Zamislite da normalno zaspite navečer, a ujutro se probudite u jednom sasvim novom svijetu u kojem vladaju glupi ljudi, a vi kao prosječno inteligentna osoba, postanete najinteligentnija osoba na svijetu. Svijet je uništen, ulicama gradova vlada smeće i nered, a ljudi su iz generacije u generaciju sve gluplji i gluplji. Da stvar bude zabavnija, više niste u 2006. godini, nego se budite 500 godina poslije kao zaboravljeni pokusni kunić u vojnom eksperimentu zamrzavanja tijela. Početak je ovo filma Idioti budućnosti (Idiocracy), distopijske satire, ispod čijih se isječaka na youtube-u sve češće javljaju komentari da sada živimo u doba Idiocracyja i da se radi o dokumentarnom filmu, a ne o igranom. Zbilja, prevrti li čovjek unazad samo nekoliko zadnjih par godina u stvarnom svijetu i na virtualnim mrežama, moguće je da će doći do takvog zaključka.
Ovaj film se vratio na velika vrata 2016. godine nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama kada je pobijedio Donald Trump, povlačeći paralelu s filmskim predsjednikom SAD-a Dwayne Elizondo Mountain Dew Herbert Camachom, bivšim hrvačem catcherom i porno zvijezdom koja se na vulgaran način obraća ljudima u predsjedničkim govorima i razmeće se pucajući strojnicom u zrak. Zanimljiva scena dolazi 13 godina nakon izlaska filma u vidu sudjelovanja Donalda Trumpa na Wrestlemaniji 37, show programu profesionalnih hrvača catchera (znanih još kao i hrvači zabavljači). Trump je inače poznat kao fan profesionalnog hrvanja, ali čak ni tada nitko nije mogao pretpostaviti da će postati predsjednik SAD-a.
Idiocracy u stvarnom životu
I sam redatelj filma, Mike Judge, je na desetu godišnjicu izlaska filma rekao da nije očekivao takav rasplet događaja u budućnosti koji su njegov film vratili nazad na kino platna. Kada su ga pitali odakle mu ideja za ovakav film, Judge se raspričao o jednom događaju u razredu dok je pohađao srednju školu. Ispričao je anegdotu sa sata matematike, kada se njegov profesor požalio kako su svi loše napisali test osim njega i pohvalio ga pred cijelim razredom. Umjesto da ga vršnjaci pohvale, oni su se naljutili jer je bio jedini u razredu koji je dobro riješio test te su ga pretukli nakon sata. Imao je osjećaj kao da se nalazi u nekakvom naopakom svijetu, gdje su svi oni koji su neuspješni i ne žele učiti stvorili kritičnu masu i sad prolaze bolje od onih koji se trude i žele napredovati. Nekoliko godina prije nego je realizirao film, imao je prilike slušati o inovativnoj hipijevskoj školi gdje su obećavali roditeljima da neće djecu zamarati geometrijom kao što su to činili nekadašnji nastavnici matematike, već će jednostavno dati djeci da sagrade kućicu za ptice. Misao da će svijet poglupiti na takav način, pretočio je u film u kojem su Luke Wilson, Maya Rudoph i Terry Crews dočarali kakav nas to svijet čeka u puno bližoj budućnosti. Zašto ljudi imaju osjećaj da nam je ovaj scenarij filma sve bliži i bliži?
”Ne znam da ništa ne znam”
Otkako je krenula pandemija COVID-19 i lockdown u etapama diljem svijeta, ljudi su se okrenuli virtualnom životu. Odjedanput su društvene mreže iznjedrile hrpu znanstvenika, teoretičara, statističara, epidemiologa te inih kvaziintelektualaca koji su širili svoje mišljenje uzduž i poprijeko. Svi su se razumjeli u to kako je virus nastao, odakle je došao, čemu služi cjepivo, tko ga je napravio itd., itd. Kao što bi rekla jedna reklama, u Hrvatskoj postoji 4 milijuna nogometnih izbornika za vrijeme nogometnog prvenstva, bilo ono svjetsko ili europsko. Ista stvar se sada dogodila nakon izbijanja pandemije. Svi su postali stručnjaci za COVID-19. Odakle onda ljudima toliko samopouzdanja da šire informacije za koje ne postoje znanstveni dokazi?
Odgovor se krije u Dunning- Krugerovom efektu, vrsti kognitivne pristranosti u kojoj nekompetentni ljudi donose loše odluke i krive zaključke, pri čemu im njihova slaba samosvijest onemogućuje da uvide greške u razmišljanju. Takvi ljudi pate od iluzije superiornosti, procjenjujući svoje sposobnosti iznadprosječnima. S druge strane, ljudi koji su kompetentniji na isti način podcjenjuju svoje znanje i sposobnosti, pateći tako od iluzije inferiornosti. Ovaj učinak opisan je 1999. godine u radu ”Nekvalificirani i nesvjesni toga: kako poteškoće u prepoznavanju vlastite nekompetentnosti dovode do povećane samoprocjene učinka” Davida Dunninga i Justina Krugera, koji je proizašao iz četiri eksperimenta sa studentima čiji je zadatak bio procijeniti svoj rezultat na testovima gramatike, logike i humora. Bili su zapanjeni rezultatima istraživanja na kojima se pokazalo da su studenti koji su imali lošiji rezultat precijenili svoj uspjeh na testovima. Također su primijetili i obrnuto za studente koji su bili uspješniji u rješavanju zadataka. Daljnja istraživanja pokazala su kako kriva procjena nastaje zbog niske samosvijesti i uvida u vlastitu nekompetentnost. Osoba ne može uvidjeti svoju pogrešku u rezoniranju jer ima nedostatno znanje da to uvidi. Dakle, laički rečeno, oni koji znaju misle da ne znaju i nisu sigurni u svoje znanje, a oni koji ne znaju misle da znaju i sigurni su u svoje neznanje.
