Osobne granice – gdje prestaje drugi a počinjem ja

By | 01-11-2020
  • 493
    Shares
Dajana Bileta, mag. psych. i Domenika Rus, univ. bacc. psych., autorice teksta

Nije novost čuti da je čovjek društveno biće, zoon politikon, iliti da “Nijedan čovjek nije otok”. Tijekom života sudionici smo velikog broja interakcija s drugim ljudima s kojima ostvarujemo različite odnose. Pripadnici smo i različitih društvenih sustava i zajednica, što malih, što velikih: obitelji, države, razreda, romantičnog odnosa, posla, kulture… Svaki od članova zajednice utječe na nju, oblikuje ju, kao što zajednica, odnosno drugi članovi, mogu utjecati na pojedinog člana. Samim time, odnosi i interakcije u kojima sudjelujemo uvelike određuju kvalitetu naših i tuđih života.

U svakom od navedenih odnosa postoje obostrana očekivanja, zahtjevi i potrebe. Stoga je normalno da nas odnosi s drugima mogu ispunjavati i usrećivati, ali isto tako i iscrpljivati ili ljutiti. Nadalje, nekima od nas teško je objasniti drugima što žele ili se zauzeti za sebe (autorke), dok neki od nas imaju potrebu da uvijek bude po njihovom i teško se prilagođavaju drugima (autorke su i ovoj skupini – za odgovor na “ma kako sad i to!?” čitaj dalje :)). Ovo su primjeri propusnih i rigidnih osobnih granica.

No, za početak, što su te famozne “osobne granice”?

Biološku stanicu možemo lako izdvojiti iz njene (funkcionalne) zajednice – tkiva, organa ili organizma kojeg čini. Njene granice su jasno definirane. Na svojoj ogradi (membrani) ima razna vratašca (receptore) putem kojih prima poruke (kemijske signale), odnosno zahtjeve drugih stanica.

Slična je stvar s osobnim granicama, iako je priča malo apstraktnija. Pojam osobe, individue, ne može se svesti samo na materiju, pa se tako niti osobne granice ne svode samo na fizičku sferu. Svaka osoba također ima i svoj mentalni i emocionalni život, svoje potrebe, želje i kapacitete.

Tako bismo osobne granice mogli zamisliti kao nevidljive ograde ili zidove (s vratašcima) koji nas mentalno, emocionalno i fizički odvajaju od drugih koji nas okružuju. Drugim riječima, te granice su pravila i ograničenja koje postavljamo u svojim odnosima s drugim ljudima.

Prema tome, naše osobne granice se nalaze tamo gdje ih sami postavimo. Ili možda tamo gdje nam ih drugi postave?

(Ni)čija zemlja? 

Identitet (osobnost) nije gotov proizvod s kojim se rodimo. Da, geni nam daju određene sastojke, no kako će se oni ispoljiti ovisi i o okolini. Naš identitet i osobne granice oblikovane su i našom kulturom, nasljeđem, religijom, životnim iskustvima, našim crtama ličnosti pa i obiteljskom dinamikom.

Prva okolina koju kroz život susrećemo i kroz koju počinjemo formirati svoj identitet, pa i naše granice, je naša obitelj. Roditelji ili skrbnici imaju u tome važnu ulogu. Naime, budući da su odrasli odgovorni za dobrobit djeteta, oni su ti koji prvi postavljaju granice. Osim što mogu direktnim uputama i zabranama podučavati o granicama prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja, isto tako i svojim interakcijama s drugim ljudima modeliraju djetetu načine ponašanja. U procesu razvoja, kako dobivamo sve veću autonomiju nad svojim životom, sposobni smo istražiti svoje individualne želje i potrebe te prema tome postavljati nove granice. Koliko ćemo se spremno zauzimati za sebe i koliko ćemo misliti da je u redu imati vlastita pravila u odnosima s drugima, uvelike ovisi i o osjećaju osobne vrijednosti.

