Miris lijekova oplahnuo me kad sam ušla sam u bolničku sobu, no pažnju mi je okupiralo izmučeno tijelo koje sam ugledala. Njena plava kosa izgledala je kao posljednji put kad sam je vidjela prije godina koje sam prestala brojati, ali njene oči više nisu imale onu snagu od nekad, a ruke su je odavno izgubile. Tolika sjećanja njenih pogleda i njenih ruku vratila su mi se u trenutku koji je prekinuo pogled koji je usmjerila prema meni.
„Jesi li to ti?“ upitala je tiho.
„Jesam, majko“, kratko sam odgovorila i prišla krevetu.
„Hvala ti što si došla…“ započela je. Krenula sam joj odgovoriti, ali prekinula me: „Rekli su mi da neću dočekati noć.“
„U redu“, hladno sam odgovorila.
„Zvala sam te…“ zastala je.
„Da?“
„Jer želim da mi oprostiš?“
„Želiš da ti oprostim?“
„Da. Hoćeš li?“
Nasmiješila sam se i primila je za ruku.
„Molim te, kćeri, želim da mi oprostiš.“
„Želiš da ti oprostim? Čuješ li se, majko? Ti želiš… Ti želiš!“ dreknula sam. „Čak i na samrtnoj postelji izjedena od raka za koji se čudim što nije krepao od otrova kojim umjesto krvi teče tvojim tijelom ti – želiš! Ti želiš, kao što si željela cijeloga života dok smo se mi motivirani strahom od tvojih kazni prilagođavali tvojim željama?“
„Oprosti…“
„I sada ponovno nešto želiš?“ prekinula sam je. „Ne, majko, ti ne želiš, ti podrazumijevaš! Podrazumijevaš da će cijeli svijet funkcionirati kako ti zamišljaš samo zato što smatraš da ti to pravo pripada!“
„Zvala sam vas… Te da mi oprostiš?“
„Nas? Koga si još zvala? Tvog voljenog bivšeg muža koji ne želi znati da postojiš? Ili…“
„Tvog brata“, prekinula me tihim glasom.
„Rado bih te sad pitala kojeg brata, ali imam samo jednog. Sjećaš li se, majko, zašto imam samo jednog brata?“
„Nisam ja kriva“, ljutito mi je odgovorila.
„Sad nisi tako slaba, a? Kad se dotakne gdje ne treba?“
„Sam je tako odlučio!“ nastavila je prijetećim glasom.
„A zašto je tako sam odlučio? Što ga je navelo na taj čin?“
Okrenula je glavu bez riječi.
„Pitala sam te nešto, majko?! I sada, na posljednji dan života, okretati ćeš glavu kad ti nešto ne odgovara i praviti se na postoji?“
„Zašto ti brat nije došao?“ promijenila je temu.
„Na psihoterapiji je“, odgovorila sam, a ona je problijedila.
„Je li… dobro?“
„Kako može biti dobro?! Nije li te tvoj nekada veliki prijatelj upozoravao na to što radiš, dok si ti svima srala kako umišlja da zna nešto o djeci? Nije li te upozoravao da je imao pacijente s kojima se u odrasloj dobi bavio traumama iz djetinjstva?“
„Što on…“
„Umukni!“ dreknula sam i podigla ruku da ću je ošamariti. „O čemu si razmišljala dok si mom bratu kao petogodišnjaku govorila da si trebala pobaciti? Dok si mu govorila kako ti je žao sto ga nisi pobacila? O čemu si razmišljala dok su drugima objašnjavala kako nije vrijedan fotoaparata kojim si podmićena da ga ne pobaciš?“
„Ušuti!“ procijedila je glasom punim mržnje.
„To sam čekala. To je moja majka. To je moja majka koja me odgojila. Zar si stvarno mislila da ćeš izdržati glumiti da si iskrena?“
„Samo sam htjela da mi oprostiš, prije nego umrem“, počela je plakati.
„Što da ti oprostim, majko? Živote koje si nam uništila? Boli koje si nam nanijela? Traume koje si nam uzrokovala? Što da oprostim prokletoj kreaturi koja nije dostojna zemlje kojom je gmizala?“
„Oprosti…“ plakala je i dalje.
