Uvod
Nedavno je kroz medije protutnjila vijest o francuskoj autorici čiji je rad izazvao pažnju javnosti. Razlog javnog interesa je jednostavan,a može se iščitati iz naslova njene knjige koja se zove “Mrzim muškarce”. Glavna tema knjige je opravdavanje mržnje koju ima prema muškarcima te oslobađanje svoje ženske prirode od potrebe da muškarci na bilo koji način budu relevantan faktor u njezinom životu. Ona pritom ne misli samo na “toksične muškarce”, nego i na “dobre muškarce” jer i oni mogu, prije ili kasnije, postati “smeće” već samom činjenicom što su muškarci. Najbolje bi bilo da ih se u potpunosti ignorira. Usput rečeno, ona ima muža za kojeg navodi da joj je velika podrška i da ga voli.
Njezina mržnja, kako govori, reakcija je na mržnju muškaraca prema ženama. Navodi kako su muškarci glavni uzrok nasilja nad ženama i da statistike u kategorijama obiteljskog i seksualnog nasilja to potvrđuju. No, problem je puno veći i širi od toga. U većini zemalja zapadnog svijeta, muškarci su glavna žrtva nasilnih zločina te imaju veću vjerojatnost da će od istih smrtno stradati. Ako nisu žrtve nasilja, vjerojatnost da će počiniti samoubojstvo je oko tri do četiri puta veća nego kod žena (Värnik, 2012), a u nekim zemljama poput Rusije ili Poljske, ta vjerojatnost je veća skoro sedam puta te je jedan od glavnih uzroka smrti muškarca (WHO, 2014). Ovo su samo neke od poraznih statistika u kojima muškarci izvlače deblji kraj. Taj patrijahalni “muški svijet” nije surov samo prema ženama, već je surov i za same muškarce.
Izvori stvaranja maskulinog identiteta
Kada i kako je stvoren taj “muški svijet” zbog kojeg stradavaju i sami muškarci? Ne znam i mišljenja sam da nitko nema pravi, konačni odgovor. Jedino znam da trebamo više razgovarati o tome. Ne zato da bismo opravdali postupke nekih muškaraca ili umanjili patnju koju žene prolaze, već zato da bi bolje razumjeli što se događa.
Trebamo li se u svrhu razumijevanja vratiti sve do pračovjeka i istraživati evolucijske prilagodbe muškaraca prema kojima je većina muškaraca biološki predispozirana za ekspresiju agresije jer su išli u lov i borili sa svakojakim živinama i beštijama koje su ih vrebale u prirodi dok se žena u pećini brinula o potomcima i kuhala bezglutensko varivo od ostataka jelena i vjeverica koje je njezino muško ulovilo u svom ratničkom pohodu? Koliko nas to opisuje kao “sada-ljude” i koliku bismo težinu trebali tome pridodati za razvoj nekog “sutra-čovjeka”?
Ili je možda bolje da ne idemo toliko daleko u prošlost i pogledamo što se događalo s muškarcima u 20. stoljeću? Za većinu muškaraca u 20. stoljeću postojala je opasnost da će ili ići u rat ili da će trebati braniti zemlju od potencijalnog agresora. Osim opasnosti kojoj su svi kao civili izloženi, za većinu muškarca to znači da postoji i mogućnost da će biti mobilizirani i da će njegov život potencijalno biti sveden na funkciju običnog topovskog mesa i situaciju da ubije ili bude ubijen. Iz te stereotipne uloge, muška poskočica “ne budi pi**a” ima smisla kada vidimo kako je izgledalo iskrcavanje saveznika tijekom Dana D. Poskočica ima funkciju osnaživanja “ratničkog identiteta” i odmicanja od emocija, kako bi se vojnici mogli suočiti sa trčanjem u susret njemačkim vojnicima koji su ih dočekivali s toplim pozdravom u formi paljbe MG strojnice čiji metak ne prolazi kroz tijelo, nego ga kida na komadiće. Većina tih muškaraca nisu trenirani vojnici nego mladići. Neki od njih su imali samo 15. godina, a prosjek godina sudionika je bio 22. godine. Paraliziranje zbog straha i slabosti značilo je sigurnu smrt. Obzirom da je dio novije povijesti čovječanstva uglavnom povijest krvoločnih ratova, a kojeg su provodili uglavnom muškarci, možemo se zapitati koji je dio ostao u nasljeđe muškom identitetu u okviru spomenute poskočice koja se i danas svakodnevno čuje.
