Priča o Sjenku i njegovoj sjeni

By | 01-05-2021
Matea Blažević, mag. psych., autorica teksta

„The true focus lies somewhere betwen rage and serenity“
Charles Xavier, X Man

Sunce je već dobrano grijalo Grad kada se Sjenko izvukao iz kreveta. Nije volio jutra. Budio se prekasno da bi započeo dan kako bi on to htio, a prerano da bi se odmorio. Da je on smišljao putanje planeta i zvijezda, jutra ne bi postojala, a dan bi počinjao popodnevima. Popodneva su bila toliko bolja od jutra. Mogao se igrati, skakati, crtati, bez jutarnje mrzovolje.

Bez sjećanja na noćne more.

Jutrima se vukao po sobi, od sobe do kupaone pa do kuhinje i doručka. Kakvog doručka! Ustajao je prekasno da bi stigao doručkovati, a mami bi se već po običaju dizala kosa na glavi od njegovih jutarnjih spooooorih rituala. Mama i tata su nakon mnogo strke i frke odustali od pokušaja razumijevanja njegovih običaja, ali i noćnih mora. Odlučili su da će proći „kad se bude ženio“. Psiholozi su trabunjali nešto o potisnutom… nečemu. Nije baš znao što znači riječ potisnuto, ali znao je da je od silnih posjeta tim čudnim ljudima dobio samo jednu stvar – svoje ime.

Sjenko se, naime, bojao vlastite sjene. Ne stalno, samo kada ga je gnjavila u njegovim snovima. A ponekad ga je gnjavila i kada bi pogledao ispod kreveta. Kao veliko čudovište iz jedne od njegovih igrica. U početku je kod onih čudnijih ljudi zvanih psihonešto crtao ta čudovišta, ali oni su ga stalno gnjavili pitanjima o njegovim osjećajima. A i igrice su pomalo nestajale od doma pa je Sjenko shvatio da ako ne želi izgubiti sve igrice, nešto se mora napraviti. Pa je prestao pričati o svojim čudovištima. Sada ih sanja, posebno to jedno čudovište koje je njegova Sjena. Ponekad je podmukla i šulja se iza njega, samo da bi ga prepala kada bi taman pomislio da se smirila, a ponekad je zaista bila zločesta i jakooooo glasna. Tada je vikala na njega, na njegove roditelje i prijatelje. Povremeno se Sjenku činilo da Sjena želi samo malo pažnje, ali tko bi ju slušao tako glasnu i eksplozivnu. Sjenko je samo trpio i šutio. Obično se pokrio pokrivačem po glavi dok Sjena ne odradi svoj vulkanski ples, a zatim je polako izlazio iz svog skrovišta. Nije razumio zašto ga drugi čudno gledaju nakon cijele drame, pa nije on bio kriv. Kazne roditelja naučio je podnositi jer mu narav nije dozvoljavala da se pretjerano buni. 

Jednog ljeta…

Jednog ljeta, roditelji su ga poslali baki za ljetnih praznika. Baka je živjela u maloj kući u malome selu, ali zato su šume i livade iza bakine kuće nadomjestile svu neudobnost stare drvene kućice u kojoj je baka živjela. I igrice! Ovdje ga nitko nije mogao smetati dok satima igra svoje najdraže igrice na mobitelu. U prvih nekoliko dana prošetao se po „realmovima“ patuljaka i vilenjaka… sagradio je nove gradove i kuće. Toliko je uživao da je skoro zaboravio na česti mamin glas koji izgovara: “Sjenko, tvojih pola sata na mobitelu  je odavno završilo“ i na svoje „a samo još malooooo“. Ovdje nije bilo tog glasa. Baka nije zanovijetala, a kuhala je izvrsno. Za prste polizati. Koja sloboda! Povremeno, kad je napravio nešto u igrici čime se ponosio, pokušao je baki objasniti kako je to super, baka je samo kimala glavom. Vidjelo se da ne razumije Sjenkovu genijalnost i stratešku briljantnost, u virtualnom svijetu doduše, no ni to nije zanemarivo. A onda je zaključio da je dosta. Ugasiti će igricu, ne, ograničit će sam sebi igranje na pola sata dnevno. No dobro, na sat vremena dnevno. Možda sat i pol. Svejedno, mama bi bila ponosna.

