„Razmišljala sam nešto…“
„Da?“
„Jesam li ja normalna?“
„Ha?“
„To je bilo pitanje.“
„Shvatio sam.“
„Na koje ti trebaš odgovoriti?“
„Ja?!“
„Da, ti!“
„Zašto ja?“
„Pa ti si psihoterapeut, to je tvoj posao.“
„E pa nije!“
„I da nije, plaćam te, tako da izvoli mi odgovoriti.“
„Neću.“
„Zašto?“
„Jer je pitanje glupo.“
„Kako to misliš? Ti si vjerojatno jedini psihić koji ne želi odgovoriti na tako jednostavno pitanje.“
„Pa zašto onda ne odeš drugima koji će ti odgovoriti?“
„Pa…“
„Do sada si ih promijenila hrpu, pa možeš i mene, ne?“
„Ne!“
„Zašto?“
„Jer ti nisi kao oni, ti si…“, zastala je.
„Nenormalan?“
„Da, to sam htjela reći“, zacrvenila se.
„Možemo za početak isecirati taj pojam normalnosti. Dvije su definicije normalnosti. Statistička i društvena.“
„Slušam.“
„Statistička definicija kaže da sve ono što je rijetko nije normalno. Sukladno tome, Einstein, Tesla, Picasso, nisu bili normalni. Društvena normalno definira društvenim normama i odlukama. Tako nije bilo normalno da žene nose hlače ili se školuju, nije bilo normalno da crnci sjede u prednjem dijelu autobusa…“
„Dobro“, prekinula me. „Nisam na to mislila i to dobro znaš.“
„Da, ali što želiš da ti odgovorim? Da napravim psihologijsko testiranje i vidimo jesi li u granicama normale? Tu se nećeš usrećiti, jer normalnost znači prosjek. Negdje ćeš biti u prosjeku, negdje ćeš biti iznad, a negdje ispod, tako da će ti definicija normalnosti ovisiti o tome gdje je tražiš.“
„Ah…“
„Dok po drugoj definiciji i sama znaš odgovor. Znaš što društvo prepoznaje kao normalno, a što kao nenormalno.“
„Da, ali i tu imam različite osobine i ponašanja koje su normalne, pa i nenormalne.“
„S time ću se složiti“, nasmijao sam se.
„Da, ali i dalje nisam zadovoljna. Kao da jesam i nisam dobila odgovor na pitanje.“
„Ovo je samo početak kompleksne teme. Za nastavak će nam poslužiti jedna stara japanska priča…“
U vrijeme starog Japana majstori koji su kovali katane bili su slavniji od samuraja koji su te mačeve koristili.
Jednom se tako tražio najbolji majstor, ali od dvojice najboljih nikako nisu mogli da izabrati boljeg. Odlučeno je da će svaki napraviti jednu katanu, koje će se zatim testirati i odabrati najboljeg.
Testiranje se sastojalo u tome da se katane postave u korito potoka s oštricom okrenutom uzvodno.
Bila je jesen i potokom je plovilo otpalo lišće. Kako je koji list nailazio na mač prvog majstora tako je bio raspolovljen. Međutim, na katanu drugog majstora nije naišao ni jedan list.
Koja je katana bila bolja?
„Imam osjećaj da u ovoj priči postoji neko trik pitanje?“ krenula je nabrijano.
