Osjećaj osobne vrijednosti

By | 09-10-2020
  • 641
    Shares
Ana Antolović
Ana Antolović, mag. psych., autorica teksta

Na terapiji se gotovo uvijek pojavljuju dvije teme – vjerovanje da ne vrijedite kao osoba i osjećaj otuđenja zbog nemogućnosti povezivanja s drugima, ali i sa sobom.

Izvor: FB stranica Psihoterapijska čitanka; „crtica iz prakse“

Identitet i slika o sebi

Identitet je sve ono što osoba o sebi zna da ona jeste, odnosno svijest o tome kakvo jeste, a kakvo nije nečije Ja. Tri su psihološka mehanizma osnova kojima se on gradi:

  1. povjerujemo drugim ljudima (tzv. značajnim drugima) koji nam govore tko smo i kakvi smo
  2. promatrajući druge i uspoređujući se s njima, sami donosimo zaključke o tome tko smo i kakvi smo
  3. imamo neki uzor s kojim se poistovjetimo, identificiramo i želimo postati kao osoba koju poštujemo (i odrasli ljudi mogu imati uzore – ljude koji su u njima važnom aspektu postigli uspjeh, budući da je općeprihvaćeno da se kao ličnosti razvijamo tijekom cijelog života i da postoji cjeloživotno učenje. Prema Milivojeviću, pobjednici svoje uzore oponašaju, a gubitnici im zavide).

Osnova identiteta je slika o sebi – ono što osoba misli o sebi. Za dobru kvalitetu života važno je da osoba ima realističnu sliku o sebi. To bi bila „sredina kontinuuma“ na čijem je jednom kraju obezvrjeđivanje (iskrivljenje stvarnosti u negativnom pravcu), a na drugom precjenjivanje (iskrivljenje stvarnosti u pozitivnom pravcu). Pozicija „Ja ne vrijedim“ patološka je slika o sebi koja se izražava kroz različite oblike autodestruktivnih ponašanja, a prate ju emocije samoprezira, samomržnje, kronični stid, depresivnost i kronična anksioznost.

Biće i ponašanje

Dijete ne zna tko je ono, već na osnovu ponašanja roditelja i značajnih drugih to zaključuje. Zato je važno je da roditelji pokazuju djeci da ih vole jer im time poručuju da su oni važna ljudska bića. Pored pokazivanja ljubavi važne su i riječi koje roditelji koriste. Svoju poruku roditelj može uputiti djetetu „na postupak”, odnosno ponašanje ili „na osobu“, odnosno biće. Na primjer, kada dijete nešto prospe, roditelj mu može reći: „Ne prosipaj, pažljivije nosi!” (upućeno na ponašanje) ili „Pazi smotanko, upropastit ćeš mi parket!” (upućeno na osobu). Poruke koje roditelj upućuje djetetu kao osobi u psihološkom smislu djeluju kao etikete koje se lijepe na djetetovu sliku o sebi. Zato roditelji trebaju djetetu kao osobi/biću upućivati pozitivne poruke (“Volim te”, “Sposoban/sposoban si”), a izbjegavati negativne. Kada roditelj u ljutnji kaže djetetu da je ono glupo, nesposobno, lijeno, sebično, dijete to pamti i “upisuje” u svoj identitet.

Kada roditelji i druge osobe značajne za dijete počnu razlikovati poruke koje se upućuju „na osobu”, od poruka koje se upućuju „na ponašanje”, tada je formula odgojne komunikacije jednostavna: uvijek se kritizira ponašanje, nikada osoba, ali se pohvaljuje i osoba (“Pametna/pametan si”) i ponašanje (“Odlično si to napravila/napravio”). Kako bi nam život bio ljepši, osim na djeci, navedeno možemo primjenjivati i na odraslima.

Ako imamo dobru sliku o sebi, neće nam biti važno što drugi misle o nama.

Prema tome, osoba može prema samoj sebi imati odnos kao prema biću i odnos prema svom ponašanju, odnosno ponašanjima. Drugim riječima, postoji fundamentalna razlika biće – ponašanje, a osjećaj osobne vrijednosti je odnos prema samom sebi kao prema biću.