Naizgled niotkuda, pojavila se ONA

Sjenko se poželio igrati  s drugom djecom. S upoznavanjem nikada nije imao problema. Znao je pristupiti, brzo je učio pravila igre i grupe u kojoj se našao. A onda je osjetio NJU, Sjenu! Pojavila se niotkud. Zaorila je onim svojim glasom samo zato što je Marko kojeg je Sjenko tek upoznao slučajno u igri bacio Sjenka na pod. Pa nije Marko kriv, bilo je slučajno. Marko se sledio od straha pred tim glasom, a ostala djeca su se razbježala. I tako je Sjenko zbog čudovišne Sjene opet ostao sam. Kada bi barem postojao netko tko bi ga razumio. Kada bi barem došao netko tko bi objasnio tom čudovištu da ga nitko nije zvao. I zna se Sjenko sam braniti! Ne treba mu ona! Sad je bio ljut.

Sljedećeg dana nije odlazio u glavnu ulicu bakina sela iako je čuo glasove jučerašnjih prijatelja. Nakon Sjenina nastupa nitko ga ne bi primio natrag u društvo. Vjerojatno su mislili da je neki freak. Možda je i bio, ali sam sebi je bio sasvim ok. Slušajući glasove djece s kojom se još jučer igrao, odlučio je krenuti tražiti nove prijatelje u suprotnom smjeru. Dok je još bio u vrtiću jednom su ga našli u shopping centru blizu vrtića. Mama je bila izvan sebe, tete su zahvaljivale stričeku na oblaku, a policajci su mu se smijali. Sjenko nije razumio što je toliko smiješno – išao je kupiti nove prijatelje u dućan jer se s ovima u njegovoj grupi nije dalo raspravljati. Sada je bio puno odgovorniji i ozbiljniji, znao je da se prijatelje može kupiti, samo ne u dućanu, već dobrom igricom. Nije on kriv što ovi od jučer nisu razumjeli osnove neoliberalnog kapitalnog društva. Uostalom, ne treba prijatelje koje je tako lako preplašiti.

Novi prijatelj

Marširajući tako u suprotnom smjeru od nesuđenih mu prijatelja, Sjenko se našao na livadi blizu bakine šume i sjeo na kamen. Malo je trgao travke, slagao kamenje pokušavajući napraviti svoju kulu na oblaku – njegova zadnja umotvorina u Minecraftu, ali izgleda da su ovdje vrijedili drugačiji zakoni fizike pa se kula stalno rušila. Napokon je od pretjeranog razmišljanja zaspao. Probudio ga je zvuk kamenčića koji su lupkali jedan o drugoga. Kada je otvorio oči, s njegovim pomno biranim kamenčićima igrao se nepoznati dječak.

„Tko si ti i zašto si ne nađeš svoje kamenčiće?“, pomislio je Sjenko. No nije htio otjerati dječaka pa ga je samo buljavo gledao. Polako se približio svojim kamenčićima i počeo graditi još jednu varijantu svoje kule na oblacima. Dječak ga je pogledao i sa laganim podsmijehom rekao: „to ti neće tako stajati, probaj ovo…“

I prijateljstvo je rođeno. Sljedećih dana su zaključili da igraju sve iste igrice, oboje su iz istog grada, a ovdje kod bake na praznicima.  Čak su živjeli i u istom kvartu, a nikada se nisu dosada sreli. Nevjerojatno! Sjenko je bio sretan. Imao je cijele dane za igru, novog prijatelja kojem su se sviđale sve njegove ideje za igru i najvažnije od svega – Sjene nije bilo! Povremeno bi Dječak predlagao neke malo opasnije igre u šumi i djelovao je čudno ljut kada bi Sjenko odbio, ali brzo bi se pomirili i nastavili uobičajene igre.

