Laži i ostali neprijatelji stvarnosti

By | 01-03-2021
  • 145
    Shares

(Napomena: naslov je promijenjen kako bi se uskladio s pravilima facebooka)

Kako bi izgledao Pinokijevski svijet gdje bi nam nos izrastao za centimetar kad bismo namjerno izrekli laž? Pretpostavljam da bi mnogi ljudi nosili neku vrstu grudnjaka na licu da prekriju svoju “obdarenost”. Najveći lažljivci bi samo plastičnom operacijom mogli sakriti svoju dubioznu povijest. Dugonosost bi ih dovela do poniženja i poteškoća u socijalnom životu koji bi služili kao primjer drugima da se laganje ne isplati. U takvom svijetu laži bi od nas zahtijevale hrabrost, što znači da bi se malo tko upustio u to. U našem svijetu ta veza je obrnuta. Budući da se iskrenost habitualno kažnjava, a laganje potiče, autentična komunikacija neće biti dio repertoara kukavice.

Ne znam lažeš li mi ili si sretan što me vidiš.

Iako većina ljudi percipira laži kao nemoralne, isti ih sortiraju dosta nisko na listi grijeha. Međutim, ono što im se nalazi više na takvoj listi su stvari koje su gotovo nemoguće bez spremnosti na laganje. Ako ne vjerujete, probajte uz deontološku predanost istini isplanirati ubojstvo, krađu ili bračnu aferu.

U ovom članku se želim osvrnuti na neka ključna pitanja oko iskrenosti i laži. Što su laži i koju cijenu plaćamo za njih? Kada lažemo sebi? Što se dogodi kada izgubimo temeljno poštovanje prema istini? 

Objektivni i subjektivni svijet

Način kako uletimo u ovaj svijet je pomalo apsurdan. U jednom trenutku smo zarobljeni u ugodnom kavezu majčine utrobe, u drugom smo nasilno iščupani na hladni zrak svijeta za koji jednostavno nismo spremni. Ako imamo sreće, odgovorni iskusni ljudi se potrude učiniti nam tu višegodišnju tranziciju što manje bolnom.

U početku praktički ništa ne znamo o svijetu u kojem smo se zatekli. Zapravo, ako iskreno analizirate ono što ste do sada naučili, shvatit ćete da je to i dalje vrlo malo. Većina nas vremenom nauči dovoljno da možemo uspješno obući patike, koristiti žlicu i pronaći wc u kafiću. Kako je to moguće kada posjedujemo tako malo znanja o objektivnom svijetu?

Znanja koja posjedujemo čine pojednostavljenu (unutarnju) reprezentaciju kako svijet funkcionira. Naš mali “subjektivni svijet”. Taj svijet, karakterističan za svakog od nas, sadrži simplificirane upute kako da nas ne pregazi auto dok idemo po burek. Što je naš subjektivni svijet sličniji objektivnom, uspješnije navigiramo svojom okolinom. Primjerice, ljudi svjesni patogenih mikroorganizama generalno uspješnije peru ruke od onih čiji se svjetonazor temelji na alternativnim objašnjenjima stvarnosti. Stoga, istinitost informacija koje dobivamo tijekom života su temelj za pravilnu percepciju svijeta (i posljedično navigaciju istim).

Ovdje počinje priča s lažima. Laži su pokušaj da nešto što smatramo da nije istina prokrijumčarimo drugome u njegov subjektivni svijet. One iskorištavaju povjerenje druge osobe, a kada su otkrivene povjerenje nestane ili završi s trajnim ožiljkom. Narušavaju ljudske odnose, predstavljaju opasnost za drugu osobu da će krivo pojmiti svijet, ali istovremeno i predstavljaju rizik za samog lažova.

Što (ni)je laž?

