Poslijeporođajna depresija – tabu tema roditeljstva

By | 03-03-2021
  • 120
    Shares
Laura Martinić, mag. psych., autorica teksta

U prošlom članku na temu reproduktivnog mentalnog zdravlja, spomenula sam činjenicu kako su žene u poslijeporođajnom razdoblju pojačano osjetljive na razvoj mentalnih poremećaja. Promjena raspoloženja učestala je pojava nakon porođaja pri čemu ponekad može doći do razvoja psihopatologije.

Jedan od najpoznatijih poremećaja u tom razdoblju, za kojeg je većina u društvu čula, upravo je poslijeporođajna depresija. 

Poslijeporođajna depresija (PPD) predstavlja ozbiljni poremećaj raspoloženja koji se javlja najčešće 4 do 6 tjedana nakon porođaja. Odnosi se na ne-psihotične depresivne epizode koje započinju ili se protežu u poslijeporođajno razdoblje, do jedne godine nakon porođaja. Prema osnovnom dijagnostičkom statističkom priručniku (DSM-5), kriteriji za dijagnosticiranje poslijeporođajne depresije smatraju se jednakima kao i za veliku depresivnu epizodu s početkom nakon porođaja.

Učestalost poslijeporođajne depresije

Poslijeporođajna depresija nakon porođaja pogađa 13% žena, dok je njena učestalost na uzorku hrvatskih majki nešto manja i iznosi 8,1% (Nakić Radoš, Tadinac i Herman, 2013). Međutim, ovaj postotak odnosi se na žene koje su prvi puta oboljele od depresije jer su u istraživanju mogle sudjelovati samo rodilje bez prethodne psihijatrijske povijesti. 

Postoje određeni dokazi kako je velika depresivna epizoda češća u poslijeporođajnom razdoblju, nego u nekom drugom razdoblju ženina života (O’Hara, 2009), a žene koje su imale poslijeporođajnu depresiju imaju povećan rizik za obolijevanje od depresije kasnije u životu i od ponovne poslijeporođajne depresije (Phillips i O’Hare 1991; prema Seyfried i Marcus, 2003).

Rizični čimbenici za razvoj poslijeporođajne depresije 

Rizični čimbenici za razvoj poslijeporođajne depresije uključuju povijest poremećaja raspoloženja, tj. depresije, stresne životne događaje, loš partnerski/bračni odnos te lošu socijalnu podršku. Studije su pokazale kako simptomi poremećaja raspoloženja i anksioznosti za vrijeme trudnoće i poslijeporođajna tuga povećavaju rizik za razvoj poslijeporođajne depresivne epizode (Američka psihijatrijska udruga, 2014), kao i lošiji socioekonomski status, opstetrički faktori te težak temperament djeteta.

Razlika baby bluesa  i poslijeporođajne depresije

Nakon porođaja dolazi do ogromne hormonalne promjene u tijelu žene – posteljica koja je lučila određene hormone nestaje, smanjuju se razine hormona koje je tijelo lučilo da održi trudnoću, a dolazi i do navale novih hormona kako bi majka mogla dojiti i zbližiti se s djetetom (npr. prolaktin i oksitocin). Sve to, uz stres tranzicije u novu životnu ulogu – ulogu majke, zasigurno pridonosi promjenama raspoloženja, koje su učestale u poslijeporođajnom razdoblju, no važno ih je razlikovati po ozbiljnosti. Dosta je poznat termin “baby blues”, tj. poslijeporođajne tuge koji je značajno blaži i učestaliji poremećaj raspoloženja nakon porođaja, a koji se prezentira kao plačljivost, promjenjivost raspoloženja, depresivnost, potištenost, razdražljivost, zbunjenost te promjene u apetitu, a pogađa 30 do 75% novih majki. Ono što je glavna razlika u odnosu na poslijeporođajnu depresiju jest da se “baby blues” javlja uglavnom tri do četiri dana nakon porođaja te simptomi prestaju do desetog dana (Seyfried i Marcus, 2003).

