje nećemo stići pročitati. U životu ćemo se, ako imamo sreće, u moru okupati tridesetak puta. Najdraži kolač na najdražem mjestu pojesti tek nekoliko puta: u mom slučaju to je kolač trileće u azijskom dijelu Istanbula, Uskudaru. Ipak, zastrašujuća je pomisao da je moj život ograničen i da će broj mojih zalogaja tog kolača na tom mjestu možda biti dovoljan da stane na prste dvije ruke, ako i toliko. Nije li dovoljna ta pomisao da shvatimo da ne želimo i nećemo živjeti po tuđim standardima, ma kakvi bili, i da ćemo izabrati svoj put uz ljude koje volimo i koji su nam važni? Ako smo roditelji, u ovom slučaju konkretnije majke, odlučimo shvatiti posmatrajući svoju djecu kako rastu kako vrijeme ide nezaustavljivom brzinom i iako će nas to opažanje jako zaboljeti možda će nam dati snagu da odlučimo samo da budemo tu, svjesni da ne možemo i nećemo nikad biti savršeni. I iako nesavršeni, svojoj djeci ćemo, voleći ih – biti sve. Muzika će jednom prestati svirati, i nema smisla čekati tu tišinu, jer ako ovo i dalje pišem, a vi čitate: za nas muzika još traje. Zato počnimo plesati.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matea Jukić, mag. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych. i Izabella Colić, mag. psych.