Razmislite o svojem djetinjstvu:

  • Je li se od vaših roditelja ili vas očekivalo da popuštate drugima?
  • Jesu li vas nagrađivali (pohvala, nagrada, zagrljaj) kada biste tuđe potrebe stavljali ispred svojih?
  • Jeste li bili kažnjavani (osjećaj krivnje, negodovanje, “očitavanje bukvice”) kada biste rekli “ne”, rekli da vam se nešto (ne) sviđa, ili samo imali svoje preferencije?
  • Jeste li vi bili dijete koje je stalno moralo davati emocionalnu podršku vašim roditeljima ili  “hodati po jajima” kako se ne bi naljutili na vas?

Ovakva iskustva su vas učila da potrebe drugih stavljate ispred svojih = baš si dobar dečkić/curica. S druge strane, ako vam je kao djetetu sve bilo dozvoljeno i vašim su potrebama i željama roditelji uvijek udovoljavali, mogli ste naučiti suprotan obrazac – da su vaše želje i potrebe važnije od tuđih (ukratko, bili ste razmaženi).

Koje terene ograđujemo

S obzirom na što se naše granice odnose možemo ih podijeliti na fizičke (i seksualne), mentalne, emocionalne, te prema nekim autorima i spiritualne, vremenske, materijalne te one koje se odnose na iskrenost.

Fizičke i seksualne se odnose na privatnost i kome, kada i kako dozvoljavamo da uđe u naš osobni prostor ili s nama ostvari fizički kontakt. O tome kakve su tuđe granice možemo saznati na temelju toga koliko blizu nam stoje dok razgovaraju s nama, hoće li se s nama rukovati, pružiti zagrljaje ili poljubac (u normalnim uvjetima, kada još nije bilo korone :)). 

Mentalne se ugrubo odnose na naša mišljena, vjerovanja i vrijednosti, na to jesmo li u stanju izraziti ih i zauzeti se za njih u situacijama kada se drugi s njima ne slažu te na to kada i koliko se želimo upuštati u rasprave. Napad na osobu ili omalovažavanje zbog izrečenog vjerovanja bi bio primjer prelaska ovih granica.

Emocionalne se mogu odnositi na to koliko se odvajamo od tuđih osjećaja, koliko smo tuđih emocija spremni primiti u nekom trenutku te s kime i koliko želimo podijeliti svoje osjećaje. Negiranje tuđih osjećaja ili traženje da opravdaju svoje osjećaje bi bilo prelaženje tuđih emocionalnih granica. 

Materijalnim granicama određujemo koje stvari nam je u redu pokloniti ili posuditi nekome te kada i u kakvom stanju ih želimo natrag. Postavljanjem vremenskih granica omogućujemo si dovoljno vremena za prioritete i svoje interese bez da se “prebukiramo”. 

Ograde i vrata

Prema tome koliko smo spremni pristati na zahtjeve okoline, naše se granice mogu podijeliti na propusne, rigidne, pomiješane i fleksibilne.

Propusne granice

razbijena ograda

Pročitajte sljedeće tvrdnje i razmislite, osjećate li se barem u nekoj mjeri ovako u odnosima s drugima (ili određenim osobama?): 

  • Kažem DA i kada zapravo želim reći NE
  • Imam potrebu stalno opravdavati druge i njihova ponašanja
  • Osjećam se krivo kada drugima kažem da nešto ne mogu ili ne želim napraviti
  • Ne mogu podnijeti osjećaj da je netko razočaran sa mnom
  • Osjećam se umorno i iscrpljeno, a u isto vrijeme ništa ne stižem napraviti za sebe jer vrijeme većinom koristim pomažući ili bivajući na usluzi drugima
  • Stalno moram žrtvovati svoju sreću i želje zbog drugih
  • U odnosima s drugima osjećam se kao žrtva
  • Imam osjećaj da nemam pravo glasa čak i kada se drugi prema meni ne ponašaju dobro
  • Osjećam se da me drugi uzimaju zdravo za gotovo 
  • Često se “stapam” s ljudima kojima se divim, prilagođavam se njihovoj osobnosti i željama
  • Imam poteškoće u donošenju odluka
  • Teško je uopće reći što JA želim i trebam