Simptomi poslijeporođajne depresije 

Simptomi poslijeporođajne depresije su veoma slični velikoj depresivnoj epizodi u nekom drugom razdoblju života osobe, poput depresivnog raspoloženja, gubitka interesa, osjećaj bezvrijednosti, bespomoćnosti, pretjerane krivnje, teškoća mišljenja, koncentracije, donošenja odluka spavanja i apetita (Američka psihijatrijska udruga, 2014), a koji traju najmanje dva tjedna. Iako osnovni dijagnostički priručnik za psihijatrijske poremećaje (DSM-5) ne razlikuje poslijeporođajnu depresiju od one općenite, velik broj istraživanja ukazuje kako poslijeporođajna depresija također uglavnom uključuje simptome anksioznosti, dok može uključivati i pretjeranu zabrinutost za dobrobit djeteta i labilnost raspoloženja, izbjegavajuća ponašanja od ikakvih opasnosti, a ponekad i agresivne opsesivne misli o ozljeđivanju djeteta. Žene s poslijeporođajnom depresijom također mogu pokazivati simptome poput smanjene seksualne želje, niske tolerancije na frustraciju i osjećaja neadekvatnosti u brizi za dijete.

Iako istraživanja pokazuju kako je rizik od suicida kod žena s poslijeporođajnom depresijom manji od općenite depresije, ovaj se poremećaj NE SMIJE uzimati olako.

Posljedice

Poslijeporođajna depresija ne utječe samo na majku, već i na dijete, njenog partnera, obitelj, a i društvo u cjelini. Može dovesti do teškoća u socijalnim i partnerskim odnosima, teškoća u povezivanju i razvoju privrženosti s djetetom te povećane vjerojatnosti za depresiju i druge mentalne poremećaje kasnije u životu žene. 

Što se tiče posljedica za majčin odnos s djetetom i samo dijete, novorođenče po svom rođenju pokazuje iznimnu osjetljivost na vlastitu interpersonalnu okolinu radi čega se naglašava važnost socijalnih interakcija u postizanju optimalnog psihološkog razvoja djeteta. Depresivne majke pokazuju osjećaj tuposti, pružaju manje stimulacije te manje odgovaranje na podražaje od strane djeteta, negativnije su i pružaju manju podršku. 

Time može doći do teškoća povezivanja majke s djetetom te razvoja poremećaja povezivanja, koji uključuju značajan nedostatak osjećaja majčinstva uz razdražljivost, hostilnost, agresivne impulse, patološke ideje te odbacivanje dojenčeta, a prisutni su kod oko 29% majki oboljelih od poslijeporođajne depresije.

Također, istraživanja majčine poslijeporođajne depresije dosljedno ukazuju na njen negativan učinak na odnos majke i djeteta te djetetov kognitivni, bihevioralni i emocionalni razvoj (Edhborg, Matthiesen, Lundh i Widström, 2005). Djeca depresivnih majki pokazuju veću učestalost bihevioralnih, emocionalnih, interpersonalnih teškoća te teškoća pažnje koje opstaju čak i nakon prestanka majčinih depresivnih simptoma. Štoviše, istraživanje Hay, Asten, Mills i Kumar (2001) pokazalo je kako su djeca majki, koje su imale veći broj depresivnih simptoma tri mjeseca nakon porođaja, imala značajno niži kvocijent inteligencije u dobi od 11 godina, kao i postojanje teškoća s pažnjom te matematičkim rezoniranjem, čime je zaključeno kako će vjerojatnije imati posebne potrebe za vrijeme obrazovanja. Sukladno tome, možemo zaključiti kako su tretman i identifikacija poslijeporođajne depresije kritični za dobre zdravstvene i razvojne ishode djeteta.

Očevi mogu imati poslijeporođajnu depresiju?!

