Odražava li homofobija prikrivene homoseksualne tendencije ili se radi o nečemu drugom?

By | 06-11-2020
  • 111
    Shares

Tema homofobije u današnje je vrijeme postala aktualnija nego ikad. Neka istraživanja pokazuju da homofobija odražava prikrivene homoseksualne tendencije. No, ne slažu se svi oko takvih nalaza. No, unatoč ovom naslovu, u tekstu koji slijedi ipak se nećemo baviti temom homofobije…

Što ljudi u komentarima kažu na ovaj naslov? A što kažu na članak? Mislite li da su kliknuli i pogledali čime ćemo se u članku baviti? Obzirom na omjer komentara i klikova na članke općenito, mi ne bismo bili previše optimistični oko toga. I ne, ovdje zaista neće biti govora o homofobiji, no u slučaju da vas zanima, naša autorica Natalia uskoro će objaviti članak upravo na tu temu.

Pa, o čemu se zapravo radi?

Ako ste ikad sudjelovali u nekoj internetskoj raspravi pokrenutoj nekim člankom, možda ste primijetili da određen broj ljudi svoje mišljenje iznosi na temelju naslova tog članka. Pojedinci koji će pročitati ovaj članak do kraja, neće ga nužno i lajkati ili podijeliti. Naime, povezanost između čitanja članka i dijeljenja istog na društvenim mrežama vrlo je slaba.

Primjerice, The Science Post prije 2 godine objavio je članak naslova ”Studija: 70% Facebook korisnika pročita samo naslov prije komentiranja” – no kada otvorite članak, dočekat će vas niz besmislenih latinskih rečenica. Čak 127,000 ljudi podijelilo je taj lažni članak!

Objašnjenje ovakvog online ponašanja moglo bi se kriti u načinu na koji je naš mozak opremljen za suočavanje s problemima donošenja odluka.

Jesi li kognitivni škrtac?

Naš mozak voli brze i automatske zaključke – pokušava iz vrlo složene okoline izvući najbolje moguće zaključke uz što manje truda. Prema nekim socijalnim psiholozima, mi ljudi smo ‘’kognitivni škrci’’, jer u različitim situacijama nastojimo upotrijebiti što manje kognitivne tj. mentalne energije, koju štedimo korištenjem tzv. mentalnih prečica ili heuristika. Sigurno ste doživjeli da se ne možete sjetiti neke informacije, ali umjesto da pokušate razmisliti, hvatate mobitel i pitate Google. To je tipični primjer ljudske kognitivne ‘škrtosti’, a ima ih unedogled.

U svakodnevnom životu, određene heuristike mogu nam pomoći pri odlučivanju jer njima postavimo standard prosuđivanja koji razmatra ograničenja kao što su vrijeme, dostupne informacije i kognitivni kapacitet. Ovakva prosuđivanja variraju od situacija kao što su odabir ručka, odluke o tome hoće li liječnik prepisati lijekove za depresiju, pa sve do poslovnih odluka.  

Primjerice, princip korištenja take-the-best heuristike je takav da se pri biranju između 2 alternative, na temelju samo jednog kriterija, odlučujemo za bolju. Pri ovome ignoriramo sve druge kriterije koji bi također mogli biti bitni. Ako za primjer uzmemo kupnju novog stana te smo izbor suzili na dva različita stana, ovisno o tome što nam je najbitnije, u obzir možemo uzeti samo npr. cijenu, a ne i lokaciju, udaljenost od posla, kvadraturu, potrebna ulaganja…

Dakle, iako nam heuristike u svakodnevnom životu mogu uvelike olakšati prosuđivanje, one također mogu dovesti do različitih vrsta pogrešaka, odnosno pristranosti u prosudbi.

