O roditeljstvu i roditeljskim vještinama danas postoji niz teorija, načina i preporuka kako postupati, principa, savjeta, načela i uputa, a sve s ciljem da nam onaj najteži posao na svijetu – odgoj novog čovjeka – stave u jednostavnije i primjenjivije kalupe.
Ovaj tekst nema namjeru dati vam niz novih savjeta, nego bi vas trebao potaknuti na promišljanje i preispitivanje sebe kao roditelja, kako bi sami odabrali biti drukčiji u područjima odgoja za koja mislite da treba mijenjati.
Razlikovanje pojmova
Disciplina i kažnjavanje su istovremeno slični i dijametralno suprotni pojmovi. Polazeći od definicije discipline nailazimo na istoznačnice „stega, red, poredak“ dok pojam „disciplinabilan“ znači da je netko sposoban da ga se dovede u red i da ga se nečemu nauči.
Kazna se u psihologiji definira kao nanošenje tjelesne i/ili duševne boli zbog toga što nečije ponašanje nije bilo u skladu sa željenim ponašanjem – može biti u obliku izostanka očekivane ugode ili uvođenjem neugodnog događaja. Ovi pojmovi koriste se u psihologiji učenja – posebno kod proučavanja uvjetovanja.
Gledajući kroz ove definicije, disciplina i kazna nemaju neke prevelike razlike. A kako se ovi pojmovi primjenjuju u odgoju djece? S ciljem pojednostavljivanja ove priče u tablici sam navela temeljne razlike.
| DISCIPLINA | KAŽNJAVANJE |
| usmjerena na rješenje | usmjereno na problem |
| dugoročno efikasna | kratkoročno efikasna |
| počiva na poštovanju | počiva na strahu |
| čuva odnos s djetetom | ugrožava odnos s djetetom |
| orijentirana na budućnost | okrenuto prošlosti |
Uočava se da se današnji moderni roditelj okreće discipliniranju kao spasonosnom rješenju u pristupu djeci. Naravno da ne želimo biti kažnjavajući roditelji, posebno roditelji koji koriste „batinu“ kao kaznu. Pa onda discipliniramo djecu, razgovaramo s njima, podučavamo ih i upozoravamo na posljedice ponašanja.
Internet je prepun savjeta, ideja, „to do“ lista što učiniti kada dijete učini nešto ili kada dijete ne učini nešto – a sve iz perspektive pozitivne discipline. Povezujuće roditeljstvo, pozitivna disciplina, Montessori ili Waldorf pedagogija… Niz je pristupa i načina na koje roditelji pokušavaju učiniti nešto, bilo što, čime bi se što dalje odmaknuli od principa tradicionalnog roditeljstva koji stavlja roditelja na vrhovno mjesto, a djeca su mali roboti kojima je jedini posao slušati bespogovorno odraslog.
Takvim pristupom neminovno smo došli do još jednog, ne toliko pozitivnog, pristupa – permisivnog roditeljstva. Glavna obilježja su popuštanje, stavljanje djeteta u centar svega. Tako da danas na mnogo mjesta vidimo osudu ovakvog pristupa, govoreći da na taj način nismo naučili djecu normama i pravilima, da smo ih učinili razmaženima…
Hajdemo od početka
Promišljajući i čitajući o odgoju, nekako sam dojma da smo u planiranju uspješnog roditeljstva skočili odmah na treću stepenicu, preskočivši prvu i drugu. Kao da od šume ne vidimo drvo.
Što je svima bila najveća zamjerka kod tradicionalnog roditeljstva? To što je dijete predstavljalo kao objekt odgoja, kao stvar koja se mora „izbrusiti“ i „popraviti“. A što čini moderno roditeljstvo? Gleda li na dijete kao na subjekt? Kao na aktivnog dionika odgoja? Ili ipak ne?
