(Ne)prihvaćanje kao proces ozdravljenja: amputacija ekstremiteta

By | 10-11-2020
  • 129
    Shares
Ivan Šumečki, univ. bacc. psych. i Sandra Zgodić, mag. psych., autori teksta

zdravom tijelu ulazi u hram
stavlja na traku sportsku torbu
sakriva od drugih sram
odluka za ponovnu borbu

na novi pokušaj on se sprema
želi doći do samog kraja
no već ga sada hvata trema
tajnim pogledom sudi ga raja

teškom mukom korača u tišini
iz želje da popravi svoje stanje
čuje hladne poglede na tribini
osjeća da polazi na klanje

pritišće ga bol u lijevom struku
i sama pomisao mu stvara muku
želi izbacit sve što ga tišti
no svaka stanica u tijelu već vrišti

korak po korak dah on gubi
od ledenog udisaja bole zubi
no pluća mu gore kao peć
jedina misao kako želi leć

svakim korakom gubi se snaga
sve je dalje od onog za čim traga
nigdje na vidiku krajnjeg praga
beznađe ga dostiže odostraga

u njemu preostalo je samo golo htjenje
pod tabanima oštro kamenje
krv u žilama dosegla je vrenje
i nigdje na vidiku njegovo spasenje

više ne vidi vlastitu traku
jer sve oko njega sada je u mraku
pod stopalom gubi osjet poda
noge i ruke bol mu gloda

niz lice njegvo krv se lije
očajno želi doć do zraka
al sa poda ustao se nije
noge mu propale usred traka

u krevetu znojnom realnost ga mrzne
oko njega tišina nijema
da mu barem u stopalu trzne
ali zna da noge više nema

Kada tijelo prestane biti cijelo…

Iako se gubitku uda ne pridodaje velika pažnja kao nekim drugim zdravstvenim problemima, ne može se zanemariti utjecaj koji amputacija ima ne samo na osobu, nego i na okolinu. Amputacija se odnosi na (operacijsko) uklanjanje cijelog ili dijela uda zbog fizičke povrede ili bolesti, a koristi se radi zaustavljanja eskalacije već nastale štete, npr. sprječavanje gangrene. Najčešći uzrok kirurškog odstranjivanja dijelova tijela je napredovanje bolesti, no često se izvodi i amputacija zbog traumatične ozljede, koja je teže prihvaćena te može imati tragične posljedice na psihičko stanje osobe. Traumatično iskustvo koje uzrokuje tako strahovitu ozljedu je većinom nepredvidljivo, dok se amputacija zbog napredovanja bolesti može i izbjeći, ako se osoba drži propisanog tretmana. Zašto se ljudi ne drže propisanih terapija? Zašto voze brzo ili u pijanom stanju, čime povećavaju vjerojatnost javljanja traumatičnih nesreća? Iako ne postoji univerzalan odgovor na navedena pitanja, jedno je sigurno: ljudska impulzivnost nema granica. Naime, briga o sebi zahtijeva dugoročno planiranje i promjenu ponašanja ovisno o situaciji, a u ljudskoj je prirodi da težimo kratkoročnim, nagrađujućim ciljevima. Postoji preferencija da živimo i uživamo u trenutku, naspram ulaganja u budućnost. Nije važno je li to nezdrava hrana, pušenje ili brza vožnja, ljudi će teško promijeniti ponašanje ako u tom trenutku ne osjećaju negativne posljedice ponašanja, posebice ako je to ponašanje nagrađujuće.

Ako bi vam netko rekao da ćete zbog uživanja u brzoj vožnji možda završiti bez noge, što bi učinili? Što bi promijenili?

Percepcija vlastitog tijela

Slika tijela predstavlja skup naših mišljenja i osjećaja o vlastitom tijelu, uzimajući u obzir funkcionalnost, izgled i poželjnost. Svjesnost o vlastitom tijelu ima bitnu ulogu pri uspostavljanju granica između onoga što predstavlja „ja“ i „ne-ja“. Nakon amputacije, osobe pronalaze da njihova fizička slika više nije „cjelina“ već je „dio cjeline“, što odudara od percipiranog „ja“. Percepcija sebe kao tjelesno privlačne osobe važna je neovisno o dobi i spolu, a ima značenje u uspostavi međuljudskih odnosa. Bitno nam je kako nas drugi vide –  slika sebe u očima drugih ljudi utječe na samopouzdanje i može potaknuti predrasude. Primjerice, za osobe koje pokazuju tjelesne mane često postoje predrasude kako su ujedno i lošijih osobina ličnosti. Takve predrasude potvrđuju se kod osoba čiji je dio tijela amputiran. One su često asocijalne, povlače se u sebe te su odbačene (barem u početku), što nije posljedica objektivnog izgleda, već odnosa socijalne sredine prema njima, to jest socijalne stigme.

Koliko nas okolina ograničava?

Drugi ljudi često potiču i održavaju osjećaj manje vrijednosti kod osoba s amputiranim ekstremitetom, bilo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Oni drže veću socijalnu distancu kada primijete da je pokraj njih osoba s invaliditetom. Često se prema njima odnose s puno više ljubaznosti kako bi umanjili osjećaj neugode i anksioznosti ili kako bi prekrili osjećaj srama jer u početku nisu primijetili invaliditet kod osobe. Drugi ljudi nesvjesno daju i „poseban tretman“ osobama s amputacijom (npr. stvaranje pozitivnijeg dojma ili izbjegavanje davanja kritike) zbog pogrešne pretpostavke da je invaliditet ono što u srži definira osobu, time umanjujući ili zanemarujući znanja, vještine i sposobnosti osobe ili iz pretpostavke da su osobe s amputacijom vrlo nesretne sa svojim životom naspram drugih.

