Psihološka proza: pogled u dušu jedne plesačice

By | 28-04-2021
  • 122
    Shares

Gromoglasan pljesak širio se dvoranom i ispunio svaki njezin kutak nemilosrdno istiskujući tišinu koja je dotad boravila u zraku kazališta.Grupa plesačica promijenila je izraz lica iz fokusirane ozbiljnosti i predanosti u najozareniji osmijeh koji sam ikada vidjela. Promatrajući ih sa strane prepoznala sam u njima istinsku sreću dok su ponosno i uspravno stajale pred mnogobrojnom publikom koja se, na moju sreću, nije vidjela s pozornice. Pljesak se nastavio i odužio, a umjetnice pokreta još su se jednom naklonile kako bi zahvalile gledateljima na pruženoj podršci. Pljesak je bio popraćen nabijanjem basa koji se širio iz mog prsnog koša. Srce u mojim grudima treperilo je pod uzbuđenjem onoga što me čeka za nekoliko minuta i činilo mi se da se natječe s glasnoćom dlanova što su se silovito zabijali jedni o druge proizvodeći bučni aplauz. Imala sam osjećaj da će se, zajedno s glazbom, čuti i ubrzani ritam mog uzbuđenog srca. Plesačice su s pozornice krenule u mom smjeru i nestale iza zavjese i iz vidokruga znatiželjnika u publici. Odjednom je pljesak zamijenila prožimajuća tišina – osim blagog škripanja starih crnih, drvenih podova što su se savijali pod koracima plesačica, čulo se tek neizdrživo očekivanje i neizvjesnost. Čula sam to u načinu prestanka pljeskanja, u svakom kašlju i tihim šapatima koji su komentirali točke koje će tek vidjeti.

Došao je trenutak istine.

Iduća točka bila je samo moja.

Moja prva solo točka.

Srce je podivljalo i najednom mu je kavez u kojem se nalazilo postao pretijesan za sve ono što je željelo izgovoriti.

Smiri se, srce, sada je tvoj red.

Izgubi se da budeš pronađen

Iz misli me trgnula prelijepa melodija klavira koja je označavala moj izlazak na pozornicu.

Prvi taktovi skladbe ispunili su čitavo moje biće nekom drugačijom vrstom adrenalina – osjetila sam tu vatru kako se postepeno širi kroz svaku moju venu i ispunjava svaki atom tijela neopisivom toplinom. Osjetila sam taj žar umjetnosti, dah života i priliku da srce pokaže zbog čega živi.

Zatvorila sam oči.

Odjednom je svaki strah nestao i shvatila sam da sam došla doma.

Gledajući zatvorenim očima osjetila sam da je gledalište u potpunosti prazno.

Ne plešem ni za koga. Nitko ne gleda.

Samo sam ja tu.

Moje srce, moje misli, moje emocije.

Vatra umjetnosti što gori u meni i njezini plamenovi koje pokazujem svakim pokretom ruke, svakim podizanjem noge, svakim okretom glave.

Svako povezivanje pokreta u jednu fluidnu cjelinu koja u meni budu harmoniju koju toliko često naruše nemiri i stresovi svakodnevnog života.

Osjetila sam da se linija na mom licu zakrivila u blagi smiješak.

Osjećam spokoj i mir.

Osjećam sreću. Onu smirujuću, prožimajuću i potpunu.

Osjećam smisao i sklad.

Osjećam se izgubljeno i ovdje se pronalazim.

Dio sam prirode i ona je dio mene. Moje je tijelo najljepši instrument i spona koja me veže uz čovječanstvo, emocije, umjetnost, prirodu i sve ono što čini dio ljudskog iskustva.

Dok plešem, osjećam se potpunom.

I u ovim trenucima dok istražujem pozornicu čitavim svojim tijelom, znam da ne želim biti nigdje drugdje na svijetu nego upravo ovdje. U svom tijelu, na ovoj pozornici, prvenstveno dijeleći sebe sa sobom. Ovdje se otkrivam – tko sam ja, što želim i kuda idem?

I kada pomislim da neću moći izvesti onu piruetu ili podići noge dovoljno visoko u grand jeté-u, sjetim se svega što moje tijelo može, svega za što je sposobno i tada mi u toj uzajamnoj zahvalnosti pruži ono što mu kažem da želim.

Zvijezde ne mogu sjati bez tame

Melodija koja se odbijala o visoke zidove dvorane ubrzala je ritam, a moje su emocije pratile njezin intenzitet i disale kroz moje tijelo.

Bila sam svjesna svega, svakog pokreta kroz koji sam potpuno ogolila vlastitu dušu.

Postala sam svoje emocije. Tijelo je u plesu živjelo ono što se inače nalazilo u unutrašnjosti.

U svoj toj ljepoti pokreta osvijestila sam životnost ljudskih emocija i uvidjela koliko su predivne – čak i one ružne koje nam obrišu osmijeh s lica i ispune oči suzama.

One su tu jer moraju biti. Ovdje su da nas podsjete da smo ljudi, da nas nauče lekciju, i – najvažnije od svega – da nas podsjete da cijenimo svjetlo u trenucima potpune tame.

Zvijezde ne mogu sjati bez tame. Yin i yang.

Život se odvija u ciklusima.

Udah. Izdah.

Vrtim se u krug i s djelomičnom kontrolom nad mišićima zabacim ruke iznad glave i pustim da odrede smjer u kojem će se tijelo vrtjeti. U potpunosti vjerujem svojim rukama, svom tijelu i samoj sebi. Osjećam se poput stabla na vjetru čije grane veličanstveno paraju zrak.

Zatim se bacam na pod i stupam u kontakt s podom kojeg zamišljam kao zemlju. Postajem dio nje, svjesna da se u bilo kojem trenutku mogu ustati i postati vjetar, stablo ili zvijezda.

Dok plešem, mogu biti tko god želim biti. Ili štogod želim biti.

Paradoksalno, dok plešem istovremeno se osjećam kao najviše ja, ali i kao najmanje ja.

Osjećam puni potencijal svega što bih mogla postati.

Zabacila sam noge iznad glave i napravila elegantni kolut unatrag transformirajući se iz gusjenice u leptira koji je na pozornici raširio krila da pokaže svoju spremnost na let.

Melodija se postepeno usporavala, a ja sam zamahivala svojim krilima sve sporije, ali sa sve većom sigurnošću – kao da sam došla ovdje gdje sam oduvijek trebala biti, gdje mi je suđeno biti.

Za kraj sam pustila tijelu da napravi nekoliko okreta u čast moje transformacije iz nesigurne ličinke u prekrasno stvorenje šarenih krila i uma ispunjenog nadom i snovima.

Zamotala sam krila oko svoga tijela i u tom zagrljaju dočekala posljednji takt skladbe koja je inspirirala moje pokrete.

Otvorila sam oči.

Gromoglasan pljesak ponovno je ispunio dvoranu, a obrisi gledatelja u prvom redu ustali su iz svojih udobnih stolica da bi pružili podršku zatomljenom leptiru u meni koji je sada, u ovom trenutku i na ovoj pozornici, doživio svoje rođenje.

Članak možete prokomentirati na našoj FB stranici:

Povodom Svjetskog dana plesa objavljujemo tekst koji će Vam približiti ples kao poseban oblik umjetnosti koji može…

Objavljuje Psihološki prostorČetvrtak, 29. travnja 2021.