„Nakon svih ovih godina, ti i dalje misliš da ti plakanje prolazi? Ti i dalje misliš da ću nasjesti na tvoje plakanje?“
„Moje plakanje je iskreno…“
„Kad je tvoje plakanje bilo iskreno? Kad si me zvala na telefon i plakala oko mog dečka, jer on nije za mene? Kad si plakala kako ti je teško jer te ne slušamo? Kad si plakala…“
„Glupačo!“ viknula je ljutito.
„I sad ćeš mi reći da nisi glumila?“
„Bila sam iskrena…“
„Iskrena s plakanjem ili s tim da on nije za mene?“ prekinula sam je, a ona je okrenula glavu, pa sam nastavila: „Hajde, majko, priznaj mi sad, zašto ga nisi voljela? Što ti nije valjalo s njim?“
„Ne bi razumjela“, pokorno je odgovorila.
„Što ne bih razumjela? Da nisi mogla podnijeti što smo sretni? Da nisi mogla podnijeti vidjeti ljude koji su sretni samo zato što ti nisi bila sretna? A nisi bila sretna jer se nisi usudila mijenjati svoj život?“
„Riječi one psihijatrijske budale…“ procijedila je glasom punim mržnje.
„Psiholog. I psihoterapeut. Kao i ja. Još uvijek nisi naučila razlikovati? Zapravo, pitam se jesi li kad pokušala?“
„On te je davno zatrovao…“
„Jesi li ikad pokušala naučiti razliku, majko?“
„Zašto je to sad važno?“
„Zašto nisi?“
„Kakve to sad ima veze?!“ počela se ljutiti.
„Ne znam, podsjeća me to na onu priču kad si se odlučila školovati, pa izmišljala isprike zašto nećeš moći i prije nego si počela?“
„Ti… Ti…“
„A sjećaš se kako si uspjela upisati taj tečaj? On ti je napisao prijavno pismo…“
„Ja umirem, a ti…“
„Da“, prekinula sam je. „Sjećaš se i kako mu nisi ni zahvalila za to?“
„Znala sam da te je zatrovao…“
„Umukni!“ uhvatila sam je rukom za obraze i stisnula. „Nije me on zatrovao, on me je spasio! Spasio! Kao i ja njega! Razumiješ li, gaduro prokleta?! Razumiješ li da smo jedno drugome pomogli kad smo shvatili da smo žrtve tvojih igrica? Da si nam oboma istu stvar pokušala oduzeti?“
„Proklinjem dan kad sam ga dovela…“ počela je, a ja sam krenula prema vratima. „Čekaj!“
„Da?“
„Vrati se, molim te!“
Vratila sam se do njenog kreveta.
„Reci, majko? Želiš mi priznati da je ovo bila glupa ideja?“
„Želim da mi oprostiš!“
„Idemo iznova… U redu, majko, reci mi što da ti točno oprostim?“
„Sve…“ tiho je odgovorila.
„Reci, što je to sve?“
„Zašto me mučiš sad?!“
„Ja tebe mučim? Tražiš oprost, a ne želiš reći za što? Zar te i sad, dok na samrtnoj postelji čekaš da đavlu na ispovijed odeš, vodi ego?“
„Znaš ti dobro za što te molim oprost!“ rekla je ljutito.
„Ne znam, ali mogu te pitati. Tražiš li me oprost za odnos koji nisam imala s očuhom, a koji si mi ti onemogućila jer si ga cijeli moj život prikazivala kao demona?“
„To si sama kriva!“
„Ja sam kriva kad si me tri godine života ucjenjivala s time da ćeš mu reći da pušim travu, dok si je pušila sa mnom, i tako gradila strah od njegove reakcije i uništavala šanse da imam s njim odnos?“
„Lažeš!“
„Naravno da lažem, nisam li po tome poznata? Nisi li se, nakon što si me izbacila iz kuće, potrudila svima koji me poznaju i ne poznaju objasniti kako ja samo lažem? Nisi li govorila ljudima kako lažem da sam ostala bez posla uslijed pandemije i izmišljala razloge zašto sam po tebi dobila otkaz? Ili da završavam školu? Da idem u školu? Da me tata ne financira? Da počnem nabrajati tvoje klevete, ti bi već istrunula u grobu, a ja ne bih ni do pola došla, pa me samo zanima, zašto si lagala?“
„To ti je sve tvoj prijatelj napunio glavu…“
„Nije li on bio tvoj prijatelj? Nisi li ga dovela da bi ga mogla zlostavljati? Ili si ga dovela nadajući se nečemu što nisi mogla imati s njim? Bijegu od vlastitog života?“
„Nemaš ti pojma…“
„Što nemam pojma? Kako si izmišljala da se gura u moju kuću? Kako si ga nagovarala da se ne odseli od tebe, dok si ljudima govorila kako se ne želi odseliti? Kako nisi htjela uzeti novac od njega, dok si ljudima govorila kako nije htio plaćati stanarinu?“
„To je istina!“
„Naravno, jer ti nikad nije bilo palo na pamet zašto je o tome s tobom razgovarao samo preko poruka? Jer je znao što radiš, pa je imao dokaze protiv mnogih tvojih kleveta.“
„Što…?“ zbunila se.
