„Sa sedamnaest godina počela sam se izgladnjivati,
Mislila sam da je ljubav neka vrsta praznine
I barem sam tada razumjela glad koju sam osjećala
I nisam ju morala nazivati samoćom.“
Florence Welch, pjevačica benda Florence and the Machine ovim stihovima započinje svoju pjesmu Hunger. Osim što je pjesma odlična (preporučujem da ju poslušate), kroz nju je Florence prvi put s javnosti podijelila svoju priču o borbi s poremećajem hranjenja, koja traje još od tinejdžerskih dana. U jednom intervjuu Florence je istaknula kako se bojala osude okoline, zbog čega je godinama izbjegavala uopće pričati o poremećaju hranjenja. Osjećala je sram. No, Florence nije jedina.
Bolest, ili?
„Vidi kako je mršava, bolje bi joj bilo da nešto pojede.“
„Sam je kriv za to što mu se događa.“
„Poremećaj hranjenja? Pa to uopće nije bolest.“
„Samo želiš privlačiti pažnju!“
Prema posljednjim epidemiološkim procjenama u Republici Hrvatskoj 40.000 ljudi ima neki oblik poremećaja hranjenja, to su uglavnom mlade žene u razdoblju adolescencije ili u ranim 20-im godinama, ali i broj mladih muškaraca je u porastu. No, prve brige o težini i izgledu tijela mogu se javiti već u pretpubertalnom razdoblju. Poremećaji hranjenja spadaju među ozbiljne i trajne psihijatrijske poremećaje te uključuju ekstremno i nezdravo smanjenje unosa hrane, kao i ozbiljno prejedanje popraćeno osjećajem nelagode ili pretjeranom zabrinutošću izgledom tijela ili težinom.
Uzroci poremećaja hranjenja mogu biti različiti, npr., biološki, psihološki, okolišni ili socijalni, a često se radi o kombinaciji različitih faktora. Tako, npr., mediji ili društvene mreže neće sami po sebi uzrokovati poremećaj hranjenja, ali mogu imati značajan utjecaj na osjećaj nezadovoljstva vlastitim tijelom. Poznata je studija u kojoj su Anna Becker i kolege sa sveučilišta Harvard promatrali kako će uvođenje televizije na otočje Fiji, gdje je televizija prvi put uvedena tek 1995. godine, utjecati na učestalost javljanja poremećaja hranjenja. Prije uvođenja televizije stanovnici nisu prakticirali dijete i poremećaj hranjenja na otočju gotovo da nije postojao. Također, u njihovoj kulturi bogatstvo se vezivalo uz obilate obroke te su krupnija tijela za njih predstavljala ideal i ljepotu. No već nakon 3 mjeseca od uvođenja televizije i dostupnosti serija poput Spasilačke službe (Baywatch), djevojke u adolescentskoj dobi su se počele okretati dijetama, a za tri godine njih 11% je povraćalo kako bi smršavjelo. Djevojke su kao jedan od razloga za povraćanje navodile želju da postignu bolji društveni status.
Normalna težina= zdravlje?
Poremećaj hranjenja ne nastaje odjednom, već se razvija kroz duže vremensko razdoblje. Oboljele osobe ne moraju nužno imati simptome samo jednog poremećaja hranjenja. Ponekad se radi o kombinaciji različitih simptoma koji se mijenjaju kroz vrijeme, tako se u jednom trenutku kod osobe s dijagnozom anoreksije mogu početi javljati i neki ili čak svi ključni simptomi bulimije. Poremećaji hranjenja se često u medijima prikazuju pomoću mršavih ili pretilih tijela i postoji stereotip da poremećaj hranjenja nestaje kada osoba postigne prosječnu tjelesnu težinu. No, povratak na normalnu tjelesnu težinu je tek prvi korak u procesu liječenja. Tek kada je osoba izvan životne opasnosti (npr. radi pretjeranog izgladnjivanja) može se raditi na psihološkim aspektima koji se nalaze u podlozi bolesti. Naime, osobe s poremećajem hranjenja se prejedaju, povraćaju ili drže restriktivne dijete u svrhu suočavanja ili izbjegavanja suočavanja s vlastitim emocijama. Oboljele osobe često osjećaju sram i skrivaju svoj poremećaj te nastavljaju s destruktivnim ponašanjem, koje im bar donekle stvara osjećaj stabilnosti i kontrole. Stoga su psihološka pomoć i podrška ključni u procesu liječenja te ako ovakva podrška izostane, čak i nakon povratka u normalnu tjelesnu težinu, osobe se vrlo brzo vraćaju starim, nezdravim navikama hranjenja.