Jedan od razloga što laži toliko prosperiraju u svijetu je što se u javnom i privatnom diskursu pojam laži miješa sa srodnim joj pojmovima. Za početak, govoriti istinu nije isto što i biti iskren. Prvo podrazumijeva da u danom kontekstu istinu posjedujemo, dok iskrenost nije toliko zahtjevna. Iskrena osoba za razliku od lažljivca u komunikaciji vjerodostojno zastupa vjerovanja za koja smatra da su opravdana. Nadalje, za razliku od drugih vrsta neistina, laž pretpostavlja da sugovornik ili publika očekuju iskrenu komunikaciju. Stoga, ne možemo reći da je Rowlingica lagala da je Harry Potter imao plašt nevidljivosti. Isto vrijedi za trikove mađioničara, blefiranje u pokeru i dramsku sekciju dječjeg kazališta. Ovo jesu različite vrste neistina i obmana, ali kada se ovakva komunikacija ne oslanja na očekivanje istinitosti ili barem iskrenosti, u pitanju nije laž. Prave laži se svode na komunikaciju s namjerom ostavljanja neispravnog dojma u trenutku kada se iskrenost očekuje.

Ova slika ne sadrži niti jednu korisnu informaciju.

Lepeza laži je poprilično široka. Razlikujemo dobronamjerne od malicioznih, hiperbolične od eufemističkih, važne od trivijalnih. Moguće je lagati u kombinaciji s istinom ili neiskrenom reinterpretacijom istine (npr. rečenice koje počinju s “Tehnički gledajući…”). U kategoriju laži možemo sortirati i namjerne propuste iskrenosti, kao kada netko svom partneru ne želi priznati nevjeru. Neki lažu taktički, drugi habitualno ili kompulzivno. Neke laži su u skladu sa socijalnim normama (tobož jedini točan odgovor na pitanje “izgledam li debelo u ovoj haljini?”). Kada netko laže toliko nekontrolirano da si očigledno nanosi štetu, kažemo da se radi o patološkom lažljivcu.

Dodatni problem je to što je razgovor o tome što je laganje, zašto lažemo i trebamo li to raditi često poprskan neiskrenošću. Ne znam točno zašto je to tako, ali ove meta-laži su veliki razlog zašto je o iskrenosti teško raspravljati.

Cijena laganja

Ljudi najčešće lažu jer percipiraju da im se laganje u datom trenutku na neki način isplati. Ipak, čini mi se da oni koji govore u obranu specifičnih laži (najčešće svojih) rijetko s jednakom jasnoćom vide dugoročnu cijenu kao što vide kratkoročnu korist. U istraživanju ove tematike naišao sam na velik broj anegdota, članaka, mišljenja, eseja i knjiga o katastrofalnim efektima laži na živote ljudi koji su doveli do uvreda, prekida, osveta, ozljeda i čak smrti. Ovo je u meni razvilo ozbiljnu skepsu prema objašnjenjima koja se refleksno nude kao opravdanja za neiskrenost.

Laži su simultana prijetnja na tri fronte: drugim ljudima, našim odnosima s njima i nama samima. Zastupajući lažiranu verziju objektivne realnosti u komunikaciji, onemogućujemo drugima kvalitetno razumijevanje stvarnosti. Ako nam povjeruju, mogli bi imati stvarne posljedice u trenutku kada im realnost razbije iluziju. Ovo posebno vrijedi ako dopustimo nagomilati puno laži tijekom dugogodišnjeg odnosa.

Što nam je odnos s nekim dublji, laž dublje probada. Na taj način lažljivac cinično poručuje “Ovo vam je nagrada što me volite”. Osjećaj paranoje i nepovjerenja se nakuplja u lažljivcu jer, sudeći po vlastitim sklonostima, ima dojam da bi i sam mogao biti žrtva neiskrenosti. Osim toga, svaki put kada nekome lažemo, posebno bliskoj osobi, riskiramo uvjeriti sami sebe da smo lažljivci (a znate li ikoga tko sebe smatra lažljivcem?). Kako bi spriječio ovaj zaključak, naš um automatski i nesvjesno umanjuje vrijednost te osobe. Ako možemo prvo zamrziti ili omalovažiti osobu kojoj lažemo, to nas štiti od dubljeg pogleda u ogledalo. Rezultat je da lažljivci iz nesvjesne samoobrane pomalo odguruju svoje voljene sa svakom laži.