Jedna od ovih pristranosti, posebno relevantna za ovaj članak, je pretjerana samouvjerenost – precjenjivanje vlastitih sposobnosti, znanja ili procjena. Još 1977. godine Fischoff, Slovic i Lichtenstein svojim su istraživanjem pokazali kako ljudi mogu biti previše samouvjereni. Svojim su ispitanicima dali parove dviju alternativnih izjava poput:

Ispitanici su morali odabrati točan odgovor te procijeniti kolika je vjerojatnost da je upravo njihov odgovor ispravan. U ovome se istraživanju pokazalo da ljudi precjenjuju točnost svojih odgovora. Na primjer, kada su ljudi izjavili da su 100% uvjereni u svoj odgovor, bili su u pravu u samo 80% slučajeva. Ova pretjerana samouvjerenost smatra se ‘’majkom svih pristranosti’’, a između ostalih, može objasniti i događaje poput potonuća Titanika i Černobilske katastrofe.

ili motivirani taktičar?

Iako smo često vođeni ‘škrtim’ načinom razmišljanja, ponašanja na internetu, kao i sva ostala ljudska ponašanja, uvijek su potaknuta određenom motivacijom. Ako se radi o nečemu nama bitnom, lako prelazimo iz kognitivnih škrtaca u tzv. ‘’motivirane taktičare’’.

Postoje brojni motivi za korištenjem društvenih mreža, poput potrebe za zabavom, traženjem informacija, održavanjem odnosa, potrebe za raspravom i slično. Neka istraživanja pokazuju da se većina motiva za korištenjem Facebooka može svrstati u jednu od 2 glavne potrebe: potreba za pripadanjem i potreba za samoprezentacijom. Kada koristimo Facebook, želimo se povezati s drugima, a to radimo na način da upoznajemo nove ljude i komuniciramo s njima. U tome nas pokreće želja da budemo prihvaćeni, ili želja da nekome pružimo podršku. Osim toga, bitno nam je da izrazimo sebe, i to ne samo one dijelove sebe koje inače pokazujemo, već i neke ”skrivene” dijelove – koje ne možemo ili ne želimo pokazivati u ”real-life” svakodnevici.

Moguće je da se u svakodnevnoj okolini ne susrećemo s osobama koje će nas podržati u našim stavovima. No, društvene mreže daju nam priliku da pronađemo značajno veći broj istomišljenika. Izražavanje svojih uvjerenja online stoga može biti vrlo nagrađujuće – puno više od prikupljanja informacija koje bi nas mogle navesti na preispitivanje naših snažnih uvjerenja.

Stoga potreba za neposrednom društvenom validacijom može objasniti zašto nam je komentiranje ili dijeljenje nekad prva reakcija na objavu ili naslov članka, umjesto čitanje članka. Tu validaciju dobivamo reakcijama (lajkovima, komentarima) drugih na naše komentare, čime širimo svoj socijalni utjecaj i povećavamo sudjelovanje u društvenim aktualnostima – osjećamo da smo ‘’u toku’’.

Koji će motiv kod svakog pojedinca prevladati i voditi njegovo/njezino online ponašanje, ovisi i o razlikama u osobinama ličnosti, no ovdje ćemo se zadržati na nekim mehanizmima koji su nam kao ljudima zajednički.

Online okolina svakome pruža priliku da pronađe svoj glas, neovisno o njegovom/njezinom statusu u stvarnom životu. I dok to pojedincu omogućuje da se izrazi i da se njegovo mišljenje čuje, s druge strane dovodi do fenomena ‘online dezinhibicije – nedostatka zadrške u internetskoj komunikaciji. To se događa zbog povećane anonimnosti i smanjene empatije koje osjećamo iza naših online profila, kao i zbog komunikacije koja nije neposredna već s vremenskim odmakom.

Osim toga, čak i kada smo svjesni statusa i stručnosti druge osobe, u nedostatku govora tijela i fizičkih karakteristika, autoritet te osobe u našim se očima smanjuje. Dok ćemo u stvarnom životu možda osjećati strah od posramljivanja i kazne nekog autoriteta, u online svijetu taj će strah biti minimiziran.