Vrste poremećaja hranjenja
Tri najučestalija tipa poremećaja hranjenja su anoreksija nervoza, bulimija nervoza i kompulzivno prejedanje, dok pretilost nije navedena kao psihički poremećaj prema DSM-5 priručniku.
Temeljne karakteristike anoreksije nervoze su:
- konstantno ograničavanje unosa energije,
- izražen strah od dobivanja na težini ili pretilosti, ili ponašanje usmjereno na otežavanje dobivanja na težini
- problemi u doživljavanju vlastite težine i oblika tijela.
Temeljne karakteristike bulimije nervoze su:
- epizode prejedanja koje se ponavljaju,
- opetovani neprikladni kompenzacijski postupci s namjerom sprečavanja dobivanja na težini
- samoprocjena koja je neopravdano temeljena na obliku i težini vlastitog tijela.
Za razliku od bulimije nervoze, kod osoba oboljelih od kompulzivnog prejedanja:
- epizode prejedanja se ponavljaju
- nema ponavljajućih neprimjerenih kompenzacijskih ponašanja s namjerom da se ublaže posljedice prejedanja
- ove osobe su često pretile.
Za navedene obrasce hranjenja znamo da su nezdravi. Međutim, što se dogodi kada smo pretjerano fokusirani na zdravu hranu i kada briga o zdravlju postane ovisnost? Ortoreksija nije službeno priznata kao poremećaj hranjenja, ali ometa svakodnevno funkcioniranje osobe i samim time zahtjeva intervenciju zdravstvenih stručnjaka. Zdrava hrana, naravno, donosi mnogo prednosti, kada se ne odlazi u krajnost. Kada osoba donosi odluke na temelju toga hoće li biti ugrožena njena zdrava prehrana te kada to narušava mentalno i fizičko zdravlje osobe, potrebno je intervenirati.
Različiti, a slični
Koliko god se poremećaji hranjenja razlikovali u svojoj simptomatologiji, neke karakteristike su im ipak zajedničke. Primjer za to su novija istraživanja kognitivnih procesa, odnosno načina na koji osobe s poremećajem hranjenja donose odluke. Osobe s poremećajem hranjenja usmjerene su na postizanje neposredne koristi usprkos dugoročnim negativnim posljedicama, koje kod anoreksije vodi k opetovanoj restrikciji i izgladnjivanju usprkos negativnim fizičkim i psihosocijalnim posljedicama, a kod bulimije povraćanju, koje stvara trenutni osjećaj olakšanja i zadovoljstva, a dugoročno narušava zdravlje.
Bechara, Damasio, Damasio i Anderson (1994) osmislili su Iowa zadatak kockanja (eng. Iowa Gabling Task), jednostavnu igru s kartama prvotno osmišljenu za ispitivanje procesa donošenja odluka kod neuroloških pacijenata. Zadatak ispitanika je da odabiru i izvlače karte iz četiri špila, koji su dugoročno povoljni ili nepovoljni (odnosno, vode k većim konačnim dobicima ili gubicima). Na početku zadatka ispitanici ne znaju koji je špil dobar, već bi kroz igru trebali naučiti koji špilovi su povoljniji. U kasnijim istraživanjima je utvrđeno da na ovakvim zadacima osobe s poremećajem hranjenja postižu lošije rezultate u odnosu na zdrave osobe jer nastavljaju birati špilove koji trenutno donose dobit, iako dugoročno donose veće gubitke.
Kratkoročna ili dugoročna dobit?