„Upravo to.“
„To je laž!“ prekinula me.
„Nije laž, samo ti to ne možeš shvatiti, jer on nije bio opterećen time što drugi misle o njemu, on je živio svoj život ne zamarajući se tobom. I tu je pogriješio, trebao te uništiti. Trebao je tvom mužu reći za djecu koju si mu pobila u abortusima koje si mu prešutjela; trebao mu je pustiti tajne snimke razgovora u kojima govoriš kako se nadaš da će ti muž umrijeti; trebao mu je reći da…“
„Dosta o njemu!“
„Naravno, idemo dalje s temama koje to trebam oprostiti. Slušam.“
„Ovo nema smisla.“
„Ima, ima… Želiš li da ti oprostim kako si nas šamarala za ručkom jer preglasno jedemo? Kako si mi zabila glavu u laptop? Kako si me zvala po 10 puta na mobitel s pozivima od par sekundi, samo da možeš tvrditi da se nisam htjela javiti da bi me mogla kazniti? O tvojim namjerno odvratnim sendvičima koje si nam pravila za školu? O slatkišima koje si nam ostavljala dostupne da bi nas mogla kažnjavati jer nisu bili za nas? Reci mi majko, o kojoj psihopatskoj ludosti odrastanja s tobom želiš da razgovaramo? Ili samo želiš da ti je oprostim.“
„Što hoćeš od mene?“
„Ili želiš da ti oprostim vradžbine kojima si se bavila da nas razdvojiš?“
„Nisam…“ zastala je.
„Zapravo, sad mi je nešto palo na pamet. Jednom si mi dala magijsku svijeću za koju si rekla da će mi pomoći dečku s anksioznošću, i objasnila da si posebno na nju rezbarila rune.“
„Jesam“, ponosno je odgovorila.
„Zanimljivo je da to nisu bile rune i da je to bio sumerski jezik kojeg ti ne znaš?“ započela sam, a ona je problijedila. „Nije strašno što si tuđi rad prikazala kao svoj, nego što si zapravo htjela postići s time. Dobro si znala da bi završio kao i tvoja prijateljica s kojim si se bavila vradžbinama da nas sve razdvojite.“
„Gubi se!“
„Neću“, mirno sam odgovorila.
„Gubi se odavde!“ pokušavala je vikati dok je dohvaćala prekidač da si pojača dozu morfija u infuziji.
„Dopusti meni“, mirno sam joj rekla, primila prekidač i prekinula dovod morfija. „A sad, majko, nastavimo. Što želiš da ti oprostim, ako nije ništa od ovoga do sad?“
„Nisam te trebala pozvati“, uzdahnula je.
„Nije li ovo zanimljivo zapravo? Ti si nemoćna, a ja imam moć. Ja sam ta koja ima vlast, ja sam ta koju drži kontrolu. Po prvi put u životu se osjećam kao ti“, uživala sam u svakom trenutku.
„Nemoj biti kao ja, ne ponavljaj moje greške.“
„Koje su to tvoje greške?“
„To što te nisam dovoljno dobro odgojila da mi oprostiš dok ležim na samrtnom postelji.“
„Ti zaista misliš da si nas odgajala?“
„Jesam, ali očito nedovoljno!“
„Ti nas nisi odgajala, ti si nas uzgajala!“
„Prokleta…“
„Da, upravo to smo ti bili“, prekinula sam je. „Prokleta smetnja. Shvatili smo to i više nego dovoljno puta. Žalosno je samo što si život provela u iluziji da bi ti bio drugačiji da nas nije bilo.“
„Bio bi!“
„Ne bi.“
„Sad se igraš psihijatra sa mnom?“
„Opet ti je ego ugrožen s tuđom pameću?“
„Ne znam o čemu ti.“
„O tome što si sa svojim niskim samopoštovanjem svačiji odgovor ili komentar o bilo čemu doživljavala kao ugrozu“, odgovorila sam, a ona je okrenula glavu. „Nećeš o tome? Možemo o tvom okretanju glave?“
Nije reagirala.