Gubitkom uda ne dolazi samo do osjećaja gubitka u fizičkom smislu, već se javljaju i poteškoće u funkcionalnosti (npr. kretanje ili seksualni život). Takav gubitak može bitno iskriviti sliku o sebi, izazvati osjećaj manje vrijednosti i negativne emocije, što uz povećanu anksioznost i depresivnost može dovesti i do pada samopoštovanja, a dugoročno do lošije  kvalitete života.

Kada anksioznost uplete svoje ruke…

Jaka emocionalna reakcija na traumatični događaj je normalna pojava, no dugoročno je štetna za osobu. Statistički gledano, nakon amputacije 65% osoba preživi godinu dana, 52% dvije godine, 27% pet godina, a deset godina preživi 15% osoba s amputiranim ekstremitetom. Visoke stope mortaliteta jednim se dijelom mogu objasniti pojavom depresije koja utječe na odbijanje daljnje medicinske terapije te na suicid.

Kod osoba s amputiranih ekstremitetom javljaju se razne psihološke reakcije poput opće zbunjenosti, nesigurnosti, panike ili tjeskobe, noćnih mora te straha da ne postanu teret drugima. Takve reakcije uzrokuju trajno smanjenu sposobnost i težu prilagodbu na situaciju. Spirale panike i visoke razine anksioznosti javljaju se zbog problema vanjskog izgleda, osobito u razdoblju adolescencije, kada je izgled važan. Osobe percipiraju svoje vanjske nedostatke, zbog čega iskrivljuju sliku o svojim objektivnim sposobnostima, bez da uviđaju vlastite pozitivne strane. Takav način razmišljanja dovodi do javljanja anksioznosti, te začaranog kruga negativnih misli u kojem se osoba vrti.

Iako se starije osobe nešto bolje nose s novonastalom životnom situacijom,  kod većine amputacija dovodi do velikog  porasta depresije i anksioznosti. Taj se porast može uočiti  i kod ljudi koji brinu o pacijentima, od članova obitelji do medicinskog osoblja koji vode brigu o njima.           

Uz to, veličina patnje širi se i na sferu seksualnog života, bilo u obliku seksualne disfunkcije ili samim izbjegavanjem intimnih odnosa. Osobe vjeruju da su „unakažene“, što proizlazi iz osjećaja da su  kažnjeni zbog nečeg što su počinili. Takvi, „necjeloviti“, smatraju da ne mogu zadovoljiti tuđe potrebe.

U svakom zlu nešto dobro…

Nepisano pravilo kaže da se kod većine ljudi javljaju anksioznost i depresivno raspoloženje nakon traume. No, primjećuje se da unutar dvije godine od amputacije one nestaju ili se vrate na razinu prije doživljene traume, iako je nakon amputacije procijenjeno da će ih pratiti dugi niz godina. Takve procjene su vrlo slične procjenama o dugoročnosti stanja velike sreće (npr. upis željenog faksa ili dobitak na lutriji), gdje  ljudi procjenjuju da će ih osjećaj euforije držati daleko duže nego što će realno biti sretni, nakon čega dolazi do pada na „bazičnu razinu sreće“. Bazična razina sreće predstavlja prosječnu razinu sreće prije velikog životnog događaja. Takva pojava se ponekad naziva „krivuljom sreće“, a vrijedi i za vrlo pozitivne i vrlo negativne događaje u životu. Krivulja pokazuje kako neovisno o tome koliko nas nešto jako usreći ili povrijedi, s vremenom će nestati intenzivne emocije, bile one pozitivne ili negativne. Takav fenomen tjera nas da se zapitamo: Koliko je naša homeostaza snažna? Naše tijelo unatoč velikom stresu drži „sve konce u rukama“.

Što pomaže?

  • Pronalaženje pozitivnog značenja i svrhe amputacije (npr. „Nisam ni znao/la koliko sam jaka osoba.“)
  • Prepoznati što mogu kontrolirati, a koje su stvari izvan moje kontrole (npr. budite jasni prema drugima i dajte im informaciju oko čega vam mogu pomoć, a što želite sami)
  • Briga o mentalnim potrebama (npr. duhovnost se može razvijati kroz religiju, meditaciju, glazbu, boravak u prirodi; tako prepoznajemo da je fizički izgled samo mali dio nas kao cjeline)
  • Razgovor s bližnjima (npr. recite drugima kako se stvarno osjećate, što vama znači amputacija, kako se želite dalje razvijati)
  • Cijenite vaše tijelo i otpustite prošlost (prepoznajte ono što imate, a nemojte se samo usmjeravati na ono što ste izgubili)
  • Bilježite vaše misli i osjećaje (tako možete vidjeti koliko ste napredovali kroz vrijeme)
  • Uvježbavajte (npr. prvi javni izlazak je zastrašujući, no uvježbavanjem možete ukloniti izazove i učiniti iskustvo pozitivnijim )
  • Znajte da možete zatražiti pomoć         

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak:  Matea Jukić, mag. psych.Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Danijel Turkan, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Amputacija ekstremiteta izvodi se zbog fizičke povrede uzrokovane traumatičnm ozlijedom ili bolesti. Nakon gubitka uda…

Objavljuje Psihološki prostorUtorak, 10. studenoga 2020.