Osim evolucijske perspektive, povijesti koja je isprepletena kontinuiranim ratovanjem i kolektivnog društveno očekivanje na razini države, neki psiholozi poput Stevea Biddulpha (koji je posvetio karijeru istraživanju ovog pitanja) ističu još neke vrlo važne faktore: neurobiološke promjene kod dječaka, škola i odnos s očevima (i majkama).
Alan Shore, jedan od vodećih neuropsihologa koji je posvetio svoj rad navedenoj temi, na temelju istraživanja donosi niz zaključaka od kojih ćemo spomenuti samo najvažnije.
1) Muške bebe fiziološki, lingvistički i društveno sporije sazrijevaju. Prenatalno, perinatalno i postnatalno sporije razvijaju neurološke mreže koji služe za regulaciju stresa te imaju manje urođenih mehanizama za otpornost stresu od svojih “kolegica”. Zbog toga su podložniji razvoju cijelog spektra neuroloških i psihičkih problema – od autizma i shizofrenije sve do neadekvatnih mehanizama regulacije emocija. Što to konkretno znači?
2) Ako roditelj ne pruža adekvatnu pažnju i stimuliranje, dječaci će ostati više “zakočeni” u razvoju od djevojčica što iza sebe ostavlja , ne samo psihičke nego i neurobiološke posljedice. Dobra vijest je da dugotrajni psihoterapijski proces doslovno restrukturira mozak u pravcu optimalnog stanja (Karlsson, 2011).
3) Biddulph (1997) navodi kako su mu se obratili mnogi roditelji koji su imali problema s dječacima u njihovoj 4. godini, naročito ako su dječaci od rođenja pokazali izrazito energični temperament. Odjednom bi dječaci imali veliku potrebu za neiscrpnom fizičkom aktivnošću i potrebu za avanturom, fizičkim izazovima i pokazivanjem “hrabrosti”. Siloviti naboj energije objašnjava se i s hormonalnim promjenama, naročito lutenizirajućim hormonom koji stimulira razvoj Leydigovih stanica u testisima koje kasnije u pubertetu igraju ključnu ulogu u stvaranju testosterona.
4) Sljedeća postaja je tzv. senzitivna 8. godina. Najobičniji pad s drveta ili mali problem s matematičkim zadatkom pretvori se u strahovanje dječaka da je nesposoban izgubljeni slučaj za kojeg je možda bolje da se nikad nije rodio. Bidduph navodi studiju s uzorkom od 1,200 dječaka prema kojoj su emocionalni problemi toga razdoblja povezani su sa hormonalnom fazom tzv. adrenarha koja predstavlja uvod u pubertet. Dječacima u ovoj fazi treba suosjećanje umjesto “budi jak” i “ne budi slab” poruka, kako ne bi došli do zaključka da su stvarno “izgubljeni slučajevi” .
5) Zbog ograničenog prostora ovog članka, samo ću navesti da mladi adolescent dobije 800% veću količinu testosterona od one s kojom se do tada suočavao te kreće cijeli niz promjena. Promjene se zaokružuju sazrijevanjem neokorteksa, odnosno odraslog racionalnog razmišljanja – koji kod muškaraca u potpunosti sazrijeva u 25. godini, a kod žena u 21. godini života.