Često lažima nanosimo bol svima oko nas.

Konačno, lažljivac plaća ozbiljnu cijenu za svoje (prethodne) prijestupe. Žonglirati velik broj laži može ozbiljno opteretiti mentalne kapacitete i učiniti čovjeka socijalno anksioznim – svaki susret s drugima je prilika da bilo koja od tih laži bude razotkrivena. Ta zabrinutost je u potpunosti opravdana. Jednom kada je uhvaćen u laži, lažljivcu je iznimno teško rehabilitirati reputaciju. Ovo je strah s kojom se on svako jutro mora suočit: “Hoće li danas biti dan kada me razotkriju?”

Zašto onda uopće lažemo?

Najkraći odgovor: jer nam se isplati. Ili barem jer nam se tako čini. Laži uistinu mogu biti korisne, te vještina laganja je jak alat u džepu modernog čovjeka.

Razlozi za laganje su raznovrsni i situacijski. Ipak, čini mi se da je većina laži omogućena manjkom poštovanja ili motivirana strahom od posljedica. Također, neki ne znaju kako kvalitetno iskomunicirati istinu. Taktičnost je vještina koju mnogi nisu pravovremeno usvojili, stoga u trenucima kada je istina na visokoj cijeni, mnogi ljudi su uhvaćeni nespremni.

Isto tako, laganje može biti dio komunikacijske navike. Ovo je posebno vidljivo kod ljudi koji su proveli velik dio svog života u sustavu gdje su nakon laganja potapšani po glavi, a nakon iskrenosti po obrazu. Ovakvi uvjeti nisu rijetki, što po mom mišljenju puno toga objašnjava.

Neke životinje i biljke mogu “lagati” koristeći kamuflažu i mimikriju. Primjerice, kanibalske krijesnice “pozivaju na večeru” mužjake drugih vrsta krijesnica imitirajući specifično treperenje zavođenja njihovih ženki. Jedna vrsta orhideje svojim mirisom, izgledom i teksturom imitira plodnu ženku ose. Nakon što zavarani mužjak ose odradi svoju vanbračnu dužnost s takvom orhidejom prelazi na drugu, koju usput opraši. Sveprisutnost obmanjivanja u živom svijetu ukazuje da nismo jedina vrsta u kojoj su jedinke imale koristi od ostavljanja krivih dojmova svojim metama. Budući da je jasno da prevaranti prosperiraju u određenim situacijama u prirodi, vjerojatno je i nama evolucija utisnula određenu razinu sklonosti laganju u genetski kod. Ovo je u skladu s jednom starijom studijom gdje je utvrđeno da su jednojajčani blizanci sličniji u tendenciji ka laganju od dvojajčanih.

Evolucija nije podjednako pogodovala razvoju svih oblika kamuflaže.

Jedno je jasno, gdje god da sposobnost obmanjivanja prosperira, očekuje se da će konkurentne jedinke (iste ili druge vrste) biti pod pritiskom razviti sposobnost detekcije obmane. Generacijska bitka između lažljivaca i njihovih detektora izoštrava obje sposobnosti. Ovo traje dok se ne dogodi obrat koji laž učini potpuno nedetektibilnom. Princip je jednostavan: ako prvo možeš sebe uvjeriti da nešto nije laž, tvoja meta nema što za detektirati. Tvoje akcije i riječi nemaju što za odati. Stoga neizbježno, gdje je obmane, vjerojatno će biti i samoobmane.