Kad se govori o osjećaju osobne vrijednosti, nužno je prethodno reći o sljedećim emocijama, a to su samoprezir, inferiornost, bezvrijednost i superiornost.

Samoprezir, inferiornost i bezvrijednost su, uz samomržnju, osjećaji koji su ključni za razumijevanje „teže“ psihopatologije, poput psihoza, depresija i poremećaja ličnosti.

Navedeno su specifično ljudske emocije; one u životinjskom svijetu ne postoje i glavni su izvor ljudske patnje. U životinjskom svijetu, čak i tamo gdje životinje žive u socijalnim zajednicama, nema analognih osjećaja. U životinjskom su svijetu ovim osjećajima vrlo bliski osjećaji neprihvaćenosti ili odbačenosti, ali su oni rezultat konflikta sa stvarnim vanjskim figurama/osobama, za razliku od samoprezira, inferiornosti i bezvrijednosti koji su rezultat djelovanja unutrašnjih psihičkih struktura (introjiciranih prezirućih figura/osoba). Dakle, osoba koja osjeća odbačenost ili neprihvaćanje procjenjuje: „Druga osoba me ne cijeni dovoljno“, dok osoba koja osjeća inferiornost procjenjuje: „Ja ne vrijedim dovoljno“.

Što je neka zajednica „civilizacijski“ razvijenija i usmjerenija na postignuća, osjećaji samoprezira, inferiornosti i bezvrijednosti su to prisutniji među članovima te zajednice.

Samoprezir

Osoba osjeća samoprezir kada sebe procjenjuje da je kao biće, po svojoj prirodi i karakteru nedovoljno vrijedna ili bezvrijedna u odnosu na neke standarde koje bi željela ostvariti.

Kao reakcija na samoprezir, javljaju se osjećaji inferiornosti i bezvrijednosti; inferiornost je parcijalni samoprezir, a bezvrijednost totalni samoprezir.

Samoprezir je rezultat djelovanja unutrašnjih psihičkih struktura (introjiciranih prezirućih osoba). Drugim riječima, da bi osoba osjećala samoprezir, za to je potreban preduvijet, a to je postojanje nekog autoriteta koji je prijetio odbacivanjem ili zaista odbacio osobu; najčešće je to jedan od roditelja koji je prijetio da će odbaciti dijete ukoliko ono ne ispuni njegova očekivanja i želje. Na osnovu takvog odnosa, dijete izgrađuje stav o sebi da je po svojoj prirodi nedovoljno vrijedno i da kao takvo ne zaslužuje ljubav, poštovanje i prihvaćanje već da se mora jako potruditi da bi bilo drugačije nego što jeste kako bi ga roditelji prihvatili. To je roditeljski stav koji je spoj prestrogo uvjetovane ljubavi i prezira i koji dijete usvaja kao vlastiti stav prema sebi (internalizira ga): ono će sebe poštovati samo onda kada napravi neko važno djelo i ispuni neki vrijednosni standard. U slučaju neuspjeha će se prezirati. Ovakav pedagoški stil često je vođen najboljim namjerama i obilježje je onih kultura u kojima se djeca pretjerano socijaliziraju i u kojima je važno izvijesnim postignućima dokazati nečiju vrijednost. Nažalost, takve kulture u kojima postoji nedostatak bezuvijetne ljubavi i osnovnog poštovanja, poznate su i po visokoj učestalosti depresije, alkoholizma i samoubojstava. Osim roditelja, autoritet čije odbacivanje vodi formiranju samoprezira i inferiornosti je grupa vršnjaka: kada vršnjaci ismijavaju, ponižavaju i kronično odbacuju dijete, posljedica je često ista kao da to čine roditelji.

Obrazac internalizacije prezira izgleda ovako:

Postoji KRITIČNA SITUACIJA u kojoj autoritet odbacuje, ponižava ili ne prihvaća dijete (ili dijete ima dojam da je tako). Dijete donosi zaključak: „Ne voli me jer ja nisam dovoljno dobro dijete“. Osjeća se odbačenim, neprihvaćenim, poniženim ili nedovoljno vrijednim.