No zadnjih dana Dječak je sve češće htio da se igraju opasnih igara, a Sjenko je postajao sve zbunjeniji i začuđeniji. Nije znao kako bi odgovorio, a Dječak se jače ljutio. Čudno se ljutio. Postajao bi glasan, ponekad je čak koristio i one tatine ružne riječi. Sjenko ih sam nikada ne bi rekao, on bi samo ponovio ono što je čuo od tate i od Vida, starijeg dječaka iz kvarta. Ali on sam ih nikada prvi ne bi izgovorio! Sada kada je Dječak postajao tako čudan, ponekad bi ga bilo malo strah. Ali ponekad ga je Dječak nagovarao da ih Sjenko prvi izgovori i morao je priznati – sviđalo mu se. U početku se okretao da li ga netko čuje. Možda ga mama čuje i pogledat će ga onim svojim pogledom kojim ga je znala gledati nakon tsunamija Sjene.

Sjena! Hm, nju dugooo nije čuo niti vidio. Kako čudno! Navečer prije spavanja znao se sjetiti svoje Sjene i koliko se znala ljutiti na Sjenka. Tada bi prepričao baki svoj dan, gdje je sve bio i što je sve radio, a baka bi pažljivo slušala. Imala bi blagi i zagonetan smiješak, a onda bi rekla svoju slavnu rečenicu: „Sinko moj, ne razumijem ti ja taj svijet tehnologije“. Razumjela je ona, ali htjela je da ju Sjenko prestane daviti svim tim svojim pričama. Ponekad bi joj izletilo: „di se gasiš?“. Tada je znao da je vrijeme za spavanje.

Tko si ti?

Dani u igri su se nizali. Sjenko je primijetio da je svakim danom sve lakše pristajao na Dječakove lude zamisli i igre. I sviđalo mu se. Čak mu se sviđalo i psovati. Više ne bi ni pomislio na mamu i što bi ona rekla na takav rječnik svoga sina. Ono što ne zna, ne vidi i ne čuje – ne može ju razljutiti. Ali primijetio je da se i sam sve češće ljuti na Dječaka. Neki dan su se ozbiljno posvađali gdje će sagraditi novi toranj od kamenja i zemlje. Sjenko je htio da bude na ulazu u šumu, a Dječak je inzistirao da uđu dublje u šumu tako da toranj ne bude vidljiv s livade drugoj djeci. Sjenko se toliko ražestio da se u jednom trenutku uhvatio kako viče na Dječaka. Na svog najboljeg prijatelja! A Dječak se samo zagonetno smješkao. To ga je posebno razljutilo! Raspravljaju o tako bitnoj stvari – gdje će stajati predzadnja kula njihove potrage za blagom, a on se samo smješka! Kako samo može?! Taj dan je ljutito odmarširao doma. Neće se raspravljati sa debilima! Tu noć je opet sanjao Sjenu – lovila ga je po šumi i pokušavala mu nešto jako glasno reći. Ali tko bi ju slušao tako glasnu i ljutu, čak i ako je samo u snu? Probudio se nakon dugo vremena pod krevetom jer ga Sjena nikada nije mogla tamo naći. Taj dan se nije otišao igrati van sa Dječakom, prvi puta otkad su se upoznali.

Tko sam ja?

Sljedećeg dana Sjenko je zaključio da je pretjerao i krenuo je prema livadi gdje su se obično nalazili. Dječaka nije bilo na livadi. Našao ga je duboko u šumi kako gradi njihovu zadnju kulu. Njihovu kulu! Bez dogovora sa Sjenkom! Počeo je vikati, ne, derati se na Dječaka. Hodao je uokolo, mahao rukama, lupao zrak šakama… Ovo je bio prvi puta da čuje kako se dere na nekoga. U jednom trenutku se preplašio svoga glasa. Podsjećao ga je na nekoga… ali kako je samo mogao? To je bila zajednička potjera za blagom, zajedničke kule! A on je odlučio gdje će biti zadnje dvije bez Sjenka! Grozno! Sjenko se opet derao. Sada je bio ozbiljno ljut. Kad bi se samo mogao sjetiti zašto sve što psuje i izgovara zvuči toliko poznato. Gotovo se uplašio svoje ljutnje. Ali koga briga, Dječak je ovo zaslužio! Dječak je samo mirno stajao i slušao. I zagonetno se smješkao. Zašto se, dovraga, tako smješka? Zašto ne kaže nešto? Zašto se ne dere na Sjenka? Tada mu je sinulo. Ovako se razgovara njegova Sjena! Sinoć dok ga je lovila u snu pokušavala mu je nešto reći. Sjetio se. Pokušavala mu je reče da se želi igrati s njim! A sada se on prema svome prijatelju ponašao kao Sjena prema Sjenku. Bio je ljut i zaprepašten. Da li je moguće?

