Psihologija religioznosti

By | 14-01-2021
  • 139
    Shares

Je li čovjek izvorno dobar ili zao? Koji je smisao života? Dolazi li nakon smrti novi život ili ništavilo? Ima li patnja smisao? Postoji li neki viši cilj koji me nadilazi, a kojem trebam težiti? Na ova pitanja ljudi su kroz povijest pokušavali odgovoriti na različite načine. Riječ je o pitanjima koja ukazuju na čovjekovu potrebu za duhovnosti, odnosno potragu za svetim i nadnaravnim te za nekim transcendentnim smislom. Premda ljudi mogu živjeti svoju duhovnost, a da ne pripadaju nijednoj religiji, velike svjetske religije pokušale su dati okvir za prakticiranje duhovnosti te su na strukturiran način nastojale odgovoriti na temeljna egzistencijalna pitanja.

Vjerujem da bih razumio

Tako dolazimo do jednog od temeljnih motiva religioznosti. Jedan od razloga zašto je netko religiozan može biti to što ljudi imaju potrebu za kognitivnim okvirom kroz koji mogu sagledati svijet i u njega uvesti red. Evo jednog primjera iz neuroznanosti koji nam dočarava čovjekovu potrebu za redom: neki ljudi, zbog oštećenja dijela kore velikog mozga, mogu imati skotom – „slijepo mjesto“ u vidnom polju. Osoba je slijepa na jedan dio vidnog polja jer je dio mozga koji procesira informacije vezane uz taj dio vidnog polja oštećen. Međutim, često se događa da te osobe nisu svjesne „rupe“ u vidnom polju – njihov mozak nadopuni sliku na temelju informacija o tome što se nalazi oko skotoma. Primjerice, ako osoba gleda livadu, mozak može zaključiti da se na mjestu gdje je skotom isto mora nalaziti trava te u skladu s time nadopunjuje sliku. Tako mozak unosi smisao i red u našu percepciju svijeta. Mi ljudi imamo potrebu za redom nasuprot kaosu. Može se reći i da imamo potrebu za smislom, premda je smisao još dublji pojam. Iako je biološki gledano čovjek životinja, muče ga pitanja koja ne muče životinje. Pitanje smisla je jedno od njih. Zašto živim? Čemu težim? Prema Viktoru Franklu, psihijatru koji je preživio Auschwitz, čovjek koji vidi smisao u životu može preživjeti i zadržati ljudskost i u najtežim okolnostima. S druge strane, čovjek koji ne vidi smisao može pasti u depresiju. Svjetske religije vjernicima mogu pružiti odgovor na pitanja o smislu života i patnje te tako mogu zadovoljiti ovu ljudsku potrebu za nalaženjem smisla.

Smjernice za moralno ponašanje

Religije pružaju niz normi i odgovora na pitanje što je moralno, a što nije. Neka istraživanja pokazala su da intrinzično religiozne osobe izražavaju veću potrebu da budu moralne i kreposne te imaju veću potrebu da ih drugi takvima percipiraju (Vitell i sur., 2009). Čak i u sekularnim društvima postoji određeno preklapanje između vrijednosti koje religija zagovara i vrijednosti koje su socijalno poželjne. Riječ je o vrijednostima koje potiču prosocijalno ponašanje i održavanje reda u društvu. Ipak, postoje jasne razlike između vjerskih i društvenih sustava moralnosti, a ponekad može doći i do konflikta između vrijednosti koje promiče religija i vrijednosti koje promiče neko društvo. Između ostalog, u religijama postoje neke vrijednosti koje se ne smiju propitivati (Saroglou, 2011). Jedan primjer ovakve vrijednosti u katoličanstvu i nekim drugim religijama je svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti.

Pripadnost vjerskoj skupini

Ljudi su socijalna bića, odnosno imaju potrebu za pripadnosti nekoj skupini s kojom dijele mišljenja, vrijednosti i interese. Pripadnost vjerskoj skupini može zadovoljiti ovu potrebu. U svom poznatom istraživanju provedenom 1897. g., sociolog Emile Durkheim proučavao je koji faktori doprinose razlici u stopama samoubojstva u različitim zemljama. Između ostalog, utvrdio je da je u državama u kojima su religijske zajednice bile povezanije i integriranije bila niža stopa samoubojstava. Najvišu stopu samoubojstva imali su ateisti, a najmanju Židovi. Zaključio je da se sklonost samoubojstvu mijenja ovisno o stupnju integriranosti društvenih skupina kojima osoba pripada. Premda je Durkheimovo istraživanje provedeno prije više od sto godina te ima metodoloških nedostataka, i danas mnogi znanstvenici, poput Grahama i Haidta (2010), ukazuju da se činjenica da je religioznost povezana s većom psihološkom dobrobiti može uvelike pripisati učincima pripadnosti vjerskoj skupini.

