Psihološka proza: Djevojka sa šibicama

By | 24-08-2021
  • 132
    Shares

Postoji nešto u vatri zbog čega ne mogu skrenuti pogled sa zavodljivog plesa užarenih plamenova. U tom plesu vidim istovremeno stvaranje života i borbenost smrti koja se podrugljivo ismijava životu i pokazuje svoju nadmoć u obaranju ruku na ruku. Život i smrt istovremeno mi šapuću dok hipnotizirano opažam njihovu borbu u kojoj se isprepliću kontrasti početka i kraja, crnog i bijelog, stvaranja i destrukcije. U vatri se kriju sve tajne ljudskog postojanja, samo moram dobro osluškivati što mi njezini plamenovi poručuju svojim pucketanjem. U ognjištu mog uma plameni jezičci pripremaju teren za sljedeće paljenje mostova. Iskre u mojim očima zloslutno najavljuju kraj. Ili početak? Teško je znati kad je vatra u pitanju.

Jednog sam se dana odlučila spakirati i ponijela teški kofer svojih emocija i očekivanja u avanturu koja će me koštati svih budućih putovanja. Ta je golema kutija na kotačima služila kao sredstvo prepoznavanja, pomoćnik u detektiranju trulih konstrukcija mostova kojima je prijetilo urušavanje. Kofer koji sam vukla za sobom usporio je moj hod, a bol u mišićima i kostima ispunila je čitavo moje tijelo željom za odustajanjem. “Ne smijem posustati, ne sada”, pomislila bih. Plemenita akcija spašavanja vlastitog života ne smije završiti mojim okretanjem na peti i povratkom na isto staro mjesto na kojem me proganjaju duhovi prošlosti. Vrijeme je za bolnu inventuru duše. Nitko nije rekao da će biti lagano, ali nikad nisam čula ni da neće biti vrijedno svih žuljeva na stopalima, grčeva u mišićima i mučnine u želucu. “Moram to napraviti”, uvjeravala sam samu sebe. U koferu se pokraj pažljivo zamotanih emocija i očekivanja, nalazila i kutija šibica. “Nadam se da će biti dovoljno”, sumnjičavo sam promatrala staru, pohabanu kutiju u kojoj su ležali kratki štapovi koji će kasnije promijeniti krajolik mog života.

Uputivši se prema prvom mostu, oblio me hladan znoj koji me tako suptilno podsjećao da sam preplavljena strahom, ali i iščekivanjem onoga što slijedi. Upravo onako kako je vatra u svojoj naravi krila sve životne kontraste, tako se i u mojoj unutrašnjosti nalazila zvijer koja je napola bila crna, napola bijela. Crna je strana predstavljala strah od promjene i potrebu da stvari ostanu iste, a bijela me ispunila pozitivnim uzbuđenjem i nestrpljivošću da napravim ono što je potrebno. Vatre žive u meni, vatre će buknuti oko mene. Kako je u unutrašnjosti, tako će biti i na površini. Ispod mostova teku rijeke, neke mirne u svom toku, neke divljaju i bijesne. Iznad njih gorjet će plamenovi početka i kraja.

Došavši do prvog mosta zastala sam i usmjerila pogled prema osobi koja je stajala na drugom kraju. Bila je to tamnokosa, mršava djevojka koja me je bezizražajno promatrala kao da me ne prepoznaje. Na njezinom su se otoku nalazile osušene biljke i ogoljena stabla i napuknuta suha zemlja koju su gazile njezine vitke noge. Nebo iznad nje najbolje bi se moglo opisati kao ravnodušno sivilo i praznina bez životnosti. Skrenula sam pogled s nje i pogledala u svoj preteški kofer. Otvorila sam ga i pažljivo otpakirala prvi ukrasni papir u kojem se nalazila prva emocija. Rekla mi je da se zove Povrijeđenost. Bacila sam ju na most koji me dijelio od one djevojke na otoku, a ona se razlila poput tinte na papiru. Izvadila sam šibicu iz kutije i trenjem zapalila plamen. Promotrila sam ga i duboko udahnula. Bacila sam šibicu na razlivenu Povrijeđenost i u trenu se proširio požar čitavom dužinom mosta. Više nisam vidjela djevojku preko puta – sve dok se most nije urušio i pao u rijeku koja ga je nosila miljama daleko. Kraj. Početak.

Nastavila sam put istražujući svoj unutrašnji krajolik i naišla na most koji je vodio do plavokosog muškarca koji me promatrao s podsmijehom. Za razliku od tamnokose djevojke, znala sam da me on prepoznaje. Istog sam trenutka osjetila ljutnju promatrajući njegov ciničan osmijeh i tijelo koje je mirno stajalo na crnom asfaltu. Grubo sam otvorila kofer i poderala drugi ukrasni papir. Unutra je bila druga emocija. Imala je slani okus suza koje nezaustavljivo padaju niz obraze nakon Boli izdaje. U sljedećem trenutku emocija se raširila mostom i zaudarala je na benzin. “Savršeno”, pomislila sam. Zapalila sam još jednu šibicu i bacila je prema mostu. Vatrena se zavjesa nekontrolirano proširila i u nekoliko sekundi gledala sam kako oslabljena konstrukcija propada i nestaje u dubinama rijeke. Kraj. Početak.

Osjećala sam olakšanje i umor. Znala sam da moram nastaviti dalje. Dok sam hodala prema svojoj sljedećoj destinaciji, razmišljala sam o mostovima koji nas vode drugim ljudima. 

Zašto čuvamo mostove kada nas ulaganje u njihovo održavanje preskupo košta?

Zašto nam je lako prelaziti te mostove kada nam ljudi s druge stane kofer ispune samo teškim emocijama?

Nije jednostavno biti palikuća. Ili, da se bolje izrazim, “palimost”. Kako dopustiti da vatra u sekundama proguta ono što si gradio godinama? 

Ponekad je teže odlučiti zapaliti most i pustiti da sve ode dovraga nego živjeti u komforu statusa quo. Zašto ne uvidimo da nam komfor statusa quo više odmaže nego pomaže?

I ove vatre bole, znam. 

Vatra, koja me podsjeća i na život i na smrt, gori spoznajom da se sve u prirodi odvija u povezanim ciklusima. Dan i noć, kiša i Sunce, tuga i sreća. Ne bismo cijenili jedno kad ne bi postojalo ono drugo. Bez kraja ne bi postojali počeci.

“Kraj. Početak.”, prođe mi glavom prosvijetljujući me poput žara svijeće u mraku.

Nasmiješim se s olakšanjem i nastavim hodati sa svojim teškim koferom ususret novim starim mostovima koji će osloboditi moj život za neke nove početke.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Ponekad nismo svjesni da se nalazimo u toksičnom odnosu dok se ne udaljimo od osobe koja nas emocionalno i mentalno…

Objavljuje Psihološki prostorUtorak, 24. kolovoza 2021.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.