Psihološka proza: Ne zaboravi Zvijezde

By | 17-07-2021
  • 84
    Shares

Krivim Zvijezde što su se toliko udaljile od mene i mog sićušnog tijela. Sigurno im izgledam beznačajno, gotovo nevidljivo. Zar sam postala manja od makovog zrna? Kako godine prolaze, sve mi se više čini da se i udaljenost između tih zapanjujućih nebeskih tijela i mene povećava. Zvijezde mi se više ne čine Zvijezdama, a i ja se samoj sebi činim kao netko drugi. One su se udaljile, a ja sam ostala sama promatrajući kako blijede i gube oblik koji ih čini tako čarobnima. 

Nedostaju mi onakve kakve su bile. Ali… nedostajem i ja.

Sjećate li se, Zvijezde, kad sam bila djevojčica koja je provodila sate neumorno jureći za vama?

Svakodnevno bih uhvatila barem jednu zvijezdu koja bi mi tiho šaputala tajne svemira, onako kako školjke prepričavaju misterije oceana kad ih približimo ušima. Nepogrešivo su ispunjavale moju beskrajnu potrebu za znatiželjom. Usudila sam se sanjati snove koji su se činili većima od mene, većima od bilo koga od nas, većima od samog života. U tim sam sanjarenjima i ja nesputano plovila svemirom i nailazila na nevjerojatna čudesa i dosad neviđene boje. Boje kakve ljudsko oko u ovom trenutku evolucije ne može detektirati. Sanjarila sam da se negdje među zvijezdama gnijezde rajske ptice i da ljubav ima fizički oblik. Sanjarila sam da zrake Sunčeve svjetlosti imaju zvuk orgulja i da boje mirišu na predimenzionirane voćke koje rastu na niskim stablima nekih neistraženih planeta. Sanjarila sam da su čuda moguća i da se nalaze čak i na Zemlji, a Zvijezde su svako moje lutanje tim apstraktnim prostranstvima poticale i nagrađivale svojim posebnim sjajem koji mi je dokazivao da sam u pravu. 

Čuda postoje i tu su nam pred očima!

Zvijezde su mi bile najbolji prijatelji i saveznici u sanjarskim pohodima. One su u meni budile uspavanog umjetnika koji je poput većine kreativno nastrojenih ljudi najviše izbjegavao ono čime se najviše želio baviti. 

Zvijezde su bile moji najuporniji motivatori koji su se vodili principom reda, rada i discipline. Ili sam barem to tako interpretirala.

Ako nitko drugi, sa sigurnošću tvrdim da bi se još jedan slavni ljubitelj zvijezda složio sa mnom.

“I know nothing with any certainty but the sight of the stars makes me dream.”

– Vincent Van Gogh

“I have loved stars too fondly to be fearful of the night.”

– Vincent Van Gogh

Uistinu, nikad se nisam bojala mraka niti čudovišta koja bi potencijalno mogla izaći ispod kreveta ili iz ormara. Noć je bila tu da me utješi ili da me gurne u dubine vlastite psihe ili lansira u orbitu neobičnih sanjarenja. Svjetlost dana bila je rezervirana za odrasle koji su bili prezaposleni da bi se sjetili da osim svakodnevnih muka poput administrativnih poslova, plaćanja režija i kredita, čišćenja i ostalih besmislica, postoje i one – Zvijezde. Obećala sam samoj sebi (ali i Zvijezdama) da neću zaboraviti na njih jednom kad odrastem i da ću uvijek slušati što mi žele šapnuti na uho. 

“Zauvijek ću ostati hrabri ratnik-sanjar, utrkivati se s vama kada Sunce ustupi svoje mjesto Mjesecu i odlaziti na mjesta na kojima nitko nije bio!”, uzbuđeno i entuzijastično bih najavljivala Zvijezdama.

Kako li sam se samo prevarila.

Djeca su u naravi takva – ona u očima drže ogledalo za sve čarobne sitnice u svijetu i Zvijezde im se čine toliko blizu da su nadohvat ruke. Odrastanjem se to ogledalo ošteti i onečisti tugom, brigom, umorom i prezaposlenošću.

Što tada odrasla osoba vidi? 

Ništa. 

Zamućen vid fokusiran je samo na osobne rane i boli koje su u životu neizbježne. Zašto se nitko ne sjeti očistiti ogledalo? Nije nepopravljivo. Zvijezde su i dalje tu, nadohvat ruke.

Zašto se ja toga nisam sjetila? Kako sam rasla, tako se moj osjećaj za čudesno smanjivao. Okretala sam glavu od Zvijezda i udaljila se od onog što je održavalo umjetnost na životu. Kada sam se udaljila, Zvijezde su izgubile ono što ih je činilo posebnima.

Nisu Zvijezde bile te koje su se udaljile od mene i mog sićušnog tijela. 

Zašto sam krivila Zvijezde za nešto što je bila moja odgovornost?

Moje se ogledalo čudesa zamutilo i zaprljalo svim onim što prati odrastanje. Zaboravila sam sanjariti i gledati na svijet kroz oči djeteta koje je jurilo za Zvijezdama.

Zvijezde, možete li mi oprostiti?

Očistit ću svoje ogledalo i odražavati ono što sam nekoć vidjela. Neću zaboraviti sanjariti – i sva čudesa koja vidim na tom putovanju zapisivat ću u osobna svjedočanstva i pustiti da ih svijet vidi, pročita i osjeti. Neka svi zaplove oblacima snova i polete na krilima mašte u svjetove koji su obojani umjetnošću, ljubavlju i nježnošću.

Obećajem i sebi i Zvijezdama da ću održavati umjetnika u sebi živim i znatiželjnim. 

Spremnim na daljnje sanjarske pothvate.

Gladnim svjetlosti Zvijezda.

Žednim ljubavi i umjetnosti.

A tebi, dragi Čitatelju, poručujem da ne zaboraviš sanjariti.

Ne zaboravi da možeš očistiti svoje ogledalo.

Ne zaboravi pronaći čaroliju i u običnom sivom, kišnom danu.

Ne zaboravi Zvijezde.

Ne zaboravi da su nadohvat ruke.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

U istraživanjima je dokazano da osobe sklone sanjarenju postižu veće rezultate na testovima inteligencije i kreativnosti…

Objavljuje Psihološki prostorSubota, 17. srpnja 2021.