U vremenu kad nas pritišće breme neizvjesnosti, dubokog i dalekog tunela za koji ne znamo gdje se nazire izlaz, ponekad ne znamo više ko smo, izgubljeni smo i kao Alisa u Zemlji čuda ne znamo gdje krenuti jer je toliko putokaza oko nas. Gušimo i potiskujemo unutarnji glas jer da nam je samo preživjeti, iako nas baš to preživljavanje tjera da razmišljamo o tome šta je to istinsko življenje i kakav je to život koji želimo živjeti.
Temelji egzistencijalizma i egzistencijalna frustracija
Da li ste ikad stajali na rubu litice, i pomislili da možete krenuti naprijed u bezdan koji zjapi? Ili ste pomislili da ćete ipak ostati tu gdje jeste? Ovdje se ustvari radi o shvatanju da imamo apsolutnu slobodnu prilikom odlučivanja kako će izgledati naš život – skočiti ili ne, i to izaziva vrtoglavicu, kako smatra danski filozof Soren Kierkegaard. Ta vrtoglavica je tjeskoba koju osjećamo kod svih životnih izbora, i to je nešto o čemu samo mi odlučujemo i niko više. Ova Kierkegaardova tvrdnja da je život niz izbora i da ti izbori donose smisao u naše živote jest kamen temeljac egzistencijalizma. O egzistencijalnoj frustraciji govorio je utemeljitelj logoterapije, terapije smislom, Viktor Frankl, koji je iskusio surovost logora u Drugom svjetskom ratu. Egzistencijalna frustracija je težnja pojedinca da pronađe vlastiti smisao. Frustracija volje za smislom može dovesti i do stanja noogenih neuroza. Primjer kako logoterapija odgovara na ove neuroze jest i jedan Franklov pacijent koji je bio visoki američki diplomata i koji je godinama išao na psihoanalizu gdje su mu tvrdili da treba riješiti nesvjesne konflikte sa ocem. Ipak, u razgovoru sa Franklom pokazalo se da on ustvari jednostavno nije sretan zanimanjem koje trenutno radi, i nakon što je promijenio zanimanje, pronašao je istinski pravac i smisao u životu.
Životni izbori i smisao
Kad se u nama javlja tjeskoba izazvana nekim unutarnjim konfliktima koji nas tjeraju da preispitamo svoj život, to je ustvari potencijalno korisno jer izaziva mogućnost da budemo najbolje što možemo biti. A što je najvažnije, ukoliko razriješimo taj konflikt, imamo šansu da krenemo pravcem ispunjenog i smislenog života, ako napravimo prave izbore. Tu se radi o tome da svako od nas ima svoj individualni smisao, samo za nas svojstven. Frankl smatra da „čovjekova zabrinutost, čak i njegov očaj, zbog bezvrijednosti života jest egzistencijalna zabrinutost, ali ni u kom slučaju mentalna bolest.“
Ovo me podsjetilo na jednu od mojih dragih TV serija „Dobro mjesto“ koja je filozofska i egzistencijalistička ali istovremeno i iznimno humoristična i kreativno dinamična. U seriji se četiri lika u tom životu poslije smrti nalaze u lažnom „Dobrom mjestu“ koje je ustvari Loše mjesto, samo oni to ne znaju na početku. Za tri lika mi je bilo sasvim shvatljivo zašto se nalaze u Lošem mjestu, jer su njihovi ovozemaljski postupci bili nepromišljeni prema drugim ljudima. Jedan lik za kojeg sam dugo razmišljala šta će on tu jest Chidi Anagonye, profesor filozofije i moralne etike. Njegove osobine su iznimna neurotičnost pri svakoj odluci, pa čak i onoj najmanjoj, i on sam je svoja pretjerana razmišljanja uporedio sa zvukom škripanja viljuške. Ova silna neodlučnost je mnogo djelovala i na ljude oko njega time da im je otežavao život. Ovo je itekako razlog da završi u Lošem mjestu, jer, kako i on sam kaže: „Život ima kraj i iz tog razloga naši postupci imaju značaj.“ Biti stalno u stanju egzistencijalne frustracije a ne učiniti ništa povodom toga itekako ima posljedice po naš život. Frankl je to uporedio sa čovjekom koji, kako vrijeme prolazi, trga stranice na kalendaru i očajnički gleda sve potrgane listove. Čovjek koji zna tačno šta hoće i u kojem smjeru ide njegov život ispunjava i ispisuje stranice kalendara i sa ponosom gleda unatrag šta je ispunio od ispisanog.