Samoobmana

Siguran sam da ste naišli na ljude za koje apsolutno znate da sami sebi lažu. Ilustrativni primjer moći samoobmane je Anton-Babinski sindrom. Ljudi koji pate od ovog poremećaja su efektivno slijepi, ali to ne znaju. Dapače, često ne reagiraju na pokušaje da im se to objasni. Hodaju svijetom misleći da vide normalno, dok se u stvarnosti doslovno spotiču o predmete i zabijaju u zidove. Ne bi bilo začuđujuće da ovakva osoba zaluta u kuhinju misleći da je u kupaonici te, nakon što obavi nuždu u štednjaku, pokuša oprati zube žlicom. Malo je bizarnijih pojava u ovom svijetu od ovoga. Ovaj poremećaj ilustrira do koje razine je moguće da nas naš vlastiti mozak zavara.

Primjer koji vam je možda poznatiji su snovi. Jednom sam sanjao da sam šetao parkom u New Yorku, gdje sam naišao na svoju majku. Mama je bila dvostruko veća od mene, te je radila kao berač jagoda. U sljedećem trenutku je zazvonilo školsko zvono, te je počelo predavanje koje je držao Donald Trump o tome zašto jagode rastu na drveću. Kada sam digao ruku i pitao zašto je moja mama u New Yorku, Trump je postao Hillary Clinton koja mi je odgovorila da je to zbog poreznih zakona u Zambiji. Niti jedan tren u ovom bizarnom snu ja nisam bio svjestan njegove bizarnosti. Ovo ilustrira još jednu bizarnu karakteristiku našeg mozga – osim što nas može obmanjivati, može u potpunosti inhibirati našu skepsu prema događajima i vjerovanjima koja ne bi trebala biti moguća.

Srećom, dok smo budni i neuralno zdravi, samoobmana se odvija u manjoj mjeri (iako, više nego vjerojatno mislite). No, kako je uopće moguće samog sebe zavarati? Ako primijetim da se spremam zavaravati samog sebe, zar ne bi to uništilo iluziju koju pokušavam sebi stvoriti? Ovaj paradoks implicira da je samoobmana moguća samo ako nam mozak uskrati informaciju da želimo zavarati sami sebe. Iz tog razloga, iako možete prepoznati samozavaravanje kod drugih, vjerojatno puno teže to prepoznajete kod sebe. Nekima je ta iluzija toliko snažna da je cjeloživotni suputnik.

Samoobmana ima funkciju sakrivanja znakova neiskrenosti od meta laži. Ako prvo sami povjerujemo u vlastitu laž, naše ponašanje automatski prestaje biti sumnjivo. Mi se efektivno ponašamo kao iskrena osoba u tom trenutku. Naravno, negativne posljedice samoobmane su iste kao i prethodno navedene posljedice na druge ljude. Stoga, ako želite izbjegavati lagati samome sebi, najbolje je izbjegavati okidač te pojave – laganje drugima.

Bulšit u post-činjeničnom svijetu

Zamislite se kako šetate ulicom i iznenada vam nepoznati zamaskirani muškarac uperi pištolj u glavu. Nakon što mu date sve što imate u džepovima, on ne spušta pištolj. Umjesto toga, glasno se izdere “ZAŠTO ME PRATIŠ?”. Naravno, prvi put u životu vidite ovog čovjeka, ali ne čini vam se kao da je spreman voditi racionalnu raspravu. Loš tajming govora ili šutnje može biti koban. Je li vam u tom trenutku uopće bitno što je istina? Naravno da nije, vaše sljedeće riječi su motivirane pukim preživljavanjem. Službeni izrazi za vrstu komunikacije u koju ćete se upustiti su bulšit (eng. bullshit) ili kenjaža. Problem nastaje kada pojedinac svakodnevno bira ovaj oblik diskursa.

Za razliku od laganja, bulšit je oblik komunikacije gdje je, privremeno ili trajno, vaše poštovanje prema istini narušeno ili uništeno. Kao što svi lažemo, isto vrijedi i za bulšit. Dapače, pervazivnost ovog ponašanja u današnjem svijetu je prvo dovela do razvoja znanstvenog izučavanja filozofije bulšita, a od nedavno i psihologije bulšita. Danas riječ “bullshit” možete naći u stotinama znanstvenih časopisa kao legitiman pojam rasprave i istraživanja.

