O bakinom nosu, tatinoj bradi i maminim očima: Kad roditelji projiciraju.

By | 05-03-2021
  • 144
    Shares
Matea Blažević, mag. psych., autorica teksta

Često
Ljuti smo na druge ljude
Jer ne čine ono
Što je trebalo da sami učinimo za sebe
– Rupi Kaur, Sunce i njegovo cvijeće

Obiteljska okupljanja u mom djetinjstvu nisu bila česta, ali bila su glasna i raspravljačka, uz miris bakine kuhinje i turske kave. Djeca u obitelji mogla su birati igru ili prisluškivanje odraslih razgovora. Gotovo uvijek  birala sam igru, odrasli su mi bili dosadni. Osim kada su i odrasli posvetili pažnju nama i našoj dječjoj igri, tada sam ih pažljivo promatrala i slušala. Tog popodneva igra je bila posebno zanimljiva, a odrasli tiši nego inače. Igrala sam se s jednom od mlađih sestrični koja je na sve moguće načine pokušavala osvojiti moju pažnju. Umjesto da ju ignoriram, zanimalo me što će sve napraviti da dobije ono što želi. U jeku igre, njen tata je povikao  da me upozori: “Pazi s njom, ona je zločesta manipulatorica i napravit će sve samo da dobije ono što želi”. Tu je igra stala.
Ovakva intruzija u naš dječji svijet naglo je prekinula igru, djevojčica se povukla, postala tiša i nevidljivija.
Nije bilo smisla da mu objašnjavam da je pogriješio i da sam ja ta koja manipulira da vidim što je sve njegova kćer spremna napraviti jer mi je bila zanimljiva i draga.

Od najranije dobi, u djeci vidimo dijelove nas

Jung je nekoć rekao da “sve što je nesvjesno u nama, otkrivamo u susjedu te se prema njemu ponašamo u skladu s tim”.  Zaboravljamo da su taj susjed često naša djeca. U njima vidimo bakin nos, tatinu bradu i mamine oči. Odnosno, već od najranije dobi u djeci vidimo dijelove nas samih, od tjelesnih obilježja do osobina ličnosti. Na ovaj način djeca nam služe kao zrcala u kojima se ogledaju dijelovi nas kojih smo ili potpuno nesvjesni ili polusvjesni. Ovaj mehanizam projekcije duboko je ukorijenjen u nas kao ljudska bića.

Projekcija ne živi samo u psihoterapiji

Projekcija je pojam kojeg  uglavnom povezujemo s prostorom psihoterapije, i to najčešće kao nešto negativno. Rijetko kad o njoj razmišljamo kao o svakodnevnoj pojavi, posebno u roditeljstvu. Ipak, sastavni je dio našeg života pa tako i roditeljstva. Često možete čuti roditelje da komentiraju kako je njihova beba danas posebno nervozna, što možda je i nije istina. Zapravo, istina je da ne možemo znati sa sigurnošću dok ne provjerimo, što je kod beba teže jer nam još ne mogu reći. Istina može biti i da je roditelj tog dana zaposleniji i napetiji pa dijete zapravo zrcali svog roditelja koji nije svjestan vlastite napetosti i nervoze te ju prebacuje na dijete. Prebacivanje nesvjesnih stanja  upravo je osnova projekcije. Zvuči poznato? Pitate se kako je moguće biti toliko nesvjestan da ne primijetite vlastitu napetost? Kad god se ovo pitam, sjetim se Marka koji je išao sa mnom u prvi razred osnovne škole. Marko je bio živo dijete, zaista živo dijete. Nije mogao sjediti mirno u klupi, stalno je upadao u riječ, povremeno je bježao iz razreda kroz prozor, a meni je “zaradio” moje prvo šivanje  kad je zavitlao neku igračku koju je ponio taj dan u školu i u ljutnji zbog ocjene bacio ju  iza sebe. Igračka je našla svoju metu, moju bradu. Danas bi i vrapci na granama pjevali da se možda radilo o ADHD-u kod Marka, no tada se o tome nije toliko pisalo niti raspravljalo. Markovi roditelji su njegovu živahnost “liječili” kaznama, kritikama, disciplinom, i vjerujem, povremenim batinama. 

Nesvjesni smo sebe

Današnji pristupi u psihologiji  suočili bi Markove roditelje s njihovim nestrpljenjem, pretjeranim očekivanjima i Markovom, ali i njihovom,  potrebom za pomoći. Tada, roditeljsko nestrpljenje, koje je povremeno eruptiralo u agresiju, uvelike je ostajalo nekonfrontirano, a osjećaji koji su se krili iza tih postupaka ostajali su, vjerojatno, nesvjesni. Na taj način, Markovo je nestrpljenje stalno dolazilo u prvi plan, maskirajući činjenicu i da su Markovi roditelji vjerojatno nestrpljivi, ali nesvjesni toga. U današnje vrijeme agresivne roditeljske ispade zamjenjuju vikanja i kritiziranja. Često nakon toga uslijede osjećaji krivnje te obećanje sebi kako moramo biti bolji roditelji. Ono nesvjesno što je dovelo do situacije, opet, ostaje skriveno te u sljedećoj napetoj situaciji izlazi van kao direktna ili indirektna optužba da je druga strana kriva za našu reakciju. I eto nas u krugu projekcije.