Pozitivne emocije u molitvi

Religija, osim spoznajne dimenzije, ima emocionalnu dimenziju. Religiozne osobe mogu imati doživljaj samonadilazećih iskustava, odnosno duhovnih iskustava koja se mogu dogoditi u molitvi, meditaciji ili vjerskim obredima. Neke od samonadilazećih pozitivnih emocija koje se mogu javiti pri prakticiranju religioznosti/duhovnosti su divljenje, zahvalnost, ljubav i mir. Jedno istraživanje pokazalo je da su ove emocije kod vjernika povezane s većom psihološkom dobrobiti (Van Cappellen, Toth-Gauthier, Saroglou i Fredrickson, 2014). Prema Sharpu (2010), molitva može pomoći osobi u upravljanju emocijama na nekoliko načina. Prije svega, molitva može omogućiti izražavanje i ventiliranje svojih emocija drugome (Bogu). Religiozna uvjerenja da Bog vjernika voli i da ima intrinzično dostojanstvo kao Božje stvorenje mogu omogućiti pozitivno samovrednovanje i time održavanje samopoštovanja. Vjernik može u molitvi iznova sagledati situaciju koja ga muči iz perspektive svoje religije te tako dobiti doživljaj sigurnosti i pouzdanja da će se ta situacija dobro razriješiti.

Prakticiraš li ono što propovijedaš?

Pokazali smo da religija može pružiti emocionalnu utjehu. Međutim, kada bismo gledali religiju samo kao izvor utjehe i sigurnosti, bili bismo površni. Naime, većina velikih svjetskih religija, osim utješnih elemenata, imaju i poprilične zahtjeve koje stavljaju pred vjernika. Nude određeni sustav vrijednosti koji od osobe, ako se želi zvati autentičnim vjernikom, zahtijeva promjenu redovitog načina ponašanja i navika. Neka psihološka istraživanja ispitivala su jesu li religiozne osobe sklonije prosocijalnom ponašanju od nereligioznih osoba.

Jedno istraživanje (Darley i Batson, 1973) ispitivalo je spremnost na pomoć drugoj osobi u situaciji kad se osobi žuri. Studentima teologije koji su sudjelovali u ovom istraživanju rečeno je da trebaju požuriti da na vrijeme stignu na određeno odredište. Nekima od njih je rečeno da će na tom odredištu trebati održati predavanje o dobrom Samarijancu. Prema biblijskoj prispodobi o dobrom Samarijancu, jednog su izraelskog putnika pretukli razbojnici te je čovjek bio ozbiljno ozlijeđen. Tim putem kasnije su prošla dva vjerska dužnosnika, no zaobišli su ga jer im se žurilo. Na posljetku je naišao Samarijanac, odnosno stranac iz zemlje koju su Izraelci smatrali poganom te je on pomogao ozlijeđenom Izraelcu. Priča je imala za cilj ilustrirati da je svakog čovjeka potrebno voljeti i pomoći mu. U spomenutom istraživanju, studenti bi na putu prema cilju naišli na bolesnu osobu (zapravo glumca kojeg su angažirali istraživači). Istraživače je zanimalo hoće li intrinzično religiozne osobe biti spremnije ponuditi pomoć te hoće li osobe koje idu držati predavanje o dobrom Samarijancu biti sklonije pomoći. Pokazalo se da studenti teologije koji su bili intrinzično religiozniji te studenti koji su trebali održati predavanje o dobrom Samarijancu, nisu bili skloniji pomoći strancu od manje intrinzično religioznih studenata teologije. Značajan prediktor sklonosti pomaganju bila je žurba – osobe kojima se manje žurilo bile su sklonije pomoći. Ovo je primjer toga da ponekad situacija u kojoj se nalazimo može imati važniju ulogu u određivanju našeg ponašanje nego naše osobne vrijednosti.

Jesu li vjernici velikodušniji?

Još jedan zanimljiv eksperiment o prosocijalnom ponašanju (Malhotra, 2010) pokazao je da su kršćani koji svaki tjedan idu na misu bili skloniji nego nereligiozne osobe donirati novac nedjeljom, što je objašnjeno time da su tog dana bili na misi i u svijesti im je bilo to da se moraju ponašati u skladu s načelima svoje vjere. Međutim, kad je isti eksperiment napravljen drugim danima u tjednu, više nije bilo razlike između ponašanja religioznih i nereligioznih osoba.