Nakon što je otjerao sve muhe i pčele svojim mahanjem, progutao sav zrak koji su njegova pluća mogla udahnuti, izgovorio sve psovke koje je u kratko vrijeme naučio (sam bi sebi dao peticu za brzo učenje), okrenuo se Dječaku s namjerom da ga protrese i pita zašto ništa ne odgovara. Pred njim nije stajao više Dječak. Stajala je njegova Sjena! I smješkala mu se, ne zagonetno, nego onako za pravo. I nije bila ljuta niti glasna. Sjenko je zanijemio. Cijelo ovo vrijeme! On je svoja Sjena. On je svoja ljutnja.

Tu večer je zaspao u miru. Nikada više nije sanjao čudovište Sjenu. Samo je češće ljutio mamu i psovao.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Upravo je upoznao novog prijatelja s kojim dijeli interes za iste igre. Samo, taj novi prijatelj je malo neobičan….

Objavljuje Psihološki prostorNedjelja, 2. svibnja 2021.

14 thoughts on “Priča o Sjenku i njegovoj sjeni

  1. CKAD Dumps

    Hi, I think your blog might be having browser compatibility
    issues. When I look at your blog site in Opera, it looks fine but when opening in Internet Explorer, it has some overlapping.
    I just wanted to give you a quick heads up!
    Other then that, superb blog!

    Reply
  2. Cooper

    Greetings! I know this is kinda off topic nevertheless I’d figured I’d
    ask. Would you be interested in trading links or maybe guest authoring a blog article or vice-versa?

    My blog addresses a lot of the same topics as
    yours and I believe we could greatly benefit from each other.
    If you are interested feel free to shoot me an email.

    I look forward to hearing from you! Terrific blog by the way!

    Reply
  3. Opal

    Spot on with this write-up, I really believe this site needs
    a lot more attention. I’ll probably be back again to read through more, thanks for the
    info!

    Reply
  4. bet on baseball online

    Aw, this was an exceptionally good post. Taking a few minutes and actual effort to produce a very good article…
    but what can I say… I procrastinate a whole lot and never seem to get nearly anything
    done.

    Reply
  5. pgslot99th

    I like looking through a post that will make men and women think.
    Also, thanks for allowing for me to comment!

    Reply
  6. Jerilyn

    Hi to all, how is all, I think every one is getting more from this website,
    and your views are fastidious in favor of new viewers.

    Reply
  7. Amparo

    Hey there! I realize this is sort of off-topic but I needed to ask.

    Does operating a well-established website such as yours require
    a lot of work? I am brand new to operating a blog but I
    do write in my journal everyday. I’d like to start a blog so I can share
    my personal experience and thoughts online. Please let me know if
    you have any suggestions or tips for new aspiring bloggers.
    Thankyou!

    Reply
  8. Lilla

    Howdy! This post couldn’t be written much better! Going through this post reminds
    me of my previous roommate! He always kept talking about this.
    I’ll forward this post to him. Pretty sure
    he will have a great read. Thank you for sharing!

    Reply
  9. Kari

    I always emailed this web site post page to all my contacts,
    for the reason that if like to read it next my friends will too.

    Reply
  10. Mose

    I go to see daily a few web pages and information sites to read
    articles or reviews, however this blog offers feature based posts.

    Reply
  11. Izetta

    My relatives every time say that I am wasting my time here at web,
    however I know I am getting know-how daily by reading such pleasant articles.

    Reply
  12. Lionel

    Wow that was strange. I just wrote an extremely long comment but after I clicked
    submit my comment didn’t appear. Grrrr… well I’m not writing all that over again. Anyhow, just wanted to say wonderful blog!

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.