Dobro ste pročitali. Istraživanja pokazuju kako su i očevi ti koji mogu imati poslijeporođajnu depresiju. Zapamtite, termin “poslijeporođajna” odnosi se na razdoblje kada se depresija javila, a razlikuje se od općenite depresije i određenim simptomima koje sam prethodno navela. Postajanje ocem je povezano deprivacijom spavanja, kao novim i povećanim zahtjevima i odgovornostima koji mogu dovesti do pojačanog stresa, straha i anksioznosti, što potencijalno može pridonijeti razvoju depresije. Pokazalo se kako paternalna, tj. očinska poslijeporođajna depresija uglavnom nastupa u prvih 3 do 6 mjeseci nakon rođenja djeteta (Goodman, 2004). Muškarci koji su prethodno već imali depresiju, kao i oni mlađe dobi, imaju povećan rizik od razvoja očinske poslijeporođajne depresije (Biebel i Alikhan, 2016).

Velik dio spoznaja o tom fenomenu dolazi iz istraživanja o poslijeporođajnoj depresiji majki, pri čemu se pokazalo kako je depresija jednog roditelja (npr. oca) značajno povezana s depresijom drugog roditelja (npr. majke). Pokazalo se kako čak 24 do 50% očeva s poslijeporođajnom depresijom ima partnericu koja je oboljela od poslijeporođajne depresije. Ova statistika je zabrinjavajuća kako se u tim situacijama djeca onda nalaze u obiteljima gdje su oba skrbnika depresivna i narušenog mentalnog zdravlja, što zasigurno pridonosi većem broju negativnih posljedica po dijete.

Poslijeporođajna depresija ≠ Patnja u šutnji 

Unatoč brojnim posljedicama ovog stanja, mali broj majki i očeva priznaje ove teškoće i traži pomoć, što je po meni jedna od najzabrinjavajućih činjenica koje sam spomenula. Zašto je tome tako? 

Kada žena postane majkom, većina misli kako tzv. majčinski instinkti odmah zavladaju te žena odmah zna apsolutno sve o tome kako biti najbolja majka. To je naravno, netočno! Iako neki ljudi lako postanu roditelji, to ne znači da oni imaju razvijene roditeljske vještine. Ta vještina se uči i osoba kao roditelj može napredovati i usavršavati se. Stoga uvriježeno mišljenje koje vlada na našim prostorima o tome kako najednom po porođaju zavladaju majčinski instinkti, može biti izrazito štetno za nove majke. Također, mišljenje da roditelj odmah zavoli svoje dijete ne mora biti točno, kako i tom odnosu  kao svakom drugom, treba vremena da se razvije i da se osobe upoznaju. 

Navela sam samo neka mišljenja na našim područjima koja uvelike mogu otežati roditelju u smislu povećavanja osjećaja krivnje što se on tako ne osjeća, a time i teže priznaje navedene teškoće drugima. Neke majke, kada osjećaju određene simptome poslijeporođajne depresije, krenu ih prikrivati i sramiti se zbog toga kako se osjećaju. Tako osjećaj krivnje, neadekvatnosti i depresivnosti, može pokrenuti začarani krug, pogoršavajući mentalno stanje majke te žene nastavljaju patiti u šutnji. Što se tiče očeva, muškarci teško priznaju svoje teškoće radi straha da će “ispasti manje muževnima”, što također dovodi do začaranog kruga, produbljivanja teškoća te većih posljedica za njih i za dijete. Određene teškoće iako mogu biti uobičajene, patnja ne smije biti i Vi ne zaslužujete patiti. 

O teškoćama roditeljstva ne smije se prestati pričati jer činjenica je – koliko god da je roditeljstvo predivno iskustvo, s druge strane nosi mnoge prepreke i teškoće. Poslijeporođajna depresija ne smije biti tabu tema! Pričanjem o njoj, povećavamo mogućnost prepoznavanja njenih simptoma, traženje stručne pomoći i smanjujemo mogućnost štetnih posljedica.