„Jesi li tako okrenula glavu kad ti je muž napokon rekao zašto razgovara sa svojom obitelji samo kad ti nisi prisutna?“ upitala sam, a ona me zbunjeno pogledala. „Zbunjuje te zašto to pamtim? Pa jednostavno je, majko. Godinama si drobila svima koje poznajemo o njegovom bezobrazluku jer te drži dalje od svoje obitelji, dok su svi ti ljudi, kad nisi bila prisutna, raspravljali kako je pametan jer tebe s tvojom negativom i treba držati dalje.“
„Tko je to raspravljao?“
„Oh, majko?“ upitala sam je podrugljivo. „Pa zar stvarno misliš da su ljudi vjerovali tvojim lažima kojima si gradila iluziju svog života? Draga moja, ismijavali su te više nego ti svih njih. A mnogi su te i žalili. Budale.“
„Lažljivice!“
„Naravno da lažem, istina te boli i sad, zar ne? Odlaziš s ovoga svijeta opterećena što ljudi misle o tebi. Ponekad žalim što javno nisam objavila sve tvoje gluposti i obiteljske tajne.“
„Tvoj prijatelj je time nanio dovoljno zla našoj obitelji!“
„Moj prijatelj je time učinio najveću uslugu našoj obitelji jer je spriječio tvoje zlo da se širi!“
„On je…“
„Zašto?!“ prekinula sam je. „Čime si ga izazvala do te mjere? Hoćeš li napokon priznati svijetu što si pokušala napraviti toj napaćenoj duši?“
„Vjeruj mi, kćeri, nije on bio napaćen…“
„Prekini!“ odvalila sam joj šamar. „Prekini, prokleti stvore!“
„Kako ga možeš nazivati napaćenom dušom?“ nastavila je bez reakcije na šamar.
Zapitala sam se da možda nije izmislila da neće dočekati noć. Kao kad je izmislila da ima rak. I aneurizmu na mozgu zbog koje može svaki tren umrijeti.
„Mogu, jer to je i bio. Kolike je živote spasio? Kolikima je pomogao po cijenu pakla koji se od života napravio?“
„Pomaganje, pomaganje, samo vidite pomaganje u njemu, a nitko ne vidi ono drugo.“
„Nije li i tvoj muž zbog njega preživio? Nisi li ga molila da dođe s nadom da će mu on pomoći? Nisi li ga nagovarala da se doseli dok ne bude kasno?“
„Samo jednu stranu priče vidiš…“
„Koja je druga strana?“
„Ona koju ne vidiš…“
„Reci mi! Opiši mi! Objasni mi!“
„Nema smisla…“
„Zašto nema smisla?“
„Ne bi razumjela…“
„Što?“
Okrenula je glavu.
„Opet to okretanje glave kad trebaš priznati da nisi u pravu. Ti si slučaj za napisati knjigu o tome kako si upropastiti život.“
„Zvala sam da te jer želim da mi oprostiš, a ne da se iživljavaš na meni.“
„A ja sam samo došla iskoristiti posljednju priliku da se iživljavam na tebi. Ili da budem preciznija, jedinu priliku da se iživljavam na tebi. Ne bih si oprostila da ugineš, a da nisam iskoristila ovu priliku.“
„To si napravila od svog života? Živiš u ljutnji i mržnji prema meni?“
„To si mi ti napravila od života, a ne ja! Ti TI! Razumiješ li?!“
„Da si me slušala, bilo bi drugačije. Sama si kriva.“
„Ja sam kriva za tvoje ludosti? Neka sam. To ne mijenja ništa.“
„Ako si priznala da si kriva, onda mi možeš i oprostiti?“
„Opet iznova, samo to ti je važno. Dobiti ono što ti želiš i pritom ne birati sredstva?“
„Ja umirem, a ti se tako ponašaš“, počela je plakati.
„Štedi suze, trebat će ti tekućine u paklu.“
„Prokleta…“ cijedila je stišćući čeljust.
„Što?“ smješkala sam se šetajući oko kreveta. „Šteta što ti je ostalo tako malo vremena, ako uopće je, zar ne?“
„Zašto?“
„Da mogu dulje uživati u ovoj poziciji koju si ti imala 18 i pol godina mog života“, zadovoljno sam odgovorila.