Bulšit nije oblik laganja jer lažov mora na umu držati što je istina, te strateški organizirati svoj govor da ostavi krivi dojam o tome što je istina. Bulšiteri izbacuju kombinaciju ispraznih, neprovjerenih ili pompoznih pseudofraza sa svrhom da sebe predstave u željenom smjeru, te redovito zloupotrebljavaju pravila civilizirane komunikacije kako bi ju maksimalno opstruirali.

Primjerice, u raspravi s bulšiterom, tražit će od vas dokaz ili detaljnu definiciju gotovo svakog pojma kojeg koristite. Iako je pravilo civilnog diskursa da trebate moći potkrijepiti svoje teze, nerazumno otežavajuće je tražiti definiciju riječi “ljubav” ili dokaz za tezu da “gotovo svi lažemo”. Budući da je prepoznati i opovrgnuti bulšit eksponencijalno teže nego proizvesti ga, bulšiter će neibježno to eksploatirati. Zasut će vas s velikim brojem neprovjerenih ili neprovjerljivih podataka odjednom te pokušati zakomplicirati jednostavne pojmove kako bi vas naveo da se osjećate nekompetentnim za raspravu. Znate da ste bili u razgovoru s bulšiterom ako ste izašli iscrpljeni, s osjećajem da je razgovor bio nekonstruktivan i da je doveo do samo još veće konfuzije u vama.

Primjeri bulšita su vidljivi u svakoj domeni ljudskog djelovanja, posebno u medicini, nutricionizmu i geologiji. Evo vam par ekstremnih primjera iz svake. Homeopati tvrde da što je manje aktivne tvari u smjesi, to je ona potentnija. Bretarijanci tvrde da nam hrana (možda i voda) nije potrebna za život. Od nedavno smo vidjeli ponovno buđenje apsurdne ideje da je zemlja ravna. Bulšit je oduvijek prisutan u politici, te vjerojatno nikome nije problem sjetiti se svog najdražeg primjera (moj je ispod).

“Ako imate vjetrenjaču bilo gdje blizu svoje kuće, čestitam – vaša kuća je upravo izgubila 75% svoje tržišne vrijednosti. Osim toga, kažu da njen zvuk uzrokuje rak.”stvarna izjava Donalda J. Trumpa (3. travnja 2019.)

Zašto bulšitamo, te zašto ovaj modus komunikacije postaje sve popularniji u današnjem post-činjeničnom svijetu (gdje je bulšit normaliziran i učestao), je predmet spekulacija. Harry Frankfurt u svojoj knjizi ovaj trend pripisuje okolini koja zahtijeva da glumimo znanje koje nemamo, te rastu popularnosti relativističke i anti-realističke filozofije. Drugi autori post-činjenični svijet pripisuju kombinaciji megatrendova poput političke polarizacije, pada povjerenja u znanost, nekonzistentnog medijskog izvještavanja, porastu ekonomske nejednakosti i padu socijalnog kapitala.

Kako (p)ostati iskren u ovakvom svijetu?

Smatram da, u duhu ovog članka, ovo pitanje zaslužuje iskren odgovor: nisam sasvim siguran. Ne mogu reći ni da sam ja paragon iskrenosti ili da sam skroz sposoban spriječiti vlastiti ili prepoznati tuđi bulšit. Svakodnevno uhvatim sebe u barem jednoj laži, često prekasno. Međutim, moram si priznati da sam daleko iskreniji danas nego prije sedam godina kada sam prvi put odlučio poraditi na tome. Stoga, ponudit ću vam nešto što mislim da bi moglo funkcionirati.