Potlačeni u životu koji nismo birali
Činjenica da naš život zavisi od niza naših izbora i da moramo donositi odluke može biti iznimno zastrašujuća koliko i oslobađajuća. Bezbjednost koje imaju životinje zatvorena je za čovjeka, kao i rajski vrt, kako smatra Frankl. On smatra da tu postoji još jedan gubitak a to je gubitak tradicija koje su podupirale čovjekovo ponašanje, jer one brzo nestaju. I tako, čovjek radi ono što rade drugi ljudi što je konformizam, ili radi ono što drugi ljudi žele da on radi što je totalitarizam. Ovdje se svakako možemo osvrnuti na današnji uticaj interneta i medija. Kieerkegard smatra da vijesti sprječavaju ljude od autentičnog života i umjesto da formiramo autentične misli većina nas pasivno preuzima mišljenja koja formiraju mediji. Tako je i sa današnjim internet-svijetom, društvenim mrežama i činjenjem onoga što se očekuje od nas kako bismo bili prihvaćeni a pri tome gubimo doticaj sa istinskim JA i sa onim što bismo zaista željeli živjeti.
Egzistencijalistička filozofkinja i autorica Simone de Beavouir smatra kako kao djeca nemamo odgovornost i živimo u unaprijed napravljenom svijetu sa zadanim vrijednostima ali kako sazrijevamo i spoznajemo slobodu počinjemo uzimati stvari u svoje ruke. Ipak, mnogi od nas se vraćaju u načine funkcioniranja poput djece, mijenjajući slobodu za sigurnost. To je zato što slijedimo ciljeve koji nisu izvorno naši te činimo besmislene stvari isključujući smislenu budućnost za sebe. Beavoiur je smatrala da „problem leži u tome što potlačeni često ne znaju da su potlačeni i oni svijet gledaju kao nešto što se ne da promijeniti, kao “prirodnu situaciju”. Jedini bijeg i rješenje po njoj jest pobuna.
Ova potlačenost je jasna u filmu „Trumanov show“. Truman živi po scenariju koji su za njega osmislili od njegovog rođenja i svijet gleda njegov život na televiziji 24h dnevno a on to i ne zna. Ne zna da je sve što se dešava unaprijed osmišljeno. Onda kad on to saznaje, nastupa i njegova pobuna u filmu, i on je prvi put suočen sa vlastitim izborima, odlukama, odgovornostima. Kad se suočava sa režiserom show-a njegovog života, režiser Christof mu samo na to ima reći: „Mi prihvatamo stvarnost svijeta koja nam je predstavljena.“
Pandemija i suočavanje sa egzistencijalnim vakuumom
Kad je počela pandemija koronavirusa, svijet je bio u karantinu i tad su ljudi najviše bili suočeni sa stanjem dosade, ako se može tako reći. Tačnije bi bilo reći da su sad, zatvoreni u kuće, ljudi bili u nemogućnosti bijega od sebe. Kao što je to napisao zenički pisac Selvedin Avdić u svojoj knjizi „Autobusne bilješke“ koja obuhvata i period pandemije: „Čudni su ovo dani. Tiho je i nigdje nikoga nema. Kao da se ništa ne dešava. Ali, nekako znaš da nije tako. Znaš da negdje ispod sveg ovog leda, u istoj tišini, pliva prestravljen čovjek.“
Svjedočili smo i romantiziranju karantina i tvrdnjama da je to ljudima omogućilo da se približe prirodi i sebi, ali te tvrdnje uistinu mogu biti i opasne. Ponekad je to suočavanje sa sobom iznimno zastrašujuće, upravo zbog ovih noogenih neuroza, odnosno egzistencijalne frustracije. I to Avdić dobro opisuje jednostavnim jezikom: „Stojim pored prozora, čekam da se navuku oblaci pa da se vratim u sobu, jer više ništa lijepo nema da se vidi. Mislim da sam prije ove izolacije bio bolji čovjek.“
Frankl u knjizi „Liječnik i duša“ objašnjava tri faze reakcija kod logoraša s kojima je živio u logoru. Naišla sam na zanimljive paralele tih reakcija sa onima koje su ljudi doživljavali tokom karantina, a opisao ih je psiholog Čuljak. Prva faza je prihvatanje logora kao životne datosti, odnosno u okviru pandemije prihvatanje da je čovjek potpuno ograničen u svoja četiri zida. Druga faza je faza pravog logorskog života, odnosno u ovom slučaju faza apatije i razdražljivosti gdje postajemo svjesni da ne možemo utjecati na ovu situaciju. Treća faza je faza oslobođenja, odnosno u kontekstu karantina „izlazak iz kućnog ropstva“.