Zbog svega navedenog, neće nas začuditi što škola nije savršeno mjesto za dječake. To pokazuju mnoge statistike koje govore da dječaci: sačinjavanju 70% isključivanja iz škole, devet puta više pate od hiperaktivnosti i stresa od djevojčica, imaju značajno lošije ocjene i češće ponavljaju razred, tri puta veću vjerojatnost da će postati ovisni o alkoholu ili drogi, dva do tri puta više počinjavaju samoubojstvo, sačinjavanju 80% srednjoškolskih prekida obrazovanja te su u prosjeku godinu do godinu i pol u zaostatku u vještini čitanja i pisanja naspram djevojaka (Gurian i Stevens, 2005) (Sadker i Sadker, 1994). Biddulph navodi kako postoje brojni razlozi za ovako katastrofalno stanje. Navest ćemo samo neke: sporije neurobiološko sazrijevanje, veća potreba za fizičkom aktivnošću koju škola ne može zadovoljiti te nedostatak muških figura u školstvu zbog čega se njihovi problemi i potrebe manje razumiju.
Uloga oca
Postoji svjetlo i postoji tama. Nerazdvojno su. Naravno, postoji i cijeli spektar između dva pola. Ono što je Sunce za Zemlju to je otac za razvijanje pozitivnog maskulinog identiteta. Da izbjegnemo potencijalnu stigmatizaciju samohranih majki i ostalih, kako sam Biddulph navodi, ukoliko nema oca, tu ulogu mogu preuzeti drugi muškarci s kojima dječak ima kontakt. Nekad je to ujak, nekad djed, nekad očuh, nekad trener, nekad jednostavno osoba s tradicionalno maskulinim karakteristikama, a danas sve češće i “internet zvijezde”. Radi jednostavnosti pisanja, od sada pa nadalje otac u tekstu znači i otac i sve zamjene za oca.
Kao i sva djeca, nakon rođenja maleni dječak nalazi se u simbiozi s majkom te on postepno razvija svijest da je on ipak biće odvojeno od majke. To je veliki razvojni korak. Majka, naročito pod utjecajem svih svojih instikata čuva malog dječaka “kao oko u glavi”, dok maleni pokušava ispitati postoji li on kada mame nema i postoji li mama kada nje nema u blizini (što je razlog zašto djecu jako veseli igra skrivača – sad me ima, sad me nema, sada te ima, sada te nema, ima li me i kada te nema i imali li te i kada te nema).
Nakon što ustanovi da ima i njega i majke te da je to činjenično stanje i izvor sigurnosti, dijete želi istražiti vlastitu autonomiju. Koliko je on – on i što sve s tim što je on može? U različitim životnim fazama, lako mu se može činiti da ga majka, u svojoj brizi, sputava u njegovoj autonomiji (što je opravdano kada je utičnica predmet istraživanja autonomije, neopravdano kada ga se drži pod staklenim zvonom bez mogućnosti da jednom u životu padne na pod dok uči hodati). Gdje maleni dječak može istraživati svoju autonomiju daleko od majke s kojom je bio jedno, a da opet bude u sigurnom naručju? Odgovor je, naravno, u ocu. Otac simbolički predstavlja cijeli jedan novi svijet. Dječak se s njim osjeća povezano na sličan način kao i s majkom, ali ga ne more svi ti razvojni koraci na spektru simbioza – autonomija. Otac, koji je tradicionalno manje sklon držanju dječaka u zoni sigurnosti, pruža idealnu mogućnost za istraživanje autonomije i svih aktivnosti koje su ponekad opasne. U krajnosti to izgleda kao poznate ruske vježbe s bebama koje djeluju kao akrobacijska točka u nekom cirkusu, a u kojima djeca izrazito uživaju.
U paragrafu o neurobiologiji, spomenuto je zašto je takva fizička aktivnost važna za neurološki razvoj, no važno je spomenuti i značajnu ulogu “grube igre” koju dječaci tradicionalno igraju s očevima i ostalima. U tom hrvanju, dječak uči kako regulirati svoje emocije, kako optimizirati svoju snagu, kako da “napadne” bez da ozljedi, kako da bude agresivan, a da nikoga ne povrijedi, kako da kontrolira svoje nagonske impulse i “pripitomi” taj životinjski dio ako je on izražen, kako da ima pozitivan stav prema svojoj snazi i agresivnosti. Sve ovo, izrazito važno, odvija se u toj “običnoj” igri. Za većinu muškarca, mnoge fatalne nesreće i zlodjela nastala su zbog nedostatka kontrole tih impulsa.