Dunning – Krugerov efekt
Uzimajući za primjer bilo koji posao, grafički prikaz Dunning Krugerovog efekta pokazuje kako u točki A (na početku), neiskusni ljudi imaju lažni osjećaj povećanog samopouzdanja o svom poslu. S protokom vremena i stjecanjem iskustva, shvaćaju da su bili nesvjesni kompleksnosti posla pa tu njihovo samopouzdanje pada (točka B), ali se radom i stjecanjem pravog znanja opet podiže u točki C. Usprkos tome, njihovo samopouzdanje nikad više neće biti tako visoko kako je bilo na početku. Paradoksalno, kako s vremenom nekompetentniji ljudi stječu sigurnost u svoju samoprocjenu, njihov učinak raste.
Ako ste mišljenja da je Dunning-Krugerov efekt rezerviran samo za nekompetentne rasprave po društvenim mrežama, prevarili biste se jer ga može doživjeti svatko od nas. Biti stručnjak u jednom području ne znači da smo stručnjaci za sve. Čak i uz malo dodatnog znanja, ne znači da znamo sve. Upravo i to dodatno znanje može dovesti do zablude da precijenimo svoje poznavanje neke materije. Nadalje, ljudi su skloni koristiti mentalne prečace, koji se uporabom tehnologije i virtualnih mreža povećavaju, a da toga nismo ni svjesni. To je najbolje objašnjeno u knjizi Plitko: Što Internet čini vašem mozgu Nicholasa Carra prije desetak godina kada je internet bio na granici širenja u sveopću ovisnost o virtualnom svijetu. Već tada, Carr je objašnjavao da je surfanje internetom za naš mozak jednako kao jezdenje površinom mora, bez dubinskog zarona. Današnje tehnologije omogućuju nam da u ruci imamo prozor u svijet od kojeg nas dijeli jedan pritisak prsta na ekran pametnog telefona.
Globalna propast kritičkog mišljenja
Ljudi danas jezde po površini mozga više nego ikad prije, što utječe na njihovu pažnju i koncentraciju te stvara teškoće pri kompleksnijim misaonim procesima. Lakše je lajkati, scrolati, gledati slike na instagramu, videoclipove na tik toku ili pročitati članak od deset redaka, nego se mentalno angažirati čitajući neku argumentiranu raspravu ili članak od dvije kartice teksta. S obzirom da se preko medija sve više koriste kontroverzni clickbait naslovi kako bi se povećala čitanost članaka, ljudi su skloni emocionalno se angažirati u komentiranju takvih članaka bez da su ih uopće pročitali. I tu nastaje problem koji rađa puno Dunning – Krugerovaca. Komentiraju bez da su upućeni u temu, na temelju nekoliko naslova, bez kritičkog promišljanja jer je to mentalno naporno te iziskuje vrijeme i trud u traženju dokaza koji će potkrijepiti ono što su pročitali. Tako nastaju prečaci u stvaranju stavova koji nisu potkrijepljeni znanstvenim činjenicama i dokazima, već rekla – kazala komentarima po društvenim mrežama. Na koji način i koliko će virtualni svijet utjecati na ljudsko ponašanje, vidljivo je već sada, ali bit će još i više kroz naredna desetljeća kada budemo mogli promatrati posljedice današnjih postupaka i odluka. Stoga nikad nije kasno uključiti moć kritičkog razmišljanja, zapitati se odakle dolazi informacija i zašto, u kojoj mjeri bismo trebali povjerovati u nju i postoje li dokazi za to te vrijedi li nam se uopće angažirati oko neke nebitne rasprave na internetu. Naša je odgovornost da svijet zbilja ne završi kao u Idiocracyju.
Reference:
Rahmani M. (2020). Medical Trainees And The Dunning – Kruger Effect: When They Don’t Know What They Don’t Know. Journal of Graduate Medical Education. Vol 12 (5): 532–534.
Carr N. (2010). Plitko: što Internet čini vašem mozgu. Naklada Jesenski i Turk: Zagreb
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Barbara Paušak, univ. bacc. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matea Jukić, mag. psych., Sandra Matošina Borbaš, univ. spec. prof. psych., Hana Mehonjić, mag. psych., Sandra Zgodić, mag. psych., Izabella Colić, univ. bacc. psych., Tea Tončić, univ. bacc. psych. i Dolores Aladić, mag. psych..