Kako godine prolaze, to mi glavom sve češće prolazi misao da su neki ljudi jednostavno rođeni s tugom u venama. Ona je krv, ona je srž njihova života. Često osjećam sram i krivnju što me usamljenost prati poput sjene čak i kada mi najvažnije osobe u mom životu verbalno i neverbalno iskazuju ljubav. Znam da bih im nedostajala da me nema. Znam da nisam sama. To je osjećaj koji se ne može objasniti riječima. Tek kad ga osjetite, znat ćete o čemu pričam. I iskreno se nadam da ga nikad nećete osjetiti jer je… oduzimajući. Oduzima sve. Radost iz aktivnosti koje ste nekad uživali raditi, uživanje u sitnicama koje su vam činile dan, čak i sreću u velikim stvarima. Oduzima život iz vas i ostavlja prazninu koja je teža od ijednog kovčega na svijetu. Ona iskra koja vam je gorjela u očima blijedi, a usta su tu samo da ponekad kažete riječ ili dvije i da pojedete nešto (ako vam je uopće stalo do toga). Ne želite se hraniti, ne želite spavati, ne želite se ni na koji način brinuti o sebi jer, ako se brinete o sebi, znate da ćete se brinuti i o čudovištu koje živi u vama. Znate da mu dajete priliku da preživi i da vas i dalje odvlači u prazninu. Najgori osjećaj na svijetu, ako mene pitate. Usamljenost kad znate da niste sami. I to je izvan vaše kontrole.
(Bes)konačna petlja
Um je svjestan da ima podršku u gotovo svim osobama koje su dio vašeg života, a tijelo se aktivno bori protiv toga. Sva potrebna energija usmjerena mu je na slanje poruka umu da je usamljenost jedino što je stvarno. Sami se rađamo, sami umiremo. Sami ste noću kad je vrijeme za počinak, ostavljeni sa svojim mislima. Ujutro otvarate kapke, ustanete iz kreveta (ako imate sreće taj dan) i počnete funkcionirati kao ljudsko biće. Idete na posao ili na predavanja, susrećete kolege i strance, ganjate normativnu sliku normalnog čovjeka. I taj se ciklus ponavlja, a vi ste i dalje zaglavljeni u kotaču i neumorno trčite poput hrčka. Neprekidno ste u žurbi da biste dostigli svoj cilj ne znajući da cilja zapravo nema jer se kotač samo okreće iznova i iznova dok jednog dana ne ispadnete iz onoga što se čini kao beskonačna petlja. Krivo. To uistinu jest petlja, ali je konačna. Ima svoj kraj. Nažalost, kraj nije povezan s dolaskom na određenu destinaciju ili ostvarivanjem snova ili dostizanjem ciljeva. Kraj nastupa više ili manje iznenadno. Nekima kraj dođe dok još imaju snage za trčanje u kotaču, a neki se jednostavno umore od dugotrajnog truda. „Premlad/a je okončao/la. Kraj još nije trebao doći.“, rekao bi normalan svijet kad netko mlad ispadne iz kotača.
Snovi iza očiju boje kaleidoskopa
Postoje, međutim, ljudi koji shvate da se čitav život svodi na trčanje u krug i odluče skratiti svoje vrijeme provedeno u kotaču. To su ljudi s početka ove priče. Oni kojima tuga gmiže po venama poput zmije u gustom, obraslom grmlju. Oni koji osjećaju usamljenost i kada nisu sami. Jer znaju da nitko neće trčati istom brzinom i da će u kotaču uvijek biti mjesta samo za jednog. I ono što im stvara najveću muku – svjesni su da se kotač okreće u samo jednom smjeru. Nema lutanja i istraživanja, svjesni su da su dio trake koja se vrti u krug i da će dio na kojem stoje u ovom trenutku ponovno biti pod njihovim nogama za 24 sata. Robotizirani su i mrze to. Stvarnost im postavlja visoke metalne, žičane ograde i sprema njihove misli u kutiju koju će gurnuti u staru, prašnjavu garažu gdje počivaju odumrle maštarije i neispunjeni snovi. Nikakav natpis ne stoji na tim kutijama. Nikakva oznaka upozorenja. „Oprez! Krhka roba!“. Šteta. Stvarnost se poigrava njihovim najdubljim željama i snovima i lomi ih poput stakla, oduzima im zrak i sve ono što ih je održavalo na životu. Misli i nadanja. Aspiracije i težnje. Umjesto svog tog šarenila u njihovim glavama, stvarnost im nudi izrazito privlačno sivilo i fizičku aktivnost u vidu trčanja u krug. Barem će biti u kondiciji, zar ne? Možda te osobe to ne žele. Možda žele mijenjati tempo i nikad ne znati kojom će stazom koračati. Možda ne žele odličnu kondiciju, već samo zadovoljavanje onih potreba koje su rođene još u djetinjstvu, a koje ih nikada nisu napustile. Takvi ljudi su djeca i znaju cijeniti prave vrijednosti u životu. Vide slona kojeg je progutala zmija, a ne šešir. Vesele se umjetnosti jer je to jedino što nije dio onog dosadnog kotača. Stvarnosti. I jednom kad stvarnost tihom uspavankom uljulja to djetešce u vječni san, kada osoba vidi da je na slici ustvari samo šešir, od tog trenutka ona počne polako kopniti.
Vraća se na kotač i beživotno ga pokreće iz dana u dan dok ne odluči poći za onim veselim, uspavanim djetetom koje je imalo oči boje kaleidoskopa. Takvi ljudi nikada nisu živjeli sami. To dijete u njima uvijek je bilo vjerni pratitelj i životu je davalo neku posebnu nijansu dosad neviđene boje. Oni koji su svjesni što su imali i, nažalost, što su izgubili nisu sposobni oplakati svoj gubitak i jednostavno pođu za tim posebnim dijelom sebe. Oni koji osjećaju usamljenost i kada nisu sami. Sva ta šteta samo zato što je stvarnost otpjevala pjesmu koju nije smjela. Kada izgubite nešto nezamjenjivo, ništa drugo to ne može kompenzirati.
U inat stvarnosti
Možda zato osjećaju takvu vrstu usamljenosti. Egzistencijalnu usamljenost. Nevinost i čistoća dječjeg srca. Znatiželja i zaigranost. Gdje to sve nestane? U prašnjavu garažu? U stare kutije? Hej, Stvarnosti, zašto si tako okrutna? Tebi, Čitatelju, savjetujem da ju ne slušaš. Ona zna neke od najljepših i najzavodljivijih pjesama na svijetu, ali otrovne su poput oleandra. Okreni glavu. Ne slušaj. Spasi sebe. Ne dopusti joj da sve tvoje snove i nadanja strpa u staru, istrošenu kutiju. Ne dopusti joj da uspava ono dobro u tebi.
Mislim da sad znam zašto, kako godine prolaze, često pomislim da su neki ljudi jednostavno rođeni s tugom u venama. Kao da znaju što ih čeka. I znam zašto osjećam usamljenost kad znam da nisam sama. Stvarnost je počela glasno pjevati svoje pjesme, a ja sam se povela za njezinim otrovnim ljepotama. Dijete u meni je zaspalo, a ja polako kročim prema svom kotaču. Mogu li preokrenuti situaciju u svoju korist? Mogu li izbjeći neizbježno? Mogu li vidjeti nešto više i hodati neutabanim stazama? Mogu li probuditi to djetešce? Ili ću se prepustiti mirisu oleandra i poći za onim što nisam mogla zaštititi?