Psihološka proza: Kad ne bih bio Petar Pan…

By | 10-12-2021

Kad bih bio Petar Pan, 

tad sva bi djeca imala nekog 

da im priča divne priče 

i uspavanke pjeva.

Kad bih bio Petar Pan 

tad svu bih djecu poveo sobom 

u moju daleku zemlju,

moju zemlju snova.

Kad bih bio Petar Pan (naslov pjesme Grupe 220)

Jutro je došlo i otišlo, a Petar je i dalje sjedio na svom panju ispred onog što je zvao Dom. Imao je osjećaj da će danas biti dan pun uzbuđenja, samo ga treba dočekati. Zato je čekao. I čekao. 

Marko, jedan od izgubljenih dječaka, došao je sjediti s njim. Neko su vrijeme sjedili tako u tišini. Petar nije navikao na tišinu. Marko nije navikao da Petar šuti. Bilo je neobično. Petar je uvijek bio taj koji je imao ideju, nos za naći se u neprilici i energiju da nađe avanturu. Zato ga je i slijedio. Još uvijek se sjeća one noći kada je odletio s njim u svoju prvu avanturu i završio ovdje, u Nigdjezemskoj. Ta noć je bila za pamćenje. Bili su na brodu, Jan je zapeo u zabranjenoj prostoriji s lebdećom škrinjom koju su na kraju odlučili čuvati zauvijek kao podsjetnik prijateljstva koje je tu večer započelo. Smiješak mu je zatitrao na licu dok se prisjećao. A da, nije Jan zapeo. Bio je to ipak Luka. Jana su upoznali u jednoj od sljedećih avantura kada su spašavali Poglavicu. Sve to je bilo tako davno, sjećanje je polako izblijedilo. A Petar je sjedio nepomično. Zadnjih tjedana kao da nije bio skroz svoj. Često je sjedio sam, zagledan u svoje misli, zamišljen negdje u daljini. 

U nekom davnom životu u nekom drugom svijetu, Marko bi se pitao da li je Patar Pan u depresiji. Prije no što se snašao u svojim mislima, Marko je zaplakao. 

Petar ga je bez riječi zagrlio i rekao: “Znam, opet ti nedostaje mama”. Marku se činilo kao da želi reći: “I meni nedostaje moja.”

Nikada nije razmišljao o Petrovoj obitelji. Nitko od njih nije. Niti jedan od dječaka, čak niti Wendy, nisu imali pojma o Petrovoj prošlosti niti kako je Petar postao Petar Pan. “Petre, tko je tvoja mama?”, pitao je Marko. Petar se iznenadio, maknuo ruku s Markovog ramena i pogledao ga. “Ne sjećam je se.” Odgovor je iznenadio i njega samog. Godinama nije razmišljao o svom životu u onom drugom svijetu, svijetu izvan njihovog Doma. 

Petar je ustao s panja i odšetao negdje u šumu. Nisu ga vidjeli danima. Nije to bilo neobično. Petar je ponekad odlutao, ali kada bi se vratio, bio je pun energije s novim inteligentnim i uzbudljivim planom kako otjerati kapetana Kuku s njihovog komadića raja na zemlji. 

Ovaj put je izbivao dulje no inače. Kada se vratio, nije djelovao kao onaj stari Petar. Nije bio pun energije niti je imao pripremljenu avanturu. Čak nije djelovao kao Petar.

Dječaci su bili uznemireni ovom promjenom. Mozgali su i mozgali, ali nisu se mogli domisliti uzroku ove Petrove promjene. Čak je Wendy, koja ih je uvijek znala umiriti, postala nemirnija i nekako..odraslija. 

Da li je moguće? Da li je čarolija njihovog Doma počela slabiti? Da li su…odrastali? Još gore, da li je on, Marko, isto morao odrasti?

Marku je ovo sve bilo previše. Njegove misli, njegovo utočište, više nisu bili sigurno mjesto. No, ako je baš morao biti totalno potpuno iskren, priznao bi da je ovo ultimativna avantura. Jedina koju još nije probao. Sve ostale, činilo mu se da je već vidio, čuo, iskusio. 

Da li je ovo mučilo Petra?, pitao se Marko. Podijelio je svoja razmišljanja s Janom i Lukom, ali oni su se nasmijali do suza i nastavili smišljati novi, glatkiji, brži tobogan koji se spušta do njihovih kreveta. Tako je Marko ostajao sam sa svojim strahovima. Mogao je pitati Wendy, ali bojao se da će ga krivo shvatiti. Oduvijek je preozbiljno shvaćala njegove suze. Uostalom, znao je da će mu reći da će sve biti u redu, a Marko nije imao taj osjećaj. Mogao je pitati Petra, ali nije bio siguran da želi čuti njegov odgovor. 

I zato je ostajao sam. Danima je šetao šumom i sjedio na panju. 

Voljela bih vam reći da je Marko našao odgovor za sebe, da je našao izlaz iz situacije i da se upustio u avanturu svog života: odrastanje. Ali nije. Bar nije još. Za takav pothvat tražio je hrabrost. Onakvu kakvu još nikada nije osjetio. I zato je čekao. I sjedio na panju. 

Možda se jednog od ovih dana dosjeti da i Petar čeka to isto. 

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/426005809118492