Art dnevnici: Odlazak

By | 13-07-2021
Anđela Mijić, autorica teksta

Što da kaže čovjek koji odlazi?

U koji zakutak prašine da se sakrije?

Ispod kojeg okvira, iza kojih više rešetaka da se zatvori?

Što da kaže čovjek koji misli?

Što da kaže čovjek pod težinom vlastite misli?

On šuti, svega svjestan, i odlazi još jednom s mučaljivim stijenama posred srca.

Photo by Anđela Mijić

Svijet, otkad prvi put čovjek kroči na njega, traži od njega da se rastaje. Čovjek bi htio trajati. Čovjeka bi htio da sve traje: lica, pokreti, ulice. Čak i ulice.

Čovjek najviše čezne za onim što je najviše mrzio i to je njegovo prokletstvo.

To što jest.

On čezne za nekim dobrim starim vremenima koja i nisu bila toliko dobra.

Nad mračnim dubinama sjeta prelazi njegovo lice.

Jesen, i kava s aparata, i nedostatak žličice, i kašnjenje, i dim, i crna rupa, i sreća što još ima protiv čega se buni. Jer jednom kad se upadne u kolosijek s njega se teško silazi.

I ja više ne znam hoće li mi zaista nedostajati ta vremena ili ono što su ona predstavljala, hoće li mi zaista nedostajati ta vremena i sve te naše male stvari ili sve ono što smo mi tada bili, a više nećemo biti. Iz čovjeka uvijek, kad odlazi, provaljuje sentiment.

Neki ljudi odlaze dugo. Opraštaju se. mire. Neki ljudi odlaze naglo, kao pijavice. Zapravo, oni ne podnose duge rastanke, ni rastanke uopće, jer oni ne žele da se mire. Presijecaju pupčanu vrpcu, ali pupak uvijek ostaje. Mi nikada nismo otišli Niotkuda. Naši su odlasci tek uzaludan pokušaj da trajemo.

Djelići naše duše stoje posvuda u našim Životima i vole još neko jutro, neko kroasan od marelice, nečiji smijeh, kuhanje kave i ostale beznačajnosti. Raduju nas snježne kugle, svjetlice i šalovi. Nikada nećemo otkriti koliko ne možemo ne vidjeti i koliko nas boli naša svijest. Koliko prije spavanja mislimo o Bogu (ili o bogu), o čovjeku, o ljudima (jer to nije isto), koliko se stalno pitamo, koliko se trudimo uvijek postupiti ispravno i koliko dugo se saplećemo o vlastite pogreške.

Može li tko reći kako se ispravno odlazi?

Padam po prašini.

Prije nego što sam se zaljubila u mnoge ljude, voljela sam ih. Mogla sam osjetiti njihov pupak. Kada sam se zaljubila u njih, htjela sam nositi svaki križ kao da ne znam kako završava Golgota. Najviše sam, izgleda, voljela sama si zabijati čavle, vraćati se u podnožje i ponovno padati pod križem.

Treba znati pasti.

Kako se ispravno pada? I može li se kako o(p)stati?

Kako se odlazi lako? I kako se zatvaraju vrata jednog razdoblja života?
Gdje žive odrasli?

Koje je novo zanimanje?

Moje cjeloživotno obrazovanje započelo je kada sam imala šest, a da to nisam ni znala.

Smijem li biti hvatač oblaka?

Photo by Anđela Mijić

Smiješno, nosim jedini preživjeli kaktus, šalice i kamenčiće.

Kada bi se barem moglo živjeti od jedino preživjelog kaktusa, šalica i kamenčića. Školjke sam bacila.

Moja snježna kugla znači više od izmišljenih poslova, njihova vječnog trajanja i varijacija na temu. Zaista je važno postati direktor banke, ravnatelj škole, programer. Živjeti za stan i režije, sudjelovati u globalnoj prevari da je dobro što imamo krov nad glavom i što jesti i usto si možemo priuštiti i godišnji. Blagodati kapitalizma bez humanizma.

Gdje žive odrasli?

To su uplakana djeca, čije su suze, kada više nisu mogli plakati, postale bore.

Moj sentiment je glupost, tričarija, treba preživjeti.

Koga briga za kaktuse i školjke?

Ionako više nitko nije budan.

Ti, trebaš stisnuti zube i otići, prerezati još jednu pupčanu vrpcu, preživjeti bol još jednog pupka i prestati hvatiti oblake. Možda ti padnu na glavu, a to boli.

Photo by Anđela Mijić

Što da kaže čovjek koji odlazi?

U koji zakutak prašine da se sakrije?

Čovjek koji odlazi zna da je život jedan veliki odlazak.

On sa svakim odlaskom razmišlja o nepomirljivosti nepoznatih svjetova.

Otud tolika težina njegova odlaska.

Sa svakim odlaskom njegova duša kida se i kida.

Čovjek, sa svakim odlaskom, uviđa da ništa ne može trajati. Čovjek, sa svakim odlaskom, odustaje od svoje goruće želje da nešto učini vječnim. Svaki je odlazak stijena posred srca jer zna da se mora rastati, a on je samo htio da traju: zidovi, prijateljstva, ljubavi, životi, tapiserije. Čovjek će na kraju umrijeti od svoje sjete za Sitnicama.

Jedan mladić o kojem ne znam ništa, a znam sve, jedna pjesma koja j jednom ujedinila tri svemira, jedna djevojka koja nije voljela zagrljaje, a onda te zagrlila tako da si plakala jer si mislila da te (više) ne voli, druga djevojka s kojom si voljela kišu, treća djevojka koju si ti zagrlila prva, još jedan mladić kojemu si vidjela dušu i kojega i voljela isto tako jako da on to nije znao, i ti, koji si me jedini uistinu vidio.

Kada dođe vrijeme, neka se naglo presiječe moja pupčana vrpca.

Čuvaj moj pupak. Obriši prašinu i nemoj nikada prestati biti hvatač oblaka.

Ja ovako odlazim.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Ljudska potreba za sigurnošću, stabilnošću i predvidljivošću predstavlja jednu od najvažnijih potreba prema Maslowljevoj…

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 14. srpnja 2021.