“Pa to je i njegovo dijete?!” – i tata je vrijedan zlata

By | 18-03-2021
  • 194
    Shares
Laura Martinić, mag. psych., autorica teksta

Suprug i ja očekujemo svoje prvo dijete. Počeli smo se pripremati: polazimo pripremu za porođaj, čitamo razne edukativne knjige o odgoju, nabavljamo stvari i zajedno uživamo u procesu. Tijekom tog iskustva gledam svog supruga kako se veseli, ali primjećujem da učestalo nailazi na nekakvu prepreku. Taj nevidljivi zid ne predstavlja se samo mom suprugu kao budućem ocu, nego svakom ocu, a postavlja ga društvo. Žalosna je činjenica kako moramo priznati da je većina nas barem jednom u životu pridonijela ovoj nevidljivoj prepreci na neki način. 

Kako kao društvo “isključujemo” očeve iz života djeteta? 

Dopustite mi da pojasnim ovu prepreku spomenutu u uvodu na nekoliko primjera…

Primjer 1: Budući roditelji uđu u dućan za bebe i dječju opremu – ono što vidimo je otprilike 80% stvari za bebe, a 20% stvari za mame ili stvari koje su reklamirane tako da su usmjerene majkama (tu ne računamo proizvode povezane s dojenjem). 

Primjer 2: Žena koja je nedavno rodila prvo dijete priča s rođakinjom o tome kako planira početi vježbati i tako iskoristiti malo vremena za sebe, dok joj njena rođakinja odgovara: “Pa tata ga može pričuvati dok ti vježbaš.”

Primjer 3: Mama i tata su s djetetom kod liječnika i liječnik automatski usmjerava komunikaciju na majku kako bi dobio anamnezu ili povijest bolesti. Samo da napomenem da ovo ne rade samo liječnici nego i raznorazni stručnjaci s kojima se dijete susreće, pa i psiholozi. 

Na prvi pogled, nekim ljudima će reakcija na većinu ovih primjera biti “Pa da, tako to ide.” ili “Pa da, tako se to i radi.”. Moja prva pomisao na ove primjere jest: “Pa to je i njegovo dijete.”, a htjela bih da Vas upravo ta rečenica potakne da promislite o svojem mišljenju na ovu temu. Ovo su možda mali i banalni primjeri, no njih u stvarnosti ima iznimno mnogo pa tako isključivanje oca možemo vidjeti i u zabrani pratnje na pregledima tijekom trudnoće, zabranom pratnje na porođaju, o čijoj sam štetnosti pisala u nedavnom članku. 

Što ovi primjeri koje sam Vam navela mogu napraviti budućem ili “novopečenom” tati? 

Zamislite da ste Vi na mjestu tate u ovim primjerima. 

Sve stvari u dućanima, ako su orijentirane na roditelja, usmjerene su na mame (tu ne računamo proizvode za dojenje) – poruka društva: “ISKLJUČUJEMO TE!”.

Kada kao tata čujete frazu “Tata ga može pričuvati dok ti…” – poruka društva: “Ti nisi ravnopravan kao majka, već si kao babysitter svom djetetu!” – “ISKLJUČUJEMO TE!”.

Razgovarate sa stručnjakom u pogledu svog djeteta i netko Vas isključi iz razgovora jer pretpostavlja da Vi ne znate sve potrebne informacije – poruka društva: “Ti nisi sposoban znati te informacije.” – ISKLJUČUJEMO TE!”.

Iako se možda situacije navedene u ovim primjerima mogu činiti kao “sitnice”, kada biste sad bili u ulozi tog oca, biste li bili motivirani da dođete na sljedeći pregled s djetetom, pamtite informacije  npr., vezane uz anamnezu, s radošću sudjelujete u nabavci stvari za dijete itd.? Naravno da će neki očevi reagirati na način da se ovoj prepreci usprotive ili će je zanemariti, no neki će se možda osjećati obeshrabreni te će njihova motivacija za takvim ponašanjima oslabjeti – što će zauzvrat potvrditi stereotipe o manjoj uključenosti očeva u život djeteta. 

Zašto je to štetno?

Ovo samoispunjavajuće proročanstvo može imati izrazito štetne posljedice. Osim što može potvrditi društveni stereotip da su “tate manje uključeni nego mame”, može stvarno djelovati na način da smanji uključenost oca u život djeteta, dajući očevima poruku kako nisu jednako bitni kao majke.