Dijete upamti autoritet (ili svoju fantaziju o autoritetu) i njegove poruke (INTERNALIZIRA TUĐI PREZIR) tako da se može prisjetiti (traumatične) situacije kad su ga drugi odbacili i ponovo se osjetiti odbačenim. Puno se puta može prisjetiti te situacije i kod sebe ponovo izazivati osjećaje odbačenosti (neki ljudi to mogu činiti desetljećima nakon što se situacija stvarno dogodila!)

Dijete počne o samom sebi misliti isto što o njemu misli autoritet (identificira se sa stvarnim ili umišljenim stavom autoriteta) te prema sebi postupa na isti način, s prezirom, kao što je prema njemu drugi postupao. Sposobno je osjetiti samoprezir i vlastitim stavom prema sebi, u novim situacijama, kod sebe izazvati osjećaje inferiornosti i bezvrijednosti.

Prethodna tri segmenta internalizacije prezira značajnih drugih su obavezna. Sljedeći segment nije obvezan:

  1. Dijete počinje u novim situacijama prema drugim ljudima postupati s prezirom,na način na koji su autoriteti postupali prema njemu (ili je dijete vjerovalo da postupaju) i kako postupa prema sebi (EKSTERNALIZACIJA PREZIRA) i/ili
  2. Dijete svoj samoprezir pripisuje drugim ljudima i pogrešno vjeruje da ga drugi preziru.

Kako se ne bi pogrešno sva odgovornost i krivnja „svalila“ na roditelje i druge autoritete, u gornjem obrascu vidljivo je da je napravljena razlika između situacija u kojima roditelj stvarno ponižava ili odbacuje svoje dijete i onih situacija kada dijete pogrešno tumači ponašanje roditelja i kada postoji samo njegov dojamda je nevoljeno, odbačeno ili poniženo. Često se radi samo o djetetovom iskrivljenom doživljaju da su ga odbacili roditelji koji ga u stvarnosti poštuju i vole. Međutim, djetetov subjektivni doživljaj stvarnosti je za njega isto što i stvarnost tako da ono vjeruje svojoj interpretaciji stvarnosti (u terapijskom radu važno je da terapeut pažljivo prikupi podatke o tome što se stvarno događalo kako bi mogao procijeniti postupke autoriteta).

Važno je naglasiti da nije istina da svaki osjećaj nevoljenosti izaziva katastrofalne i traumatične posljedice po djetetov daljnji razvoj i da bi trebalo izbjegavati takve situacije u odgoju vlastite djece. Mala djeca ne razlikuju sebe od svojih želja i zato dramatično doživljavaju frustraciju neke njihove želje. Roditeljsko odbijanje da mu ispune želju, dijete shvaća kao da ga roditelji odbacuju i ne vole i zato ulaže dodatne napore kako bi „natjeralo“ roditelje da mu ispune želju, ali ne toliko zbog same želje nego da bi dobilo potvrdu da je prihvaćeno i voljeno. Osjećaj odbačenosti i nevoljenosti je univerzalni osjećaj svakog djeteta jer se dijete ne može pravilno odgojiti ukoliko mu se sve dopušta i ukoliko mu se sve želje ispunjavaju. Mnogi roditelji u takvim situacijama popuštaju i ispunjavaju djetetove želje. Ukoliko to postane uobičajeni obrazac, dijete je tada na putu da postane razmaženo dijete s niskom tolerancijom na frustraciju.

Dakle, problem nije sam osjećaj, jer je univerzalno raširen među malom djecom, već su to sljedeća ponašanja roditelja:

  1. roditelji ne pokazuju djetetu ljubav i poštovanje,
  2. roditelji dehumanizirajuće etiketiraju dijete,
  3. roditelji zanemaruju dijete.