Osobe propusnih ili nepostojećih granica drugima će reći “DA”, čak kada i žele reći “NE”. Drugima lako vjeruju i pružaju im svoje “srce na dlanu”, iako možda s njima nisu proveli dovoljno dugo vremena da ih upoznaju i vide jesu li to zaista osobe s kojima se osjećaju ugodno i pred kojima mogu biti ranjivi. Često ih prepoznajemo kao one u društvu i obitelji koje svima udovoljavaju i brinu da drugima bude dobro. S obzirom na to da vrlo malo znaju o tome što oni žele i trebaju, pojam o sebi grade kroz udovoljavanje drugima. Osjećaju se odgovornima za osjećaje, ponašanja i probleme drugih. Teško im je zauzeti se za sebe, ali upravo zato što ni sami ne mogu razlikovati svoje potrebe i osjećaje od tuđih. “Sretan/na sam kada si ti sretan/na, a tužan/na sam kada si ti tužan/na!”

Stoga nije iznenađenje da se osobe s propusnim granicama nerijetko nađu u odnosima s osobama koje to (ne)svjesno iskoriste. U takvim odnosima nema prostora za neslaganja, diskusije i kompromise. Oni brinu da se veza održi na vlastiti račun. Nažalost, zbog nedostatka granica, nerijetko se nađu u odnosima gdje postanu žrtve nasilja.

Osobe s vrlo propusnim ili nikakvim osobnim granicama osjećaju se ranjivo dok su same, a u vezama potpuno izgube osjećaj sebe. Strah ih je da će biti napušteni ako ne ugađaju drugima. 

Rigidne granice

zid sa žicama

Pročitajte sljedeće tvrdnje i razmislite, osjećate li se barem u nekoj mjeri ovako u odnosima s drugima (ili određenim osobama?): 

  • Osjećam se usamljeno, izolirano ili “diskonektano” od drugih
  • Ne pitam druge za pomoć
  • Nerado drugima otkrivam ikakve osobne informacije o sebi
  • Osjećam se kao da me nitko ne razumije, jer se zapravo nikome ni ne otvaram
  • Držim druge, pa čak i drage ljude “na distanci”
  • Tijekom života sam se udaljio/la od ljudi do kojih mi je zaista stalo 
  • Uživam u vremenu koje ulažem u svoje aktivnosti, no u njih nerado uključujem druge
  • Imam potrebu kontrolirati odnose i druge ljude
  • Sve je crno ili bijelo 
  • Bojim se pokazati svoju ranjivost
  • Vrlo je važno da su stvari koje radim predvidljive i poznate
  • Vrlo mi je jasno tko sam, no nisam spreman/na “popuštanje” kada je u pitanju odnos
  • Rijetko se otvaram ljudima koji nisu slični meni
  • Strah me je da pred drugima ispadne da nešto ne znam ili ne mogu učiniti
  • Ne mogu pristati na ništa što je izvan mojeg plana 
  • Drugi mi govore da sam nemam razumijevanja prema njima

Za razliku od osoba s propusnim granicama, osobe s rigidnim granicama oko sebe grade utvrde s čvrstim zidovima kako ne bi bili povrijeđeni. Takvi ljudi se naizgled čine “nedodirljivima”. Oni su distancirani i čini se kao da ih ništa ne može povrijediti. U odnosu s drugima su neprilagodljivi i mora biti po njihovom ili neće biti nikako. Stavovi i mišljenja o životu i drugim ljudima često su cinični, puni razočarenja, nepovjerenja ili ljutnje prema drugima. Stoga s poteškoćom stvaraju i održavaju bliske odnose s drugima. Nedostatak intime i bliskosti u životu nadoknađuju npr. izolacijom od drugih, radoholizmom ili raznim ovisnostima.

Ljudi s rigidnim granicama postavljaju ih jer se boje intimnosti i ranjivosti. Ovakve granice razvijaju najčešće ljudi u čijim je obiteljima nedostajalo bliskosti ili topline, ili se na njih gledalo kao slabost. Također, rigidne granice mogu biti reakcija na traumu od koje se osoba nije oporavila.