S vremenom dolazi do promjene društva, društvenih vrijednosti, a tako i mijenjanje očekivane slike oca, kao i očevih roditeljskih kompetencija. Otac više ne predstavlja isključivo osiguravatelja materijalnog i financijskog dobra u obitelji ili krutu strukturu u odgoju, što je zasigurno uz njegovu manju uključenost u odgoj i brigu za djecu bila stereotipna uloga oca. Danas je otac ravnopravan majci u odgoju i brizi za djecu.

Naravno, i danas postoje očevi koji sami ne žele biti podjednako majkama uključeni u djetetov život, gdje stvarno majka preuzima skoro kompletnu ulogu roditelja. Navedeno može biti posljedica i toga što su žene još od djetinjstva, više nego muškarci, pripremane za ulogu roditelja (Rosenberg i Wilcox, 2006), što bi također bilo poželjno promijeniti. 

Očevi također i sami mijenjaju vlastiti doživljaj svoje uloge i odgoja, no nedostaje im podrške u osnaživanju svoje današnje uloge, čime zasigurno ne pomažemo kao društvo u primjerima koje sam dala na početku članka. Prilagodbi očeva roditeljstvu, njihovoj perspektivi i iskustvu se još uvijek ne pridaje dovoljno važnosti ili čak dolazi do potiskivanja njihove važnosti u usporedbi s majkom. Očevi, kada postanu roditelji te ako su u većoj mjeri uključeni u interakciju s novorođenčetom, mogu prolaziti kroz sličnu hormonalnu promjenu kao i majke, pri čemu se pokazalo da se njihova razina testosterona i estradiola smanjuje, a razina prolaktina i kortizola povisuje (Storey i sur., 2000).

Nadalje, valja znati kako očevi nisu jednaki majkama, niti su majke jednake očevima. Svaki od njih ima svoju posebnu ulogu kojom obogaćuje djetetov život. Sve veći broj istraživača zaključuje kako je očeva uloga neizostavan čimbenik povezan s djetetovim zdravljem, kao i emocionalnim, socijalnim i kognitivnim razvoj djeteta te kako očeva uloga ima svoje određene specifičnosti iliti posebnosti. Takav doprinos oca na život djeteta može biti i negativan i pozitivan te je uznemirujuće kako se u zapadnom društvu takav učinak i uloga oca umanjuje i omalovažava, toliko da neka djeca mogu patiti od efektivne deprivacije oca (Biller, 1974; prema Lamb, 1975), tj. iako imaju oca, njegova uloga i učinak na djetetov razvoj i dobrobit se umanjuje ili negira.

Zašto je tata vrijedan zlata?

Ovdje ću navesti samo neke od povezanosti očeve uključenosti i razvojnih ishoda djece, pri čemu napominjem kako je u istraživanjima uključenosti roditelja teško utvrditi jasne uzročno-posljedične veze te kako su predstavljeni rezultati korelacijskih istraživanja, što ne znači da će dijete uključenog oca nužno imati bolje ishode.

Otac, kognitivni razvoj i obrazovni ishodi djeteta

Istraživanja pokazuju kako su se brižnost i uključenost očeva, kao i količina vremena koju očevi provode u igri s dojenčadi, pokazali povezanima s višim kvocijentom inteligencije djeteta, kao i boljim jezičnim sposobnostima, većom tolerancijom na stres i frustraciju povezanom sa školovanjem u odnosu na djecu čiji su očevi manje uključeni (Pruett, 2000).  Također, pokazalo se kako je brižnost i uključenost oca povezana s boljim verbalnim sposobnostima, akademskim uspjehom i općenito boljim intelektualnim funkcioniranjem kod djece u razdoblju adolescencije i ranoj odrasloj dobi (Goldstein, 1982). 

Otac, socijalni i emocionalni razvoj djeteta

Veća uključenost oca se također pokazala povezanom s boljim samopouzdanjem djeteta, većom sklonošću istraživanju svoje okoline, boljim odnosima s vršnjacima djeteta, kao i manjom vjerojatnošću da će se dijete uključivati u problematična ponašanja kod kuće i u školi (Yeung i sur., 2000; prema Rosenberg i Wilcox, 2006). 

