Kad biste sad sjeli sami sa sobom, na miru od zbrke i strke svakodnevnog života, i zapitali se da li je život koji živite trenutno onakav kakav ste željeli živjeti, kakav odgovor biste dobili? Da li biste željeli vratiti vrijeme ili biste napravili iste izbore? Ovo pitanje autentičnosti i življenja života koji želimo proganja me u podtekstovima i rečenicama knjiga koje sam čitala u posljednje vrijeme, naročito zato što se moj život dosta promijenio otkako sam postala majka. Međutim, mene taj termin ne zanima u okviru populariziranih motivacijskih savjeta „Živi punim plućima“, „Budi ono što jesi“, „Ostvari svoj potencijal“ i tako to. Diže mi se želudac od pojednostavljivanja jer u poređenju sa silinom života koji se obrušava na nas shvatam koliko ti savjeti gube na snazi i dubini. Primjer popularnosti te teme jest da se na Amazonu trenutno nudi oko 20 000 knjiga, a na Google-u 4 miliona radionica na tu temu. Zašto je to tako? Možda zato što je danas toliko ljudi pod pritiskom idealnih slika i života prikazanih na profilima društvenih mreža pa se onda širi taj „biznis“ obećanja sreće i istinskog tebe na račun mnogo ljudi koji pate od žudnje za tuđim odobravanjem i straha od odbacivanja.
Šta je to autentičnost i Phoebe Buffay
Socijalni psiholozi Michael Kernis i Brian Goldman su se u naučnom smislu uhvatili zadatka da objasne autentičnost sa nekoliko aspekata. Prvi aspekt je samopoimanje, odnosno prepoznavanje vlastitih osjećaja, preferencija, sposobnosti te shvatanje zašto radimo nešto na određeni način. Samopoimanje se odnosi i na svakodnevne, ali i velike životne situacije. Autentičnost podrazumijeva da se ponašamo u skladu s našim uvjerenjima, ali i da djelujemo iskreno u bliskim odnosima. To znači i poznavati i prihvatati i svoju ranjivost i strahove i ne okrivljavati se zbog njih. Ljudi se ponekad osjećaju bolje kad su socijalno prihvaćeni nego kad riskiraju odbacivanje okoline da bi bili ono što jesu. Od djetinjstva usvajamo šta „trebamo“ i „moramo“, a to je naročito izraženo u adolescenciji kad mladi žele biti prihvaćeni od vršnjaka. Nadilaženje usađenih uvjerenja zahtijeva priličan rad na sebi i biti autentičan zahtijeva više posla. Autentičnost znači ne samo prihvatiti dijelove nas koji su nam dragi već i njihove suprotnosti, pa tako možemo dozvoliti sebi da budemo dobar roditelj koji ponekad želi uzeti vrijeme za sebe.
Budući da redovno gledam seriju „Prijatelji“, iznova i iznova, razmišljajući o ovoj temi prva mi je za oko zapala Phoebe Buffay kao lik iz serije. Ne zato što se izdvaja iz gomile luckastošću, odijevanjem i stavovima, jer to ne mora nužno podrazumijevati autentičnost, već nekim drugim odlikama. Brutalna iskrenost bez obzira na to da li će se dopasti drugima, otvoreno iznošenje neortodoksnih pogleda uprkos poprijekim pogledima, samopouzdanje, ali i prihvatanje i otvoreno govorenje o svojoj mučnoj prošlosti koja obuhvata majčino samoubistvo i život na ulici.
Nepopularna autentičnost
Psihoanalitičar Erich Fromm smatra da autentičnost nije puko odbacivanje očekivanja drugih, već je pozitivan ishod informirane motivacije. Samim tim, autentičnost nema veze s „buntovnošću”, već sa svjesnim biranjem ponašanja koja su u skladu s našim načelima. Čini mi se da je vrlo popularno pokušati izdvojiti se od drugih, ili izgledom ili nekim na silu drugačijim stavovima u zadnje vrijeme, a još to potkrepljivati vizuelnim identitetom na društvenim mrežama. Slučajno sam neki dan na jednom ženskom forumu naletjela na pitanje ko to misli da je drugačiji i da se izdvaja od drugih. U roku od nekoliko minuta vidjela sam nanizane stotine komentara. Ne kažem da nije istina da je svako jedinstven i poseban, ali ne vidim potrebu da se to dokazuje i drugima ako je istinsko. Jako me dotakla knjiga autorice i blogerice Jovane Kešanski „109 pletenica“ koja me, da budem iskrena, najviše bacila u smjeru istraživanja ove teme. Upravo ona se pita zašto bismo morali biti u koraku sa trendovima da bi naši životi imali smisla: „Ako se uloviš u ovu zamku, može se dogoditi da ti bude gadno svaki put kada uveče legneš u krevet. Meni je bilo gadno. Onda kada mi je stomak tražio da predahnem, ja sam jurila, jer sam bila pritisnuta strahom da će mi najbolje godine proći u predahu, a ja sa njima ništa uradila nisam.“ Njoj je značio savjet taksiste koji ju je vozio u njenim dvadesetim jednu noć, kad je trčala s događaja na događaj: „Kada uspeš da povučeš granicu između događaja i doživljaja, onda počinje život koji nije ulud.“ Nije nužno da trčiš s jednog mjesta na drugo, da budeš svugdje i gdje ne želiš biti, da plešeš i budeš u buci ako ne želiš. Možeš živjeti i mirno, sporo, u kućici na selu, ali da si zadovoljan sobom i svojim izborom.