Nego, koliko ljudi zapravo čitaju članke?

Koliko ćemo vremena provesti u čitanju nekog članka, ovisi o odgovorima na sljedeća pitanja:

  1. Koliko su mi ove informacije važne?
  2. Tražim li specifičnu informaciju, novu ili zanimljivu informaciju, ili istražujem temu?
  3. Koliko sam fokusiran/a na ono što trenutno čitam?
  4. Jesam li osoba koja ima tendenciju površno čitati čak i kod visoke motivacije za temu, ili sam orijentiran/a na detalje prilikom čitanja?

Analizom 2 milijarde online interakcija, dobiven je zapanjujuć rezultat – ljudi provode manje od 15 sekundi na pojedinim stranicama 55% vremena provedenog na internetu. Možemo pretpostaviti da prosječna osoba ne može s razumijevanjem pročitati članak u samo 15 sekundi. Prema analizama navika čitanja na internetu, čini se da ljudi pročitaju u prosjeku dvije trećine članka. Pritom ‘’scrollanje’’ po članku nije povezano s dubinom čitanja – možemo doći do kraja članka bez da smo ga pročitali s razumijevanjem. Osim toga, većina podijeljenih članaka nisu uopće pročitani.

Postoje tri glavne strategije prilikom čitanja:

  1. pažljivo čitanje – prolaženje kroz cijeli članak otprilike jednakom brzinom, čitajući sav tekst bez iznimke
  2. selektivno čitanje – pažljivo ali fragmentirano čitanje, pri kojem čitatelj bira podnaslove ili dijelove teksta koji mu se čine zanimljivima i njih čita pažljivo, dok ostale dijelove preskače
  3. skeniranje – prolaženje kroz članak velikom brzinom, slično kao što prolazimo naslovnicom Facebooka ili nekog portala, hvatajući samo najvažnije istaknute informacije

Istraživanja pokazuju da većina ljudi zapravo ne čita članke na internetu, već ih – skenira, što ide u prilog teoriji da ne želimo nepotrebno trošiti svoje vrijeme i energiju online – da smo kognitivni škrci. Skeniranje cijelog teksta je rijetkost, a čak i kad dođemo do kraja teksta – vjerojatno smo neke dijelove preskočili, a neke dijelove skenirali više puta.

A koliko naši čitatelji čitaju članke PP-a?

Kako stojimo s čitanošću našeg portala? Za primjer možemo uzeti članak koji se bavi fenomenom polarne svjetlosti. Ako usporedimo ukupan broj Facebook reakcija s brojem klikova na link, vidjet ćemo da je broj reakcija značajno veći nego broj ljudi koji je zapravo otišao na članak.

Ono što nam pak daje nadu jest to da je prosječno vrijeme zadržavanja na stranicama članaka oko 4-5 minuta. Prema ovome, ako zanemarimo one koji uopće ne odu na naš web, čitatelji koji idu na naše web članke pročitaju ih do kraja (ili se bar nadamo :P).

A whirlpool of poison and flames, odnosno kakav osjećaj ostavljaju hitri komentari 

Dotakli smo se toga na koji način najčešće funkcionira komunikacija na društvenim mrežama, kao i određenih mogućih razloga komentiranja članaka bez čitanja. Još jedan neizostavan razlog su naravno i vrste naslova koje svakodnevno vidimo na raznim news portalima – tzv. ‘clickbait’ naslovi, koji samo potpaljuju vatru za hitrim komentarima.

Clickbait člancima moglo bi se nazvati sve članke koji koriste senzacionalističke naslove kako bi prikupili klikove, a time i čitanost/zaradu. U komentarima ispod ovakvih članaka često se mogu vidjeti mišljenja koja su u pravilu burne emocionalne reakcije na članak.