Sigurno ste i sami u svom životu primijetili religiozno licemjerje kod nekoga, a možda i kod sebe. Sve to ukazuje da je jedna stvar propovijedati načela vjere, a druga je stvar zaživjeti ih. Zahtjevi koje velike religije stavljaju pred svoje vjernike često su visoki, do te mjere da se divimo religioznim osobama poput Gandhija ili Maksimilijana Kolbea (poljskog svećenika koji dao svoj život za njemu nepoznatog čovjeka u Auschwitzu), koji su zaista živjeli u skladu s pozitivnim vrijednostima u koje su vjerovali. Koliko će tko živjeti u skladu s uvjerenjima koja propovijeda ovisi, barem u nekoj mjeri, i o tome koliko se ta osoba trudi oko togaOsim toga, razne životne okolnosti mogu utjecati na naše ponašanje, što možemo zaključiti na temelju istraživanja s dobrim Samarijancem. Na posljetku, učestalost razmišljanja o našim temeljnim vrijednostima također ima ulogu u određivanju našeg ponašanja – prisjetite se eksperimenta o prosocijalnom ponašanju kršćana nedjeljom.

Kako izmjeriti religioznost?

Za istraživanje religioznosti iz psihološke perspektive, važno je pitanje kako izmjeriti nečiju religioznost. Religioznost svakako ne možemo gledati samo kvantitativno (koliko se netko smatra religioznim, koliko često moli ili pohađa vjerske obrede), već moramo uzeti u obzir i kvalitativne razlike u religioznosti (kakva je nečija religioznost). Primjenom samo kvantitativnih mjera religioznosti, moguće je da bi i majka Terezija i vjerski fanatik-terorist dobili visok rezultat na korištenom upitniku. Međutim, način na koji se religioznost odražava na njihov život uvelike se razlikuje. Poznavanje različitih vrsta religioznosti može nam pomoći da razumijemo različite implikacije koje religioznost može imati na psihičko zdravlje, ljudsko moralno ponašanje i niz drugih varijabli.

Neki upitnici nastojali su zahvatiti te kvalitativne razlike. Primjerice, Gordon W. Allport je u psihologiju uveo pojmove intrinzične i ekstrinzične religiozne orijentacije. Intrinzično religiozne osobe su religiozne zato što cijene i smatraju bitnima vrijednosti koje njihova religija propagira. S druge strane, ekstrinzično religiozne osobe koriste religiju za zadovoljenje svojih emocionalnih i socijalnih potreba: da osjete mir i radost u molitvi, da se druže s prijateljima iz religijske zajednice ili da pred drugima ostave dojam dobrog čovjeka. Naravno, moguće je istovremeno biti i intrinzično i ekstrinzično religiozan.Neki drugi upitnici religioznosti (poput upitnika koji je razvio Ljubotina, 2004) usmjerili su se na mjerenje raznih aspekata religioznosti: religioznih vjerovanja, obredne religioznosti, te posljedica religioznosti na socijalno ponašanje. Postoji još niz drugih mjera religioznosti. Valjanost mjerenja religioznosti, a i raznih drugih konstrukata u psihologiji, može biti ugrožena socijalno poželjnim odgovaranjem – osoba se može željeti prikazati „dobrim vjernikom“ te stoga na upitnicima religioznosti zaokruživati odgovore koji ne odgovaraju njezinom stvarnom ponašanju ili vjerskoj praksi. To posljedično može iskriviti rezultate.

Religioznost i mentalno zdravlje

Religioznost je najčešće povezana s boljim mentalnim zdravljem (Koenig, 2009; Marks, 2005). Ona može predstavljati mehanizam suočavanja u teškim i stresnim životnim situacijama jer pruža osjećaj smisla i svrhe što pomaže u psihološkoj integraciji. Religiozna uvjerenja mogu promicati pozitivan svjetonazor koji je optimističan i ispunjen nadom, pomoći u prihvaćanju patnje i pružiti osjećaj kontrole u različitim životnim okolnostima. Osim toga, religiozni ljudi su često dio vjerske zajednice koja im pruža potporu te pomaže u smanjenju izolacije i samoće. Religiozna uvjerenja i prakse mogu utješiti osobe koje su uplašene ili tjeskobne te dovesti do većeg osjećaja sigurnosti i samopouzdanja. Iako pozitivni oblici religijskog suočavanja mogu smanjiti tjeskobu u vrlo stresnim okolnostima, negativni oblici, odnosno nezdrava religioznost može ju pogoršati. Na primjer, osobe koje smatraju da ih je Bog napustio ili kaznio te koje se osjećaju napušteno u svojoj vjerskoj zajednici, mogu imati veću razinu anksioznosti.