Pomiješane ili “slomljene” granice

Osobe s pomiješanim granicama zapravo mogu imati mix propusnih, rigidnih i fleksibilnih s različitim osobama i/ili u različitim situacijama. Moguće je da takva osoba ima zdrave granice s prijateljima, ali propusne s članovima obitelji. Kada se takva osoba osjeća povrijeđeno, moguće je da promijeni granice iz propusnih ka rigidnima – da podigne zidove, zaključa vrata. Također, u stresnim situacijama, moguće je da zdrave granice zamijeni nezdravim varijantama. 

Pozdrav od autorki iz ovog poglavlja, pronašli ste nas 🙂 Koje bućkuriše od granica imamo, to vam nećemo otkriti, kako bismo demonstrirale zdrave – fleksibilne granice.

Fleksibilne ili zdrave granice

vrata u ogradi
  • Možete reći NE drugima bez da se osjećate krivima 
  • Znate što vam je potrebno, i nije vam problem to od drugih zatražiti
  • Imate dovoljno mentalne, emocionalne i fizičke energije
  • Osjećate kontrolu nad svojim životom
  • Iznosite svoje mišljenje bez straha od osude
  • Osjećate se cijenjenima 
  • Odvajate vrijeme za sebe bez krivnje
  • Imate samopoštovanja
  • Osjećate emocionalnu i mentalnu ispunjenost
  • Vaši odnosi s drugim ljudima su poticajni

Zdrave granice nam omogućuju zaštitu vlastitog fizičkog i psihičkog prostora i odnose u kojima se odgovornost i moć ravnopravno ili pošteno (npr. u poslovnim situacijama) dijele. Znak dobrih granica je mogućnost izricanja “Ne.” kao i prihvaćanja ovakvih izjavnih i potpunih rečenica od drugih. Ako su dobro postavljene, uzimaju u obzir želje i potrebe koje imamo. Prema tome, ne postoje granice koje bi svima jednako odgovarale – npr. druželjubivi i samotnjaci imaju vrlo različite potrebe. Za razliku od rigidnih granica, fleksibilne nam omogućavaju ranjivost koja je preduvjet za bliskost, a u odnosu na propusne, biranje kada, koliko i s kime to želimo biti.

Zaključak

Svi mi odrastamo u različitim uvjetima i navigiramo kroz život kako znamo i uspijevamo. Od malena od svoje okoline dobivamo početnički set koji nam može, ali i ne mora odgovarati. Pogledom na prošlost možemo spoznati koje obrasce smo moguće naučili; pogledom na sadašnjost, odgovara li nam to i dalje; a pogledom na budućnost, kamo želimo te savladati alate koje trebamo da bi se kretali u tom smjeru. 

Rijetko tko će se u potpunosti pronaći u opisanim ekstremima – većina nas je (i u drugim aspektima) negdje u sredini. No, ako ste se pronašli u članku negdje gdje ne želite biti, a voljni ste makar škicnuti u putokaze, preporučujemo da kliknete na bonus poglavlje na dnu članka 🙂

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak:  doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych.Ivana Blašković, univ. bacc. psych., Sandra Zgodić, univ. bacc. psych.Barbara Paušak, univ. bacc. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Klara Saganić, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici

U svakom odnosu postoje obostrana očekivanja, zahtjevi i potrebe. Ponekad nam mogu biti izvori zadovoljstva i životne…

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 1. studenoga 2020.
prometni znak - u izgradnji

E sada, kada ste sve ovo pročitali, možda se pitate – “Što mi je činiti?” pa zaključili da je prekasno za mijenjati vlastite granice ili ste rezolutno odlučili (ili iz muke?) – “Krećem mijenjati neke stvari!”.

Savjete koje najčešće dobijemo “iz naroda” je nešto poput: “Treba postaviti granice prema drugima, zauzeti se za sebe, reći ne”. Ili u slučaju da su vaše granice prerigidne: “Moraš uključiti i druge u svoj život, ne možeš sve sam, razboljet ćeš se”.