Sreća, „sreća“ i autentičnost
Psihijatar i analitičar Carl Gustav Jung naglašava kako autentičnost nije tek puko odbacivanje kolektivnih vrijednosti, već znači izbor onih vrijednosti koje su u skladu s našim načelima. Upravo to je odabrala i Jovana: „Ali ja živim svoj izbor, iako se ponekad iznenadim da sam od svega što mi se nudilo i što sam nekad verovala da ću biti, izabrala da budem svoja. Što je zapravo jedini logičan izbor.“ Umjesto pogleda prema van i traženja vanjskog odobravanja, Jung potiče na pogled prema unutra, u sebe. Važna Jungova lekcija je da autentičan život nije nužno sretan život jer sreća dolazi i prolazi: „Riječ “sretan” izgubila bi svoje značenje kada je tuga ne bi uravnotežila.“
Dakle, upravo u suprotnosti sa hiljadama popularnih savjeta kako da budemo ono što jesmo i kako živjeti istinskog sebe, nije nužno da budemo sretni kao ptičice, ali ni da putujemo oko svijeta da bi se moglo reći da smo stvarni i da „živimo punim plućima“. Bitno je da radimo ono što mi želimo, uprkos nametanju okoline. Ako je moj izbor da sad budem majka kućanica koja povremeno piše, iako to u očima svijeta izgleda kao nepotpun život i izaziva pitanje „A dokad ćeš ti to tako?“, nije važno šta će moj odgovor izazvati u drugima već u meni samoj. Ako sam ja mirna sa svojim izborom i ako osjećam da živim ono što trebam, upravo sad, to je jedino važno. Kao što kaže Kešanski: „Smej se, goj se, gladuj, plači, skači, ostani ili odlazi, ćuti ili pričaj, uči ili ne uči, goliti se ili se zakopčavaj, radi ili ne radi, voli, ne voli, rađaj ili ne rađaj, čekaj ili ne čekaj, diši, kreći se i živi onako kako tebi prija, onako da tebe veseli, da rasteš, a ne da se skupljaš. Onako da se sebi dopadneš, sebe zavoliš, onako da ti je sa sobom najbolje.“
Izbori i život kao treptaj oka
Kad sebi postavljamo pitanje da li živimo svoj izbor, važno je da shvatimo da naš život nije vječan i da nas upravo svjesnost o njegovoj prolaznosti potakne da zaronimo u sebe, odreknemo se nametnutih normi ili ih prihvatimo, u zavisnosti o onome šta je naša istinska bit. Čitajući roman „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ Semezdina Mehmedinovića u kojem on piše i o svom iskustvu srčanog udara te moždanog udara svoje supruge, između ostalog, ponovo sam osvijestila krhkost života i njegovu promjenjivost u sekundama: „A trebali bismo iznova i stalno pitati: zašto s tolikim naporom i mukom živimo, kad znamo da ćemo ovdje biti samo jednom i kad imamo tako kratko i neponovljivo vrijeme u ovom neopisivo lijepom svijetu?“
Skoro sam naletjela na kratki prikaz knjige „Turning Pro“ Steven Pressfielda koji se tiče toga da li smo profesionalci ili amateri. On kaže da kao amateri bježimo od neugodne stvarnosti i tražimo utočište u razonodi ili ovisnostima kojima raspršujemo misli i tad živimo pored svog stvarnog života. Čak i ako je na prvi pogled sve uredu, mi smo gurnuti u nešto što se zove život sjene, koji nije naš pravi život i koji nas rastužuje i izaziva prikriveno i probadajuće nezadovoljstvo. Ja bih rekla da je život sjene – život neautentičnog života, ne samo na profesionalnom planu nego na svim poljima života i životnim izborima.
Psihoterapeut Irvin Yalom naglašava važnost prihvatanja vlastite prolaznosti. Tek kad se čovjek suoči sa vlastitom smrtnosti nastupa slaganje prioriteta i puni život i tek tad ćemo postići korjenite promjene koje su nužne da bismo postali autentični. Ako to ne osvijestimo, tad postoji mogućnost stapanja s većinom, a problem stapanja je što u masi čovjek ne preuzima vlastitu odgovornost. Prvi korak da bismo živjeli život kakav želimo jest upravo da preuzmemo odgovornost za njega. Preduvjet za ljubav prema sebi jest upravo autentičan život, prema Yalomu, odnosno kad prihvatimo sebe, uskladimo svoje ponašanje sa svojim stajalištima i odbacimo lažne dijelove sebe, tek tada možemo zavoljeti sebe.