Biddulph navodi kako u prvih šest godina majka igra glavnu ulogu, a nakon toga otac preuzima razvojnu štafetu. Freud bi se složio s njim. Psihoanalitički gledano, nakon što je prevladao simbiozu s majkom, dječak mora prevladati svoju edipovsku “zaljubljenost” u nju i gledanje na oca kao prijetnju njegovoj “ljubavi”. Ako je otac pozitivna figura u njegovom životu, dječak će “oprostiti” ocu što voli njegovu majku i identificirati se s njim kao svojim glavnim izvorom identiteta. Između poistovjećivanja i početne točke, nalazi se i trnovit put idealiziranja i razočarenja u oca. Biddulph govori kako mladi dječaci u toj fazi istražuju šta je to sve dio muškog identiteta i kako su oni dio toga svijeta.
Pozitivan odnos s ocem narušava 14. godina kada, pod naletom puberteta, dječak postane izrazito kritičan prema svom ocu. Psihoanalitičari su znali reći da je adolescencija ponovljeno djetinjstvo te se stari konflikt s ocem ponovo probudi. Otac, s kojim se dječak identificirao – ipak nije savršen (što je djelomično povezano i s prehodnom fazom idealizacije). Ni blizu nije toliko moćan koliko se snažno i moćno može osjećati mladi adolescent u svojoj “ja sam najpametniji” borbi za osjećaj autonomije i moći.
Čak i u idealnom obliku kako je izloženo ovdje, ovaj razvojni put je dug i trnovit, a stvarnost je malo drugačija. Biddulph navodi da, npr.,u U.K.-u samo jedan od deset muškaraca ima zadovoljavajući i blizak odnos s ocem. Kao jedan od glavnih razloga navodi 2. svj. rat. Na našim prostorima, unutar samo tri generacije, imali smo dva velika rata. Negativne posljedice koje su ti ratovi imali prema razvijanju pozitivnog muškog identiteta su nesagledive. Ako 1 od 10 ima pozitivan odnos, to naravno znači da 9 od 10 njih ima nezadovoljavajući odnos. Neke druge statistike govore o samo 30% zadovoljavajućih odnosa, no točna brojka je manje važna.
Posljedično, može se pretpostaviti da barem veći dio tih muškaraca u skladu s tim ima i narušeni, negativni, ambivalentni ili jednostavno nerazvijeni pozitivni maskulini identitet, koji se najjednostavnije može izraziti kao: ja sam muškarac – ja volim ono što jesam i jesam ono što volim. U cijeloj globalnoj krizi identiteta, mnogi dječaci nikada nisu dobili priliku osjetiti tu rečenicu. Dok sam radio u srednjoj školi, svi adolescenti koji su bili ozbiljnije “problematični”, iz bilo kojeg razloga, su bez iznimke imali izrazito narušen odnos s ocem, koji je uključivao cijeli spektar problema od fizičkog nasilja do kontinuiranog verbalnog ponižavanja.
Psiholog i psihoterapeut Nebojša Jovanović u tekstu “Biti Muško” navodi četiri tipa disfunkcionalnog oca. Tu su: kralj, kritičar, pasivan i odsutan otac.
1) Kralj otac je središnja figura kojoj se bespogovorno podređuje cijela obitelj. On se pojavi samo kada treba, poput careva u Rimu, pokazati palac gore ili palac dole. Majka govori: “Vidjet ćeš ti svog boga kada ti dođe tata.”, a tata govori “Dok si pod mojim krovom radit ćeš što ti ja kažem.”.
2) Kritičan otac je aktivan u obitelji, ali na način da u svom sinu najčešće vidi ono što ne voli kod sebe i što stoji skriveno u sjeni. Koliko god se trudio, sin nikada neće biti dovoljno dobar da ga otac poštedi kritike, agresije ili batina.
