Psihološka proza: Crvene oči i crno srce

By | 23-06-2021
  • 108
    Shares

Nema u ovom kutku svemira mjesta za nevine oči plave poput oceana nakon oluje. Nema mjesta za srca napravljena od plastelina i koljena mekana poput gume. Nema u njihovim srcima krvi i života, samo sarkofazi u kojima nekoć prisutne emocije skupljaju prašinu i trunu pod zubom vremena što ih nemilosrdno gnječi u svojoj čeljusti. U njihovim crvenim očima sjaji bezumna krvoločnost i iskonsko zlo oštro poput mača koji reže dobrotu i plemenitost ostavljajući tek nekoliko nemoćnih, nevidljivih niti. I dok se te niti vijore na povjetarcu, mač hedonistički uranja u vlastitu snagu i nastavlja trgati i ono malo dobrote što je na svijetu ostalo. U tom ubilačkom pohodu niti kopne i nestaju iza vlasite blijedosti, postaju tek mrtva slova na pergamentu koji datira iz vremena kada su oni još uvijek čuvali nevinost u svom pogledu. Kada zatvorim oči, osjetim da me prate njihovi crveni pogledi osuđivački upereni u moje lice poput ranjene srne koja se nalazi na nišanu lovca i čeka. Čeka još jednu otrovnu strelicu koja će ju uljuljati u vječni san. Oni me gledaju i promatraju, a ja u strahu uzdišem i pokušavam filtrirati kisik iz mješavine smoga i zraka koja me okružuje. Zašto sam im tako zanimljiva?

Progon i preobrazba

U njihovim crvenim očima vidim samo mržnju i osudu. Njihova su tijela napravljena od mramora, a kamena im srca nabijaju metalna rebra. Ti su izopačeni roboti nanjušili krv ispod moje kože, osjetili vibracije mog usplahirenog srca i sada čekaju u zasjedi. Čekaju li trenutak moje slabosti? Pitam se što teče njihovim venama i imaju li ih uopće. Kada spojim redove trepavica u brzinskom treptaju, u mom se umu na bljeskove pojavljuju slike miješanja gustih tempera crvene i crne boje. Kruže jedna oko druge, prave vrtloge pritom se nikad ne miješajući u jednu nijansu. Kao da između njih postoji nevidljiva granica koja ih dijeli i ne dopušta im da žive u simbiozi. Crveno i crno. Crvene oči i crna srca.

Osjećam njihovu prisutnost iza sebe, nesumnjivo su usmjereni na jedino biće među njima koje je napravljeno od plastelina. Crvene me oči proždiru, a ja gubim vlastitu boju. Bole me kosti i nemam snage trčati prema vlastitom spasenju. Gledam u svoje mekano tijelo i primjećujem da mi ruke poprimaju šare kakve se mogu naći na mramornim podovima raskošnih vila. Drugom rukom dotaknem svoju podlakticu i shvatim da je njezina hladnoća nesvojstvena toplom plastelinu. “Počelo je!”, pomislim u panici.

U kutovima očiju nakupe mi se suze koje su pekle poput vatre – to su bile najbolnije suze koje sam ikada u životu isplakala. Podigla sam onu ruku koja još nije započela s procesom metamorfoze i dotaknula suze koje su klizile niz užarene obraze. Na moje iznenađenje, suze su bile plave boje. Imale su boju oceana nakon oluje. Tijelom mi je protutnjao bolan nalet adrenalina koji je u mom tijelu ostavio osjećaj da me pregazio vlak. Cijelo tijelo me boljelo, a ja se nisam usudila pomišljati na ono najgore. Gubim se. Posjekao me mač i moje su niti prekinute – nemoćne i nevidljive, nestaju iza vlastite blijedosti. Znoj mi kaplje s potiljka i cijedi se niz leđa. Hvatam zrak po posljednji put prije nego zagrabim i svojim gumenim koljenima odgurnem bolno tijelo u najbrži sprint koji sam u tom trenutku mogla izvesti. Trčala sam, činilo se godinama, ali pogledavši na sat koji se zloslutno nadvio nad ulazom u zgradu shvatila sam da sam trčala tek sedam minuta. Uz nevjerojatne napore uspjela sam se popeti stepenicama na prvi kat i, uletjevši u stan, zalupila vratima na koja sam se naslonila čitavom svojom težinom. Prsni koš se poput harmonike širio i skupljao u melodiji koju nisam mogla podnijeti. Čula sam metalno pucketanje u rebrima sa svakim udahom i izdahom kojima sam ispunjavala jedinu tvorevinu u svom tijelu koja će ostati ljudska.