„Pa što misliš, koja je katana bila bolja?“
„Pa ne može se reći jer na drugu nije naišao niti jedan list?“
„Znači, to je mjerilo kvalitete katane? Može li raspoloviti list?“
„Pa zar nije?“
„Ako joj ja namjera uništavanje, onda je.“
„Ne razumijem.“
„Možemo li reći da je katana koja iza sebe ostavlja uništenje bolja od katane koja iza sebe ostavlja mir? Druga katana nije uništila ništa.“
„Pa tom logikom je druga bolja?“
„Ali ako je namjera katane obraniti slobodu, nije li onda prva bolja?“
„Izludit ćeš me!“
„Neću. Poanta ove priče je da samo percepcija, odnosno onaj koji promatra katane može donijeti zaključak o tome koja je bolja. Isto tako je i s tobom, samo onaj koji te promatra može reći jesi li normalna ili nisi, a to vrijedi samo za tog promatrača i potpuno je neovisno od ikakve objektivne istine.“
„Da, ali mene zanima objektivna istina, ne subjektivna.“
„A kako nastaje objektivnost? Dogovorom subjektivnosti. Uzmi 10 ljudi koji misle da si normalna i njihovo će objektivno mišljenje biti da si normalna. Uzmi 10 ljudi koji misle da nisi normalna i njihovo će objektivno mišljenje biti da nisi normalna.“
„A ako uzmem većinu kao ispravno mjerilo, onda sam opet na onoj društvenoj definiciji normalnosti?“
„Da.“
„Ovo postaje sve teže.“
„To je dobro.“
„Zašto je to dobro?“
„Jer je to znak da idemo naprijed, a za sljedeći korak pomoći će nam jedna stara narodna priča. Navodno potječe s istoka, ali varijacije postoje u puno kultura…“
Priča je to o čovjeku koji nije htio prodati svoga konja iako je bio jako siromašan i nije imao od čega živjeti.
Jednog dana konj mu je pobjegao.
Seljani su se ubrzo okupili i vrijeđali ga ili žalili. Jedni su čovjeku govorili kako je glup i bolje bi mu bilo da je ipak prodao konja, dok su ga drugi žalili jer sad doslovno nema ništa.
”Sreća ili nesreća, tko će znati“, odgovorio je čovjek i ušao u kuću.
Na to su svi seljani prasnuli u smijeh i otišli svojim kućama.
Idućeg jutra, konj se vratio, ali s krdom divljih konja.
Seljani su se ponovno okupili pred kućom. Neki su se divili sreći koju je čovjek imao, a drugi zavidjeli na istoj.
„Sreća ili nesreća, tko će znati“, odgovorio je čovjek i ušao u kuću.
Seljani su zaključili da je čovjek poludio.
Idući dan, čovjekov sin počeo je dresirati nove konje koji su i uslijed dresure pao s jednog te slomio obje noge.
Seljani su se ponovno okupili pred kućom. Jedni su žalili sina, a drugi bili sretni zbog nesreće koju je sad bogati čovjek doživio.
„Sreća ili nesreća, tko će znati“, odgovorio je čovjek i ušao u kuću.
Idući dan kraljevstvo je ušlo u rad i vojska je došla u selo unovačiti sve mladiće. Mladić sa slomljenim nogama nije bio koristan, pa je ostao pošteđen.
Seljani koji su tugovali jer su znali da se većina mladića neće vratiti zaključili da je sve što se čovjeku desilo ipak bila – sreća.
„Kao što vidiš iz ove priče, sreća i nesreća samo su produkt promatrača. Isto je tako s normalnošću, današnji luđak, sutrašnji je spasitelj; današnji genije, sutrašnji je ubojica. Nikad ne znamo čime nečija ideja ili izum mogu rezultirati kad postanu dio interakcije svih elemenata društva.“
„Društvo, društvo mene muči, rekla bih. Eto, ipak idemo naprijed.“
„Je li tvoj izbor koliko pažnje daješ društvu?“
„Ne dajem mu pažnju, samo…“ zastala je.
„Samo što?“
„Samo se opterećujem njime, jer… Društvo, okolina… Prejaki su?“
„Zamisli planet slijepih ljudi…“
„Ha?“ prekinula me.
„Planet na kojem su svi slijepi. Cijelo društvo savršeno funkcionira, osim što se svi rađaju slijepi. Imaju oči, ali iste ne funkcioniraju zbog urođene mane.“
„Ok…“
„I jednog dana rodi se netko tko nije slijep. Što društvo napravi s tom bebom?“
„Proglasi je nenormalnom?“
„I oslijepi je.“
„Zašto?!“
„Jer je vidjeti nenormalno? Bolesno? Poremećeno?“
„Ali, beba treba imati pravo glasa i odlučivanja? Gdje je tu sloboda?“
„Imaš li ti pravo glasa i odlučivanja? Slobodu?“
„Imam…“ zbunila se.