U svojoj praksi najčešće čujem rečenice: „Neće me slušati.“ ili „Probala sam sve, ali on/a se ne mijenja.“. Danas, osim tradicionalnih odgojnih šiba (koje su srećom negdje nestale), imamo cijeli spektar metoda i načina na koji odgajamo djecu ili da se točnije izrazim – opet tražimo od djece da čine ono što mi mislimo da trebaju. Čini mi se da moderno roditeljstvo samo dodaje niz metoda, pokušaja, ideja i načina koji opet imaju isti cilj – učiniti da se dijete ponaša onako kako roditelj smatra da bi trebalo.
Istražujući po Internetu za ovaj članak, zapeo mi je za oko članak s naslovom: „Ovo je razlog zbog koje pozitivna disciplina možda ne djeluje na vašem djetetu!“ Sam naslov opet pokazuje da naši novi, moderni i promišljeni načini odgoja moraju „djelovati“ na neki način, s nekim ciljem. I moraju dijete učiniti objektom, poslušnim robotom. Naš posao kao roditelja je samo pronaći nove dugmiće koje trebamo stisnuti. Danas su ti dugmići ljepši, šareniji, posuti šljokicama, ali i dalje želimo da djeluju na isti način – da kada ja napravim ovo, moje dijete napravi ono.
A tako to ne ide. Neki roditelji imaju sreću da imaju lako odgojivu djecu, koja iz želje da budu voljena i prihvaćena čine ono što roditelji žele od njih te se onda ti roditelji osjećaju efikasnima i kompetentnima. Ali, to je samo znak da ste dobili na lutriji. Jer te iste „metode“ i načini odgoja neće „paliti“ na drugom djetetu istih roditelja ili na drugom djetetu drugih roditelja. I sama imam dva sina, koji su kao nebo i zemlja – odnos koji imam s jednim i s drugim je potpuno različit jer su oni različiti. Ono što „pali“ s jednim, ne „pali“ s drugim jer su to dva potpuno drugačija čovjeka i bića – dva unikata.
Nešto drugačije razmišljanje o disciplini
Još u ranim godinama mog roditeljstva nailazak na knjigu Jespera Juula „Vaše kompetentno dijete“ otvorio mi je vrata jednom novom razmišljanju o „odgoju“ koje i dan danas dobro „sjedi“ na mojem srcu i duši. Prvo čitanje ove knjige završilo je u jednom trenu i bacanjem iste u zid, koliko me je naljutila. No, upravo ta emocija u meni je stvorila i znatiželju da vidim o čemu taj danski psiholog zapravo piše i zašto je toliko siguran da je u pravu.
Pojam „ravnopravno dostojanstvo“ u odgojni pristup unosi nešto autentično i jedinstveno s čime se svaki atom mog bića složio i redefinirao pojam discipline, barem u mojoj glavi i ponašanju. Kroz taj se pojam objašnjava da i roditelj i dijete imaju pravo na svoje potrebe i želje i da je odgoj zapravo suodnos ta dva bića, te dvije osobe, kroz autentičnost (da budemo onakvi kakvi jesmo i da ne „glumatamo“ nešto) i kroz preuzimanje odgovornosti – svatko za sebe. To konkretno znači da roditelj mora preuzeti odgovornost za to da je – roditelj. On mora odlučivati o nekim stvarima, podvući crtu u nekim događajima i reći dosta u nekim neprilikama.
Gledajući na disciplinu kroz prizmu ravnopravnog dostojanstva, mogu vam garantirati da niti vi, niti dijete nećete uvijek biti sretni. Da dijete neće učiniti sve što biste poželjeli. Da ćete puno češće propitkivati sebe i svoje postupke. Te da će odnos vas i djeteta biti upravo to – odnos. Te da će disciplina i odgoj biti ono što vi i vaše dijete dogovorite da je – a ne neki princip nametnut izvana koji ne odgovara niti vašim niti djetetovim osobinama i karakteru. Ali je sada moderno tako se ponašati…
Primjerice – to znači da dijete ima pravo reći što želi i hoće – ali mora i naučiti lekciju da to neće uvijek dobiti.