Većina vjerskih tradicija pruža smjernice za ljudsko ponašanje i odvraća od zlouporabe tvari koje štetno utječu na tijelo ili um. Iako je taj utjecaj općenito pozitivan, to nije uvijek slučaj. Kada ljudi iz vjerskih zajednica koje promiču potpunu apstinenciju počnu upotrebljavati alkohol ili drogu, upotreba supstanci može postati izrazito ozbiljna. Navedeno može dovesti do povlačenja, socijalne izolacije i pogoršanja mentalnog zdravlja zbog osjećaja krivnje i srama. Zbog svega navedenog, izrazito je važno da stručnjaci u području mentalnog zdravlja budu svjesni vjerskih i duhovnih aktivnosti osoba s kojima rade, cijene njihovu vrijednost i potiču zdravu religioznost (zajedničko rješavanje problema s Bogom, pomaganje drugima u nevolji i traženje duhovne podrške od zajednice) te prepoznaju kada se radi o nezdravim oblicima religioznosti (prebacivanje svake odgovornosti na Boga i optuživanje Boga za sve probleme) koji mogu loše utjecati na mentalno zdravlje osobe (Mihaljević i sur., 2012).

I za kraj… 

Psihologija religioznosti područje je koje nam pruža mnoštvo informacija o tome na koji je način nečija religioznost povezana s kognitivnom, emocionalnom ili ponašajnom komponentom njegova života te koliko ona može poboljšati ili narušiti nečije zdravlje. Spoznaje iz psihologije religioznosti ukazuju nam na to da religioznost nekim ljudima predstavlja važan dio života, koji im pruža osjećaj sigurnosti, pripadnosti grupi i povezanosti s nadnaravnim. Također, religioznost može pomoći u očuvanju psihičkog zdravlja i razvoju psihološke otpornosti. Iz navedenih razloga važno je imati razumijevanja i poštovanja prema tom aspektu života drugih ljudi, neovisno o tome slažemo li se osobno s njihovim uvjerenjima.

Allport, G. W. (1967). Personal religious orientation and prejudice. Personality and Social Psychology, 5(4), 432-443.

Darley, J. M. i Batson, C. D. (1973). „From Jerusalem to Jericho“: A study of situational and dispositional variables in helping behavior. Journal of Personality and Social Psychology, 27(1), 100-108.

Durkheim, E. (1951). Suicide: a study in sociology. New York: The Free Press.

Frankl, V. (2010). Čovjekovo traganje za smislom. Zagreb: Planetopija.

Graham, J. i Haidt, J (2010). Beyond beliefs: Religions bind individuals into moral communities. Personality and Social Psychology Review, 14(1), 140-150.

Koenig, H. G. (2009). Research on religion, spirituality, and mental health: A review. The Canadian Journal of Psychiatry, 54(5), 283-291.

Ljubotina, D. (2004). Razvoj novog instrumenta za mjerenje religioznosti. U V. Ćubela Adorić, I. Manenica i Z. Penezić (Ur.), XIV. Dani psihologije u Zadru: sažetci radova. Sveučilište u Zadru.

Malhotra, D. (2010). (When) are religious people nicer? Religious salience and the „Sunday Effect“ on pro-social behavior. Judgment and decision making, 5(2), 138-143.

Mihaljević, S., Aukst-Margetić, B., Vuksan-Ćusa, B., Koić, E. i Milošević, M. (2012). Hopelessness, suicidality and religious coping in Croatian war veterans with PTSD. Psychiatria Danubina, 24(3), 292-297.

Saroglou, V. (2011). Believing, bonding, behaving, and belonging: The big four religious dimensions and cultural variation. ournal of Cross-Cultural Psychology, 42, (2), 1320-1340.

Van Cappellen, P., Toth-Gauthier, M., Saroglou, V. i Fredrickson, B. L. (2016). Religion and well-being: The mediating role of positive emotions. Journal of Happiness Studies, 17, 485-505.

Vitell, S. J., Bing, M. N., Davison, H. K., Ammeter, A. P., Garner, B. L. i Novicevic, M. M. (2009). Religiosity and moral identity: the mediating role of self-control. Journal of Business Ethics, 88, 601-613.

Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Matea Jukić, mag. psych.Hana Mehonjić, mag.psych.doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Sandra Zgodić, mag. psych., Jasmila Talić-Kujundžić, mag. psych., Barbara Paušak, univ. bacc. psych. i Tajana Ninković, mag. psych.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

84% ljudi na svijetu smatra se pripadnicima neke religijske grupe. Što tolike ljude privlači religioznosti? Kako je religioznost povezana s moralnim ponašanjem i mentalnim zdravljem? Saznajte više u članku👇

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 14. siječnja 2021.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.