Roditelji ne pokazuju djetetu ljubav i poštovanje

Mnogi roditelji smatraju da „dijete ne treba hvaliti jer će se pokvariti“ i nažalost se i ponašaju u skladu s tim. Stoga mu ne pokazuju da ga vole tako da dijete koje je u stvarnosti voljeno nema „dokaze“ za to i vjeruje da ga njegovi roditelji ne vole jer nije dovoljno dobro. Direktno izražavanje ljubavi protuotrov je osjećaju odbačenosti. Djeca misle konkretno, stoga njima ne znači puno izjava „volim te“ ukoliko nije praćena konkretnim sadržajima (bavljenje djetetom, igranje s njim, maženje djeteta, verbalna pohvala djetetovog bića, ispunjenje nekih želja, pokloni i sl.) Osobito su važne pohvale bića poput „Ti si nadaren/nadarena“, „Ti si lijep/lijepa“, „Ti si pametan/pametna“. U takvim porukama dijete prepoznaje ljubav i poštovanje, a njihovom internalizacijom izgrađuje stav samopoštovanja i samoljubavi te izgrađuje pozitivni dio slike o sebi. Međutim, čak i kada su roditelji u navedenom dosljedni i uspješni, garancije nema, jer je vrlo važno kako će dijete prihvatiti grupa vršnjaka ili kasnije, u pubertetu, vršnjaci suprotnog spola. 

Roditelji dehumanizirajuće etiketiraju dijete

Uvrede poput „Glupane“, „Idiote“, „Smotanko“ ili destruktivne sugestije poput „Od tebe nikada neće biti ništa!“, „S tobom nema sreće!“, „Završit ćeš kao klošar!“ objektivni su znakovi prezira koje dijete shvaća kao „dokaze“ da nije dovoljno vrijedno da bi bilo voljeno. U toj su kategoriji i nadimci i atributi koje mogu upućivati vršnjaci. Takvim se porukama izgrađuje negativni dio slike o sebi i definira inferiorni identitet djeteta.

Roditelji zanemaruju dijete

Ukoliko roditeljima njihovo dijete nije važno, zanemarivat će njegove potrebe i svoju roditeljsku ulogu. Mogu dijete odbaciti i prepustiti nekoj instituciji na skrb ili ga dati na usvajanje. Ponekad može biti destruktivnije ako dijete ostane u obitelji koja ga kronično zanemaruje. Djecu mogu zanemarivati roditelji koji ih ne vole, ali i roditelji koji ih vole. Ovi drugi to rade zbog neznanja – nedostatka informacija o djetetovim potrebama i adekvatnom odgoju.

Inferiornost

Inferiornost je parcijalni samoprezir, odnosno osjećaj nedovoljne vrijednosti. Naziv dolazi od latinske riječi inferior, a znači „donji, niži; slabiji, lošiji po vrijednosti; potčinjen, podređen“. Osoba koja osjeća inferiornost procjenjuje: „Ja ne vrijedim dovoljno“ i osjeća se manje vrijednom od drugih; smatra da je niža po vrijednosti od drugih. To znači da je osoba svjesna nekih svojih vrijednosti, ali istovremeno smatra da te vrijednosti nisu dovoljne ili da je nedovoljno vrijedna u nekim aspektima, dok je u drugim svjesna svoje vrijednosti.

Za uvođenje osjećaja inferiornosti u suvremenu psihologiju i psihoterapiju zaslužan je Alfred Adler, austrijski psiholog i osnivač individualne psihologije. On je pisao o kompleksu inferiornosti kao o slici o sebi praćenoj osjećajem niže vrijednosti. Krenuo je od zapažanja da ljudi koji imaju neki fizički nedostatak (npr. osobe niskog rasta, izrazito ružne osobe, invalidi) osjećaju „organsku inferiornost“ u odnosu na druge ljude, zbog čega se angažiraju u onim ponašanjima čiji je cilj psihička i socijalna kompenzacija određenog nedostatka. Razrađivajući dalje svoju teoriju, ustanovio je da se ne mora raditi o stvarnom nedostatku, već i o umišljenom, kao i to da nedostatak ne mora biti fizičke prirode