Neke neuroanatomske spoznaje sugeriraju da su moždane regije ključne za donošenje odluka, povezane s poremećajima hranjenja. Npr., u nekim studijama u kojima je snimana moždana aktivnost i provocirani simptomi anoreksije (npr. izlaganjem slikama hrane) istraživači su izvjestili o abnormalnoj aktivnosti u ventromedijalnom prefrontalnom korteksu (dijelu mozga koji se naziva i “središnja mreža”, zaduženom za donošenje odluka, procesiranje rizika, inhibiciju emocionalnih odgovora te za proces donošenja odluka i samokontrole) kod pacijenata s anoreksijom nervozom. Osim što su poremećaji hranjenja međusobno slični, važno je istaknuti da pokazuju obrasce ponašanja slične onima koji se javljaju u stvarnom životu i kod ovisnika o drogi, patoloških kockara te pacijenata s oštećenjem prefrontalnog korteksa.
Zdrave osobe su sposobne promijeniti svoje navike kako bi se s kratkoročnih nagrada usmjerile na nešto što je za njih dugoročno dobro. Osobe s patološkim navikama hranjenja imaju poteškoća s napuštanjem nezdravih navika koje pružaju kratkoročnu dobit i koje dugoročno rade štetu i gubitke. Također, ponašanja koja upućuju na lošije donošenje odluka (npr. izgladnjivanje i prejedanje) su povezana s osobinama ličnosti kao što su perfekcionizam, opsesivnost i impulzivnost te se pojedini poremećaji hranjenja razlikuju u pojedinim domenama. Tako je, npr,. perfekcionizam više vezan uz anoreksiju nervozu, dok je impulzivnost više vezana uz bulimiju nervozu.
Kraj… Ili početak?
Poremećaj hranjenja je ozbiljan problem današnjice koja može imati kobne posljedice ako se ne prepozna na vrijeme. Ishodi bolesti su često nepredvidivi te što se ranije prepoznaju simptomi, to su veće šanse za uspješno ozdravljenje. Danas postoje i neki noviji oblici poremećaja hranjenja, poput ortoreksije, koji usprkos tome što nisu službeno priznati kao poremećaji hranjenja, značajno narušavaju kvalitetu života osobe. Važno je raditi na prevenciji i educirati o poremećajima hranjenja u što ranijoj dobi, s obzirom na to da se prve brige o izgledu i težini tijela javljaju i prije samog puberteta.
Također, čest je slučaj kod osoba s poremećajem hranjenja da se u terapijskom procesu prorađuju traume proizašle iz visoko disfunkcionalnih obiteljskih okruženja. Po pitanju odabira psihoterapijskog pravca, različiti pravci su se pokazali korisnima, poput kognitivno-bihevioralne terapije, geštalt psihoterapije, psihodrame ili transakcijske psihoterapije. U psihoterapijskom tretmanu radi se na prepoznavanju, regulaciji i izražavanju emocija, komuniciranju potreba, asertivnosti, odnosima s drugima, separaciji, slici o sebi itd. Ovisno o težini i vrsti poremećaja, u procesu liječenja sudjeluju i liječnici specijalizirani za određene komplikacije, nutricionisti i dijetetičari, koji su osposobljeni za liječenje poremećaja u uzimanju hrane.
Kako bilo, najmanje što možemo učiniti je izbjegavati iznošenje zaključaka o drugima isključivo na temelju veličine i izgleda tijela. Jer, kao što je već ranije spomenuto, ni prosječna tjelesna težina nije mjerilo zdravlja osobe. Za kraj, pogledajte video Centra za poremećaje hranjenja BEA, pod nazivom: Tko je to u ogledalu?
https://www.youtube.com/watch?v=OKK4t7KHnxk
“Ljepota dolazi u svim oblicima i veličinama.
Mršavo je lijepo. Debelo je lijepo,
Malo je lijepo. Veliko je lijepo.
Srednje je lijepo.
Ti si lijep/a!”
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matia Torbarina, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Sandra Zgodić, mag. psych.