Mislim da ja ili netko u mojoj blizini ima poslijeporođajnu depresiju. Što sad?

Kao što sam prethodno navela, pričanjem o poslijeporođajnoj depresiji možemo povećati mogućnost njenog prepoznavanja. Ako mislite da netko u Vašoj blizini pokazuje simptome poslijeporođajne depresije – nemojte šutjeti! Osim što roditelji ponekad ne žele potražiti pomoć radi osjećaja krivnje i neadekvatnosti, ponekad osobe pogođene poslijeporođajnom depresijom niti same ne primjećuju koliko ih zapravo njihove teškoće ometaju u svakodnevnom funkcioniranju. Ponekad zadatak prepoznavanja teškoća “pada” na nas ostale – partnere, braću, sestre, prijatelje, susjede i sl. Nekad je “miješanje u tuđe stvari” potrebno i može uvelike pomoći, naravno, ako je izvedeno na empatičan i pristojan način. Osobi na brižan način možemo ukazati da smo primijetili da joj je teško i da možda treba pomoć neke stručne osobe kako bi joj bilo lakše. Nekada je dovoljno čak pružiti podršku te bez osuđivanja i raznoraznih savjeta saslušati osobu ili ponuditi pomoć da npr., pričuvate dijete dok roditelj ode na psihoterapiju. Također, možete toj osobi proslijediti i ovaj članak kako bi znala da nije sama u ovome, da velik broj roditelja proživljava takve misli i osjećaje, da nije grozan roditelj, ne treba nastaviti patiti i gdje može potražiti pomoć. Za više informacija povezanih s poslijeporođajnom depresijom, smjernicama za nošenje s teškoćama povezanih s roditeljstvom i općenito reproduktivnim mentalnim zdravljem, možete posjetiti i web stranice Centra za reproduktivno mentalno zdravlje.

Ako čitajući ovaj članak shvatite kako možda Vi imate neke simptome poslijeporođajne depresije i teškoće s kojima se suočavate ometaju Vašu svakodnevicu – Vaše teškoće Vas ne čine lošim roditeljem! Ako ste ikada letjeli avionom, sjetite se sigurnosnog upozorenja koje glasi kako prvotno moramo sebi staviti masku za kisik pa onda drugoj osobi ako ona to nije u mogućnosti. To možemo prenijeti i na ovu situaciju – kako bi mogli biti roditelj koji brine za dijete, prvotno se moramo pobrinuti za sebe! 

Ovim putem Vas potičem da razgovarate o teškoćama s bližnjima i obratite stručnjacima mentalnog zdravlja za pomoć. Poslijeporođajna depresija je jedna od lako izlječivih teškoća ako je adekvatno tretirana. Velik broj ljudi ne zna da te usluge možete dobiti i besplatno, na način da se prvotno obratite liječniku opće prakse ili ginekologu i njemu kažete za svoje teškoće te kako biste htjeli pomoć. Potom će Vam liječnik napisati uputnicu s kojom se naručujete kao za bilo kakav drugi pregled u ordinaciju psihijatra ili kod psihologa u zdravstvenoj ustanovi. Stanite na kraj tihoj patnji i potražite pomoć jer Vi zaslužujete da se osjećate dobro!

Američka psihijatrijska udruga (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, peto izdanje. Naklada Slap.

Beck, C. T. (2004). Post-traumatic stress disorder due to childbirth: the aftermath. Journal of Nursing Research, 53(4), 214-224.

Biebel, K. i Alikhan, S. (2016). Paternal Postpartum Depression. Journal of Parent and Family Mental Health, 1(1), 1-4.

Brockington, I. F., Oates, J., George, S., Turner, D., Vostanis, P., Sullivan, M., Loh, C. i Murdoch, C. (2001). A screening questionnaire for mother-infant bonding disorders. Archives of Women’s Mental Health, 3(4), 133-140.