To znači da, ako ne dozvolite djetetu da se penje na tobogan, morate mu i objasniti zašto ste izrekli tu zabranu. Pa onda prođete kao ja kada sam svom četverogodišnjaku rekla da ne želim da se penje na visoki tobogan jer me je strah da će pasti. Na što je on rekao da njega nije strah. Pa sam ja rekla da ja to ne mogu gledati, a on je rekao da se okrenem i ne gledam. Moja prijateljica je stajala pored tobogana i nadgledala ga da ne padne (to je dio moje roditeljske odgovornosti – učiniti djetetu svijet sigurnim i strukturiranim mjestom), a ja sam se okrenula i nisam gledala (to je dio moje osobne odgovornosti – pobrinuti se za svoje strahove jer to nije posao mog djeteta koji treba preskakati iskustva jer je mamu strah).
Takvim malim lekcijama, moje me dijete učilo da ga poštujem i da ima pravo na svoje osjećaje i želje (danas je mladić koji uživa u Zip line-u ili u skakanju s (pre)visoke stijene u more te nema strah od visine kao i ja). Iako mi redovno i danas govori da ne gledam njegove skokove i ludorije. Uspostavili smo neki odnos kojim sam ja zadovoljna – ja sam slušala i poštivala njega, on je slušao (velikom većinom) i poštivao mene. Odluke koje sam iz pozicije roditelja donosila, donosila sam s autoritetom, objasnila ih i rekla da je to tako. Nekada sam primijetila i natruhu olakšanja kod njega kada sam preuzela stvari u svoje ruke, iako je uporno govorio da on može sve riješiti sam.
Na ovaj sam način naučila što je pozitivna disciplina i što je pozitivan odgoj. To je ono što vi i vaše dijete stvorite u svom odnosu. Gdje ste vi roditelj, a on/a dijete. Ne prijatelji, ne isti (jer niste, roditelj je uvijek taj koji ima veću moć u odnosu i treba ju imati), ne oni koji u svemu slušaju i prilagođavaju se djetetu jer to isto dijete morate naučiti što je stvarni svijet, a u stvarnom svijetu nije sve po njegovom.
Iako bi se sam Jesper Juul, koji je i uveo ovaj pojam u priču o roditeljstvu, zgrozio od toga kada bi rekli da je to novi princip odgoja, činjenica je da se tu radi o novom principu gledanja na odnos roditelja i djeteta. I sam Juul kaže da je najbolji stručnjak za neko dijete njegov roditelj te da će taj isti roditelj neminovno griješiti u svojim postupcima prema djetetu. Ali ako kroz te greške nešto nauči, dobro je.
I za kraj – da se vratimo na početak – što je to, gledano kroz ovakve naočale, zapravo disciplina? Za odgovor bih iskoristila metaforu željezničke pruge.
Jednu prugu predstavlja učenje djeteta od strane roditelja da je svijet strukturirano i sigurno mjesto, gdje je potrebno reći što želiš i istovremeno biti svjestan da to nećeš uvijek dobiti.
Drugu prugu predstavlja odnos s djetetom gdje se poštuju osjećaji i želje oba dionika tog odnosa – i roditelja i djeteta.
Ukoliko „vozite“ samo jednom tračnicom, ukoliko samo „pametujete“ i učite dijete, vrtite se u krug. Ukoliko samo volite dijete, a ne podučavate ga, opet se vrtite u krug. Trik je „voziti“ podjednako po obje tračnice. Brzinom koja odgovara i vama i djetetu, jer vas dvoje zajedno upravljate tim vlakom.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Barbara Paušak, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matea Jukić, mag. psych., Izabella Colić, univ. bacc. psych., Magdalena Brnada, mag. psych. i Tajana Ninković, mag. psych..