Pod kompenzacijom je Adler podrazumijevao mehanizme obrane od osjećaja inferiornosti koji se odnose na to da osoba koja smatra da je inferiorna u jednom aspektu sebe, ulaže ogromnu energiju kako bi izuzetno razvila neki drugi aspekt sebe, a što bi trebalo poništiti postojeći „manjak“ i osigurati da ju drugi poštuju i vole. Na primjer, osoba koja za sebe smatra da je glupa, puno se angažira u uslužnosti prema drugima kako bi ju drugi doživjeli dobrom i korisnom i prihvatili ju. Nadkompenzacija se odnosi na situaciju kada osoba razvija upravo onaj aspekt sebe za koji smatra da je inferioran: osoba koja smatra da je slabe fizičke građe uporno se bavi bodybuildingom. Način kompenzacije je rijetko kad rezultat slobodnog izbora osobe; većinom roditelji usmjeravaju dijete u kojem smjeru da kompenzira svoju inferiornost. Roditelji koji ekstremno uvjetno prihvaćaju svoje dijete upućuju mu poruku: „Voljet ću te ako budeš takav i takav, a odbaciti ako ne budeš takav i takav“. Roditeljski stav prema djetetu postaje njegov stav prema sebi: „Ja vrijedim ako sam takav i takav, a ako nisam takav i takav, ne vrijedim.“ Iz navedenog slijedi da roditelj prvo odbacuje dijete čime gradi osjećaj inferiornosti, a potom djetetu nudi način na koji će taj osjećaj inferiornosti kompenzirati. Tako nastaje prisilna motivacija da se bude takav (savršen ili najbolji, pametan, obrazovan, snažan, moćan, bogat, voljen, slavan, lijep, poslušan, dobar itd.) jer ako osoba nije takva, tada ju samoprezir vodi osjećaju inferiornosti ili čak bezvrijednosti.

Osjećaj osobne vrijednosti, inferiornosti i superiornosti

Na početku ovog članka navedeno je da je osjećaj osobne vrijednosti odnos prema samom sebi kao prema biću. Zapravo, radi se o osjećajima samovoljenosti i samopoštovanja.

Osjećaj osobne vrijednosti osoba koja smatra da je takva da zadovoljava vlastite kriterije. Kao što vrijedi za dijete – ne mora biti ni idealno ni bolje od ostale djece da bi bilo voljeno, tako vrijedi i za odraslu osobu.

Osjećaj osobne vrijednosti važno je razlikovati od osjećaja superiornosti koji podrazumijeva uspoređivanje s drugima (kao i osjećaj inferiornosti) u smislu da se vrijedi više (odnosno kod inferiornosti manje) od drugih. Sam čin uspoređivanja s drugima ukazuje na infantilnu poziciju osobe koja se uspoređuje da bi na osnovu toga zaključivala o vlastitoj ličnosti. Mnoge osobe koje se osjećaju inferiorno, odnosno superiorno, u logičkoj su zamci dihotomnog mišljenja „ili vrijedim manje ili vrijedim više od drugih“. Osjećaj superiornosti nastaje tako što roditelj vjeruje da njegovo dijete vrijedi više od druge djece. Stoga je u ovom smislu razvojni zadatak roditelja da pomognu djetetu da shvati da njegova ograničenja i nedostaci ne znače da ono zbog toga vrijedi manje od druge djece, odnosno da shvati da njegove izuzetne sposobnosti, talenti i prednosti ne znače da je ono ljudsko biće koje zbog toga vrijedi više od druge djece.

Osoba koja osjeća osobnu vrijednost ne uspoređuje se s drugima. Prihvatila je sebe sa svim svojim kvalitetama i ograničenjima i smatra da, takva kakva je, dovoljno vrijedi kao ljudsko biće.

Mala digresija: Istraživanja su pokazala da je prihvaćanje sebe povezano sa spontanim ponašanjem; onim ponašanjem kada osobi nije važno kako će drugi reagirati na njezino ponašanje, tako da si dozvoljava ponašati se u skladu s tim kako se u određenom trenutku osjeća. Spontana osoba dijeli sa drugima sadržaje svojih mentalnih tokova pa ju drugi ljudi doživljavaju kao osobu s kojom nije dosadno, a često i kao duhovitu, kreativnu i šarmantnu. Suprotnost spontanosti je suzdržanost u ponašanju – ulaganje napora da bi se drugima predstavilo na određeni način, odnosno voljno kontroliranje svog ponašanja. Po pravilu smo suzdržani pred autoritetima ili ljudima koje ne poznajemo dovoljno, a spontani u odnosima u kojima se osjećamo prihvaćeno. Važno je razlikovati spontanost i impulzivnost. Spontano ponašanje po pravilu druge ne ugrožava jer se izražava unutar okvira socijalne prihvatljivosti, za razliku od impulzivnosti, koja nije povezana sa promišljanjem nekog ponašanja i njegovih posljedica.