Prvo, samo zato što nas okolina krivo uvjetuje da lažemo, ne znači da ne možemo utjecati na takvu okolinu. Distanciranjem od poznanika i prijatelja koji su me indirektno poticali na laganje sam dolazio sve manje u napast refleksno lagati. Počeo sam poštovati ljude koji vole čuti istinu čak i kad ona boli, te sam se vremenom s njima zbližio. Takvi ljudi su izvlačili najbolje iz mene. Dakle, prvi korak bi bilo pokušati promijeniti okolinske pritiske tako da se maknete iz situacije koja vas potiče na laganje, i voljno se premjestite u situacije gdje je lako biti iskren, ili ste čak možda na to prisiljeni.

Drugo, držite na umu da istina ne mora nužno biti bolna. A kada neizbježno jest, njen udarac uvijek može biti ublažen. Spomenuo sam ranije socijalnu vještinu taktičnosti. Razmišljanje kako preformulirati istinu da ona bude probavljivija je izvrsna kognitivna vježba, posebno ako se prakticira svakodnevno. Pri tome bi se trebalo oduprijeti iskušenju primjene taktičnosti kao sredstva neiskrenosti. Poanta je reći cijelu istinu, ali dostaviti ju na način da manje zaboli. Npr. umjesto “debela si u toj haljini”, isplati se reći “mislim da ti ova haljina ne stoji, probaj neku drugu” (osim ako je uistinu debela, tada vam sretno bilo). Dakle, drugi korak bi bio poraditi na vlastitim vještinama komuniciranja teških istina.

Treće, isplati se “očistiti” se bremena većih laži iz prošlosti. Ako smatrate da ste nekoga predugo zavaravali, skupite hrabrosti i recite im istinu. Iz mog iskustva su ljudi često receptivniji na iskupljenje nego što očekujemo. No čak i ako to nije slučaj, posljedice koje ćete trpiti su uglavnom vrijedne trampe za mentalno zdravlje koje dolazi s neopterećenošću grižnjom savjesti i potrebom održavanja starih laži. Predlažem da ovu opciju koristite odgovorno.

Konačno, osobno mi uvelike pomaže konstantno se podsjećati zašto se laganje ne isplati. Iz nekog razloga, kao da je to lekcija koju moj mozak stalno želi zaboraviti. Stoga se redovito u svojoj memoriji vraćam na trenutke kada sam požalio zbog svoje neiskrenosti. Ljudi s više volje od mene si mogu ostaviti podsjetnike pokraj kreveta ili u novčaniku. Ako tražite ideju za tetovažu, ovo bi bio dobar kandidat.

Kako god bilo, ovim putem apeliram da, ukoliko posjedujete dobru volju, da ju usmjerite ka iskrenijoj komunikaciji. Čini mi se da ovom svijetu očajnički nedostaje ljudi koji se mogu oduprijeti iskušenju zaobilaženja istine.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Zgodić, mag. psych., Ivana Blašković, univ. bacc. psych., Matea Jukić, mag. psych., Vladimir T. Katušić, mag. psych., Tea Tončić, univ. bacc. psych. i Tajana Ninković, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Nekada nam nije u interesu da drugi znaju istinu. U tim trenucima prečesto posežemo za nekom vrstom laži. U ovom…

Objavljuje Psihološki prostorPonedjeljak, 1. ožujka 2021.

One thought on “Laži i ostali neprijatelji stvarnosti

  1. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati u sljedećim FB grupama:

    Psihološke teme
    https://www.facebook.com/groups/1402223563343936/permalink/3122014118031530/

    Biti psiholog u Hrvatskoj
    https://www.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3881310718574945/

    Psihološki prostor- grupa za čitatelje
    https://www.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/890456068397654/

    Savjeti psihologa
    https://www.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/938612146946677/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza Ψ
    https://www.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3952283774835528

    Psiholozi
    https://www.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3911244638899060/

    Forum psihologa- članova komore
    https://www.facebook.com/groups/1894214417515945/permalink/2822619531342091/

    Za ljubitelje psihologije i psihologe
    https://www.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/4089176287792418/

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.