„Zašto si tako puna mržnje?“
„A što drugo čovjek može osjećati prema tebi?“
„Ja sam ti majka!“
„I to me obvezuje da te trpim? Toleriram tvoje gluposti? Zlobe? Pokoravam se tvojim željama?“
„Ja sam ti stavljala hranu na stol…“
„Čije su to riječi?“ prekinula sam je. „Jesi li to ti slušala kao mala? Jesu li to traume iz tvoje obitelji koje nisi iscijelila?“
Okrenula je glavu.
„Dakle, tu smo. To što smo cijeli život slušali, dakle, samo su riječi koje si donijela iz svoje obitelji? Traume koje nisi iscijelila, pa si prenosila na nas? Proklet je bio tanjur koji si mi ti punila hranom, ako se tvoje splačine uopće mogu zvati hranom.“
„Nikad nisi zahvalna na trudu koji sam ti davala.“
„Zahvalna? Ako si očekivala nešto zauzvrat, onda mi nisi davala već prodavala!“
„Opet njegove riječi…“
„Ne mijenjaj temu, ovo je sad zanimljivo. Jesu li one prijetnje da ćemo dok živimo pod tvojim krovom poštivati tvoja pravila isto tvoje traume iz djetinjstva? Jesu li tvoja ulaženja u naše sobe bez kucanja isto nešto što si doživljavala? Tvoje lekcije da je to tvoja kuća i nemam pravo na privatnost su tvoje ili si i njih donijela?“
„Dosta tih psiho igrica!“
„Zašto?“
„Jer ih ne želim slušati!“
„Ah, evo je opet. Ti ih ne želiš slušati, a ja ću se pokoriti? E pa neću samo zato što ih ja želim slušati. I što ćeš sad?“
Okrenula je glavu.
„Je li to znak da mi daješ za pravo? Ili samo da ne znaš što reći. Sve se uvijek svodi na to…“
„Prekini! Da se mogu ustati sad bih te ošamarila posljednji put u životu!“
„Samo o tome razmišljaš, zar ne? Mržnja, ljutnja, zloba. Čudim se da si tako dugo poživjela s toliko negative u sebi. Vjerojatno zato što si toliko trovala sve oko sebe, pa si postala imuna na negativu.“
„Što hoćeš od mene? Zašto si došla?“
„Došla sam jer si me pozvala“, mirno sam odgovorila.
„I sad me zlostavljaš?“
„Pa nije li to smisao svega? Kao kad si mi dolazila u posjetu, pa meni govorila jedno, a kad bi otišla, ljudima drugo. Uživala si dolaziti da bi skupljala informacije s kojima ćeš izmišljati laži. Srećom, brzo smo to shvatili i riješili te se.“
„To je bilo davno. Jako davno!“
„A meni izgleda kao da je bilo jučer. Što ti to govori?“
„Da si poremećena i živiš u prošlosti!“
„A ti ne živiš?“
„Ne!“
„S koliko emocija se prisjećala prošlosti, rekla bih da si gora od mene. Meni to izgleda kao da je bilo jučer, a ti ostavljaš dojam kao da je to sada?“
„Kako možeš biti tako prokleta i lažljiva?“
„A što da ti kažem, učila sam od najbolje?“
„I što sad? Pustit ćeš me da umrem bez oprosta?“
„Možda.“
„Što hoćeš da učinim?“
„Hoću da jednom u životu budeš iskrena i objasniš mi zašto nisi htjela da budemo sretni?“
„Ti ne razumiješ, htjela sam da budete sretni!“
„Zapravo…“ zamislila sam se.
„Što?“
„Sad razumijem. Da, zaista sad razumijem. Ti ne znaš što sreća znači! Tvoje razumijevanje sreće je uživanje u tuđoj patnji. To je jedina sreća koju poznaješ, tuđa patnja koja je veća od tvoje, pa se dobro osjećaš. Zato si bila takva cijeloga života!“
„Kćeri…“ puls joj je počeo slabiti.
„Hvala ti majko, ipak je bilo dobro što sam došla. Sad sam mirna“, rekla sam i uputila se prema vratima.
„Opraštaš li mi?“ upitala je posljednjim riječima.
„Proklinjem te“, odgovorila sam i zatvorila vrata za sobom.
Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:
https://www.facebook.com/psiholoski.prostor/posts/374714290914311