3) Pasivan otac je tu, ali ga nema. Ta uloga je prepuštena majci, koja je najčešće dominantna u odgoju sina, koji se pita zašto ga majka u jednom trenu ratnički odgaja, a u drugom trenu majčinski njeguje. Nekad se, zbog nedostatka pozitivne muške figure u bilo kojem aspektu života, dječak rađe poistovjećuje s majkom nego da otvara sve probleme, ljutnju i prezir prema ocu koji mu ne pruža ni minimum potrebne pažnje za razvoj.
4) Odsutan otac, predan samo karijeri kako bi utržio da ispuni svojoj ženi financijske ciljeve i tako postigne imaginarni ideal, pita se kako to da ga djeca baš i ne vole uz sve ono što im je materijalno omogućio. Sva djeca, pa tako i dječaci, ne razumiju jezik novca već samo jezik pažnje i kvalitetnog vremena koje je djetetu pruženo. Čak i ako izbiva zbog posla, ako je povezanost postojala, dijete će znati da će se povezanosti i vratiti. Odsutan otac nije samo odsutan poslom, nego i povezanošću i prisutnošću – kako bi se reklo – duhom.
Bilo koji oblik psihičkog ili fizičkog zlostavljanja, pretjerana dugotrajna odsutnost oca, borba oca za prevlast nad djetetom ili loši odnosi između roditelja, lako narušavaju sve navedene razvojne točke. Naravno, to vrijedi za svu djecu. Iz perspektive obiteljsko-sistemske psihoterapije, obitelj je jedan sustav i ako je jedan čimbenik u njemu narušen, narušeno je sve. Iako je trenutačno van domene ovog članka, valja spomenuti da kao što majka sudjeluje u razvoju ličnosti, tako sudjeluje i u razvoju pozitivnog maskulinog identiteta. Ako majka, npr., svoju ljutnju prema partneru usmjeri prema sinu, tada će njegov razvoj biti dvostruko otežan. Ako bliskost koju želi od partnera traži od sina, razvoj će dječaku biti opet dvostruko otežan jer će osim funkcije sina, dječak morati udovoljavati emocionalnim potrebama majke, a njegove će ostati zanemarene. Majke mogu sinove pokušat pretvoriti u prinčeve koji im nikad nisu došli u život iako su sve bajke to obećale. Ako majka mrzi oca i sve muškarce, dječak će naučiti mrziti i sebe jer je dio toga muškarca. Ako otac mrzi majku i sve žene, dječak će naučiti isto to protiv čega se sada vode velike borbe.
Što na kraju muškarac postane?
S evolucijskim pedigreom agresivnog lovca, s poviješću ispunjenom nasiljem, s cijelim nizom zahtjevnih i kontradiktornih neurobioloških faza, s društvenim očekivanjima kao što je to ratna sprema i stereotipne uloge, s nepovoljnim školskim okolnostima, s kompleksnim unutarnjim psihodinamskim svijetom i narušenim odnosima s očevima i majkama, ne bi nas trebalo toliko više čuditi zašto muškarci u svijetu imaju toliko problematičnih životnih ishoda.
Kako se mladi dječak, a kasnije muškarac, prilagodi svim tim izazovima? Citirat ću spomenutog psihologa N. Jovanovića:
“Većina muškaraca zapravo ne živi. Oni glume da bi se zaštitili. Tokom sazrevanja izaberemo jednu od nekoliko standardnih maski-uloga kao što su “veliki radnik”, “kul frajer”, “dobar momak”, “mačo muškarčina”, “osjećajan novi muškarac” (ili neke suvremenije verzije poput “duhovnog muškarca”), a zatim se godinama držimo te uloge i pretvaramo se da smo to mi, da je sve u redu. Međutim, unutra, često prevladava duboki osjećaj usamljenosti. Glumiti i živjeti nisu ista stvar. Većina žena nije takva. Žene imaju svoje probleme, ali većina žena djeluje na osnovu neposrednog osjećaja sebstva. Žene mnogo više znaju tko su i šta žele. Bez obzira na to da li se držimo John Wayne macho stila ili nastojimo da budemo “osjećajni muškarci novog doba” otkrivamo da to ne funkcionira. Postojeće stereotipne uloge nam ne daju zadovoljstvo. Ali, šta jesmo? Zna li to tko?”
