Pitanje:
Jesu li mladi, adolescenti, zapostavljeni u ovoj koronakrizi? Pričamo li o njima dovoljno?
Odgovor:
‘Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali’
Već godinu i par dana traje „novo normalno“ – situacija uzrokovana pandemijom COVID-19 virusa koja nam je svima promijenila živote. Stavila na naša lica i fizičke maske, promijenila način na koji se pozdravljamo i družimo s drugima. Promijenila zdravstvenu sliku svijeta, promijenila BDP, gospodarstvo, radna mjesta. Promijenila prihode kućanstva, način školovanja i obavljanja radnih zadataka. I koliko god će ovaj period biti zanimljiv nekim budućim povjesničarima čovječanstva, nije nimalo ugodno živjeti ovakve živote – distancirane, uskraćene za neka mala veselja, napete i krizne.
Portali, pa tako i ovaj naš, obiluju savjetima, idejama, preporukama kako da si pomognemo, kako da pomognemo djeci, kako da izguramo ova vremena krize, što to kriza uopće jest, kako da se nosimo sa stresom. U svim tim pisanjima i strahovanjima oko toga što nam budućnost donosi, brige za djecu i starije, gospodarstvo, obrazovni i zdravstveni sustav i kako ćemo pregurati ovaj period, nekako zaboravljamo na jednu populaciju koja šuti negdje u kutu i čeka da se svi drugi „namire“ pa da i njih obasja svjetlo. Ta populacija su adolescenti – srednjoškolci i studenti, koji su nekako u svim ovim planiranjima i brigama ostali zapostavljeni. A na njihova leđa će pasti teret da ovo društvo – i zdravstveni i obrazovni i gospodarski sustav – iznesu iz krize.
Citirajući psihijatra Roberta Torrea možemo reći da „adolescent nije više dijete, a nije ni odrasla osoba. Najčešće ni sam ne zna tko je i što je. Zna da je zbunjen, izgubljen, nesiguran, ranjiv, razdražljiv. Zna o svemu ponešto, a o ničemu sve. Više bi htio nego mogao. Zna što neće, a ne zna što hoće. Svega mu je dosta i istodobno mu ničega nije dosta“. Iako postoje puno znanstvenije definicije adolescencije, iz ove je vidljivo da je ovo period previranja, učenja, razvijanja, ispitivanja, pregovaranja, griješenja, popravljanja, traženja identiteta i odbacivanja autoriteta.
Da bi jedan adolescent uspio sve to odraditi, potrebna mu je okolina koja će ga dijelom izazivati na promjeni a dijelom čuvati u sigurnosti. Okolina koju im je ova pandemija uskratila. A samim time uskratila i neprocjenjiva iskustva koja će ih naučiti kako pogriješiti, kako popraviti situaciju, kako i kada se postaviti te kako i kada popustiti.
NOVO NORMALNO I MLADI
A što je to pružila zadnja godina našim mladima? Zatvorene kuće i fokus na digitalne živote, dok istovremeno od njih tražimo da se snađu u stvarnom životu? Smanjenje prevažnih socijalnih odnosa dok istovremeno od njih tražimo da imaju razvijene socijalne vještine? Uskraćivanje svih iskustava i ludosti mladosti dok od njih tražimo da budu zreli i odgovorni, a da nisu osjetili kako to biti nezreo i neodgovoran?
Iz pozicije odraslih smatramo da „Što će biti ako ne idu na jedno maturalno putovanje“ ili „Nije strahota ako maturanti nemaju maturalnu zabavu, ima i većih problema“. I istina je, nije to najgora stvar koja se može desiti. Ali nije istina ni da je beznačajna. Posebno kada imate 18 godina i kada vam je taj događaj neusporediv s ičime što ste do sad proživjeli. Ukoliko pokušavamo utješiti mlade s time da će se još naputovati i nadružiti nemojmo zaboraviti da je jedna od odlika adolescentskog mišljenja „ovdje i sad“, da su ciljevi i planovi kratkoročni i promjenjivi. I da će se nešto desiti nekada u budućnost ništa ne znači, ukoliko se ne događa sada. A osim toga, koliko je u ovo pandemijsko vrijeme opravdano obećati nekakvo putovanje kroz par mjeseci kad ne znamo koji će nas soj COVID virusa pogoditi sljedeći.