Dakle, možemo biti nesvjesni sebe i svojih osjećaja. To nije nešto što se događa drugima, susjedima, prijateljima. Pitanje je samo do koje mjere i što s tim želimo učiniti.

Otkada je Svijeta postoji i projekcija

Projekciju je popularizirao Sigmund Freud krajem 19. stoljeća, definirajući ju kao obrambeni mehanizam osobe koja se brani tako što svoje neprihvatljive osjećaje, misli i stavove pripisuje drugima oko sebe. No, projekciju se kao psihološki fenomen spominje već u  židovskom Talmudu i kršćanskom Novom zavjetu (evanđelje po Mateju).

Jungova psihoanalitička teorija u srž ove teme stavlja arhetip sjene, koja po Jungovom tumačenju može biti tamna i zlatna sjena. Najjednostavnije rečeno, sjena predstavlja nesvjesni dio nas kojeg često projiciramo u druge. Odnosno, u drugima vidimo ono što kod sebe ne želimo priznati i prihvatiti. Projicirati možemo svoje nepriznate mane (tamna sjena), ali i nesvjesne vrline (zlatna sjena).

Djeca koja nose tamnu i zlatnu sjenu

Zahtjevnija, glasnija i življa djeca češće će ponijeti tamnu sjenu u obitelji jer svojim temperamentom i ponašanjem izvlače na površinu  naše unutarnje zahtjevnosti koje smo možda zanemarili i zaboravili. Neprihvaćanjem tog našeg nesvjesnog unutarnjeg svijeta, lako je ostati u uvjerenju da je dijete kojeg odgajamo jednostavno “nemoguće”. Struke koje se bave mentalnim zdravljem i zaštitom djece su učinile puno u proteklim desetljećima kako bi obrazovale širu javnost da takva djeca nisu zločesta, ne zaslužuju batine zbog svog izražavanja već traže jasnije vodstvo uz puno strpljenja. S obrazovanjem agresivnije roditeljske erupcije polako iščezavaju. To možete primijetiti u dječjem parku svaki put kada neki roditelj povisi ton na svoje dijete i plaća cijenu u osuđujućim pogledima ostalih roditelja. No, naši nesvjesni mehanizmi i projekcije ipak opstaju i sele se u manje vidljiva i opipljiva ponašanja. Upravo je zato toliko važno povremeno uranjanje u vlastite unutrašnje svjetove, čije manifestacije vidimo u projekcijama koje imamo na našu vlastitu djecu.

Projekcija i zlatna sjena

Možda ste pomislili da je zlatna sjena sigurno bolja opcija od tamne sjene, no prevarili biste se. Prije nekog vremena u savjetovanje mi je dolazila darovita djevojčica s jasno izraženim umjetničkim talentima. U svojoj obitelji i okolini je toliko iskakala svojim talentima da je ponijela zlatnu sjenu svoje okoline. Bila je obožavana, od nje se očekivao velik uspjeh, onakav kakav nije postigao nitko koga znaju. Naravno, to dijete je uz zlatnu sjenu ponijelo i veliki pritisak da ispuni sva ta očekivanja. Neispunjena osobna očekivanja njene okoline, ali vjerojatno i neizraženi i nerazvijeni talenti koje su i drugi članovi njene obitelji imali, a nisu slijedili,  činili su osnovu zlatne sjene. S pretjeranim pritiskom i očekivanjima, kod djevojčice javili su se i strahovi. Obitelji ove, sad već djevojke, trebalo je vrijeme i upornost da osvijeste kako upravo takva očekivanja pridonose problemima s kojima se njihovo dijete nosi. Takva i slična očekivanja u svojoj srži nose projekciju naših neispunjenih snova koje onda prebacujemo na svoju djecu i (potajno) očekujemo da ih ona ispune.

Projekcije koje nosimo nikoga ne čine sretnima, one nas razdvajaju čineći naše odnose manje stvarnima i manje ispunjavajućima. One nam magle vid da doživimo dijete koje odgajamo onakvim kakvo ono uistinu jest. Tek kada smo u stanju sagledati vlastite projekcije, povući ih iz kontakta i sagledati odakle dolaze, tek tada se nalazimo na stvarnoj polaznoj točki za naš odgoj i usmjeravanja koja želimo prenijeti svojoj djeci, u skladu s našim uvjerenjima i vjerovanjima koja su ukorijenjena u iskrenoj želji da volimo. 

U roditeljstvu ovo posebno dolazi do izražaja jer svako dijete, kao što smo to nekoć i mi trebali, traži svoj put te treba svoje roditelje da ga sagledaju s ljubavlju bez pritiska prošlosti.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak:  doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Zgodić, mag. psych.Ivana Blašković, univ. bacc. psych.,  Iva Jakšić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Tajana Ninković, mag. psych. i  Laura Martinić, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Projekcija je svakodnevna stvar. Kako ju osvijestiti u roditeljstvu?

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 6. ožujka 2021.