Očitovanje samoprezira i inferiornosti

Razni su i kompleksni načini na koje se samoprezir i inferiornost mogu očitovati. Dijele se na direktne i indirektne oblike; direktni se odnose na jasno izražavanje tih osjećaja, a indirektni na manifestacije obrambenih mehanizama, koje osoba koristi da bi izbjegla samoprezir i inferiornost.

Samoprezir se očituje neprihvaćanjem sebe, samozanemarivanjem, samoodbacivanjem i samoponižavanjem.

Neprihvaćanje sebe najbolje se prikazuje kroz neprihvaćanje svog tijela, odnosno određenih tjelesnih karakteristika. Osoba s jedne strane ima idealnu predodžbu kako bi njezino tijelo trebalo izgledati, a s druge strane inferiornu predodžbu o tome kako u stvarnosti izgleda. Dakle, procjenjuje sebe kroz kriterije koje je usvojila te zaključuje da je ispod minimuma. Zbog toga pati jer se ne želi pomiriti sa stvarnošću te vjeruje da mora postati sasvim drugačija da bi bila prihvaćena (što je često moguće samo uz pomoć estetske kirurgije). Čak i kada ih njima bitni ljudi prihvaćaju takve kakve jesu, one sebe ne prihvaćaju jer vjeruju da su obmanule druge te da u njima drugi vide samo svjetlucavu površinu, a ne inferiornu dubinu.

Samozanemarivanje uključuje zanemarivanje svog tijela, izgleda, zdravlja, potreba i želja. Ljudi koji se samozanemaruju ne vode brigu o tjelesnoj higijeni te izgledaju neuredno, nečisto i neugodno mirišu; tijelo im je ili pretjerano uhranjeno ili pretjerano neuhranjeno jer ne vode brigu o tome što i koliko jedu. Zatim, kada su bolesni, izbjegavaju posjete liječniku, a zubaru idu samo onda kada ih nepodnošljivo boli zub. Ljudi koji se samozanemaruju sebi nisu važni te im nisu važne ni njihove osnovne potrebe, a posebno želje.

Samoodbacivanje

Ljudi koji se samoodbacuju povlače se iz društva, odnosno samoizoliraju se. Sami sebe isključe iz društva jer u socijalnim situacijama u kojima se doživljavaju manje vrijednim govore sami sebi „Ovi ljudi vrijede više od tebe. Makni se jer ovdje ne pripadaš.“ Stoga se povlače iz nekih socijalnih situacija ili odnosa ili (što je krajnost) razvijaju samotnjački životni stil.

Samoponižavanje

Samoponižavanje se često očituje kao misao ili unutrašnji glas koji osobi govori da je glupa, ružna, površna, lijena, nesposobna, kukavica, slaba itd, iako ona često, objektivno gledano, nije takva. Dakle, radi se o unutrašnjim komentarima kojima osoba negativno etiketira sebe kao biće. Osoba može, na primjer, samu sebe udariti po čelu i izgovoriti riječ „Glupane!/Glupačo!“. Također, samoponižavanje se često može očitovati i kao samoismijavanje.

Osjećaj nedovoljne vrijednosti ili inferiornosti

Inferiornost se izražava kao jaka patnja zbog nekog svog umišljenog ili stvarnog nedostatka, a u društvenim situacijama se očituje kao jak osjećaj stida. Radi se o tome da osoba drugome pripsuje da o njoj misli ono što ona sama misli o sebi.

Osjećaj bezvrijednosti

Osjećaj bezvrijednosti očituje se kao potpuni prekid odnosa sa svijetom; osoba se zatvara u sebe i u svoju patnju te razmišlja o samoubojstvu ili umiranju. Nekada taj osjećaj osoba doživljava kao osjećaj praznine ili čak potpunu unutrašnju prazninu.