Iskustva su to koja „malo stariji“ često prepričavaju s osmjehom jer zafrkancije s razredom, kolegama sa fakulteta, ljubavi na maturalnoj zabavi ili izlascima vam ostaju s nama do kraja života. Iz pozicije odrasle osobe, poznanstva i prijateljstva iz mladenačke dobi danas su mi korisna iz više razloga – naučila su me što želim od života i prijatelja a što ne, ali i danas u mom gradu ljude moje generacije prepoznajem i komuniciram s njima lakše i jednostavnije upravo radi zajedničkih iskustava koje smo dijelili kao srednjoškolci ili studenti. A današnji mladi? Novi srednjoškolci nisu ni upoznali kolege iz razreda, osim po „nicku“ na digitalnim alatima za online nastavu. Novi studenti nisu imali niti jedan pravi izlazak, razmjenu skripti, zajedničko učenje do ranih jutarnjih sati.
NE DAM NIŠTA, A TRAŽIM SVE
Zadnja godina dana je uskratila mladima tolika iskustva pod razlogom (ili izgovorom) očuvanja zdravlja da se pitam je li fizičko zdravlje stvarno toliko bitnije od mentalnog? Koliko će se još razvojne potrebe mladih zanemarivati, a na njihova neizvježbana leđa staviti kroz par godina očekivanje da budu zreli i odgovorni. Zašto neizvježbana? Jer im ovo vrijeme ne daje priliku izvježbati stvarni život, što je primarni cilj adolescencije.
Mogu li izlaziti van svaki vikend, pa povremeno popiti i previše kako bi naučili gdje su njihove granice? Ne mogu, pa onda kod onog jednog izlaska na koji imaju pravo u par mjeseci konzumiraju toliko alkohola da ugroze svoje zdravlje, jer moraju nadoknaditi sve neodrađene izlaske. Mogu li otići s prijateljima na kampiranje ili putovanje pa onda zvati roditelje da dođu po njih jer nemaju više novaca? Ne mogu, pa onda ni ne znaju vrijednost novca i koliko je važno odvojiti određenu sumu za osnovne fiziološke potrebe, a ne samo za najnovije Nike ili Adidas patike. Mogu li mijenjati prijatelje radi promjene glazbenog ukusa i nalaziti nove ljude, upoznavati djevojke i dečke u koje će se zaljubiti pa se poneki i razočarati? Opet ne mogu, jer nemaju gdje.
Važnost vršnjačkih odnosa za izgradnju identiteta, samopouzdanja, samopoimanja, komunikacijskih i socijalnih vještina je neupitna. Ali pravih vršnjačkih odnosa, s pogledima s jednog kraja parka/kafića/trga prema drugom, sa stvarnim dodirima, razmijenjenim porukama koje uključuju neverbalnu komunikaciju koja nije ograničena na emoticone. Vršnjački odnosi koje nam nudi pandemijska godina kod mladih uglavnom razvijaju brzinu tipkanja riječi po sekundi, poznavanje gifova i emoticona na komunikacijskim kanalima i vještine filtriranja fotografija. A one prave lekcije virtualni odnosi ne uče.
BUNTOVNA GENERACIJA KOJA SE NE SMIJE BUNITI
Mladi se bune protiv svega – uvijek su se bunili, uvijek će se buniti. Uostalom, to je jedan od razloga zašto društvo napreduje. A danas čak ni ta buna nije dozvoljena, jer bunom protiv načina života koji živimo ugrožavamo zdravlje, svoje i svojih bližnjih, pa uz tu bunu mladima namećemo osjećaj krivnje radi toga što – gle čuda – misle samo na sebe.
Na razvojne frustracije kojih ima u adolescenciji mali milijun, dodajemo još frustracija i ograničenja, a onda se ljutimo na mlade što su frustrirani. I što ne razumiju ozbiljnost situacije. Budimo realni – bila pandemija ili ne, nikada mladi nisu razumjeli „ozbiljnost situacije“. Niti su trebali. Mladi bi trebali biti – mladi. Radoznali, buntovni, znatiželjni. Trebali bi biti neoprezni, impulzivni, optimistični, svemogući. Trebali bi.
Samo se nadam da se od današnjih generacija, kada sve ovo prođe, neće očekivati da će imati znanja i iskustva kao i neke prethodne generacije mladih koje su smjele biti radoznale, buntovne, neoprezne i svemoguće. Iako, s obzirom da mentalno zdravlje, ne samo mladih, nije u fokusu ove pandemije, nisam sigurna koliko je moja nada realna.
autorica teksta: Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.