Zanimljivo je kako se pokazalo da način na koji se očevi igraju s djecom ima važan učinak na djetetov emocionalni i socijalni razvoj. Naime, u provođenju vremena jedan-na-jedan s djetetom, očevi više vremena provode u stimulirajućoj i zabavnoj aktivnosti nego majke, a kroz njih djeca uče regulirati emocije, socijalne interakcije, kao i vlastito ponašanje. Tako npr. “grublja igra” (eng. rough-housing) s ocem može pomoći djetetu da nauči kako se nositi s agresivnim impulsima i fizičkim kontaktom bez gubljenja kontrole nad emocijama. Očevi promoviraju neovisnost i orijentiranost prema vanjskom svijetu te su djeca uključenih očeva sklonija istraživanju okoline, boljoj samokontroli i prosocijalnim ponašanjima (Parke, 1996). 

U obiteljima gdje očevi dijele odgovornost za skrb o djeci ili su pretežito uključeni u njihov odgoj, pokazalo se kako će djeca vjerojatnije pokazivati višu razinu empatije te manju količinu rodno-stereotipnih uvjerenja (Lamb, 2010).

Također, istaknula bih kako su se karakteristike oca kao što su, npr., njegova uključenost, osjetljivost, toplina i brižnost, pokazale važnijima za zdrav i adekvatan razvoj djeteta nego očeva maskulinost, za koju zapravo ni ne postoje dokazi da značajno pridonosi mentalnom zdravlju djeteta (Lamb, 2010). 

Osim toga, velik broj istraživanja ističe kako djeca uključenih, osjetljivih i brižnih očeva imaju općenito bolje fizičko i mentalno zdravlje, bolji akademski uspjeh te su manje sklona uključivanju u rizična ponašanja (npr. konzumacija i zloupotreba psihoaktivnih tvari, nasilnička i delinkventna ponašanja) (Horn i Sylvester, 2002; prema Rosenberg i Wilcox, 2006).

Očev doprinos privrženosti

Dojenčad očeva koji od rođenja pokazuju više razine brige i nježnosti, tj. osjetljivosti ( prepoznavanje i pravilno interpretiranje signala djeteta, kao i adekvatno reagiranje i zadovoljavanje dječjih potreba) su sigurnije privržena, što kasnije potencijalno može dovesti do boljih socijalnih vještina, odnosa s vršnjacima te u budućnosti s partnerima (Rosenberg i Wilcox, 2006).

Nadalje, što se tiče osjetljivosti oca i sigurne privrženosti, pokazalo se kako, ukoliko je očeva osjetljivost visoka, značajnost uključenosti za razvoj sigurne privrženosti je manja, čime se potvrđuje pretpostavka kako je kvaliteta kontakta i odnosa, tj. očeva osjetljivost, bitnija od kvantitete kontakata. Zanimljivom se pokazala i činjenica kako sigurna privrženost djeteta također pridonosi i većoj osjetljivosti oca, na način da djeca koja su sigurnije privržena u komunikaciji izražavaju povjerenje, bliskost i emocionalnu dostupnost, što djeluje poticajno na oca u vidu njegovog osjećaja sigurnosti, zadovoljstva i samopouzdanja u očinsku ulogu i svoje sposobnosti. Na takav način se razvija pozitivan začarani krug međusobno nagrađujuće interakcije oca i djeteta (Brown, Mangelsdorf i Neff, 2012). 

Pokazalo se i kako se privrženost koju dijete formira s ocem, kvalitativno razlikuje od one koju razvija s majkom. Sve više istraživanja ide u prilog dvjema odvojenim ulogama privrženosti, pri čemu jedna ima funkciju pružanja ljubavi i sigurnosti, dok druga osigurava uključenost u uzbudljiva i izazovna iskustva. Obje su prisutne kod svakog roditelja, ponekad u većoj, ponekad u manjoj mjeri. Svakako se prema svemu navedenom može zaključiti kako otac ne predstavlja sekundarnu figuru privrženosti, već onu primarnu kao i majka (Newland i Coyl, 2010). 