Sve to zvuči vrlo jednostavno (iako jednostavno ne znači nužno i lako). Ipak, u stvarnom životu, čak i kada to želimo, naravno da može biti teško mijenjati obrasce i odnose koje smo godinama stvarali i zakoračiti u nepoznati teren. Ipak, mi vas izazivamo da barem počnete maštati o promjeni i kako bi vam mogla goditi… 

Imajte na umu da je kod promjena nekad potrebno malo se usporiti, ne odgovoriti na prvu, kako biste zaustaviti vlastite automatske reakcije.  

Možda će prijateljica s fakulteta isprva biti ljuta kada joj kažete da joj nećete više pisati seminare. Ili će vas član obitelji napadati što mu odbijate pomoći, a za to nemate “dovoljno dobar” razlog. Partneru možda neće biti jasno zašto više ne trpite omalovažavanja, a kolege na poslu bi mogli biti zbunjeni jer više ne radite prekovremene. 

Nije nužno ni da svaki odnos s kojim niste zadovoljni trebate ili želite popravljati ili zadržati.

Koraci

Prvi korak je nakon pročitanog razmisliti koje odnose želite mijenjati. Na primjer, možda imate dobro postavljene granice unutar vlastite obitelji, ali kada riječ o odnosu s partnerom, smatrate da ga/ju držite na prevelikoj distanci. Stoga se za početak fokusirajte na jedan (bitan) odnos.

Zatim jaaako dobro razmislite o svojim vrijednostima, potrebama, željama i osjećajima unutar nekog odnosa. Kako bi vam bilo lakše, možete si to napisati na papir. Tek kada to budete razumjeli, moći ćete uopće razumjeti gdje su vaše granice i u kojem ih smjeru mijenjati. Nadalje, zapamtite da u svakom odnosu imate sljedeća prava (kao i druga osoba):

  • Imam pravo reći ne bez da se za to osjećam krivim.
  • Imam pravo da se drugi prema meni ponašaju s poštovanjem.
  • Imam pravo da moje potrebe budu jednako važne kao i tuđe.
  • Imam pravo prihvaćati svoje pogreške i nedostatke.
  • Imam pravo da ne moram dostizati tuđa nerealna očekivanja od mene.

Komunicirajte. Jednom kada imate jasniju sliku o sebi, važno je komunicirati drugoj osobi što vam je potrebno, pogotovo kada dođe do situacije u kojima se vaše potrebe razlikuju.

Recite “Ne.” kada to mislite. Zapamtite, niste dužni drugima previše objašnjavati svoje razloge. Ako vam nešto ne paše, ili nije ugodno, jednostavno “ne” je dovoljno.

Usmjerite se na sebe. U izražavanju svojih potreba ili osjećaja, krenite od sebe umjesto da kritizirate drugu osobu ili odgovornost prebacujete na nju. Preporučujemo da koristite “JA” poruke. Na primjer, umjesto da kažete “Gnjaviš me od ranog jutra”, možete reći “Treba mi ujutro sat vremena tišine, rado bih popričao s tobom kasnije.” (za razvijanje ovakvog stila komunikacije – između agresivnog i pasivnog, proučite asertivnost i tehnike)

Odredite posljedice. Recite jasno zašto postavljate granicu i kako ćete odreagirati ako se ne poštuje. Naravno, badava je sve ako je to mrtvo slovo na papiru – morate biti spremni da posljedice i provedete u djelo – nema blefiranja.

Sretan put i mirno more

To je to, jednostavno, ali ne i lako – očekujte otpor. (Ako taj otpor može dovesti do nečije životne ugroze, nemojte ovo pokušavati samostalno – potražite pomoć psihoterapeuta ili pravnika)

Ukratko, saznaj što želiš u raznim odnosima, postavi prema tome granice, budi jasan prema sebi i drugima u vezi tih granica.

Ovakve promjene zahtijevaju dugogodišnji rad, a ponekad i stručnu pomoć (koja je, vjerujte nam, od životnog značaja kada se radi o ovakvoj temi ;)). Stoga i ne očekujemo da ćete nakon ovog članka promijeniti svoj život, ali nadamo se da smo vam pomogle steći neke uvide i potaknuti vas na odluku.

djevojčica s prslukom pred vodom
Spremno!, u nove izazove 🙂