Art dnevnici: Prošlost i budućnost

By | 29-06-2021
  • 141
    Shares
Marija Zekanović, mag. oec.

Tko si?

Bilo je potrebno osam godina da te shvatim. Kad sam mislila da jesam, iznenadio me prikaz koji se zatekao pred mojim očima. Oči lažu. Uši lažu. Osjetila su varljiva. Ja sam bolna, ti si radostan. Nismo u istim svjetovima. Tvoj svijet je u fazi tinejdžera. Spominješ pet mjeseci odmaka i pet elemenata. Iz vode ćeš se pretvoriti u vatru, iz vatre u vjetar, nabrajaš dalje… Ne vjerujem što slušam. Tjeram te od sebe i odlazim na spavanje. Citiram Urbana: ‘Sutra ćemo pričati o svemu. Možda si me zamijenio s nekim, s nekim drugim koga manje voliš.’

Sutra kristalizira sve. Nisi me zamijenio ni s kim.

Izgovaram: reci mi što je bilo.

Dok postavljam pitanja, unutar mene roje se potpitanja. Slušam te. Javlja se dijete Marija, ona Marija koja će se, što god da rekao postaviti u poziciju u kojoj ne preuzima krivnju za ništa što joj uistinu ne pripada. Dijete Marija upravo je udarila šakom Mariju koja se kreirala uz tebe, onu koja razumijevanja ima na pretek. U nezgodnoj si poziciji.

Kažeš: selim se.

Odselio si.

Dvadeset i dva kvadrata smeđila, jedanaest koraka koje možeš napraviti unutar njega, hrpe pročitanih knjiga i opuštajuća glazba. Lutanje po svijetu kvazi psihologa, bez konkretnog rada, to je ono što te okružuje. Upao si u zamku u kojoj žive mnogi, moderna sloboda.

Photo by Marija Zekanović

Tko sam?

Vrtim prošlost po glavi, onu bližu i onu malo dalju. Rovarim po vlastitim pogreškama. Od tebe sam načinila metu i svaku ljutnju koje se sjetim pretvorim u strjelicu, a onda te njome gađam. Radim to danima. Čistim se. Moje tijelo se također čisti, prikovano je za krevet i bolno je. Stanje tijela odražava stanje duha.

Sanjala sam sinoć egipatsku zimu. Pustinju i piramide prekrio je snijeg. Ta hladnoća me probudila iz sna. Shvatim da mi se tijelo trese od zimice koja je van moje kontrole. Pozivam prijateljicu u pomoć. Ne shvaćam što se mi se događa. Propadam u ništavilo, u ušima mi zuji, a u prsima stišće. Kao melem u sjećanje dolaze riječi onoga koji sve vidi: Ne brini, nosim te na toplije mjesto. Napokon zaspim.

Budim se na selu. To je moje utočište. Mjesto gdje je zrak radostan, šuma mlada, a životinje svojeglave. Mjesto gdje su ljudi ljudi, sa svim svojim najprije manama, a onda vrlinama. Tu ih mogu osjetiti, čitati život s njihovih lica. Tu ih imam vremena promatrati.

Odmak od svega je šuma. U toj šumi postoji ogoljeno mjesto, bez hrastova i vrištike. Njegovi stanovnici su oblutci. Svaki odlazak u šumu je posjet tom mjestu. Iako se izvorno ne zove tako, volim ga zvati Mali Teksas. Moja pustinja. Šetajući se njome, sjetim se da sam sinoćnjeg sna, egipatske zime.  Ovdje su nedavno bili geolozi koji su procijenili da su obluci Malog Teksasa jako stari, stariji od Egipta. Ostajem sjediti u promišljanju o misterijima prošlih života.

Dok tako sjedim i razmišljam o prošlosti, osjetim kako se ona prošetava kraj mene. Ona je moja majka. Ja nisam majka. Odjednom shvatih svoju nedavnu prošlost, ali prošlost se ne može provjeriti. Ona me mirno nosi u budućnost, nosi me na dlanovima, kroz danas u sutra. Sve će biti u redu.

Tekst je nastao u okviru tečaja kreativnog pisanja “Srce ispunjeno tintom”.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Kognitivni reframing odnosi se na proces prepoznavanja vlastitih misli i emocija oko određenih životnih iskustava te…

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 30. lipnja 2021.