Zaključak

Cilj ovog članka nije negirati enorman doprinos majke, već naglasiti da enorman doprinos imaju i očevi. Otac nije jednak majci, no niti je majka jednaka ocu, a doprinos svakog od njih je poseban i od velikog značaja za dijete. Roditelji trebaju biti ravnopravni partneri u odgoju djece i vrijeme je da im kao društvo prestanemo postavljati nepotrebne nevidljive zidove, kad je roditeljstvo i odgoj djece samo po sebi dovoljno zahtjevno i stresno. Također, informacije navedene u ovom članku ne insinuiraju da je dijete koje nema uključenog oca ili oca općenito, osuđeno “na propast”, već samo kako se veća uključenost oca pokazala povezanom s povećanom vjerojatnosti za pozitivnije ishode djeteta, što ne podrazumijeva da se takvi pozitivni ishodi neće ostvariti u drugačijim okolnostima.

Ovim člankom želim ohrabriti tate i potaknuti Vas da ustrajete u svojoj motivaciji da budete uključeni u život djeteta, kako je Vaš doprinos na djetetov život dragocjen. Također, nadam se da će ovaj članak nekome otvoriti oči u pogledu potencijalne štetnosti stereotipne uloge oca te da ćemo kao društvo postati otvoreniji i motiviraniji na preispitivanje uvjerenja koje imamo u pogledu uloge oca i majke te se usmjeriti na izgradnju kvalitete odnosa s djetetom i jačanja roditeljskih vještina. Prepoznavanjem važnosti oca za dobrobit djeteta, možemo početi micati nevidljive barijere koje stavljamo pred njih te im, kao društvo, postati poticajna okolina i pružiti podršku koju trebaju. Štetnih rodnih stereotipa i dalje ima mali milijun, no hajdemo ih zato zajedno rušiti – jedan po jedan, bolje nego niti jedan! Stoga zapamtite – i tata je vrijedan zlata! 

Sretan Vam dan očeva tate – budućim, novopečenim i onim s duljim stažem! 

Brown, G. L., Mangelsdorf, S. C. i Neff, C. (2012). Father Involvement, Paternal Sensitivity, and Father-Child Attachment Security in the First Three Years. Journal of Family Psychology, 26(3), 421–430. https://doi.org/10.1037/a0027836

Goldstein, H. S. (1982). Fathers’ absence and cognitive development of 12- to 17-year-olds. Psychological Reports, 51(3,), 843–848. https://doi.org/10.2466/pr0.1982.51.3.843

Lamb, M. E. (1975). Fathers: Forgotten Contributors to Child Development. Human Development, 18(4), 245–266. https://doi.org/10.1159/000271493

Lamb, M. E. (2010). The role of the father in child development (5th ed.). John Wiley & Sons Inc.

Newland, L. A., & Coyl, D. D. (2010). Fathers’ role as attachment figures: an interview with Sir Richard Bowlby. Early Child Development and Care, 180(1-2), 25–32. https://doi.org/10.1080/03004430903414679

Parke, R. D. (1996). The developing child series: Fatherhood. Harvard University Press.

Rosenberg, J. i Wilcox, W. B. (2006). The importance of Fathers in the Healthy Development of Children. U.S. Department of Health and Human Services, Children’s Bureau. https://www.childwelfare.gov/pubs/usermanuals/fatherhood/

Storey, A. E., Walsh, C. J., Quinton, R. L. i Wynne-Edwards, K. E. (2000). Hormonal correlates of paternal responsiveness in new and expectant fathers. Evolution and Human Behavior, 21(2), 79-95. https://doi.org/10.1016/S1090-5138(99)00042-2

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Ivana Blašković, univ. bacc. psych., Mislav Sudić, univ. bacc. psych. , Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Vladimir T Katušić, mag. psych. i Matea Milin, univ. bacc. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Povodom Dana očeva, ovim člankom ističemo dragocjen doprinos oca za dobrobit djeteta. Otac nije jednak majci, no niti...

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 18. ožujka 2021.

One thought on ““Pa to je i njegovo dijete?!” – i tata je vrijedan zlata

  1. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati i u sljedećim FB grupama:

    Psihološki prostor – grupa za čitatelje
    https://web.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/900435217399739/

    Psiholozi
    https://web.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3956821407674716/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza
    https://web.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3998320870231818/

    Biti psiholog u Hrvatskoj
    https://web.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3927159583990058

    Savjeti psihologa
    https://web.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/949480085859883

    ZA LJUBITELJE PSIHOLOGIJE i PSIHOLOGE
    https://web.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/4134033909973322

    Psihološke teme
    https://web.facebook.com/groups/1402223563343936/permalink/3136682129898062

    Forum psihologa – članova komore
    https://www.facebook.com/groups/1894214417515945/permalink/2835043066766404/

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.