Postoji više stvari koje će nas vjerojatnije preplašiti nego nas uništiti; trpimo češće u imaginaciji nego u stvarnosti.
– Seneka
Prije no što sam uspjela shvatiti što mi se događa, želudac i crijeva su već reagirali. Frkali su se i stiskali kao nakon udarca. Udarac se zaista i dogodio. Otkud? Ne znam. Promatram svoje tijelo i jedino što osjećam je želudac koji ne zna i ne može odgovoriti, repak se podvukao kao pas koji je pobijeđen i priznaje pobjedu svome protivniku… Ne, priznaje svome vlasniku da je gotovo, on je jači. Jedino što mogu je lizati ranu u kutu. Kada bih barem mogla, ali paraliza je toliko jaka da ne osjećam niti prste niti stopala. Ne mogu se pomaknuti. Uostalom, u kojem smjeru bih se trebala pomaknuti? Trebala… to je dobra riječ. Trebala. Što bih ono trebala? Ne znam. Um pokušava shvatiti odakle silina ove agresije, vrti sve scenarije, sve mogućnosti. Koje ono mogućnosti? Misliš da ih imaš? Ne budi glupa! Nikada me nećeš uloviti! Jer Ja sam Neuhvatljiva i presnažna za tebe. Srce mi lupa, suze same od sebe teku. Ovo je dobro, dobro je. Paraliza popušta. Neki dio tijela radi i kreće se. Ali koji? Mislim da je srce. Ono je ostalo zaštićeno iza zida. Ali što može kada je iza zida? Sada sam u dilemi. Spustiti zid i dozvoliti srcu da se bori ili ga čuvati? Na kraju, to je jedini udarcem netaknuti dio. Udarac ga nije ozlijedio. Dilema… Um vrti opcije… ne osjeća tijelo. Tako je i bolje. Manje će boljeti. Novi udarac! Kvragu, odakle? Želudac sad već podrhtava, grči se, ne može podnijeti bol. Nevjerojatno je da ne boli udarac toliko koliko boli spoznaja uma da ne zna odakle udarci stižu. Kako vratiti kada ne znaš u kojem smjeru zamahnuti? Zamahnuti čime? Ruke su mi oduzete kao i noge. Krv se povukla iz prstiju i stopala da zaštiti jedini neoštećeni dio, srce. Jebote, srce mi štite batrljci jer sve ispod laktova i koljena je oduzeto. Što sad? Um je odvojen, on ovo ne može podnijeti. Tamo u kutu kalkulira svoje male osvete, a ne može se ni pomaknuti, ne vidi ni sljedeći nasilni udarac. Ne, umu ne možeš vjerovati. Misliš da imaš mogućnosti? Odustani! Moja si jer Ja sam Neuhvatljiva!
Buuum… novi udarac. Tko, kvragu, napada? Ne vidim ništa od ove jebene gustoće! Ok ok, znam, tijelo se ne može pomaknuti. Um je poludio i ne vidi dalje od Neuhvatljive, obavijen je njome. Srce mi lupa i želim pobjeći, ali ne mogu se pomaknuti. Umrijet ću ovako. Ovo je zatvor. Ima li ikoga vani tko me može spasiti? Ima li ikoga tko vidi ovo? Mogu probati vrištati. Da, vrištat ću! Možda me netko nađe. Ali tko bi me našao ovdje? Uostalom, misliš li da si dovoljno važna da bi netko zbog tebe ušao u ovo nasilno mjesto? Ne, ja znam, nisi. Batrljci na rukama popuštaju, ne mogu više. Tresu se, a ja vrištim. Nitko ne čuje. Uvijek sam vjerovala da i u najgorim situacijama postoji više od jednog izbora, iako ne možda izbori koji mi se sviđaju. Sad treba učiniti jedan od tih izbora. Što sam inače činila u ovim situacijama? Mali um pokušava nešto reći – tvrdi da je najbolje čekati da ovo prođe, Neuhvatljiva mu je obećala da će ovo proći. Što on zna? Ni ne vidi tijelo koje je osakaćeno tu na podu. Ruke i noge se i dalje tresu. Ono života što je ostalo, ostalo je duboko zakopano u trupu. Neuhvatljivoj se ova slika sviđa – zatvor izvana i zatvor iznutra = zatvor iz kojeg je nemoguće pobjeći. Ovo je uistinu šah mat pozicija. Navesti me da povjerujem da ako samu sebe zatvorim u sličan zatvor kakav je i izvana, moći ću preživjeti. Preživjeti da, živjeti ne. Ako i pomisliš da je život moguć, dolazi novi udarac, a Neuhvatljiva ti neće dozvoliti da vidiš tko i zašto te udara. Zato se um toliko boji ludila. Što je ono Skinner učinio svojoj djeci da bi provjerio teoriju? Ah, da, zatvorio ih je u potpuno mračnu prostoriju bez ikakvih podražaja.
Da, zatvor. Uvjetovanje i stockholmski sindrom u jednome. I opet, koje su mi mogućnosti? Nemam ih. Što želim? Želim nagovoriti um da odustane od borbe. Ovo je nemoguće. Ako treba, umrijet ću, ali ne želim preživljavati više. Da, srce je čekalo ovu mogućnost. Zašto ju prije nisam vidjela? Nisi, jer si nesposobna. Jedino što možeš i znaš je trpiti. Uostalom, jedna mogućnost ne znači da ćeš uspjeti. Već si u zatvoru predugo. Misliš li da bi znala živjeti izvan njega? Umrijet ćeš pri prvom pokušaju. Ovo je zamka. Ovo je nova partija šaha. Ako ju zaigram s protuargumentima, gubim odlučnost. Sad, sad! Do sada si se borila, nisi se borila sa protivnikom, borila si se sa samom sobom. Što ako se prestaneš boriti? Prepusti se… Tijelo mi se počinje opuštati, okreće se, batrljci se grče i tresu jače no inače. Ovo je dobro, drugačije je no prije, čak se i um vraća u tijelo, prati i napokon šuti. Dodirujem Neuhvatljivu, potpuno je bijela, ništa ne vidim. Strah me! Da, strah. Aha! Neuhvatljiva je strah! Počinjem čuti glasove, dolaze s druge strane. Nisu poznati glasovi. Ugodni su, dozivaju me, Neuhvatljiva postaje rjeđa. Sve je rjeđa, a s druge strane su boje. Kako su samo lijepe. Kako znam da su to boje? Odakle mi spoznaja? Možda je vrijeme da saznam…