”Ležao sam u krevetu, a kraj mene su cijelo vrijeme bila dva terapeuta. Droga mi je pomogla ukloniti strah od suočavanja s traumatskim sjećanjima. Kad je strah nestao, nisam mogao prestati pričati o svim svojim iskustvima i spoznajama.”
– Nicolas
Nicolas Blackston je ratni veteran koji je godinama patio od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a) otpornog na druge vrste terapija, uključujući i terapiju različitim lijekovima. Priključio se istraživanju koje ispituje ulogu MDMA-e u psihoterapiji PTSP-a i već nakon 6 seansi psihoterapije postigao iznenađujuće rezultate.
”Nakon rata gledao sam sebe kao čudovište. Krivio sam sebe, vjerovao da je moja krivnja jer imam taj dio u sebi koji je napravio užasne stvari. MDMA mi je pomogla da oprostim tom dijelu sebe. Ponovno sam osjetio emocije. (…) Imao sam ukupno 6 seansi. Prva seansa mi je omogućila da se suočim s traumom, ali je otvorila i neke druge stvari koje potječu još iz mog djetinjstva. Nema šanse da bih mogao zaboraviti što se sve dogodilo na bojištu. Ali sada, kada se ta sjećanja pojave, ne oslabljuju me. Mogu smireno o njima govoriti. Nakon dugo vremena osjećam se funkcionalno.”
– Nicolas
Ukupno 82% ispitanika koji pate od umjerenog do teškog oblika PTSP-a, nakon psihoterapije potpomognute MDMA-om imali su značajno smanjene simptome bolesti, a 56% više nisu zadovoljavali kriterije za PTSP. Godinu dana nakon psihoterapije, taj se postotak povećao na čak 67%, što znači da se stanje ispitanika nastavljalo poboljšavati i nakon terapijske intervencije. Analiza pozitivnih i negativnih efekata pokazala je da 97.6% ispitanika doživljava trajne pozitivne efekte, poput povećane empatije i uključenosti u zajednicu, dok njih 8.4% govori o blagim štetnim efektima, poput sniženog raspoloženja. Niti jedan ispitanik nije imao teže štetne efekte. No, ova i slične studije pažljivo biraju koje osobe će uključiti u tretman, jer stimulativna supstanca poput MDMA-e može imati negativne efekte, poput pogoršanja statusa nekih psihijatrijskih bolesti i oštećenja pamćenja.
Što su psihodelici?
MDMA (3,4-MetilenDioksiMetAmfetamin) samo je jedna od brojnih psihoaktivnih tvari koje imaju psihodelične efekte. Tipični psihodelici (grč. psyche – duša, um; delein – manifestirati) uključuju LSD, psilocibin (aktivni sastojak halucinogenih gljiva), DMT (jedan od sastojaka južnoameričke biljke ayahuasce) i meskalin. No, postoji i velik broj atipičnih psihodelika, a zajedničko svima njima je da mijenjaju raspoloženje i percepciju, te djeluju na brojne kognitivne procese. Generalno se smatraju fiziološki sigurnima i ne dovode do razvoja ovisnosti.
Kako je sve počelo?
Iako je korištenje psihodelika dokumentirano i u drevnim kulturama, znanstvena istraživanja njihove prirode i terapijskih efekata počela su 1940-ih godina. Švicarski kemičar Albert Hofmann, u pokušaju stvaranja novog stimulativnog lijeka, slučajno je proizveo LSD. Uvidjevši moguću terapijsku primjenu LSD-a i psilocibina, poslao ih je u klinike i sveučilišta diljem svijeta kako bi se ispitali njihovi efekti. Nakon toga, objavljeno je više od 1000 studija koje su pokazale obećavajuće efekte ovih supstanci u liječenju različitih mentalnih teškoća, poput ovisnosti, depresivnih i anksioznih poremećaja, poremećaja ličnosti i PTSP-a.