„Razlikuje li se onda naše društvo od društva na tom planetu?“
„Da, shvaćam sad.“
„Što?“
„Sve je na meni, ali vratimo se tvom planetu. Je li to društvo glupo ako ne iskoristi blagodati nekoga tko se rodio s vidom?“
„Zašto bi bilo glupo?“
„Pa taj s vidom im može poslužiti za primjer da vide kako si mogu pomoći, kako možda svi mogu progledati?“
„Ne radiš li sad upravo ono što tebi radi tvoja okolina koja te izazvala na ovo propitkivanje normalnosti?“
„Ne razumijem.“
„Ti si društvu koje funkcionira nametnula ideju da im je potrebna pomoć, kao i ideju da žele progledati.“
„Pa da, zar nije normalno da…?“ zastala je i nasmijala se. „Poklopila sam sama sebe, jel’ da?“
„Da, ali nije poanta u tome. Poanta je u tome kako da onaj koji se rodio s vidom taj vid i zadrži?“
„Pa ne može puno ako mu kao bebi oduzmu vid.“
„Ali…“
„Njegovi roditelji to mogu?“
„Da…“
„Što znači da je na meni da mijenjam svoje rod… okolinu?“
„Ne bih rekao da je na tebi da ih mijenjaš, jer i okolina ima pravo na svoju slobodu, ali svakako je na tebi da toj okolini ukažeš na drugačija razumijevanja.“
„Ima smisla, ima smisla…“
„A sad, ako zamislimo da to dijete koje je rođeno slijepo treba odrasti do neke godine života da bi se utvrdilo da vidi, te ga se tek tada podvrgnulo operaciji oduzimanja vida…?“
„Da?“
„Kakve su mu mogućnosti?“
„Hm… Sakrivati da vidi dok ne odraste i iskoristi to u svoju koristi?“
„I postane manijak koji zavlada svijetom?“
„Ne, nego da promijeni društvo. Okolinu.“
„Dakle, treba se prilagoditi?“
„Da, upravo to. Treba biti strpljiv, ali nikad ne zaboraviti ono što je i živjeti na način da si ne pravi probleme, a zadrži svoj identitet. Neopterećen pravilima okoline.“
„Možeš li ti tako živjeti?“
„Praveći se da sam normalna?“
„Neopterećena pravilima okoline?“
„Da, mogu… Valjda…“
„Kurosawa je rekao da su u ludom svijetu samo ludi normalni.“
„Onda ću sa zadovoljstvom biti nenormalna“, nasmijala se. „Mislim da sam dobila odgovor, hvala…“ rekla je nedorečenim tonom.
„Da?“
„Kao da mi nedostaje završna misao, ideja… Ima neka priča za zaključiti ovu temu?“
„Ima jedna stara priča, također iz Japana…“
Dva redovnika prala su zdjelice za hranu u potoku i primijetili škorpiona koji se utapa. Jedan ga je primio u ruku i izvukao na obalu, a škorpion ga je tom prilikom ubo u ruku.
Nedugo nakon toga, škorpion je ponovno upao u vodu.
Isti redovnik ponovno ga je primio u ruku i spasio, a škorpion ga je ubo u ruku.
„Zašto ga nastavljaš spašavati kad te uporno ubada?“ upita ga drugi redovnik.
„U njegovoj je prirodi da ubada, kao što je u mojoj da pomažem“, odgovori prvi redovnik.
„Želiš mi reći da trebam poput škorpiona ubadati okolinu ili poput redovnika trpjeti okolinu?“
„Nijedno, već da trebaš biti poput škorpiona i poput redovnika, kao ono što ti jesi!“
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/417543803298026