Edhborg, M., Matthiesen, A. S., Lundh, W. i Widström, A. M. (2005). Some early indicators for depressive symptoms and bonding 2 months postpartum–a study of new mothers and fathers. Archives of Women’s Mental Health, 8(4), 221-231.

Goodman, J. (2004) Paternal postpartum depression, its relationship to maternal postpartum depression, and implications for family health. Journal of Advanced Nursing, 45(1), 26-35.

Hay, D. F., Asten, P., Mills, A. i Kumar, R. (2001). Intellectual problems shown by 11-year-old children whose mothers had postnatal depression. The Journal of Child Psychology and Psychiatry and Allied Disciplines, 42(7), 871-889.

Moehler, E., Brunner, R., Wiebel, A., Reck, C. i Resch, F., (2006). Maternal depressive symptoms in the postnatal period are associated with long-term impairment of mother-child bonding. Archives of Women’s Mental Health, 9(5), 273-278.

Murray, L., Fearon, P. i Cooper, P. (2015). Postnatal depression, mother-infant interactions, and child development: Prospects for screening and treatment. U J. Milgrom i A.W. Gemmill (ur.), Identifying perinatal depression and anxiety: Evidence-based practice in screening, psychosocial assessment, and management, (str. 139-164). Wiley-Blackwell.

Nakić Radoš, S., Tadinac, M. i Herman, R. (2013). Učestalost depresije u trudnoći i nakon porođaja u uzorku hrvatskih žena. Klinička psihologija, 6(1-2), 79-93.

O’Hara, M. W. (2009). Postpartum depression: What we know. Journal of Clinical Psychology, 65(12), 1258-1269.

O’Hara, M. W. i Swain, A. M. (1996). Rates and risk of postpartum depression – a metaanalysis. International Review of Psychiatry, 8, 37-54.

Pitt, B. (1973). „Maternity blues“. The British Journal of Psychiatry, 122, 431-433. Seyfried, L. S. i Marcus, S. M.(2003). Postpartum mood disorders. International Review of Psychiatry, 15(3), 231–242.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj ŠvegarSandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych. i Tea Tončić, univ. bacc. psych..

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Poslijeporođajna depresija ne utječe samo na roditelja, već i na dijete, partnera, obitelj, a i društvo u cjelini. Ako...

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 3. ožujka 2021.

4 thoughts on “Poslijeporođajna depresija – tabu tema roditeljstva

  1. bit.ly

    I do consider all of the ideas you’ve introduced
    to your post. They are really convincing and can certainly work.
    Still, the posts are very short for starters. May just you please prolong them a little
    from subsequent time? Thanks for the post. asmr 0mniartist

    Reply
  2. asmr https://0mniartist.tumblr.com

    Thanks a lot for sharing this with all of us you really know what you’re speaking about!
    Bookmarked. Please also discuss with my website =).

    We could have a hyperlink exchange contract among us asmr 0mniartist

    Reply
  3. Psihološki prostor

    Članak možete prokomentirati i u sljedećim FB grupama :

    Psihološki prostor – grupa za čitatelje
    https://www.facebook.com/groups/PProstor.citatelji/permalink/891574468285814/

    Psiholozi
    https://www.facebook.com/groups/psiholozi1/permalink/3916455275044663/

    Psihijatrija, psihologija, psihoterapija, psihoanaliza Ψ
    https://www.facebook.com/groups/1136763053054295/permalink/3957242007673038/

    Forum psihologa – članova komore
    https://www.facebook.com/groups/1894214417515945/permalink/2823981271205917

    Biti psiholog u Hrvatskoj
    https://www.facebook.com/groups/biti.psiholog.u.RH/permalink/3886205671418783

    Savjeti psihologa
    https://www.facebook.com/groups/567038097437419/permalink/939868990154326

    ZA LJUBITELJE PSIHOLOGIJE i PSIHOLOGE
    https://www.facebook.com/groups/103489946361092/permalink/4094261643950549

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.