Pred nama su izbori koje donosimo za svoj život, kao što kaže psihijatar Viktor Frankl, osnivač logoterapije: „Sam život je onaj koji čovjeku postavlja pitanja. Čovjek nema šta pitati. Umjesto toga, on je taj kojem život postavlja pitanja i na koja on odgovara i za to je odgovoran.“
Maske i izdaja samog sebe
Trebamo biti realni i reći da ne možemo govoriti o apsolutnoj autentičnosti jer je očekivano da podliježemo društvenim normama, ali možemo govoriti o postotku do kojeg jesmo ili nismo autentični. Problem je jedino u tome kad se živi kao slijepac, trom i apatičan ili kao marioneta tih društvenih normi samo da bismo bili prihvaćeni. U strahu da ne budemo drugačiji od drugih, lijepimo komadić po komadić socijalne maske, a to je ono što prezentiramo drugima. Geštalt terapeut Fritz Perls skreće pažnju na to je osobnost kao ljuštenje luka: „Da bi osoba psihički sazrijevala, mora skidati sa sebe te slojeve koje je godinama stvarala kako bi se zaštitila.“ Skidanje ovih slojeva otkriva emocije i tajne na površinu i tako se nalazi pravo „ja“ koje je dobro zamaskirano i skriveno.
Dugo sam razmišljala o maskama i prenerazila sam se kad sam početkom pandemije vidjela u medijima da se pravi biznis od šivenja pravih maski sa fotografisanim izrazima lica osoba koje ih nose. U meni je ova slika izazvala osjećaj užasa, i morala sam zaroniti duboko u sebe da istražim zašto je tako. Rekli su, ove maske će pomoći osobama da izraze svoje istinske emocije, ali i da se zabave i izraze svoju ličnost. Osjetila sam se kao zarobljenica u svijetu laži i virtuelnog svijeta u kojem više ni lice nema svoj istinski izraz. Sama pomisao da je svijet u kojem sam donedavno živjela gotovo sasvim iščezao u meni se otjelotvorila sa slikom slike maske na licu. Rekla sam sebi, neću pristati na taj osjećaj da je moj svijet nestao, ma koliko se toliko toga promijenilo: mogućnost dodira, zagrljaja, fizičke blizine. Šta je to što je ostalo od mog svijeta i što mi ništa ne može oduzeti? Nije maska. Grč u mom želucu i jezu koja me prožima izazvala je pomisao da smo postali robotizovani robovi svojih persona i to ispod persona: duplo maskiranje. Nepomirljivo sam reagirala na pomisao da su obličja mog svijeta počela postajati samo izmaglica ili neka slika Dorijana Greja sakrivena na tavanu mog davnog života.
Hoćemo li dozvoliti da umremo iznutra, da živimo život sjene, jer smo izdali sami sebe? Kao što kaže Jovana Kešanski:
„Ne umireš kada te izda partner, već kada izdaš samoga sebe.
Ne umireš kada zaboravi na tvoje želje, već kada ih sam zaboraviš.
Ne umireš kada prokocka sve što ti je važno, već kada zaboraviš šta ti je važno.
Ne umireš kada ti drugi pljuju u lice ružne reči, već kada takve reči prihvatiš o sebi kao istinu.
Ne umireš kada ti drugi govore kako da živiš, već kada živiš tako da drugima udovoljiš.
Na kraju umireš od sebe samog.“
Nema konačnog odgovora
Nema nekog konačnog odgovora na ovo duboko i daleko pitanje, tako silno popularno u današnje vrijeme. Autentičnost je nešto što iznova činiš, iz dana u dan, to je kolekcija izbora, preuzimanje odgovornosti. To ne mora biti pucanje od sreće već samo iskrenost prema sebi i svijetu, jednostavno življenje života kakav želimo živjeti uprkos normama i očekivanjima. To je prihvatanje ranjivosti života, ronjenje u njegovim težinama i iskušenjima i pravljenje izbora s kojima smo mirni. To je življenje, brzo ili sporo, bučno ili tiho, kako god mi želimo, ali je življenje. Ne u omaglici ili sjeni ili s knedlom u grlu koja nam govori da će nam život proći, a da nismo osjetili svoje pravo JA u njemu, već življenje u kojem ćemo znati da nismo izdali sebe i u kojem ćemo znati tačan odgovor kad sebi postavimo pitanje da li bismo izabrali isti put kojim ćemo kročiti.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Hana Mehonjić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Dolores Aladić, mag. psych.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/365835928468814