Plave su suze i dalje kapale niz moje lice iako su ih oči prestale proizvoditi prije nekoliko minuta. Ruka kojom sam brisala obraze izgledala je poput oceana koji se suši i nestaje isparavanjem u atmosferu. Strah me polako napuštao i više nisam osjećala ništa. Gorko oslobođenje. Pogledajte me, ja više ništa ne osjećam! Slobodna sam u svom novonastalom zatvoru. Trebam li željeti pobjeći?

Art by Hana Mehonjić, mag. psych.

Prekinute niti

Ušla sam u kupaonicu tražeći zrcalo koje je i nakon nekoliko potresa uporno visilo na zidu ukrašenom plitkim i dubljim pukotinama. Čini se da je i zid napravljen od plastelina, a zrcalo mi sada postaje prijatelj. Neslomljivo i moćno, postojano poput stijene koja, unatoč bijesnim valovima, i dalje prkosi silovitosti oceana, vremenu i svim njegovim neprilikama. Dotaknula sam hladnu površinu zrcala i shvatila da sve slabije osjećam njegovu teksturu i temperaturu. Kao da je preko mog perceptivnog sustava netko prebacio veo zbog kojeg su mi osjetila postala mutna i nedefinirana. Prsti su na zrcalu dodirivali prste moje reflektirane dvojnice, a dijelila ih je tanka linija površine zrcala. Pogled mi je od vršaka prstiju putovao preko podlaktice i nadlaktice, od ramena do vrata i lica dvojnice u zrcalu koja me sada promatrala s nekim neobjašnjivim izrazom lica. Izgledala je pomalo zabrinuto, pomalo hladno, a pomalo kao… da me žali. Na obrazima su se vidjeli plavi tragovi potoka suza koje su tekle do maloprije. Pogledala sam se u oči. U njima više nije bilo ni traga plavetnila oceana nakon oluje – sada su moje šarenice žarile i isijavale krvavo-crvenu boju. Htjela sam zaplakati od muke i tuge što nestajem, što nestaje nevinost i dobrota, što su se niti dobrote zauvijek izgubile u crveno-crnoj oluji. Htjela sam zaplakati, ali osjećaji su u mom umu izgledali poput jeke nekog izgubljenog vremena – vremena koje više ne postoji i koje više nije relevantno za ovo biće kamenog srca i metalnih rebara. Nestaje i poriv za plakanjem. Postala sam biće crvenih očiju i crnog srca. 

Pratili su me i uvijek mi bili za vratom dok nisam i ja postala dio njihove zajednice. Možda je ovako bolje – ipak sam prije bila u manjini. Metalni zvuk pucketanja rebara se nastavio, a srce je dobilo dodatnu opremu u vidu sarkofaga u koje sam mogla pospremiti sve što sam nekoć osjećala. Postala sam njihova. Ne trebam bježati od ovoga, prihvatit ću ove crvene oči kao da su moje od rođenja. Prihvatit ću kameno crno srce i metalna rebra koja pucketaju svakim udahom i izdahom.

“Sada napokon pripadam”, pomislim ravnodušno i hladno. Spojim svoje mramorne dlanove, napunim ih vodom koja teče iz špine ispod zrcala i isperem i posljednji trag svojih plavih očiju s hladnih obraza.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Konformizam je svakodnevna, normalna pojava, povezana s ljudskom potrebom za socijalizacijom i pripadanjem grupi. Svi…

Objavljuje Psihološki prostorSrijeda, 23. lipnja 2021.