Međutim, 1960-ih neki od istraživača, kao što je američki psiholog Timothy Leary u svom poznatom projektu na Harvardu (Harvard Psilocybin Project), konzumirali su psihodelike zajedno sa studentima tijekom svojih istraživanja i glorificirali njihovo korištenje u rekreacijske svrhe. Psihodelici su zbog toga za javnost postali simbolom mladenačkog buntovništva. Tadašnji Američki predsjednik Nixon prozvao je Learyja ‘najopasnijim čovjekom u Americi’ i 1966. psihodelici su postali ilegalni u SAD-u – stavljeni na listu droga s najvećim potencijalom za zloupotrebu, te s nikakvom vrijednosti za medicinski tretman. Takve politike preuzete su i u ostatku svijeta, što je dovelo do zaustavljanja istraživanja bilo kakvih pozitivnih efekata psihodelika, a pokazivanje znanstvenog interesa za ovo područje smatralo se ubojstvom vlastite karijere.
”Psihodelici se vraćaju!”
– Mark Hayden, izvršni direktor MAPS-a (Multidisciplinary Association for Psychedelic Studies)
No, znanstveni interes za psihodelike nije nestao. Primjerice, MAPS je neprofitna udruga osnovana 1986. koja se kontinuirano bavi istraživanjem psihodelika i razvija medicinski, pravni i kulturni kontekst koji će omogućiti korisno i sigurno korištenje psihodelika. Svojim lobiranjem uspjeli su ući u završnu fazu ispitivanja efekata psihoterapije potpomognute MDMA-om. Dokazi o efikasnosti ove vrste psihoterapije omogućit će njezinu legalnu primjenu do 2022. godine.
Što kažu novija istraživanja?
Kako bi se utvrdila efikasnost i klinička vrijednost nekog tretmana, potrebno je napraviti kliničke studije koje koriste kontrolnu grupu koja dobiva placebo, a ispitanici su u skupine raspoređeni po slučaju. Od 1994. provedeno je 9 takvih studija koje su ispitivale psihoterapiju potpomognutu psilocibinom (sastojak psihodeličnih gljiva), LSD-om, ayahuascom i MDMA-om. Efekti ovih vrsta terapija bili su veći nego efekti koji se inače dobivaju u istraživanjima psihofarmakoloških i psihoterapijskih intervencija. Psihoterapija koja koristi psihodelike pokazuje značajne efekte u liječenju PTSP-a, depresije, anksioznosti i depresivnosti kod osoba u terminalnim fazama bolesti i socijalne anksioznosti kod osoba s autizmom.
Primjerice, psihoterapija psilocibinom pokazala se efikasnom kod otporne depresije – one koja ne reagira na ostale tretmane. Nadalje, ispitivanje utjecaja psilocibina na prestanak pušenja pokazuje da je nakon 6 mjeseci 80% ispitanika i dalje apstiniralo, što je zapanjujuć nalaz kad se usporedi s 35% uspješnosti do tada najefikasnijeg lijeka za prestanak pušenja. Osim toga, za neke ljude iskustvo uzimanja psilocibina jedno je od najvažnijih duhovnih iskustava u životu.
Naposlijetku, istraživanje provedeno na čak 190,000 ispitanika u SAD-u pokazalo je povezanost između samo jedne konzumacije psihodelika tijekom života i smanjene vjerojatnosti za suicidalne misli, planiranje i pokušaj suicida, te smanjene vjerojatnosti za psihološki distres. Suprotno tome, konzumacija ostalih vrsta droga bila je povezana s većom vjerojatnošću za navedene negativne ishode.
Na koji način psihodelici dovode do pozitivnih ishoda?
Ako se porežeš, tijelo će samo iscijeliti ranu. Tako i um, samo treba maknuti blokade.(…) U vojsci te uče da na civile gledaš s gađenjem i da izgradiš zidove prema drugim ljudima. MDMA mi je pomogla da srušim te zidove. Osjetio sam da su se čak i najgroznije stvari dogodile s razlogom. Teško mi je to objasniti, ali vidio sam i osjetio.
– Nicolas
Čini se da psihodelici smanjuju aktivnost tzv. mreže temeljnog načina rada u mozgu, koja je najaktivnija kada razmišljamo o sebi, svojoj prošlosti i budućnosti, ili kada nam misli lutaju. Smanjena aktivnost ove mreže omogućuje komunikaciju između različitih dijelova mozga. Ako bismo zamislili ovu mrežu kao skladatelja koji upravlja orkestrom, to bi bilo kao da privremeno ‘isključimo’ skladatelja, što dovodi da članovi orkestra počnu svirati što oni žele. Psihodelici nam time daju priliku da se odmaknemo od nas samih i osjećamo se kao dio nečeg puno većeg. Neki psihodelici povećavaju neuroplastičnost, što znači da mogu promijeniti strukturu i funkciju mozga. Stvaraju se nove veze između različitih dijelova mozga, posebno u prefrontalnom korteksu (PFC), dijelu mozga važnom za našu ličnost, planiranje, donošenje odluka, kontrolu ponašanja i ostale važne funkcije. Obzirom da smanjena aktivnost ovog dijela mozga ima važnu ulogu kod depresije i sličnih poremećaja, nije iznenađujuće da psihodelike neki znanstvenici nazivaju i antidepresivima s brzim djelovanjem.