Dosada i strah od praznine
Filozof Arthur Schopenhauer je smatrao da je čovječanstvo naizgled osuđeno da se stalno kreće između dva ekstrema uznemirenosti i dosade. Dosada izaziva više psiholoških problema za rješavanje nego uznemirenost. Frankl je sproveo istraživanje među svojim studentima gdje se pokazalo da 25% evropskih studenata i 60% američkih studenata osjeća egzistencijalni vakuum, odnosno strah od praznine. Današnja automatizacija svega izaziva i dokolicu a samim tim i ovaj strah od praznine. Frankl je skovao i termin „nedjeljne neuroze“. To može dovesti do depresije, agresije i ovisnosti i često se baš tad dešava dosta samoubistava. Egzistencijalni vakuum može biti zamaskiran i drugim oblicima, time što se volja za smislom mijenja voljom za moći, odnosno novcem ili voljom za uživanjem što završava često seksualnom kompenzacijom i nekontrolisanim seksualnim libidom.
Rečenica iz aktuelnog filma „Toma“ vrlo dobro opisuje strategiju izbjegavanja osjećanja: „Najbolje se osjećam kada ne razmišljam kako se osjećam.“ Psihoterapeutkinja Danijela Budiša Ubović navodi kako je cijena ove strategije dugoročno veoma visoka – gubitak tjelesnog i mentalnog zdravlja: „Da je ne bismo platili, zapravo moramo mnogo i dugo da se bavimo sobom. Da se upoznamo i sprijateljimo sa svim otcepljenim delovima sebe. Što podrazumeva i povezivanje sa mnogo bola. Od kojeg smo bežali godinama i decenijama. Neko kroz preteran rad, neko kroz prejedanje, neko kroz opijanje, brojne ljubavne veze… niz je veoma dugačak.“
Danas svjedočimo tome da ljudi kad ostanu sami ili čak jedni s drugima „vise“ na mobilnim telefonima kako bi izbjegli suočenje sa sobom ili jedni s drugima. To me uvijek podsjeti na performans umjetnice Marine Abramović „The artist is present“ gdje je ona tri mjeseca, osam sati dnevno samo sjedila i posmatrala u oči bilo koga ko bi sjeo ispred nje. To je mnoge dovelo do suza jer je samo taj očni kontakt doveo do izranjanja duše. Znala sam često vidjeti na nekim stranicama za kupovinu takozvane „kafeze za mobitele“ s rešetkama, namijenjene da ljudi tu ostave svoje telefone kako bi se mogli posvetiti jedni drugima neometano. Ovo mi sve upućuje da današnji čovjek itekako ima strah od praznine koju popunjava pogrešnim stvarima, tako onemogućavajući sebi da se suoči sa svojom egzistencijalnom frustracijom i dođe do svog smisla.
Smrtnost i ljepota života
Činjenica da znamo da život ima kraj nas tjera da razmišljamo o smislenosti i ispunjenosti svog života. Ovu svjesnost o smrtnosti ispoljava i autor Avdić u svojoj knjizi kratkih proznih i poetskih crtica: „Pušim cigaretu na balkonu… Posmatram ženu i sina kako žive u tom, za mene, nijemom filmu…. Brzo se vraćam unutra. Jer, učinilo mi se da oni, u tom tihom svijetu, sasvim lijepo postoje i bez mene.“
U ovom svijetu koji se raspada, neki bi rekli, imamo li šta lijepo vidjeti? Imamo li se čemu nadati? Imamo li šanse odlučiti i učiniti postupke da naš život krene pravcem smisla? Uvijek ću se vratiti na iskustva Frankla iz logora. U najtamnijim trenucima, on se prisjećao svoje supruge i to mu je davalo volju za životom. Kako je rekao: „Shvatio sam kako čovjek koji nema ništa u životu još uvijek može spoznati blaženstvo, makar i samo nakratko, dok razmišlja o voljenoj osobi.“ Ljubav je pokretačka sila. A tu je i ljepota, koja je svuda oko nas, i sitne stvari vraćaju volju i smisao. Frankl je sa zatvorenicima logora imao priliku gledati zalazak sunca i nakon nekoliko minuta dirljive tišine, jedan zatvorenik je rekao drugom: „Kako svijet može biti lijep!“ Frankl navodi i primjer djevojke iz logora koja je znala da će umrijeti i koja nije bila uznemirena zbog toga jer je razgovarala s jednim drvetom, koje joj je odgovorilo, kako je ona rekla: „Ovdje sam… Ovdje sam… Ja sam život, vječni život.“
Život nije besmisao, praznina, ali moramo imati hrabrosti zaroniti u najtamnije kutke svoje duše kako bismo pronašli ove iskre svjetlosti koje će nas izvesti iz tunela. Praznina ne mora biti vakuum, ništa, već je to prilika da se otvorimo za nešto novo. Kao što kaže srednjovjekovni mistik Meister Eckhart:
„Praznina znači: postati ispražnjena posuda za božansku radost.
Praznina znači: napustiti radosno onu prazninu koja predstavlja izgubljenost
zemaljskoga postojanja, da bi se ušlo u puninu vječnog bivanja…“
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Azra Klempić, mag. psych. i Jelena Žipovski, mag. psych.