Kad se govori o indirektnim oblicima očitovanja samoprezira i inferiornosti, riječ je o mehanizmima koji imaju obrambenu funkciju, a to su kompenzacija i eksternalizacija. Različiti se načini kompenzacije samoprezira i inferiornosti mogu općenito označiti kao samodokazivanje, koje je zapravo prisilno. Osoba vjeruje da se mora ponašati na određeni način ili načine koji će omogućiti da ju drugi prihvate i poštuju (te onda osoba i sama sebe), kojima će drugima i sebi dokazati da vrijedi te izbjeći katastrofu socijalnog odbacivanja. Kad se govori o eksternalizaciji samoprezira, radi se o mehanizmu projekcije: na ljude koje susreće osoba projicira ranije preziruće figure te doživljava da ju drugi ljudi preziru. To je osobito vidljivo u psihozama: osoba smijeh koji čuje na ulici doživljava kao da se ljudi njoj podsmjehuju. Kada se preziruća figura projicira na druge, osoba reagira snažnim stidom. Često se na psihoterapiju javljaju ljudi koji se pretjerano stide – pokaže se da je u pitanju očitovanje kroničnog osjećaja inferiornosti.

Cilj psihoterapije je razgradnja psihičkih struktura koje su odgovorne za samoprezir i bezvrijednost, čime se pomaže izgradnja psihičkih struktura koje izazivaju osjećaje samopoštovanja i samoljubavi.

Samopoštovanje i samoprezir, kao i samoljubav i samoprezir, međusobno se isključuju. Osoba osjeća samopoštovanje kad sebe procjenjuje kao biće da značajnim kvalitetama, a samoljubav kada sebe u cjelini procjenjuje vrijednim i značajnim bićem.

Kako voljeti sebe

Ne samo da je moguće istovremeno voljeti druge i voljeti samoga sebe, već je to potrebno i nužno. Nije dobro biti niti egoist (egoisti na kraju ostaju sami) niti altruist koji se nesebično daje drugima (na kraju uviđa da ga je žrtvovanje za druge dovelo do toga da sebe smatra žrtvom). Oni prvi trebaju naučiti voljeti druge, a oni koji se žrtvuju u ime ljubavi prema drugima – voljeti  sebe.

Kao što drugima može izraziti ljubav tako što će im uputiti lijepu riječ, nježan dodir, darivati ih poklonima, posvećivati im vrijeme, činiti usluge; na isti način osoba može sama sebi iskazati pozitivan odnos. Dobro je tijekom dana unutrašnjim govorom sebe pohvaliti ili utješiti, voditi brigu o svom tijelu, kupiti sebi nešto, otići na neko lijepo mjesto, upustiti se u neku ugodnu aktivnost, pripremiti sebi omiljeno jelo.. U tome pomaže pitanje: „Što bi mi sada stvorilo ugodu?“

Sebičan čovjek je čovjek koji ne voli sebe.

Vladeta Jerotić

Zaključno

Kako bi djeca izgrađivala pozitivni dio slike o sebi, odnosno osjećaje samopoštovanja i samoljubavi (osjećaj osobne vrijednosti), roditelji trebaju slijediti formulu odgojne komunikacije: uvijek se kritizira ponašanje, nikada osoba, ali se pohvaljuje i osoba i ponašanje. U navedenom osobito veliku ulogu imaju pohvale bića „Ti si nadaren/nadarena“, „Ti si lijep/lijepa“, „Ti si pametan/pametna“) je u takvim porukama dijete prepoznaje ljubav i poštovanje, a roditeljska ljubav prema djetetu se internalizira i transformira u djetetovu ljubav prema samom sebi. Kako bi nam život svima bio ljepši, dobro je pohvale bića upućivati i odraslim osobama, ali i samom sebi. Nužno je i potrebno voljeti i sebe i druge

Preporuke za čitanje

Milivojević, Z. (2017). Psihologički spisi. Novi Sad: Psihopolis Institut.

Milivojević, Z. (2016). Emocije. Zagreb: Mozaik knjiga.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

Pozitivan odnos prema sebi preduvjet je za pozitivne odnose prema drugima i svijetu. U ovom članku pročitajte kako se…

Posted by Psihološki prostor on Friday, October 9, 2020