I mnogi muškarci su se okupili da odgovore na to pitanje. Nerijetko, ti pokreti idu u jednu od dvije krajnosti: negacija ženskog aspekta ili udovoljavanje onome što žene kažu da žele. Uz to, kao i svaki pokret u povijesti, ni muški pokreti nisu imuni na tamnu stranu naše ličnosti pa oni ponekad postanu želja za izbjegavanjem cijelog ženskog svijeta do natjecanja tko će biti bolji “novi muškarac” ili “probuđeni otac”, zadovoljavajući time mušku istu onu mušku kompetitivnost u zadovoljavanju određene uloge protiv kojeg su se prvotno pobunili. Općenito, opet ću se poslužiti riječima kolege, jer sam ne bih to bolje formulirao:
“Jasno je da muški pokret ne može biti reakcija protiv ženskog pokreta. On je polovica koja nedostaje ženskom pokretu. Bit muškog pokreta leži u reafirmaciji muškosti kao, prije svega, pozitivne snage koja podržava život. Izbacivanje žestine, snage iz muškarca nije pravi odgovor na zahtjeve feminizma. Mlak muškarac nije ono što žene stvarno žele, a i da žele, to svakako nije ono što je potrebno muškarcima da bi se osjećali zadovoljnima i ispunjenima. Ako muško ne znači biti macho, a ne znači biti ni šonja, šta to onda znači?”
Od feminističkog pokreta, muškarci mogu naučiti kako smo više od zadanih uloga (ali i način na koji pokret može skrenuti od početne namjere). Sve uloge u kojima se prepoznajemo ili u kojima prepoznajete druge treba prije svega poštovati i cijeniti jer su dio razvojnog ciklusa pojedinca i civilizacije. Napad na ulogu netko može doživjeti kao napad na sebe jer je ta uloga u nekom trenutku u životu možda značila i borbu za goli život. Nigdje nas neće dovesti optuživanje što smo mi ili drugi upali u tu igru uloga. One su tu s razlogom i omogućuju preživljavanje muškarcima u kompleksnom svijetu najrazličitih utjecaja te nerijetko donose cijeli niz pozitivnih rezultata. S druge strane, one su samo to – uloge preživljavanja – ne i življenje.
U drugom dijelu članka na ovu temu, bavit ćemo se upravo tim pitanjem: kako reafirmirati pozitivni maskulini identitet i zašto se žene bore između privlačnosti prema dva različita muška aspekta koji ga u konačnici indirektno formiraju. Uz to, dublje ćemo istražiti unutarnji svijet muškaraca te borbe koje se svakodnevno vode, a koje je jungovac James Hollis opisao kao “work, war and worry” (rad, rat i briga). Osim toga, dotaknut ćemo se i jednog bitnog aspekta maskulinog identiteta za kojeg nije bilo prostora u ovom članku: Jungovih arhetipova maskulinog identiteta i transpersonalnog poziva muškarca koje se ukratko može opisati kao želja za slobodom i služenjem svrsi većom od života.
Ako je moguće i izvedivo, ako povijest nije preteška ili prebolna, pozvao bih čitatelje da na trenutak razmotre unutarnju borbu koju vode muškarci koji su vam važni u životu. S odmakom od osuđivanja ili osobnih rana ako je to moguće, pružite im znak pažnje i zahvalnosti za ono što su vam unatoč svojoj borbi pružili. Možda i ne moraju znati zašto im se zahvaljujete iz vedra neba, ali siguran sam da će te ih usrećiti kada pokažete da ste prepoznali vrijednost koju nose ili koju su nekad nosili.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Zgodić, mag. psych., Matea Jukić, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych., Tajana Ninković, mag. psych., Ana Antolović, mag. psych., Klara Saganić, mag. psych. i Dolores Aladić, mag. psych.