Zaključak
Ne treba nam ni kuća ni novac, nama treba iscjeljenje od svega što smo doživjeli. Kad bi nam barem to omogućili, a ne da se osjećamo kao pokvareni strojevi nakon povratka iz rata. (…) Ono što me brine je…ja sam imao sreće, to je još uvijek ilegalna droga. Htio bih da i ostali mogu doživjeti ovo iscjeljujuće iskustvo. 22 veterana dnevno u Americi počini samoubojstvo. Pitam se koliko će ih još to učiniti prije nego li se shvati potencijal ove vrste terapije.
– Nicolas
Danas, šest godina nakon psihoterapije, Nicholas i dalje nema PTSP. Pomislili bismo da je uz ovakve rezultate istraživanja čudno što je psihoterapija psihodelicima još uvijek zabranjena. No, još je uvijek nedovoljan broj istraživanja za jasne zaključke. Jedan od razloga je velika stigma prema ovim ilegalnim supstancama. Rekreativna upotreba supstanci nepoznatog sastava u nekontroliranim uvjetima značajno povećava vjerojatnost za tzv.”bad trip” i negativne posljedice, što dodatno održava postojeću stigmu. Osim toga, psihodelici sami po sebi ne mogu riješiti osobne probleme pojedinca, nisu uvijek potpuno sigurni i za neke pojedince se ne preporučaju. Zato je važno naglasiti da efekti psihodelika najviše ovise u uvjetima u kojima se oni uzimaju.
Čini se da, uz odgovarajuću pripremu i podršku educiranih terapeuta, jedan običan ”trip” može postati lječidbeno životno iskustvo. Zamislimo na trenutak – kada bi svaki pojedinac koji pati imao samo jedno ovakvo iskustvo – koliko bismo patnje uspjeli smanjiti.
”Nije pretjerano reći da bi psihodelici, odgovorno i pažljivo korišteni, za psihijatriju mogli biti ono što je mikroskop za biologiju ili teleskop za astronomiju. Ovi alati omogućuju uvid u važne procese koji u normalnim okolnostima nisu dostupni direktnom opažanju.”
– Stanislav Grof, vodeći istraživač psihodelika, 1980.
Za one koji žele znati više:
Dokumentarni film o veteranima u terapiji MDMA-om:
Kako izgleda mozak na LSD-u:
Renesansa psihodelika:
Budućnost psihoterapije potpomognute psihodelicima:
Reference:
- Grof, S. (1980). LSD Psychotherapy. Hunter House, Pomona, CA.
- Imel, Z. E., Laska, K., Jakupcak, M. i Simpson, T. L. (2013). Meta-analysis of dropout in treatments for posttraumatic stress disorder, Journal of Consulting and Clinical Psychology, 81(3), 394-404.
- Mithoefer, M. C., Feduccia, A. A., Jerome, L., Mithoefer, A., Wagner, M., Walsh, Z., Hamilton, S., Yazar-Klosinski, B., Emerson, A. i Doblin, R. (2019). MDMA-assisted psychotherapy for treatment of PTSD: study design and rationale for phase 3 trials based on pooled analysis of six phase 2 randomized controlled trials. Psychopharmacology, 236(9), 2735-2745.
- Nichols, D. E. (2016). Psychedelics. Pharmacological Reviews, 68(2), 264–355. doi:10.1124/pr.115.011478
- Oram, M. (2018). The Trials of Psychedelic Therapy: LSD Psychotherapy in America. Baltimore: JHUP.
- Parrott, A. C. (2013). Human psychobiology of MDMA or “Ecstasy”: an overview of 25 years of empirical research. Human Psychopharmacology: Clinical and Experimental, 28(4), 289–307. doi:10.1002/hup.2318