Što to znači za atmosferu na takvim mrežama? Stvaraju li se ovakvim komentarima, bez da se uopće dublje razmisli o temi, samo još veće tenzije, koje su u suvremenom društvu (uz sve postojeće probleme) ionako velike? Što bismo mogli učiniti u vezi ovoga?

Sutor, ne ultra crepidam

Možda ne možemo (odmah) promijeniti ostale, no uvijek možemo krenuti od – sebe. Kritičkim razmišljanjem te odgovornim ponašanjem na internetu mogli bismo doprinijeti kvalitetnijoj i otvorenijoj komunikaciji u online okruženju. ‘’Postolaru, ne sudi dalje od svojih cipela.’’- latinska izreka iz naslova ovog odlomka, upozorava nas da izbjegavamo dijeljenje savjeta i osuđivanje izvan domene vlastite stručnosti.

Za početak, svakako se možemo suzdržati od komentiranja ako članak nismo ni otvorili. Korak dalje bio bi posvetiti više vremena stvarnom, fokusiranom čitanju članaka, razvijajući pritom neke nove ‘mentalne navike’. Jedna od njih je i sposobnost kritičkog mišljenja. No, što je to uopće? Ono nije isto što i kritiziranje. Osim toga, razlikuje se i od razumijevanja.

Kritičko razmišljanje zapravo se odnosi na naučenu sposobnost da analiziramo i vrednujemo vlastite i tuđe tvrdnje, osjećaje i ponašanja, kako bismo ih razumjeli i unaprijedili. Pritom je bitno naglasiti nekoliko stvari:

  1. kritičko razmišljanje trebalo bi biti neovisno od naših vlastitih pretpostavki i predrasuda
  2. informacija služi samo kao polazna, a ne krajnja točka
  3. ono počinje postavljanjem pitanja i identifikacijom problema
  4. zahtijeva aktivno traženje i analiziranje argumenata i dokaza

Ako ste zainteresirani za vježbanje kritičkog razmišljanja, svakako možete zaviriti u preporučenu literaturu na kraju našeg članka. : )

Obzirom na našu kognitivnu škrtost, kao i motivacije koje nas vode, ne možemo izbjeći našu tendenciju k štedljivom prikupljanju informacija i izražavanju vlastitih stavova. Nije realno za očekivati da ćemo eliminirati pojednostavljena vjerovanja i pretjeranu samouvjerenost u ista. No, ono što možemo je razviti nove strategije poput kritičkog mišljenja, koje će nam pomoći da točnije procjenjujemo svoje i tuđe znanje, a posljedično i kvalitetnije komuniciramo.

A sada molimo one koji su doista došli do kraja ovog članka – reagirajte na Facebook objavu članka reakcijom ‘’ha-ha’’ kako bismo se svi zajedno nasmijali ovom fenomenu!

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matia Torbarina, mag. psych., Danijel Turkan, mag. psych.

Preporučena literatura:

Ariely, D. (2009). Predvidljivo iracionalni : nevidljive sile koje upravljaju našim odlukama. Zagreb: V.B.Z.

Buchberger, I. (2017). Kritičko mišljenje: priručnik kritičkog mišljenja, slušanja, čitanja i pisanja. Rijeka: Universitas.

Kahneman, D. (2014). Misliti, brzo i sporo. Zagreb: Mozaik knjiga.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

Zbog čega određeni pojedinci drže izrazito homofobne stavove? Neka istraživanja pokazuju da homofobija može odražavati…

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 7. studenoga 2020.

3 thoughts on “Odražava li homofobija prikrivene homoseksualne tendencije ili se radi o nečemu drugom?

  1. Pingback: Zašto su svi pe*eri isti i zašto ih mrzimo? - Psihološki prostor

  2. Pingback: Manje je više? - Psihološki prostor

  3. Pingback: Mislim, dakle jesam? - Psihološki prostor

Comments are closed.